|
Neke stvari o partneru ipak je potrebno znati prije braka
29.09.2004., srijeda
Jedna od mojih prvih tinejđerskih svađa dogodila se oko drugog ili trećeg srednje i to ni manje ni više nego s vjeroučiteljem. Kad kažem svađa onda upravo na tu činjenicu i mislim jer tada još nisu bile razvijene moje diplomatske sposobnosti. Iskreno, nisam ni znala da ih posjedujem.
No, da se vratim na priču.
Dakle, kada bih trebala odabrati jedan od najdražih momenata između mene i mog presvetog svećenika, ovaj bi zasigurno zauzimao počasno mjesto.
Pričali smo o sakramentima, točnije o braku kada je dotični izjavio da on nikad nije i ne namjerava nikad svojim velebnim moćima počastiti bilo koji par (ljudi naravno, pretežno muško-ženske kombinacije) koji je prije velikog čina živio zajedno.
Dakle, «the big point» je da nije bitno koliko su vremena «mladenci to be» provodili u svojevrsnoj vanbračnoj zajednici, nije čak ni bitno (koliko sam iz «razgovora» shvatila) jesu li oni spolno općili, već je bitna činjenica da nisu živjeli u zajedničkom domaćinstvu.
Strašno, zar ne?
Iskreno, teoriju o neseksanju prije braka još relativno i mogu shvatiti (mada mi nikad nije bilo jasno kako jedan svećenik može sa sigurnošću tvrditi da li je neka «koka to be married» nevina ili ne. Naime, nikad nisam primjetila ginekologa u župnom uredu) ali da je nedopustivo da žive zajedno prije braka, e to jednostavno ne mogu ukomponirati u moj mali, a ni veliki mozak da me jebeš.
Pitam ja vas, dragi moji, kako i na koji način da saznamo one bitne stvari koje o partneru trebamo znati?
Kako da spoznamo njegove karakteristike, navike, osobnost?
Nije li nepravedno da tek nakon sudbonosnog «da» shvatimo da naš mužjak odlaže toksični otpad ispod kreveta, da uredno zapišava zahodsku dasku, da svaki dan po makar dva puta očekuje topli obrok serviran na posebnoj tacni koju njegova mama čuva još iz doba zlatnih sedamdesetih?
Zar nije nepravedno da tek nakon što nas doživotno veže za sebe, shvatimo da on ispod one druge polovice kreveta čuva zavidnu kolekciju porno časopisa i vehaesova, ili da ne-daj-bože skuplja gumene zmije i insekte (da ne kažem žive)?
A zamislite da tek po vjenčanju shvatite da je on u biti voajer ili da ga pali BDSM?
Promislite, o gorke li sudbine, da tek prve bračne noći izgubite nevinost i to s vibratorom jer on ne može postići erekciju?
Mišljenja sam da neke stvari o partneru ipak treba znati prije vjenčanja.
To su stvari koje svatko od nas drugačije poima i doživljava a variraju od:
-osobne do obiteljske anamneze
-fizikalnih (ili fizičkih) osobina
-imovinskog stanja
-hobija ili zanimacija
-spolne moći ili seksualnih navika
-karaktera, koji je možda i najbitniji
Pitam se, zašto onda štovati neke kvazi tradicijske vrijednosti i nametnute norme kad izbjegavanjem navedenog u budućnosti možda riskiramo vlastiti život?
|
Svaka žena može imati svakog muškarca
28.09.2004., utorak
Bilo je to nedavno, prije nekih 10-ak godina, sjedila sam u školskoj klupi, na satu engleskog kad mi je moja učiteljica (vjerojatno nečim "izazvana") rekla slijedeću rečenicu:
"Draga moja, svaka žena može imati svakog muškarca na svijetu!"
Ta rečenica, među ostalim mudrostima starijih ljudi, urezala mi se u pamćenje i udobno se smjestila u jednu od ladica u glavi.
Mnogo sam se puta sjetila ovog citata i te žene koja je zračila sigurnošću.
Cijelu svoju mladost provela sam u dokazivanju ove teorije sebi i drugima.
To je stvarno istina: "SVAKA žena može imati SVAKOG muškarca:" (za obrnutu situaciju ništa ne garantiram).
Dokazano na mom osobnom primjeru.
Slomila sam mnoge neslomljive "duhove" i karaktere, no druga je stvar to što ih nisam mogla zadržati, to je već druga tema.
Ali, htjedoh reći...
Geste, pogledi, "zračenje", pokreti, glas, miris, poza...sve to utječe na osvajanje.
Napravite taj test, ispitajte svoje granice, probajte osvojiti neosvojivog, ma svaka od vas to može, ja vam garantiram!
Možda mislite da je nedostižan, no svaki od njih ima neku svoju "točku"...i prodavač u dućanu, i poštar, i direktor, i ginekolog i profesor, i glumac, i pjevač, i radijski voditelj...ma svi, samo trebate malo iskustva i puuuuno samopouzdanja.
VI TO MOŽETE!!!
Ali ako ste udani, zanemarite ove savjete, također nemojte osvajati profesore u školi ako studirate, to je skliski teren;)
I, nemojte reći da vam nisam rekla...
Javite mi kad srušite prvi "bedem" ;)
|
Prijatelji ili?
Scenarij slijedeći:
Upoznali ste se, svidili jedno drugom, počeli razmjenjivati poruke, e-mailove (ipak smo mi cyber društvo), kave su "padale" skoro pa svakodnevno, telefonom ste se čuli makare dvaput dnevno. A onda najednom, ko grom iz vedra neba, rekoste nešto krivo i u trenu vaš prijatelj/ica pokazuje svoje pravo lice. Govori o vama stvari koje niste nikad ni čuli, zabija vam hladnokrvno nož u leđa.
Poznato?
Ma dajte, pa makar ste jednom u životu to prošli...
Koliko stvarno poznajemo prijatelje?
Kolika je u biti, moć procjene nekoga na prvi pogled?
Da li je vaša intuicija toliko razvijena da na prvu loptu možete reći "da" ili "ne"?
Koje uvjete moramo zadovoljiti kako nas osoba ne bi izdala?
Kako se ponašati i je li nužno uvijek imati određenu dozu "ograde" i sumnjičavosti?
Da li je gluma potrebna i u ovom segmentu života?
Kad možemo sa sigurnošću reći: "da, ta osoba je prava i u nju imam apsolutno povjerenje?"
Ja ne znam, još nisam pronašla pravi recept, no u jedno sam sigurna.
U mom životu postoji par osoba kojima mogu reći sve, koje meni mogu reći sve, koje mogu nazvati u dva ujutro ako hoću i obratno.
A ono što je najbitnije od svega, te osobe imam i u dobru i u zlu, možda u zlu i nešto malo više.
|
E neću baš!
27.09.2004., ponedjeljak
PSMTRJBMTŠPHRGRRRRHGGGGGAAAAAAAAJOOOJJJJJJ
Zahladilo je...mi smo upalili peć, a mater i brat su se kupali (U moru afkors!)
U to ime, PROTESTIRAM i danas ne želim pisat o ničemu.
Samo ću se durit!
|
Fališ mi...
25.09.2004., subota
Kad smo se pogledali prvi put znala sam tko si.
Kad sam ti se naslonila prvi put na grudi, osjetila sam ljubav i sigurnost.
Često smo se svađali, no to nikad nije umanjilo naše osjećaje.
Samo tebi sam uvijek mogla reći sve što tišti moje malo srce.Kad smo se prvi put rastali nisam znala kako reagirati, kako živjeti bez tebe.
Samo s tobom danas pričam satima preko telefona, samo tvoj glas smiruje sve bure u meni.
Samo ti si rođena za mene, ti si jedinstvena i neponovljiva.
Fališ mi mama, jako, jako, jako...
Volim te, mama...
|
Bacimo svoje želje
23.09.2004., četvrtak
Prije 10 godina, na najljepšem otoku na svijetu, troje prijatelja sjedilo je kraj mora.
Dvije najbolje prijateljice i njihova simpatija.
Velika vatrena kugla vladala je nebom dok je njih troje sjedinjeno s morem i krikom galeba, sjedilo na žalu i pjevušilo stihove pjesme koja im je i danas najdraža.
Troje prijatelja razmišljalo je o životu.
Misli su im vrludale bespućima svemira, miljama udaljeno od školskih briga koje su im zadavale prve prave probleme u životu.
"Za 10 godina, ja se vidim u odijelu, štiklama, kosom svezanom u punđu i aktovkom u ruci"-izjavila je M.
"Za 10 godina, ja se vidim...ne znam...ne vidim se tako daleko..."-rekao je M.
"Za 10 godina, ja se vidim u osunčanoj kućici, okupanoj popodnevnim suncem, obučenoj dječjim smijehom. Vidim se sretnom, zadovoljnom, voljenom, ponznatom"-rekla sam.
Troje prijatelja bacilo je svoje želje u more.
Odlučili s da će život živjeti iz dana u dan, ne mareći previše za sutra.
Danas, 10 godina kasnije, M. više nije moja najbolja prijateljica, od škole je odustala i radi u trafici.
M.-a nisam vidjela godinama, možda je čak i u mjestu u kojem ja danas živim. Pitam s3e, da li me se sjeća, da li se sjeća onih želja baćenih u more jednog proljetnog dana?
Danas, 10 godina kasnije, evo me tu gdje jesam, u kućici okupanoj suncem i dječjim smijehom. Sretna sam, zadovoljna, voljena, poznata. Radim tamo gdje su mi sva vrata otvorena i gdje ni sanjala nisam da ću biti.
Živim iz dana u dan, ne mareći previše za sutra.
Tražim prijatelje koji će sa mnom, sjedinjeni u mislima, baciti želje za narednih 10 godina.
|
Fuck off complex!!!
22.09.2004., srijeda
Je, baš tako, jesi me čuja....fuck off od mene!!!
Ne želin te nikad više vidit, a ako te i vidin, pokrij se ušima, mater ti tvoju...
Da ti više nikad nije palo na pamet uvuć se u mene i grist me iznutra.
Jel jasno, kompleksu?????!!!!!
Sinoć san te pobjedila...možda ne zauvik al ova runda je bila moja i slatka...
Nakon modne revije, shvatila san da ja neman ništa za obuć ovu zimu.
Osim ako ne uzmen nožice i konce u ruke i prekrojim sve po svojoj miri.
A i prija vagica mi je jutros izašla u susret;)
Sa jednim i po pomakom u livo.
Aha, kompleksu, jesi čuja...
Jeba te pas, šta je slatka ova pobjeda:)
|
Inner blues
21.09.2004., utorak
Malo, samo malo sam popustila svojim kompleksima opet.
Malo, samo malo su me opet zgrabili.
I gnječe me, i dave me, i ne daju mi doć do zraka.
Malo, ali taman toliko da ih osjetim, kao vragove zalijepljene za moj vrat, za moje biće...
Recite mi, odakle da crpim snagu kad se ista spusti ispod svakog nivoa?
Recite mi, gdje da nađem osmijeh koji će ostati na licu?
Kad će moja borba konačno završiti?
Koliko još gladnih godina mora proći da ono što vidim ispred sebe zadovolji moj ego?
U ovim ružnim danima, svi moji svjetonazori blijede, sva moja uvjerenja gube ravnotežu.
Pomislim tada, kako bi bilo da recimo, živimo na nekom pustom otoku, bez civilizacije, samo mi, kao od majke rođeni, bez srama, bez tabua, bez opterećenja.
U reali, jedino što me trenutno zadovoljava je osmijeh ovog mog malog potomka i lice onog kojeg ću tek popodne vidjeti.
Pojest će nas ovaj svijet jednom.
|
Pješćani sat
20.09.2004., ponedjeljak
Treba mi odmor.
Jednostavno mi treba...
Od duha, od tijela, od mozga, od svega.
Par puta godišnje snaga mi iscuri na dno pješćanog sata...ma točno vidim kako se razlijeva po onom staklu i curi nepovratno.
Umorna sam, bole me ramena, bole me leđa, bole me noge...al najviše od svega me boli unutrašnjost, ispražnjena bez veze.
Prazne je ljudi koje ne želim u svom životu, a koji nekako, opetovano, svaki put nađu način kako se vratiti unutra.
Karakteristike i osobine mi divljaju...sukobljavaju se moji unutarnji svijetovi.
Baterije su mi prazne, bolje rečeno, na rezervi.
Treba mi moj otok, treba mi more, treba mi divljanje valova, krik galeba i ništa drugo osim gole stijene.
Treba mi moj zrak, moji ljudi koje volim oko sebe.
A znam da ne mogu, ne mogu sad, ne, sad nikako.
Zato ću se zatvoriti u sobu i sjesti pred slikom mora...i plakat ću možda i zagrliti jastuk grcajući u suzama....jer sam tako umorna...
Ali bit će bolje sutra, samo nek mi dite ozdravi.
Vidit ćete da će bit bolje sutra.
|
Vlati mi moje iglacke!!!
19.09.2004., nedjelja
Vecelas smo se na klatko vlatili u vltic.
Mene je to tako veselilo da sam se osjecala kao da su mi uplavo dali vlecicu bombona.
Ja sam nesto lekla njoj, ona je nesto lekla meni.
Onda se ona na klaju naplavila jako pametna.
Jednostavno je umukla jel vise nije imala sta lec.
I ja sam nju imala plilike potjelat odtamo ali nisam jel sam ja pametnija.
Tako su me naucili.
A ja sam naucila nju.
Pa ona to kolisti plotiv mene.
I nema pojma koliko mene to cini ponosnom.
Ona je meni bila dlaga plijateljica dok mi nije zabila nogu od balbike u ledza (mi se jos ne smijemo iglati s nozevima, to samo mama i tata smiju), a sve zato jel sam ja bolje kuhala od nje.
A boze, sta se moze, ja sam samo jedna, ne moze niko bit ista ja.
Jel vako?
Pa sam se vratila iz vrtića i bilo mi žao.
Volim nakratko otputovat natrag vremenom i ponašat se kao dijete.
Tako nešto nikome od nas ne može škodit.
A stvari, kakve god bile, volim istjerati na čistac.
Jedno me posebno čini ponosnom; u kakvoj god svađi da se nađemo, nitko ništa ne može iskoristiti protiv mene, jer, ili takvih loših stvari nemam ili ih apasolutno nitko ne zna ;)
|
Kako sam te voljela
18.09.2004., subota
Pitala sam se uvijek koliko strpljenja imam i jesam li uistinu naoružana istim.
Pitala sam se koliko razočaranja, odbijanja i ponižena pretrpjeti mogu.
Naučila sam se da nas svako poniženje i razočaranje ojača.
Ako ne fizički onda psihički.
Isuse, kako sam te samo voljela.
Još nek mi netko kaže kako ne postoji muško-žensko prijateljstvo.
Pih...
Isprepleten ljubavnim osjećajima ili ne, oplemenjen sexom ili ne, taj odnos je najljepši koji postoji.
No, žena je ženi najgori neprijatelj.
Toliko zavisti je moguće, toliko ljubomore zna ugušit.
Ako je ona koju si izabrala mjesto mene bolja, nek ti bude.
Ti si ta koja gubiš.
A ni ne znaš što izgubit možeš.
A kako sam te samo voljela:(
|
Dio mene
17.09.2004., petak
Eci peci pec, ti si maji zec, mama maja vejevica eci peci pec.
...kaže meni moje dite sinoć.
On priča.
On slaže rečenice.
On, ljudi moji komunicira sa mnom na isti način kao i ja s njim.
On ima svoje ja (a neš ti otkrića, ima ga od rođenja;)
On mi je sinoć kad sam se vratila s posla, po prvi put u životu s toliko čežnje i ljubavi, sa "falila si mi " pogledom u očima, raširio ruke i utrčao mi u zagrljaj.
Svojim malim, neiskvarenim ručicama mazio me po kosi i tepao mi: mama, mamice.
Kad bi postojale riječi kojima bi mogla definirati ove osjećaje i ovu ljubav, vjerujte mi da bi mi čak i onda one bile nedovoljne.
I mada se desi da prođe dan a da ga se ne stignem ni sjetit, mada postoje momenti kad umjesto doma odem na kavu sa C., čak i tada mi njegov lik i glas čuči u dubini srca i nemarno se igra s klijetkama.
Ja ne znam možete li shvatiti, ja ne znam, možda zvučim patetično i izlizano, ali trudim se i pokušavam, makar na sekundu približiti vam dio ove ljubavi koju osjećam.
Želom da ove moje riječi ostanu zapisane, da ne izblijede i da im se ne izbriše trag, da dođe dan kada ću se možda i sa sjetom prisjećati ovog vremena i njegova ranog djetinjstva.
Želim ga zauvijek voljeti ovakvim intenzitetom, ovom snagom, jačinom i količinom.
Dobro,... intenzitetom ;)
Ne želim se nikada sramiti svoje bezgranične ljubavi koju osjećam prema tom malenom biću.
Mom biću.
Dijelu moga tijela.
Jer ga upravo tako i doživljavam: kao dio moga tijela koje se otrgnuo od mene i počeo živjeti sam.
Bačen u svijet na milost i nemilost vrtloga života.
A ja, dok sam mu u sjeni sretna sam.
Ne znam, mislim se, da li me razumijete?
|
Najobičniji post, opće nije poseban
14.09.2004., utorak
Čestitam nam na novom laminatu u sobi.
Čestitam nam na intimnoj proslavi istog ;)
Čestitam si na "promaknuću", u petak počinjem radit za lovu ;)
Čestitam si na liniji koja počinje izgledati onako kako ja želim.
Čestitam Klari i Luki na dolasku na Svijet.
Čestitam svom sinu na bogatom vokabularu, konačno priča kao veliki ;)
Čestitam svojoj prijateljici na jednom od novih poslova.
Česitam svojim "SATC" prijama na tome što su takve kakve jesu.
Čestitam svom mužu unaprijed rođendan i molim vas da mi savjetujete kakvu feštu da napravim u nedju i koji poklon da mu kupim (tom se, brate, ništa ne sviđa;)
Čestitam vam svima sve šta se čestitat da.
|
Zmazani tanec mog života
12.09.2004., nedjelja
No dakle...
Od želje da što prije dođem doma sa čvenka interno nazvanog "sex and the Zg" i napišem jedan samo nama razumljiv post, došla sam do ove faze konačnog hlađenja glave te mogu s relativnim razumom napisati slijedeće:
"Oni" rođaci spominjani u postu nešto nie napravili su katastrofu, nešto neoprostivo, nešto što graniči s ludilom.
U sebi sam ih do jutros slala u najniži krug pakla ne bi li se tako, makar relativno iskupili za svoje grijehe.
Željeli su gledati utakmicu (proklete utakmice, mrzim ih jebo im ja sve po spisku...) a za to vrijeme snimati nekakav film.
Ali nwe nekakav, o ne, ne, to nije bilo kakav film, tu se radi o podmornicama, a podmornice su opsesija tog čovjeka...isto kao šta ja imam neke druge opsesije.
I usred te njegove, jebene želje da si snimi film, čovjek nikako, o ne, ne, slušajte me dobro, on jednostavno nije imao vremena pogledati koja je kazeta u video, o ne...sačuvaj bože...
Pukni "Mile" *rec* pa šta bude, posli ćemo razmišljat o posljedicama...
Kaže meni ovaj moj mamlaz u autu sinoć, kad me vozio doma sa ženskog čvenka: "imam jednu jaaaako lošu vijest, daj pliz nemoj popizdit i zakuhat sad u autu, ali ono, pliz nemoj zakuhat..."
Đizus šta bi to sad moglo bit, pa nije mu valjda dite palo s balkona ili progutalo četku za zahod, daj jebo te ne drži me u neizvjesnosti, ta nisam peder***, reci mi pobogu već jednom....
"A dobro"-reče, "snimili su ti nekakve podmornice preko "Prljavog plesa", a jebi ga, bio je film u videu...nisu gledali."
Para iz ušiju počinje sukljati, grudi mi se nadimaju da će iskočit iz grudnjaka ali ne od želje, o ne ne, to nije bila "onakva" želja, to je bila želja za osvetom, za krvlju, da, da, želila sam im zariti zube u lijene, blesave vratove i kazniti ih za to djelo koje je neoprostivo, koje je...uf....evo opet sam ljuta.
Ma kud baš, jebo ga ja da ga jebo, kud baš od 50 kazeta u kolekciji presnime baš "Zmazani tanec"?
Zaštoooooooooooooooo???????????????????????!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Vratite mi taj film, ja ne mogu bez njega jednom misečno, ne mogu, ne mogu, ne mogu....
Vratite mi moje snove!!!!!!!!!!
*** VIC:
-Kako držati pedera u neizvjesnosti?
:?!?
-Reć' ću ti sutra.
|
Zapravo, ono što želim može se formulirati i ovako:
11.09.2004., subota
Gledam se sa strane često, iz perspektive nekog drugog.
Ima dana kad mi se ne sviđa ono što vidim.
Ne želim biti licemjerna.
Ponekad dobijem opasku i kritiku, tešku za moj ego.
Ne želim biti nesposobna.
Neke želje u meni gore sve jače, čežnja za leptirićima sve je jača.
Ne želim popustiti tim nagonima.
U nekim trenucma kažem jedno a mislim drugo.
Ne želim biti dvolična.
One koje volim, volim bezuvjetno.
Ne želim da me iskorištavaju.
Kada dajem, dajem maksimalno.
Ne želim biti naivna.
Vidim ljude duboko, u očima.
Ne želim da mi se smiju iza leđa.
Prečesto sam samokritična.
Ne želim da me lažete.
Ponekad sam pesimistična.
Ne želim ostati bez suza.
Čak i kad prerastem strah od zubara ne posjećujem ga.
Ne želim da mi oduzmu osmjeh.
Neki ljudi žive da bi me "tukli."
Ne želim izgubiti i ovo malo samopouzdanja.
Od mene se godinama očekuje osmjeh i bezbrižnost.
Ne želim da mi vaš komod zabrani malo tuge, ta i ja sam čovjek!
Ponekad si mi psihički tako daleko.
Ne želim te gledati očima stranca.
Kad te moje riječi i djela zabole...
Stisni mi se u krilu i slušaj otkucaje moga srca.
Jer ja volim...
Tebe!
|
Bračne veze V. (potomstvo)
10.09.2004., petak
Upoznali ste se, zaljubili, oženili, skrasili.
Šta slijedeće, pitanje je sad?
Slijedeći logičan korak je prokreacija, razmnožavanje, djeca.
Mnoge taj pojam zastrašuje, mnogi o njemu ne žele ne samo razgovarati nego čak ni misliti.
Ljudi su u po defaultu sebična rasa, napravljena tako da u životu najprije gledaju svoj komoditet i zadovoljavaju svoje apetite.
U život isprepleten radom, izlascima i zajebancijom, djeca se nikako ne uklapaju.
Kako da trudničke mučnine, bolan porod, post-partum-depresiju, besane noći, posrane pelene, grčeve i kolike, nicanje zubiča, dojenje i ranjene sise, cjepiva i grintave faze ukomponirate u obaveze koje uključuju; karijeru, muža, kozmetičarku, pedikerku, solarij, teretanu, šoping, kina, premijere, mjuzikle, operu, disco, putovanja, sastanke ala "Sex and the City" i sl?
Postoji li uopće ikakva šansa da u svemu tome vidite SVOJE dijete?
Postoji li savršeno vrijeme za reprodukciju ili i u ovom slučaju vrijedi ona: "svakom prema zaslugama?"
Je li bolje potomstvo planirati ili pustiti vrijeme i naše tijelo da odluče mjesto nas?
Mnogi primjeri pokazuju kako je upravo ovaj ili onaj način pravi.
Samo, kako se prepoznati u tome, kako znati u koji od ovih primjera mi spadamo?
Kad se potegne pitanje djece, uostalom i braka, svi se naši bližnji i daljnji osjete pozvanima da nam prospu mrvu svoje znanosti i iskustva.
Pa nam se nemalo puta dogodi da nam skrše ego i samopouzdanje opetovanim upozoravanjima kako upravo sad, MI nismo u pravu.
Nekad imam osjećaj, da pred licem "Velikog suda" (a.k.a. bližnji i daljnji) nikad nećemo biti u pravu niti doživjeti hvalu od istog.
Jednostavno se moramo poklopiti ušima i pomiriti se s činjenicom kako u braku ne smijemo imati svoje mišljenje nego prije negoli ćemo donijeti bilo koju odluku moramo konzultirati Veliki sud.
Ja se nekako čitav svoj život borim s vjetrenjačama i ma koliko to nekad teško bilo, uvijek istjeram "svoju".
Jerbo, moja jednostavno mora bit zadnja.
Odlučila sam se na dijete u moemntu kad sam, po mišljenju mnogih, tek počela živit.
Pa nije li onda divno, da ja, moj muž i dijete-to-be, započnemo taj život svi zajedno?
Podršku ili imate ili nemate, sredina tu baš i ne postoji.
Nemojte mi sad bacat kontru u stilu: "ali ko jebe podršku"...jer je ona itekako bitna.
Čak štoviše kad se odlučite na svijet donijeti novo biće.
Neću vam pričati o tome kako se prave djeca jer bi to sa toliko godina već svi mahom trebali znat.
A kako se prave muška ili ženska, ne znam, to zna moj muž koji radi po narudžbi ;)
Znam samo da vam dijete dođe onda kada ono samo odluči, kad odabere upravo vas dvoje za one koje će sutra zvati "mama i tata".
Trudnoćom, porodom i dolaskom VAŠEG djeteta na svijet mjenja vam se život iz temelja, ali najčešće, zanemarimo li one mini turbulencije sa početka teksta, se promjeni na bolje, kvalitetnije, ispunjenije.
I čujem li još jednom, jednog roditelja da svom djetetu kaže da se zbog njega nečeg bitnog odrekao, odrezat ću mu glavu.
Kroz to vrijeme odrekla sam se jedino jedenja voća (a teško mi palo, ne pitajte), sexa po 5 puta dnevno i izlazaka koji sadrže cjelodnevni boravak vani a spavanje doma...
Love se nisam odrekla, dijete ne troši ništa više od onog što bi inače potrošili...
Je, lažem, u korist baby čarapica odrekla sam se Glorije i Story-a, big deal...Cosmo je još uvik tu.
Dakle, radi djeteta ćete na neko kratko vrijeme karijeru staviti u drugi plan, neke će se mame (koristeći se izrazom "manjak vremena") totalno zapustiti, imat će masnu kosu, puno celulita, izgratano lice bez šminke a s borama, roba će im smrditi na rigavicu i mlijeko i bit će po defaultu široka...i te mame će kroz neko vrijeme ostati bez muža u svojoj bračnoj postelji.
No to su te neke druge mame, prave mame mogu sve:
čuvati i odgajati bebu, kuhati, prati i mesti, prati kosu, mazat se kremicama, oblačit se "normalno", čak će si jednom tjedno priuštiti izlet pred ogledalo...
Jer prave mame mogu sve.
A vama samo želim reći kako, nevezano o vremenu dolaska, naša djeca znače cijeli svijet, ona su uistinu smisao naših života.
Jebite se ljudi ;)
|
Jeben ti prišu!
09.09.2004., četvrtak
Niman kad...jednostavno niman kad pisat...
A iman materijala, jebo te, za 6 stranica...
Evo mi se i ON danas javia da vas pozdravin i izljubin jer je krcat posla.
A šta lipo svi mi ne bi opće radili nego živili od jubavi, a?
Ajme šta san si lipa danas ;)
Ajme šta ste mi dragi;)
Ajme šta mi je lipo;)
Ajme kakva me kavica sutra čeka;)
Ajme šta ću se i sutra naradit;)
Jesan van rekla da vas volin?
VOLIN VAS!!!
P.S. Posebna zahvala Halu još jednom!!!!!!!!!!!!!!!!
Imaš pivu i kobase kad se vidimo ;)
|
I nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa...
08.09.2004., srijeda
Uvod u trenutno psiho-fizičko stanje: pokušavan ugasit ovaj šušur iza škinih ma mi ne ide.
Na sebi iman: modru majicu s rupicom na sisi (zato je odnedavno nosim po kući), šarene, klaunovske crveno-bile gače (hlače) i bile japanke, 2 broja veće, na nogama. Na glavi su očale i nova frizuza (dobre su one nožice...)
Oko mene se nalaze: neki ljudi koje volim. Neki mi skaču po glavi a od nekih ne čujem svoje misli.
Danas sam bila: doma ujutro, na pazaru malo kasnije, doma ostatak dana. Škivajen posal, nek se snima dok me nema...
Na pazaru san kupila jaketu i 4 borše (jebeno dobar šoping). Doma san se vratila bez kile mesa pa san premrla opd straha da će ovi moji jist inkarat sa zida ostatak dana.
Vratila san se nazad, usput se oslobodila straha od vožnje, našla meso u prvoj butigi, u kesi su se našle i muževe mudante na koje san totalno zaboravila. U tom momentu bilo mi je bitnije nać meso.
Procurila san od sriće, dakle, trudna nisan.
Kupila san još dvi-tri-četri bilježnice i adresara.
Živila ovisnost.
Popila san samo dvi kave danas.
I nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa....
(totalno san jedva čekala di ću iskoristit ovu bazu...još se smijen, Cyber)
I tako san dosadna sama sebi kad neman inspiracije za blog.
Reka mi je i sin da san "duda" i da "pičan dupošti"....
I nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, i nije mi ništa, ....
Jebo te, jel mi sigurno nije ništa???
|
Na što trebate obratiti pažnju kad ste kod mene u gostima
07.09.2004., utorak
Ako mi ikad dođete u goste i ne-daj-bože (možda se i šalim) ostanete duže od 2 tjedna:
-molim vas, nemojte vikat, još uvik dobro čujen a dite mi dobija strahovite fraze od visokofrekventnih tonova
-imajte na umu da zahod služi za pišanje i sranje te da nikakve druge predmete kategorički ne želim vidjeti unutra
-također, bilo bi lipo kad bi nakon upotrebe gore navedenog potegli onaj konop šta visi kraj zahoda, a koji je taman toliko tanak da ne služi vješanju odrasle osobe
-primjetit ćete, ako mi dođete u goste, da na kadi imam zavjesu, plastičnu. E pa ta zavjesa nije tu za ukras, niti služi tome da je podignete preko kade kad se tuširate. Ona služi da bi moj pod, s predivnim, godinu starim pločicama, zaštitila od vode koja ostavlja ružne bile fleke od kamenca. Dakle, nedo bog da vidin kap vode na podu....
-pasta za zube nalazi se ili u tubi, ili na vašim zubima, nikako razmazana po levandinu. Imajte i to na umu!
-moja soba nije svratište na putu do dnevnog boravka te vas molim da je kao takvu ni ne koristite, osim ako vam se kronično ne spava i ne stignete dalje od nje. Također bi bilo lipo kad bi skinuli blatnjave cipele na ulazu.
-nisam posebno alergična na vas koji mi u cipelama ulazite u boravak, ali uzmite u obzir da moje dite ipak 4/3 dana provodi na podu pa blato baš i nije najpoželjnija konzumna namirnica.
-jako cijenim vašu inicijativu kad netom prije spavanja pepeljaru i šalicu prošetate do kuhinje. To me jako veseli.
-nije potrebno kod mene prati suđe, to ja obavim kad tad, ili pričekam rodbinu sa mora da to obavi umjesto mene. No, ipak vas molim da suđe koje stavite u sudoper namočite vodom, čisto da se ostaci spizene skore po pjatima.
-ako ćete ipak prati suđe, lipo vas molin da usput operete i sudoper. Nema mi goreg, al fakat mi nema goreg od kamenca na rostfraju. Isto tako, ako ne znate di šta stoji u kuhinji, ne dirajte i ne spremajte. Mrzim kad mi se netko petlja u raspored suđa!
I za kraj još par stvari:
-budite toliko pristojni pa mi nemojte pretjerano silovat daljinske upravljače...oni nekako, silom teže gravitiraju ka određenim programima.
-kompjuter služi mom surfanju i muževom igranju igrica. Koristite ga kad nas nema doma.
-ako ćete se sexati, budite tihi, da ne budem ljubomorna.
U protivnom, bit ću tempirana ka expres lonac i explodirat onda kad vas konačno otpratim do, recimo, naplatnih kućica u Karlovcu!
|
Baš onako kako treba
Prošlo je kako treba.
Prvi dan karijere.
Perspektiva sjajna.
To bu bilo čist dobro ;)
Onda sam prošetala hrvatskim "Pentagonom", "umrla" sam dok sam dotle došla, al isplatilo se vidit lice one koju volim ;)
A nešto kasnije, na mjestu gdje se putevi križaju i gdje je promet neprekidan, ukazala mi se jedna druga gospa...davno otkrivena a sada viđena uživo.
Ni konobari nisu pomutili naše beside, ni vrime nas nije omelo da kod mene njih dvije "krste" misto di i carevi idu pješke.
A i dite im se obradovalo :)
Njihova nasmijana lica iz predivnog auta uljepšala su mi i ovaj dan, kao i mnoge druge.
Želim da ovakvi dani potraju, da i je više, možda bi samo dodala kako bi mi ipak moji dečki, u tom slučaju, previše falili.
A i kosa je, maloprije, posvijetlila za dvije nijanse ;)
|
Sudbina
05.09.2004., nedjelja
Glava nas popodne zabolila od razgovora o sudbini.
Zaspali smo na kraju nedorečeni.
Vjerujem da postoji zamišljena ravna crta koja svako malo ima po jednu bitnu točku i sa svake strane po jedno skretanje.
Svako skretanje prije ili kasnije, završi tj. vrati se na prvobitni put.
Smatram dakle da postoji određen plan, da postoje zapisi o našem životu te da na bitne odluke (zaljubljivanje, trudnoća, obitelj, smrt) ne možemo bitno utjecati, možemo ih eventualno skratiti ili prolongirati odabiranjem jednog od skretanja.
On vjeruje da TO NEŠTO BITNO nije zapisano nego da idemo nekim svojim putem (ne nužno, ravno) i da nas neki viši utjecaj u jednom trenutku baci na drugo mjesto.
To je, po njemu, sudbina.
Upoznali smo se u jako čudnim i mističnim uvjetima, u tom trenu, na tom mjestu.
To je sudbina.
Ali isto tako smatram da bi se kad tad sreli, makar zadnji dan našeg života, kao individue koje bi se recimo, našle u kupeu istog vlaka koji će se srušiti za koji čas.
Sudbina je možda i moje opravdanje, linija manjeg otpora za neke loše stvari, ali u nju vjerujem.
A vi?
|
...?!?...
04.09.2004., subota
Ispričavam se blogerskom puku, zabunom izbrisah post a nemam kad pisat ponovo.
Muž me vodi na Jarun ;)
|
Sex, The City and Moi
03.09.2004., petak
Večeras sam opet pustila suzu.
Onu pravu, malu, sentimentalnu, samo moju.
Završila je repriza moje najdraže serije: «SATC» (sex & the city), bajke koja je obilježila moj period drugog odrastanja, period pronalaženja mene same, period u kojemu svaka žena formira svoju osobnost i personality.
Osjetila sam kao da gubim onaj dio dana koji je samo moj, isključivo moj, onaj period u kojemu se iskopčam iz ovog svijeta i ulazim u «Njujorkerski» svijet u kojemu žive 4 prijateljice.
U svijet mašte, ružičastih haljiinca, Manolica vrtoglavo visokih peta, svijet u kojemu ne postoje «naši» problemi.
Iako sam, realno, miljama svijetlosnih godina udaljena od takvog načina života, iako nemam novaca ni za stopedesetinu onoga što imaju one, taj svijet mi toliko paše da mi se čini da bez njega nekad neću znati naprijed.
Zato pomalo krojim svoju bajku, okružujem se ljudima koje volim, ženama koje će sjediti sa mnom u kafiću prepričavajući sexualna iskustva, koje će se radovati mojim mali uspjesima i pomacima.
Odjeću kupujem u second-hand shopovima i po štandovima naših uličnih pazara, jer svaki komad tog nečeg ima dušu, koju ću ja prekrojiti po svojoj mjeri.
Cipele kupujem gdje stignem i kad stignem, ni približno ne liče na Manolice ali se slažu s ostatkom garderobe.
Ne živim u New Yorku, ali zato živim u Zagrebu, gradu koji mi pruža taman toliko slobode da je mogu izdržati.
Uostalom, materijalno u ovom slučaju ni nije toliko važno.
Važno je ono što ONE imaju: jedna drugu, u zdravlju i bolesti, u dobru i zlu, u smijehu i suzama, u punom i u praznom novčaniku.
i iako njih četiri više "nema", moja bajka nije završila, ona tek počinje!
|
Quo vadis, Croatia?
02.09.2004., četvrtak
Ne, ovo neće bit politički tekst, niti ćete ikad od mene doživit isti.
Dosta san je se naslušala, dosta san glavešina trpila za večerama koje su trebale bit provedene u obiteljskom okružju, u 20-ak godina, pomalo mi izlazi na uši spomen bilo kakve stranke ili sl.
Samo ću reć da vučen na livu stranu.
Toliko o politici iz BigMammine butige.
Ovo je post o ljudima i o onima koji se tako predstavljaju.
Ka šta svi znate, ja san izazito društveno, socijalno (nisan još socijalni slučaj;) i plemenito biće.
Neću bit bezobrazna pa lagat kako san zagriženi pacifist, borac za životinjska i ina prava, to bi bilo prepretenciozno i preobvezujuće.
Ne dajem ni krv, zamislite.
Niti ću, na ovakav način.
Ako nekome od vas zatriba A+, eto me odma, bez obzira di ste.
Ako nekome zatriba recimo, pola bubrega, dat ću van, samo ako ću moć nastavit živit nakon toga.
Toliko humanitarna da bi donirala organe nakon smrti nisan.
Ne pod uvjetima koji važe trenutno.
Moji organi idu isključivo nekom kome će trebat, a e nekom imaginarnom liku.
Ne dam dakle nikome da zarađuje na meni.
Žicaroše po trgovima i birtijama sam otkantala odavno.
Ne dam, jebo te, ne daaaaaaaaaaam!!!
Dođi mi pokosi dvorište pa ću ti platit, u suprotnom, marš od mene.
Ovo je post o onome što je u meni, a što je sistematski godinama, od ljudi raznih rangova i klasa, proglašavano naivnim i glupim.
A ja, vjerujte mi nisam glupa, naivna još kako tako.
Nije to bilo tako davno, bila sam još trudna kad smo se ja i moj mamlaz vozili autom prema domu svom.
Pokraj ceste, dok smo stajali u koloni, primjetili smo leš.
Tijelo u travi, noge na cesti.
Do doma sam šutjela, vrteći u glavi nekakav samo meni poznat film, na ulasku u kuću zamolila sam ga da se vratimo.
Priznajem, i initriga je tu učinila svoje, nisu mi zaludu najdraže serije "Pravda za sve" i "Odjel za umorstva".
Do spomenutog smo stigli u roku od 10 minuta.
Nitko, ali nitko iz kolone od 20 auta nije stao, nije popustio radoznalosti.
Nakon par minuta, leš je pomakao glavu a mene skoro stisli trudovi.
Pijanac vulgaris.
Neš ti, (vjerojatno su elepatskim moćima primjetili i oni iz kolone), oblejao se i lego uz cestu.
Policija je stigla za 50 minuta (da bi vam predočila situacija, P.U. je od tog mjesta udaljena 5 minuta autom).
Čovijek je u međuvremenu došo sebi, popričali smo, a čak je i suzu pustio rekavši kako ne može vjerovat da je doživio kako mu pomaže mlada cura iz "Splita".
No to ništa nije bitno, bitna je policija.
Očevid je obavljen na slijedeći način:
"Gospodine? (mom mužu), osobnu molim, vi gospođo također. Tko ste vi i što vi tu radite? Vi ste gospodina udarili autom? (da vidim gume i haubu)"
"Ne, ne, nismo mi njega udarili (kaže ovaj moj)"
"Jesam vas nešto pitao (drsko primjeti čovijek u uniformi)?, Vi ste njega udarili i proradila vam savjest, ha?"
I da ne duljim...uzeti su nam podaci, skoro pa nam je otvoren dosje.
To bi se vjerojatno i desilo da pijanac nije progovorio i obajsnio situaciju.
Dakle, naše DOBRO nam se vratilo.
Makar u tom slučaju.
***
Jedne večeri, ovog ljeta u Hvaru, tokom šetnje primjetismo (ja i moj zakoniti) ženu, skvrčenu na podu, kako cvili i stenje.
Složit ćete se sa mnom, makar vi žene koje ste imale čast iskusiti bolne menstruacije, kako mi je prvo palo na pamet da žena curi i nema tablete uz sebe.
Ispred nas prošla su 4 talijana, 5 domaćih ljudi i par onih koji nisu ništa komentirali.
Došli smo do nje, pomogli joj sjest na klupu, ja sam otrčala do najbližeg kafića po vodu, i pravili joj društvo nekih 5 minuta.
Žena je, zaključili smo bila nadrogirana.
Pa šta onda, what the fuck?
Zar ona ne zaslužuje čašu vode, ruku koja će joj pomoć ustat s poda, zar ne zaslužuje komadić nečije dobrote?
Ovakve primjere susrećem stalno, i opetovano se borim s vjetrenjačama.
"Ti si glupa, ti si naivna, zar svarno misliš da će ti se to vratit?"
I dalje ne mogu vjerovat da sam u tolikoj manjini, i dalje ne mogu vjerovat da postoje ljudi koje mogu toliko stisnut zube i srce te zakoračit preko nekoga ne bi li slučajno susreli njihove oči.
E pa ja vas ovim putem molim, budite malo mekši, otvorite svoja srca i pomozite onima kojima je pomoć potrebna.
Molim vas, ako me koji put vidite da se uvijam u tramvaju ili na cesti, dajte mi ruku ili tabletu jer vjerojatno curim, a kao da je to bitno.
A ako nećete tako, pomislite da će možda sutra vaše dijete leći negdje na pod, bolno, a ovakvi ljudi kao ja, konačno će popustit utjecajima i "opametiti" (!?!) se...
|
PTS ili jednostavno, zlostavljač?
01.09.2004., srijeda
On je bio dobar, vrijedan, marljiv i pošten.
Nadasve odan čovijek, pomalo zdepaste, niske građe, guste crne kose i ponešto drukčije nacionalnosti od mene.
Sve do te večeri.
Na moje oči ju je zgrabio za kosu i svom snagom je tresnuo o zid.
Crven, topao mlaz slijevao joj se niz lice i gubio u suzama.
U očima joj se vidjela beskrajna tuga i neopisiv strah.
Nadobudno sam zakoračila u tu prostoriju ni sama ne znajući što da napravim.
Mlada, hrabra i snažna željela sam opravdati svoj stav: "ako jednom kreneš rukom na mene, nikad me više nećeš vidjeti".
Kao kakva zvijer iz filmova koja njuši novi, topao plijen, okrenuo se prema meni, podignutih ruku, prstiju skupljenih u šake i sekundu ostao na toj udaljenosti od dva koraka.
Opor, zagušljiv miris alkohola ošinuo me po licu dok sam mu u očima, po prvi put u životu vidjela iskonsko zlo, mržnju u svom izvornom obliku.
Nije mu dugo trebalo da prepozna i moj strah koji se manifestirao laganim drhtanjem i klecanjem koljena, jer, pomislila sam: "svejedno mi je kud da odem, pronaći će me."
Pružio je svoju debelu, masnu ruku prema mom vratu, podigao me s poda i odbacio ni ne gledajući kud letim.
Posljedice pada i danas osjetim u leđima.
Sutradan sam ga vidjela skrušenog, glave stisnute među koljenima, mirnog i spremnog na giljotinu samo da izbriše taj događaj.
Kod mene, naime, takvo ponašanje i reakcija nije naišlo na odobravanje, niti ću mu to ikad oprostiti.
Njegova žena mi je priznala da je takav često.
Te večeri rekla sam joj da si je sama kriva.
Neka ode, nek ga zaboravi, nek ga prijavi, nek se sakrije.
Ali,-reče meni ona-,tu su djeca.
Baš zato-odvratih.
Taj događaj me se nije ticao, ali itekako je.
Ta događaj u meni i danas izaziva noćne more i danas ga pamtim kao najveću traumu u životu.
Poznajem još jednu ženu koja je bila u sličnoj situaciji.
Tužila ga je, bio je u zatvoru, izašo je i opet su zajedno.
Ne znam zašto, još mi nije objasnila.
Jučer na ručku kod mene doma, jedan je muž popio pivu previše (ukupno 4).
Razgovor koji je tekao savršeno mirno i argumentirano u trenu se pretvorio u borbu plamenih jezika, u scenu iz Koride gdje je za "paljenje" bio dovoljan samo jedan mah crvenom maramicom.
Jedna žena, njegova žena, u jednom je trenu rekla nešto "suvišno", za njegov pojam suvišno, za naš pojam totalno normalno.
Njegova desnica, koja se netom prije toga odmarala na lijevom naslonu moje stolice odjednom je poletjela u pravcu žene, njegove žene.
Snašla se, ustala se od stola, pokupila s nama ženama u kuhinju i tu nam izlila dušu.
Tukao ju je, silovao, tukao i djecu, krvarili su, bivali su šivani, hitna i policija zvonili su svako malo na njihova vrata.
No, stvari nisu rješene.
On je invalid domovinskog rata, psihološki invalid, jer izvana može napraviti i podnijeti itekako puno.
No svejedno, policija štiti svoje, štiti njega.
A ona nema kud, pronađe je uvijek i uvijek taj pronalazak završi kobno, za nju.
A pametna je, obrazovana, sposobna, lijepa, čak ga ni ne voli više.
Ali mora koegzistirati sa njim i u onim sumnjivim noćima kad ga do kasno nema doma, već zna da je najbolje da se pokrije dekom po glavi i pravi se da spava.
A sve one mrlje koje su se s deke razmaljale po plahti rezultat su samo njenih suza, ničeg drugog.
Ona je ranjena: fizički, psihički, trajno...zauvijek.
A pomoći nema, od nikud.
Koliko još krvi mora biti proliveno, koliko još nevie djece mora biti ubijeno i njihovih majki ranjeno zauvijek da bi se u našoj državi nešto pomaklo?
Koliko je zakona o prohibiciji potrebno donijeti kako bi ljudi shvatili da "oni gore" brinu o krivim stvarima?
Koliko traje ljudska moć ignoriranja?
Koliko ćemo još dugo okretati glavu na drugu stranu?
Koliko ih još treba biti ubijeno da shvatimo kako su majka i dijete nešto najvrijednije na svijetu?
Imate li i vi kakav primjer ili i vi jednostavno zatvarate oči?
|
|
|