Priča

Jedan sasvim običan dan u životu domaćice, žene zatvorene u svoj svijet. Ustajanje, kupaona, WC, doručak, pripremanje ručka, kava sa susjedom i redoviti razgovori o djeci, njihovim i vlastitim problemima, o životu, cijenama na tržnici, vremenu, politici i mnogočemu drugom. Prošlo je i to prijepodne, kao i uvijek prebrzo. Ručak je čekao povratnike s posla i iz škole, odmor je bio zapravo tek pauza između novih serija prozaičnih poslova, pranja posuđa, odjeće, veša… zamaranja uopće.

Sjećanja su tek povremeno provirivala u svijest i stvarnost. Mladost, škola, nezavršeni fakultet (filozofija i književnost, ali onda nije bilo dovoljno pameti ni upornosti za dovršavanje nečeg tako bajkovitog, odrastanje je nastupilo prerano, kao i uvijek neočekivano). Sjećanje na duge sate provedene na plaži uz knjigu, u hladu borova, uz šumove mora i razgovora prolaznika, uz hladni čaj ili sokove, sladoled… Čitanje. Navika je ostala, ali izbor se suzio. I s vremenom je postalo rutinom prelistavanja tiska, čitanja «lakših» romana, beletristike, lektire za sina i prijevoda stručne literature za muža. Engleski joj je ostao na dovoljno upotrebljivoj razini. Misli su slobodno lebdjele u neodređenom prostoru tzv. «poslijepodnevnog odmora».

- I gdje su sad oni? – razmišljala je ona, već bi mogli i doći, neću valjda opet morati podgrijavati ručak. Ali, da, Marijan ima francuski poslije škole, Branka je vjerojatno otišla s Marinom negdje u grad na piće, pa će doći na večeru, a Drago je sigurno ostao na nekom od sastanaka (previše se bori, ali i on ima pravo na svoje vjetrenjače)…

- Sigurno će opet doći tek predvečer, kad bude kasno (kasno za što?)… ali čemu brige i nervoza, tako i tako nemam baš nikakvog utjecaja. Ja sam tako i tako tek domaćica s malo više naobrazbe (ili se i tu varam)…

- Jesam li nešto zaboravila? Nema veze. Sjetit ćeš se već, Žana, rekao bi mi Drago (kako je samo znao biti smiren kad su moji problemi i zaboravljivost u pitanju…), nastavila je Žana svoj unutarnji dijalog.

Zvono i kucanje na ulaznim vratima prekinuli su unutarnju raspravu, a Žana je krenula brzo prema predsoblju, pokušavajući dokučiti tko je od ukućana ovaj put zaboravio ključ ili koji od susjeda ima štogod mudro za pitati.

- Možda je inkasator TV pretplate. Ma, ne. On je bio prošli tjedan. Pošta, telegram… a tko bi sad nešto slao ili pisao kome?

Pogledala je kroz špijunku. Pred vratima je stajao visok, nordijski plav, zgodan mladić. Naravno, nepoznat. Niti jedan od Marijanovih ili Brankinih prijatelja nije bio nalik ovom ljepotanu pred vratima (ima ih svakakvih, ali ovaj raritet pred vratima podsjećao ju je na likove iz filmova 90-ih). Bez ikakvih zamisli o tome tko bi mogao biti nepoznati ljepotan na vratima, Žana je otvorila i pozdravila neznanca.

- Dobar dan, kako vam mogu pomoći?, započela je Žana pomalo ironično.

- Dobar dan, gospođo. Zapravo, s istim pitanjem ili prijedlogom sam došao do vas, odnosno, preduhitrili ste me s pitanjem.

- Molim?

- Oprostite. Dozvolite da se predstavim. Ja sam Vilim Grant. Radim za Društvo za poboljšanje kvalitete života, sa sjedištem u vašem susjedstvu, tu u Palmotićevoj, samo dva ulaza dalje.

- Upravo provodimo anketu i prikupljamo osnovne podatke, kako bismo mogli pokrenuti nekoliko akcija usmjerenih za poboljšanje kvalitete života naših sugrađana.

- Ah, onda ćete imati puno posla, osmjehnula se Žana. Ali, svako ima pravo na svoje vjetrenjače…

- Gospođo, vjerujem da ste razočarani kvalitetom života, kao i većina nas, ali od nečega se mora započeti. Pa je i ova anketa, što ju provodimo, već prvi korak ka poboljšanju kvalitete življenja. A sve započinje s definiranjem stanja i pravim opisom, slikom prilika u kojima živimo. Dakle, imate li koju minutu za ovu kratku anketu. Eto, možemo i ovdje, pred vratima…

- Čujte, što se tiče definiranja kvalitete življenja i slike prilika, to već odavno znam i teško da ćete tu nešto poboljšati ili promijeniti, a što se tiče ankete, nemam ništa protiv. Ali, ipak, ne bih tu na vratima. Uđite unutra, lakše je to obaviti sjedeći, nego stojeći u haustoru. Ipak, imate vi tog posla, vidim više listova.

- Ma, nije to dugo, tek desetak minuta, a i prije, ako budemo brzi.

- Čemu žurba? Radite na normu? No, uđite.

Ušli su u dnevnu sobu polako, oboje s nekim neodređenim oprezom i strahopoštovanjem prema inteligenciji, elokventnosti i osobnosti sugovornika. Vilim je pokušavao dokučiti kako je ova vidno zanimljiva, inteligentna, načitana i produhovljena osoba završila kao domaćica, a Žani je ovaj nordijski ljepotan izgledao nespojivo s poslom koji obavlja, a i odstupao je od prosjeka inteligencije anketara, studenata i penzića, koji bi katkad navratili s raznoraznim anketama i nagradnim igrama.

- Sjednite, slobodno, evo tu, ako hoćete, u fotelju, bit će vam udobnije i lakše za raditi.

- Kako vama paše… dakle, drago mi je da ste pristali odgovarati na pitanja. Možemo početi?

- Može. Ali, prije nego što počnemo, jeste li za kavu ili sok?

- Čašu vode samo. Hvala.

- OK. Sad će voda. Otišla je po vodu u kuhinju i donijela bocu negazirane mineralne vode, a nakon što je natočila vode i Vilimu (kako neobično i rijetko ime, pomislila je), sjela nasuprot i diskretno, ali temeljito promotrila sugovornika.

- Vi ste student?

- Da, zapravo, trebao sam biti apsolvent već, ali malo sam se previše opustio, počeo se baviti raznoraznim stvarima, pa i ovim, a fakultet je čekao, no, sad sam ipak dogurao nekako do četvrte godine, a za nekoliko mjeseci ću valjda i to dočekati… apsolventski status… No, oprostite što vas zamaram s pričom o sebi, znam da ne bih trebao, a i nema se baš previše vremena … Dakle…

- ... vremena ima dovoljno, samo toga još niste svjesni, ali lijepo je da se i takvim razmišljanjima bavite, a što se faksa tiče… ne bojte se, neće pobjeći, u vremenu kad ste «zapustili» studiranje vjerojatno vam se događalo nešto važno u životu… posao, ljubav, druženje, sve je to jednako važno… ne valja biti previše planiran i programiran, mora se čovjek malo i opustiti…

- Ah, da mi to barem vjeruju moji, ali, njima je sve programirano, a ja sam crna ovca… ne samo što nisam upisao stomatologiju kako su oni željeli, pa ni farmaciju ili medicinu… nego sam i ovu sociologiju i filozofiju studirao predugo … a onda još i ovaj posao…

- Važno je da ste vi sretni…

- Kad bi bar moji doma mogli i znali tako razmišljati…

- Doći će to i do njih, ne brinite…

- No, gdje sam stao, kod upitnika, sad mi je stvarno neugodno, baš sam naporan, a i nisam došao ovdje pričati o svom životu.

- A možda vam je upravo to trebalo u životu. Ovaj razgovor vam je možda upravo trebao kako biste se lakše odredili prema sebi, a i svojim roditeljima. U svakom slučaju, ne dajte se smetati, a ja sam samo jedna znatiželjna domaćica, koja voli puno pričati…

- A i čitati, što se vidi iz vašeg rječnika, konverzacije… kako to da ste domaćica, da se ne bavite nekim društvenim, humanističkim i sličnim poslovima, već vas mogu zamisliti kao profesoricu u srednjoj školi, recimo povijest umjetnosti ili književnost…?

- Dijelom ste pogodili, no to je duga priča i za mene, a vama se vidim više žuri nego meni…

Odgovorila je na sva pitanja precizno filigranski, ispratila Vilma do vrata, vratila se u sobu i ostala sjediti zamišljeno. Profesorica? Duga priča. Druga priča. Priča...