Treba mi odmor.
Jednostavno mi treba...
Od duha, od tijela, od mozga, od svega.
Par puta godišnje snaga mi iscuri na dno pješćanog sata...ma točno vidim kako se razlijeva po onom staklu i curi nepovratno.
Umorna sam, bole me ramena, bole me leđa, bole me noge...al najviše od svega me boli unutrašnjost, ispražnjena bez veze.
Prazne je ljudi koje ne želim u svom životu, a koji nekako, opetovano, svaki put nađu način kako se vratiti unutra.
Karakteristike i osobine mi divljaju...sukobljavaju se moji unutarnji svijetovi.
Baterije su mi prazne, bolje rečeno, na rezervi.
Treba mi moj otok, treba mi more, treba mi divljanje valova, krik galeba i ništa drugo osim gole stijene.
Treba mi moj zrak, moji ljudi koje volim oko sebe.
A znam da ne mogu, ne mogu sad, ne, sad nikako.
Zato ću se zatvoriti u sobu i sjesti pred slikom mora...i plakat ću možda i zagrliti jastuk grcajući u suzama....jer sam tako umorna...
Ali bit će bolje sutra, samo nek mi dite ozdravi.
Vidit ćete da će bit bolje sutra.
|