Glava nas popodne zabolila od razgovora o sudbini.
Zaspali smo na kraju nedorečeni.
Vjerujem da postoji zamišljena ravna crta koja svako malo ima po jednu bitnu točku i sa svake strane po jedno skretanje.
Svako skretanje prije ili kasnije, završi tj. vrati se na prvobitni put.
Smatram dakle da postoji određen plan, da postoje zapisi o našem životu te da na bitne odluke (zaljubljivanje, trudnoća, obitelj, smrt) ne možemo bitno utjecati, možemo ih eventualno skratiti ili prolongirati odabiranjem jednog od skretanja.
On vjeruje da TO NEŠTO BITNO nije zapisano nego da idemo nekim svojim putem (ne nužno, ravno) i da nas neki viši utjecaj u jednom trenutku baci na drugo mjesto.
To je, po njemu, sudbina.
Upoznali smo se u jako čudnim i mističnim uvjetima, u tom trenu, na tom mjestu.
To je sudbina.
Ali isto tako smatram da bi se kad tad sreli, makar zadnji dan našeg života, kao individue koje bi se recimo, našle u kupeu istog vlaka koji će se srušiti za koji čas.
Sudbina je možda i moje opravdanje, linija manjeg otpora za neke loše stvari, ali u nju vjerujem.
A vi?
Post je objavljen 05.09.2004. u 19:43 sati.