On je bio dobar, vrijedan, marljiv i pošten.
Nadasve odan čovijek, pomalo zdepaste, niske građe, guste crne kose i ponešto drukčije nacionalnosti od mene.
Sve do te večeri.
Na moje oči ju je zgrabio za kosu i svom snagom je tresnuo o zid.
Crven, topao mlaz slijevao joj se niz lice i gubio u suzama.
U očima joj se vidjela beskrajna tuga i neopisiv strah.
Nadobudno sam zakoračila u tu prostoriju ni sama ne znajući što da napravim.
Mlada, hrabra i snažna željela sam opravdati svoj stav: "ako jednom kreneš rukom na mene, nikad me više nećeš vidjeti".
Kao kakva zvijer iz filmova koja njuši novi, topao plijen, okrenuo se prema meni, podignutih ruku, prstiju skupljenih u šake i sekundu ostao na toj udaljenosti od dva koraka.
Opor, zagušljiv miris alkohola ošinuo me po licu dok sam mu u očima, po prvi put u životu vidjela iskonsko zlo, mržnju u svom izvornom obliku.
Nije mu dugo trebalo da prepozna i moj strah koji se manifestirao laganim drhtanjem i klecanjem koljena, jer, pomislila sam: "svejedno mi je kud da odem, pronaći će me."
Pružio je svoju debelu, masnu ruku prema mom vratu, podigao me s poda i odbacio ni ne gledajući kud letim.
Posljedice pada i danas osjetim u leđima.
Sutradan sam ga vidjela skrušenog, glave stisnute među koljenima, mirnog i spremnog na giljotinu samo da izbriše taj događaj.
Kod mene, naime, takvo ponašanje i reakcija nije naišlo na odobravanje, niti ću mu to ikad oprostiti.
Njegova žena mi je priznala da je takav često.
Te večeri rekla sam joj da si je sama kriva.
Neka ode, nek ga zaboravi, nek ga prijavi, nek se sakrije.
Ali,-reče meni ona-,tu su djeca.
Baš zato-odvratih.
Taj događaj me se nije ticao, ali itekako je.
Ta događaj u meni i danas izaziva noćne more i danas ga pamtim kao najveću traumu u životu.
Poznajem još jednu ženu koja je bila u sličnoj situaciji.
Tužila ga je, bio je u zatvoru, izašo je i opet su zajedno.
Ne znam zašto, još mi nije objasnila.
Jučer na ručku kod mene doma, jedan je muž popio pivu previše (ukupno 4).
Razgovor koji je tekao savršeno mirno i argumentirano u trenu se pretvorio u borbu plamenih jezika, u scenu iz Koride gdje je za "paljenje" bio dovoljan samo jedan mah crvenom maramicom.
Jedna žena, njegova žena, u jednom je trenu rekla nešto "suvišno", za njegov pojam suvišno, za naš pojam totalno normalno.
Njegova desnica, koja se netom prije toga odmarala na lijevom naslonu moje stolice odjednom je poletjela u pravcu žene, njegove žene.
Snašla se, ustala se od stola, pokupila s nama ženama u kuhinju i tu nam izlila dušu.
Tukao ju je, silovao, tukao i djecu, krvarili su, bivali su šivani, hitna i policija zvonili su svako malo na njihova vrata.
No, stvari nisu rješene.
On je invalid domovinskog rata, psihološki invalid, jer izvana može napraviti i podnijeti itekako puno.
No svejedno, policija štiti svoje, štiti njega.
A ona nema kud, pronađe je uvijek i uvijek taj pronalazak završi kobno, za nju.
A pametna je, obrazovana, sposobna, lijepa, čak ga ni ne voli više.
Ali mora koegzistirati sa njim i u onim sumnjivim noćima kad ga do kasno nema doma, već zna da je najbolje da se pokrije dekom po glavi i pravi se da spava.
A sve one mrlje koje su se s deke razmaljale po plahti rezultat su samo njenih suza, ničeg drugog.
Ona je ranjena: fizički, psihički, trajno...zauvijek.
A pomoći nema, od nikud.
Koliko još krvi mora biti proliveno, koliko još nevie djece mora biti ubijeno i njihovih majki ranjeno zauvijek da bi se u našoj državi nešto pomaklo?
Koliko je zakona o prohibiciji potrebno donijeti kako bi ljudi shvatili da "oni gore" brinu o krivim stvarima?
Koliko traje ljudska moć ignoriranja?
Koliko ćemo još dugo okretati glavu na drugu stranu?
Koliko ih još treba biti ubijeno da shvatimo kako su majka i dijete nešto najvrijednije na svijetu?
Post je objavljen 01.09.2004. u 02:04 sati.