Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bigmamma

Marketing

Quo vadis, Croatia?

Ne, ovo neće bit politički tekst, niti ćete ikad od mene doživit isti.
Dosta san je se naslušala, dosta san glavešina trpila za večerama koje su trebale bit provedene u obiteljskom okružju, u 20-ak godina, pomalo mi izlazi na uši spomen bilo kakve stranke ili sl.
Samo ću reć da vučen na livu stranu.
Toliko o politici iz BigMammine butige.

Ovo je post o ljudima i o onima koji se tako predstavljaju.

Ka šta svi znate, ja san izazito društveno, socijalno (nisan još socijalni slučaj;) i plemenito biće.
Neću bit bezobrazna pa lagat kako san zagriženi pacifist, borac za životinjska i ina prava, to bi bilo prepretenciozno i preobvezujuće.
Ne dajem ni krv, zamislite.
Niti ću, na ovakav način.
Ako nekome od vas zatriba A+, eto me odma, bez obzira di ste.
Ako nekome zatriba recimo, pola bubrega, dat ću van, samo ako ću moć nastavit živit nakon toga.
Toliko humanitarna da bi donirala organe nakon smrti nisan.
Ne pod uvjetima koji važe trenutno.
Moji organi idu isključivo nekom kome će trebat, a e nekom imaginarnom liku.
Ne dam dakle nikome da zarađuje na meni.

Žicaroše po trgovima i birtijama sam otkantala odavno.
Ne dam, jebo te, ne daaaaaaaaaaam!!!
Dođi mi pokosi dvorište pa ću ti platit, u suprotnom, marš od mene.

Ovo je post o onome što je u meni, a što je sistematski godinama, od ljudi raznih rangova i klasa, proglašavano naivnim i glupim.
A ja, vjerujte mi nisam glupa, naivna još kako tako.

Nije to bilo tako davno, bila sam još trudna kad smo se ja i moj mamlaz vozili autom prema domu svom.
Pokraj ceste, dok smo stajali u koloni, primjetili smo leš.
Tijelo u travi, noge na cesti.
Do doma sam šutjela, vrteći u glavi nekakav samo meni poznat film, na ulasku u kuću zamolila sam ga da se vratimo.
Priznajem, i initriga je tu učinila svoje, nisu mi zaludu najdraže serije "Pravda za sve" i "Odjel za umorstva".
Do spomenutog smo stigli u roku od 10 minuta.
Nitko, ali nitko iz kolone od 20 auta nije stao, nije popustio radoznalosti.
Nakon par minuta, leš je pomakao glavu a mene skoro stisli trudovi.
Pijanac vulgaris.
Neš ti, (vjerojatno su elepatskim moćima primjetili i oni iz kolone), oblejao se i lego uz cestu.
Policija je stigla za 50 minuta (da bi vam predočila situacija, P.U. je od tog mjesta udaljena 5 minuta autom).
Čovijek je u međuvremenu došo sebi, popričali smo, a čak je i suzu pustio rekavši kako ne može vjerovat da je doživio kako mu pomaže mlada cura iz "Splita".
No to ništa nije bitno, bitna je policija.
Očevid je obavljen na slijedeći način:
"Gospodine? (mom mužu), osobnu molim, vi gospođo također. Tko ste vi i što vi tu radite? Vi ste gospodina udarili autom? (da vidim gume i haubu)"
"Ne, ne, nismo mi njega udarili (kaže ovaj moj)"
"Jesam vas nešto pitao (drsko primjeti čovijek u uniformi)?, Vi ste njega udarili i proradila vam savjest, ha?"

I da ne duljim...uzeti su nam podaci, skoro pa nam je otvoren dosje.
To bi se vjerojatno i desilo da pijanac nije progovorio i obajsnio situaciju.
Dakle, naše DOBRO nam se vratilo.
Makar u tom slučaju.

***


Jedne večeri, ovog ljeta u Hvaru, tokom šetnje primjetismo (ja i moj zakoniti) ženu, skvrčenu na podu, kako cvili i stenje.
Složit ćete se sa mnom, makar vi žene koje ste imale čast iskusiti bolne menstruacije, kako mi je prvo palo na pamet da žena curi i nema tablete uz sebe.
Ispred nas prošla su 4 talijana, 5 domaćih ljudi i par onih koji nisu ništa komentirali.
Došli smo do nje, pomogli joj sjest na klupu, ja sam otrčala do najbližeg kafića po vodu, i pravili joj društvo nekih 5 minuta.
Žena je, zaključili smo bila nadrogirana.
Pa šta onda, what the fuck?
Zar ona ne zaslužuje čašu vode, ruku koja će joj pomoć ustat s poda, zar ne zaslužuje komadić nečije dobrote?

Ovakve primjere susrećem stalno, i opetovano se borim s vjetrenjačama.
"Ti si glupa, ti si naivna, zar svarno misliš da će ti se to vratit?"
I dalje ne mogu vjerovat da sam u tolikoj manjini, i dalje ne mogu vjerovat da postoje ljudi koje mogu toliko stisnut zube i srce te zakoračit preko nekoga ne bi li slučajno susreli njihove oči.

E pa ja vas ovim putem molim, budite malo mekši, otvorite svoja srca i pomozite onima kojima je pomoć potrebna.
Molim vas, ako me koji put vidite da se uvijam u tramvaju ili na cesti, dajte mi ruku ili tabletu jer vjerojatno curim, a kao da je to bitno.

A ako nećete tako, pomislite da će možda sutra vaše dijete leći negdje na pod, bolno, a ovakvi ljudi kao ja, konačno će popustit utjecajima i "opametiti" (!?!) se...


Post je objavljen 02.09.2004. u 01:14 sati.