...kaže meni moje dite sinoć.
On priča.
On slaže rečenice.
On, ljudi moji komunicira sa mnom na isti način kao i ja s njim.
On ima svoje ja (a neš ti otkrića, ima ga od rođenja;)
On mi je sinoć kad sam se vratila s posla, po prvi put u životu s toliko čežnje i ljubavi, sa "falila si mi " pogledom u očima, raširio ruke i utrčao mi u zagrljaj.
Svojim malim, neiskvarenim ručicama mazio me po kosi i tepao mi: mama, mamice.
Kad bi postojale riječi kojima bi mogla definirati ove osjećaje i ovu ljubav, vjerujte mi da bi mi čak i onda one bile nedovoljne.
I mada se desi da prođe dan a da ga se ne stignem ni sjetit, mada postoje momenti kad umjesto doma odem na kavu sa C., čak i tada mi njegov lik i glas čuči u dubini srca i nemarno se igra s klijetkama.
Ja ne znam možete li shvatiti, ja ne znam, možda zvučim patetično i izlizano, ali trudim se i pokušavam, makar na sekundu približiti vam dio ove ljubavi koju osjećam.
Želom da ove moje riječi ostanu zapisane, da ne izblijede i da im se ne izbriše trag, da dođe dan kada ću se možda i sa sjetom prisjećati ovog vremena i njegova ranog djetinjstva.
Želim ga zauvijek voljeti ovakvim intenzitetom, ovom snagom, jačinom i količinom.
Dobro,... intenzitetom ;)
Ne želim se nikada sramiti svoje bezgranične ljubavi koju osjećam prema tom malenom biću.
Mom biću.
Dijelu moga tijela.
Jer ga upravo tako i doživljavam: kao dio moga tijela koje se otrgnuo od mene i počeo živjeti sam.
Bačen u svijet na milost i nemilost vrtloga života.
A ja, dok sam mu u sjeni sretna sam.
Post je objavljen 17.09.2004. u 00:07 sati.