Prije 10 godina, na najljepšem otoku na svijetu, troje prijatelja sjedilo je kraj mora.
Dvije najbolje prijateljice i njihova simpatija.
Velika vatrena kugla vladala je nebom dok je njih troje sjedinjeno s morem i krikom galeba, sjedilo na žalu i pjevušilo stihove pjesme koja im je i danas najdraža.
Troje prijatelja razmišljalo je o životu.
Misli su im vrludale bespućima svemira, miljama udaljeno od školskih briga koje su im zadavale prve prave probleme u životu.
"Za 10 godina, ja se vidim u odijelu, štiklama, kosom svezanom u punđu i aktovkom u ruci"-izjavila je M.
"Za 10 godina, ja se vidim...ne znam...ne vidim se tako daleko..."-rekao je M.
"Za 10 godina, ja se vidim u osunčanoj kućici, okupanoj popodnevnim suncem, obučenoj dječjim smijehom. Vidim se sretnom, zadovoljnom, voljenom, ponznatom"-rekla sam.
Troje prijatelja bacilo je svoje želje u more.
Odlučili s da će život živjeti iz dana u dan, ne mareći previše za sutra.
Danas, 10 godina kasnije, M. više nije moja najbolja prijateljica, od škole je odustala i radi u trafici.
M.-a nisam vidjela godinama, možda je čak i u mjestu u kojem ja danas živim. Pitam s3e, da li me se sjeća, da li se sjeća onih želja baćenih u more jednog proljetnog dana?
Danas, 10 godina kasnije, evo me tu gdje jesam, u kućici okupanoj suncem i dječjim smijehom. Sretna sam, zadovoljna, voljena, poznata. Radim tamo gdje su mi sva vrata otvorena i gdje ni sanjala nisam da ću biti.
Živim iz dana u dan, ne mareći previše za sutra.
Post je objavljen 23.09.2004. u 01:10 sati.