Večeras sam opet pustila suzu.
Onu pravu, malu, sentimentalnu, samo moju.
Završila je repriza moje najdraže serije: «SATC» (sex & the city), bajke koja je obilježila moj period drugog odrastanja, period pronalaženja mene same, period u kojemu svaka žena formira svoju osobnost i personality.
Osjetila sam kao da gubim onaj dio dana koji je samo moj, isključivo moj, onaj period u kojemu se iskopčam iz ovog svijeta i ulazim u «Njujorkerski» svijet u kojemu žive 4 prijateljice.
U svijet mašte, ružičastih haljiinca, Manolica vrtoglavo visokih peta, svijet u kojemu ne postoje «naši» problemi.
Iako sam, realno, miljama svijetlosnih godina udaljena od takvog načina života, iako nemam novaca ni za stopedesetinu onoga što imaju one, taj svijet mi toliko paše da mi se čini da bez njega nekad neću znati naprijed.
Zato pomalo krojim svoju bajku, okružujem se ljudima koje volim, ženama koje će sjediti sa mnom u kafiću prepričavajući sexualna iskustva, koje će se radovati mojim mali uspjesima i pomacima.
Odjeću kupujem u second-hand shopovima i po štandovima naših uličnih pazara, jer svaki komad tog nečeg ima dušu, koju ću ja prekrojiti po svojoj mjeri.
Cipele kupujem gdje stignem i kad stignem, ni približno ne liče na Manolice ali se slažu s ostatkom garderobe.
Ne živim u New Yorku, ali zato živim u Zagrebu, gradu koji mi pruža taman toliko slobode da je mogu izdržati.
Uostalom, materijalno u ovom slučaju ni nije toliko važno.
Važno je ono što ONE imaju: jedna drugu, u zdravlju i bolesti, u dobru i zlu, u smijehu i suzama, u punom i u praznom novčaniku.
Post je objavljen 03.09.2004. u 00:05 sati.