Biblijska religija

https://blog.dnevnik.hr/biblijska-religija

nedjelja, 26.07.2009.

ČUDA

Biblijski kršćani smatraju da je Bog umješan u cijeli tok ljudske povijesti, da On djeluje u ljudskoj povijst. Međutim, postoje događaji kada Bog na jedan neuobičajen način djeluje u ljudskoj povijesti, i mi te događaje nazivamo čudima. To su određeni događaji ili zbivanja koja mi pripisujemo posebnoj, naročitoj Božjoj aktivnosti. Dakle, to nisu neki uobičajni događaji. Bog sigurno intervenira na neki, rekli bismo “manje primjetan način”, kada održava prirodan tok stvari, ali djeluje i tako da mi to nazivamo čudima.
U Bibliji postoji veliki broj čuda. Kada budemo govorili detaljnije šta su čuda i kako ih možemo podjeliti, mi ćemo onda reći koja čuda pada u koju kategoriju.
Mnoga biblijska čuda su ismijavana. Jedno od najvećih čuda koje je opisano u Svetome Pismu jest Kristovo uskrsnuće. Ovo čudo je bilo od ranih početaka negirano i čak ismijavano.
U Djelima apostolskim, u 17.glavi, od 18. do 32.stiha je opisana veličanstvena propovjed apostola Pavla u Ateni, za koju neki misle da je bila vrlo bezuspješna. Ne, to nije točno. Ta propovjed apostola Pavla u Ateni je bila uspješna. Međutim, onog trenutka kada je apostol Pavao spomenuo uskrsnuće, grčki racionalisti su se grohoto nasmijali. Slušali su ga dok je pričao o novom bogu.
Naime, on je vješto iskoristio jedan trenutak (to što su Atenjani imali jedan oltar koji nije bio posvećen ni jednom poznatom bogu), pa je pošao od te činjenice, i onda je na njoj izgradio svoju propovjed. Slušali su ga, slušali, dok nije rekao da je Isus uskrsnuo, a kad je rekao da je Isus uskrsnuo, mnogi od onih grčkih racionalista su digli ruke i jednostavno nisu htjeli više da slušaju. Bilo je i onih koji su rekli: “Dođi i opet nam pričaj o tome”.
Jedan paralelan slučaj, vrlo sličan predhodnom, nalazimo isto u Djelima apostolskim, ali u 26.glavi. Možemo pročitati 23. i 24.stih: “Da će Krist nastradati, i da će biti prvi od uskrsnulih iz mrtvih i propovjedati vidjelo narodu Hebrejskom i neznabošcima. A kad on ovo odgovaraše, reče Fest velikim glasom: zar luduješ Pavle? Mnoge te knjige izvode iz pameti”.
Dakle, ovdje se radi o jednom čovjeku, sudcu Festu. Apostol Pavao je njemu, caru Agripi, vojvodama i starješinama pričao o svom obraćenju i misioniranju, i vrlo ih je zainteresirao, ali kad je spomenuo uskrsnuće, onda je Fest rekao: “Pavle, ti si poludio, mnoge su te knjige izvele iz pameti”.
Dakle, ljudi ne mogu lako da se pomire sa činjenicom da postoji uskrsnuće. Ono sa čim se mi lako složimo je, da su ljudi smrtni, da umiru, da bivaju sahranjeni. Ali ne može lako čovjekov razum da prihvati ideju da postoji uskrsnuća.
Čuda su napadana i sa filozofske, i sa naučne strane, pa čak i teološke.
Nauka zaista pokušava da izbaci sva čuda iz svojih objašnjenja prirode. Naučnici, a i drugi, hvale se kako je nauka proterala sva božanstva, pa samim tim i sva čuda iz prirode: “U prirodi vladaju prirodni, naučni zakoni koji su nepromenljivi. Priroda je jedan samodovoljan sistem sa svojim zakonima i ništa izvana ne može da utiče i da mjenja te prirodne zakone”. Tako, dakle, ne ostaje mjesta čudima. Prirodna nauka dakle, ne dozvoljava nikakva čuda.
Pored toga, prirodne nauke, i uopće nauke, rade sa onim što je opće, a ne sa pojedinačnim, što mi nekada kažemo: “One ne operiraju sa singularnostima, nego sa regularnostima”. Možemo to lako da razumijemo, tako što recimo uzmemo matematiku. Matematičare ne interesira da li je krug od blata, ili od čokolade, ili nečeg drugog. Sve osim kugle se zanemaruje. Zatim ih interesira kako se izračunava obujam, površina i tako dalje.
Nauka otkriva ono što je opće u pojedinačnom. Iz mase pojedinačnog, u nauci se izvlači samo ono što je opće. Dok recimo umjetnost, ide obrnutim putem. Ona vam kroz pojedinačno pokaže opće. Nemamo mi u umetnosti recimo ovako: “Dž je brzinom munje pucao u Y, i izbio mu cigaru iz usta”. Ne, mi u umjetnosti imamo konkrentu ličnost, neku pojedinačnu, specifičnu ličnost, ali kroz tu specifičnu ličnost, Pavla Pavlovića, želi da se pokaže nešto što je opće.
Dakle, putevi nauke i umjetnosti su donekle suprotni, i budući da su čuda zaista pojedinačni, singularni događaji, ona ne spadaju u domenu nauke, i nauka ne može da operira sa njima. Zato uopće, rekli bi naučnici, ne treba govoriti o čudima.
Pored toga, postoje ljudi koji kažu, da čak i ako dopustimo da Bog postoji, opet ne smijemo priznati čuda, jer bi to proturiječilo samoj Njegovoj volji, pa čak i prirodi.
Zašto? Zato što najprije tvrdimo da su i prirodni i moralni zakoni izrazi Božje volje, i onda, kada bi Bog činio čuda, odnosno narušavao prirodne zakone ili ih ukidao, On bi proturiječio samome sebi. Zar smijemo onda tvrditi da će Bog proturiječiti samoj svojoj volji da bi stvarao čuda, recimo, pretvarao vodu u vino?
I u teologiji je čak postojao jedan pravac koji se bavio demitologizacijom Biblije. Otprilike, njihov moto bi bio, da Biblija nije božanska riječ, nego neke božanske riječi su u Bibliji. Recimo Isus, ako ga mi nalazimo u Bibliji, to bi bio Isus vjere Njegovih učenika.
Kako su Njegovi učenici vjerovali da On je, tako su i zapisali.
Ali, ako mi hoćemo da nađemo povijesnog Isusa, mi moramo da se koristimo naučnom metodologijom da bi ga pronašli. I ako hoćemo da vidimo istinsku povijesnu situaciju ili događaje koji su se zbivali, a opisani su približno u Evanđelju, onda moramo da ih “demitologizujemo” - očistimo od čuda. Tako bi onda kada je Isus koračao po vodenoj površini, išao preko mora, trebali razumjeti da je išao pokraj mora. To što je On išao preko mora, to je Isus vjere, a prava istorijska činjenica koja nije projekcija vjerujućeg uma, jest, da je Isus šetao pokraj obale, konkretno, Galilejskog jezera.
Dakle, pitanje čuda nije jednostavno. Ona se napadaju sa raznih strana. Da bismo dobro razumjeli kako da branimo naše vjerovanje u čuda, mi prvo moramo shvatiti šta su čuda i koje vrste čuda postoje.
Čuda jesu, zaista, odstupanja od nekog prirodnog toka zbivanja koji se dešava na našoj planeti Zemlji. Ako to čuda zaista jesu, mi moramo da ih razmatramo, zaista, u okviru prirodnih zakona i mi ćemo sva čuda podjeliti na dvije kategorije, u odnosu na dva osnovna prirodna zakona.
Dva osnovna prirodna zakona koja važe, bar na našoj planeti Zemlji, a možda i u celom svemiru, jesu Prvi i Drugi zakon termodinamike. Prvi zakon govori o tome, da u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa novo da nastane niti da se uništi u onom bukvalnom smislu riječi. Dakle, u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa novo da se dometne ili da se oduzme. A drugi zakon kaže, da u zatvorenom sistemu bez dotoka energije nastupa entropija, degradacija - povećava se nered. (Ovo drugo je očigledno. Kad vi posmatrate svoje kuće, zaključujete da morate poslje izvjesnog vremenskog perioda da uređujete krov, da obnavljate fasadu i tako dalje.)
To su dva osnovna prirodna zakona. Misli se da oni važe za cijeli materijalni svemir. Zbog toga neki fizičari izvode zaključak, da mora biti neko tko održava univerzum, a to biće mora biti nematerijalno, mora biti duhovno, da ne bi podleglo tim zakonima. To biće mora biti vanentropijsko. Tako da se fizičari u svojim mislima približavaju Bogu.
Na osnovu ova dva prirodna zakona, mi možemo sva čuda da podelimo u dvije kategorije: čuda prvog stepena i čuda drugog stepena.
Koja su čuda prvog stepena? Čuda prvog stepena su ona koja zahtjevaju specijalno stvaranje. Znači, ona prkose prvom zakonu koji govori da se u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa ni dometnuti ni istinski oduzeti. Prema tome, svaki događaj u kojem se energija ili materija (ili organizacija) poveća u izolovanom sistemu, je čudo koje se odnosi na ovaj prvi zakon i on zahteva jedno specijalno stvaranje.
Da navedemo nekoliko primjera da bi razumjeli ovu prvu kategoriju ili čuda prvog stepena ili stepena “A” (mogli bi možda i tako da ih nazovemo). Koja su to čuda? To su čuda novog kvantiteta. Kad kažemo da se unjeo neki kvantitet u jedan sistem, podrazumjevamo to ili pod masu, energiju, ili informaciju. Znači, te tri stvari.
Kao primjer možemo da navedemo proces stvaranja, onda umnožavanje lepinja i riba koje je Isus učinio. To su prvostepena čuda ili čuda prvog reda, pošto dobijamo novu informaciju. Recimo, u Knjizi Proroka Daniela, rukopis koji se pojavio na zidu Baltazarove palače je isto čudo prvog reda. Onda, pošto život shvatimo kao jedan oblik energije, onda je uskrsnuće čudo prvog reda.
Koja su čuda drugog reda? Čuda drugog reda su ona koja se odnose na drugi osnovni zakon prirode, znači, zakon o entropiji. U prirodi ne postoji ni jedan izolovani proces. Drugo je kad mi dođemo u laboratorij, kad naučnici jedan proces izoliraju, i naprave izolirani sistem u laboratoriju. To je eksperimentalni model. U prirodi ne postoji ni jedan jedini izolirani proces. Na bilo koji process, stanje ili predmet u prirodi, djeluju raznorazne okolnosti, raznorazni drugi procesi i stanja. Dakle, ne postoji izolirani proces. Zato se on dešava u nekom opsegu, sa nekom mjerom, ali ona je statistička. Postoji neka srednja vrijednost, i procesi mogu da odstupaju od te srednje vrijednosti; sve u zavisnosti od inteziteta i broja činioca koji na njega djeluju.
Vanuobičajno, vanstatističko djelovanje na obujam, na brzinu ili na stopu kojom se jedan proces dešava, jesu čuda druge vrste. Ta čuda ne zahtjevaju specijalno stvaranje, nego uobičajeni proces u prirodi biva narušen. To su čuda drugog reda, ili drugostepena, ili stepena “B”.
Da navedemo neka i od tih čuda. Recimo, stišavanje bure na Galilejskom jezeru. To nije nikakvo specijalno stvaranje. Bura bi se sigurno stišala. Znači, bura se stišava nekom stopom. Ubrzavanje te stope je čudo drugog reda. Ona bi se stišala, ali Isus je u stanju da nju stiša mnogo brže. Čudo drugog reda je i abnormalno hvatanje riba od strane učenika, kada je Isus zatražio da ponovo bace svoje mreže. Znači, to su čuda drugog reda. Ona uključuju samo neuobičajno statističko odstupanje od harmonije stanja, i okvira u kome neki proces fluktuira.
U kategoriju prvostepenih čuda može da učestuje samo Bog, a u čudima drugog stepena ne mora obavezno da učestuje Bog. Čuda druge kategorije može da čini i sotona. Mi nekada upotrebljavamo izraze: lažna i istinska čuda. To je opravdano sa biblijske točke gledišta, ali sa naučne točke gledišta, takav izraz bi bio neopravdan, jer sotona čini istinska čuda u odnosu na prirodne zakone. Ali, vidjet ćemo zašto Biblija to naziva lažnim čudima. Za sada je bitno da prvostepena čuda može da čini samo Bog, zato što ona zahtjevaju specijalno stvaranje (ne stvaranje iz nečeg pozajmljenog), a ova drugostepena čuda ne zahtevaju specijalno stvaranje, nego se samo radi o ubrzavanju ili usporenju prirodnog toka.
Ne mora da uvijek bude ubrzavanje. Recimo, kod čuda koje se desilo kada je Jošua osvajao obećanu zemlju, nije se radilo o ubrzavanju, nego o usporavanju jednog prirodnog procesa. Naime, ovdje se radilo o drastičnom usporenju rotacije Zemlje oko svoje osi i rotacije Meseca oko Zemlje.(Jošua 10,11-14)
Znači, poremećaj prirodnog toka, ali bez specijalnog stvaranja, jesu drugostepena čuda. Ono što je vrlo važno je, da prvostepena čuda čini samo Bog, a drugostepena čuda čine i anđeli, pa i sotona. Međutim, nikada anđeli ne mogu da prijeđu granicu između drugostepenog i prvostepenog čuda. U Bibliji postoji 89 prvostepenih i 127 drugostepenih čuda.
Sad ćemo malo da pogledamo kako se čuda odnose prema prirodnim zakonima. Već smo donekle dotakli tu činjenicu. Čudo ne mora obavezno da ukida prirodni zakon. Čudo može da ga modificira ili jednostavno da prirodni zakon ne dođe do izražaja. Oni koji su se školovali vjerovatno se sjećaju kada smo učili jedan zakon o paralelogramu sila. Čuda se odvijaju baš po tom zakonu, zakonu o paralelogramu sila.
Mi ćemo pokušati da na vrlo prost način ilustriramo taj zakon. Zamislimo jedno tijelo na koga djeluju dvije sile pod kutom od 180 stepeni; znači upravo jedna prema drugoj. Ako su te dvije sile istog inteziteta, što će biti? To tijelo ima da stoji u jednoj točki. Ako je jedna sila od tih jača, tijelo će se pomjerati i mogli bismo da kažemo: “njegovo pomjeranje biti će rezultanta između jačine sile A minus sila B (koja je suprotnog djelovanja)”.
Da bismo to lakše razumjeli, možemo da zamislimo da na tijelo koje se kreće djeluju dve sile pod kutom od 90 stepeni, dakle pod pravim kutom. I sada, ako dvije sile djeluju pod kutom od 90 stepeni na neko tijelo koje se kreće, ono će skretati prema onoj sili koja je jača. Tijelo će inklimirati. Ako jednu od ovih dviju sila zamislimo kao beskonačnu silu (pošto Bog predstavlja beskonačnu silu), što će biti? Neće ta beskonačna sila apsolutno poništiti važeću, djelujuću silu koja suprotno djeluje, nego će ona biti apsolutno neprimjetna. Znači, ona će djelovati, ali budući da nasuprot nje stoji neka beskonačna sila, ona će biti skoro zanemariva.
Možemo to da ilustriramo i jednom paralelom iz prirode. Sa zvijezde uvijek sija svijetlost - elektromagnetski valovi putuju velikom brzinom i dolaze do nas. I stvarno, mi noću kad izađemo vidimo da zvijezde sijaju. Međutim, kad sine podnevno sunce, znači jedna mnogo jača sila (zato što nam je Sunce blizu), sunčeva svijetlost “poništi” svijetlost zvijezda. Čini nam se kao da one ne postoje.
Ovo bi bila paralela kojom želimo da objasnimo kako Božja intervencija ne poništava apsolutno prirodne zakone, nego je samo On najjača sila koja čini čuda, a prema važećem zakonu da se sve manje sile pokoravaju većoj sili. Dakle, mogli bi čak da izvedemo zaključak, da se čuda dešavaju po zakonu. Doduše, ne po prirodnom, i zato nauka ne može da operira sa čudima. Međutim, primarno pitanje nije “Da li nauka može da operira sa čudima?”, već “Da li se čuda dešavaju?”.
Ne mora dakle da znači da Bog ukida prirodni zakon kada On čini čuda. Kada je Isus koračao po Galilejskom jezeru, On nije ukinuo Arhimedov zakon, nego je On samo pokazao da je Njegova sila jača od Arhimedovog zakona. Da nije ukinut Arhimedov zakon vidi se iz toga da kada je Petar počeo da korača po jezeru, čim je izgubio božansku silu, upao je u vodu. Dakle, zakoni nisu poništeni, oni nisu ukinuti, nego čudo jednostavno pokazuje da se radi o nekoj posebnoj sili.
Što se tiče primjedbe nekih naučnika da se nauka bavi regularnostima, a ne pojedinačnim događajima ili singularnostima, ovdje je vrlo nedorečena stvar. O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da mi danas u okviru nauke usvajamo jedno restriktivno ili ograničavajuće shvaćanje nauke. Iz tog restriktivnog shvaćanja nauke, možda ne eksplicitno, ali unutra, implicitno se provlači jedan stav, da je kriterij nauke ateističnost. Kriterij nauke ne da ne mora, nego ne smije da bude ateističnost. Osnovni, glavni kriterij nauke mara da bude istinitost. Ne obavezna ateističnost, nego istinitost. Kriterij ili usvajanje postavke da osnova kriterija nauke treba da bude ateističnost je filozofska koncepcija. To nema naučnu argumentaciju, ali istina jest cilj nauke.
Znači, osnovni njen kriterij treba da bude istinitost. Zato ćemo mi morati da mijenjamo malo definicije nauke i da malo drugačije shvaćamo nauku. Nauka se mora dijeliti. Mi moramo uznapredovati u razumijevanju šta je nauka. Dakle, mi možemo stati na jednom stanovištu da sve fenomene objašnjavamo prirodnim zakonima ili da objašnjavamo regularnostima, ali to nama nije garancija da ćemo mi dosegnuti istinitost. To jeste garancija da ćemo mi dosegnuti ateističnost, ali to može biti greška, to može biti laž. Ako je nama imperativ da dosegnemo istinitost, mi moramo da usavršavamo kriterije u nauci.
Mislimo da bi razriješenje ovog problema trebalo da ide u pravcu di treba praviti razliku između operacijskih nauka, znači nauka koje se zaista bave regularnostima i drugih nauka. Znači, jedno su operacijske nauke kao što su recimo: biologija, fizika, kemija i tako dalje, koje se stvarno bave regularnostima koje postoje u prirodnom svijetu. Međutim, postoji jedan skup prirodnih nauka koje se ne bave regularnostima nego singularnostima.
Recimo, arheologija. Arheologija se baš bavi nekim singularnim događajima koji su se desili odavno, kao i sve povijesne nauke, bilo da je to povijesna geologija, bilo da je to ova tradicionalna ili obična povijest, bilo da je to arheologija. U te nauke bi spadale i nauke o porijeklu. Ova distinkcija je vrlo važna, ali ostavljamo sada cijelu stvar nedovršenom. Ipak, važno je da se shvati da nije opravdano uzeti jedno restriktivno shvaćanje nauke i na osnovu toga zanemarivati čuda.
Kriteriji ovako šire, razumske nauke, nije samo eksperimentiranje i opservacija, nego ona koristi uniformnost ili analogije, zakon kauzalnosti i tako dalje. Dakle, malo je drugačije u ovim drugim naukama.
Recimo, arheologija.
Šta znači taj princip uniformnosti? Recimo, kad mi nađemo neku posudu, na osnovu analogija ili uniformnosti, mi budući da danas vidimo da posuda nastaje zahvaljujući nekom inteligentnom biću koje tu posudu oblikuje, pa mu daje šare, mi onda sasvim ispravno zaključujemo da je ta drevni posuda (koji je pravio neki Asirac ili neki predstavnik helenske kulture), pravilo neko inteligentno biće.
Najvažnije je dakle, da mi moramo tako definirati nauku, da istinski, vrhunski, primarni, prvi njen kriterij bude istinitost.
Na primjedbu da su čuda izuzetci od prirodnog zakona, je vrlo jednostavno odgovoriti. To je vrlo slab argument onih koji su protiv čuda. Možda to na prvi pogled izgleda impozantno, međutim, to je vrlo slab argument, zato što i u prirodi postoje pojave koje odstupaju bez da Bog intervenira, ili neke natprirodne sile koje odstupaju od prirodnog toka ili čak i od prirodnog zakona.
Da navedemo barem jedan primer. Navest ćemo primjer koji je vrlo interesantan. To je ponašanje vode. Voda je jedno vrlo prosto kemijsko ujedinjenje. Samo vodik i kisik, a ponaša se vrlo čudnovato. Znamo da se sva tijela na toplini šire, a na hladnoći skupljaju. (Čak i djeca u školama pričaju šale u kojima su ljetnji dani duži zato što su topliji (pa se onda šire), a zimski dani su kraći zato što je zimi hladno, pa se onda skupljaju. Dakle, ta šala proističe iz tog fizičkog zakona kojem se pokoravaju sva fizička tijela.) Voda se pokorava tom zakonu.
I stvarno, ako uzmemo vodu na 45 stepeni, i počnemo da je hladimo, voda postaje sve gušća i gušća, i najgušća je na 4 stepena. Mi možemo da napunimo flašu vodom i da je stavimo u frižider. Kad se ohladi, vidjet ćemo da “nedostaje” vode u našoj flaši. Ništa nije neobično, ništa nije začuđujuće. Voda se samo ponaša po prirodnom zakonu.
Zamislimo naučnika koji zna da važi prirodni zakon koji točno određuje kako će se ponašati fizička tijela, ali, recimo, ne zna kako se voda ponaša. Pri provjeravanju on hladi vodu i ispod 4 stepena, pa konstatira da odjednom voda umjesto da se i dalje skuplja, počinje da se širi.
Taj naučnik bi pomislio da pravi eksperimentalnu grešku, pa bi otišao kući da odspava, i došao bi ponovo sutra u laboratorij i postavio bi ponovo eksperiment. Vjerovatno bi ga taj drugi eksperiment uvjerio da može biti da postoji odstupanje, izuzetak od pravila.
I naravno, priroda je sama potvdila to pravilo, nije čekala naučnike da riskiraju. Voda kada se hladi na 3 stepena, pa na 2, pa na 1, ona se sve više i više širi, tako da je sve lakša i lakša i onda led isplivava na površinu vode što ima izuzetnu svrsishodnost, jer ustvari to čuva biljni i životinjski svijet u vodenim bazenima: rijekama, potocima, banjama, močvarama.
Ali pazimo, voda se ne ponaša suprotno prirodnom zakonu. Znači, ona se ponaša donekle po prirodnom zakonu. To nije prosta suprotnost prirodnog zakona, nego ona poštuje prirodni zakon. Ali vidimo kako se dešava pravo pravcato čudo koje ima izuzetnu svrsishodnost da bi se očuvao živi svijet u vodi. Ako bi voda hladeći se i pretvarajući se u led postojala sve teža i teža, led bi padao na dno rijeka, padao bi na dno mora, i tako redom, i ne bi bilo tog sunca koje bi moglo da otopi te rijeke, a sav živi svijet bi, jasno, izumro. Već ispod leda je +4 stepena, a na dnu rijeka može biti i +15 stepeni. Sve zavisi, naravno, od dubine rijeke.
Ono što je za nas sada vrlo važno je, razlikovanje pravih i lažnih čuda. Da bismo na pravi način razumjeli prava i lažna čuda, moramo da se pozabavimo sa elementima koje jedno čudo sadrži.
Koji su elementi jednog čuda? Elementi jednog čuda su: psihološki, kauzalni (ili uzročni) i teleološki.
Psihološki moment se sastoji u tome, što su čuda izuzetno rijetki događaji i kod nas izazivaju psihološku reakciju začuđenosti, pa i zaprepaštenja.
Kauzalni ili uzročni - svako čudo mora imati neki adekvatni uzrok iza sebe. Bilo bi apsurdno tvrditi da se neko čudo dešava bez uzroka.
Treći (teleološki) dolazi od grčke riječi “teleos”, što znači: kraj, svrha nečega i vrlo je važan da bismo razlikovali prava i lažna čuda. Jer, rekli smo da se sa nekog vanbiblijskog aspekta, sotonina čuda ne mogu da proglase za lažna čuda.
Znači, postoji neka specifična biblijska kriteriologija ili aksiologija, vrednovanje, koje nam omogućava da određena čuda klasificiramo kao prava ili lažna. Sa vanbiblijskog stanovišta, i sotonina čuda su prava čuda, koja zaista narušavaju normalan tok prirodnih zbivanja.
Psihološki element čuda - šta to znači? To znači da čuda izazivaju u našem duhu određene psihološke reakcije. Recimo, zaprepaštenje. Svatko od nas kad bi vidio demonstraciju jednog čuda, sigurno bi to u njemu izazvalo neki neuobičajan efekat. U ovom psihološkom smislu, čuda ne moraju biti ona prava čuda tj. nadprirodnog porijekla.
Recimo, dešavaju se neke neobjašnjive stvari u životu nekih ljudi. U Bernu postoji jedna crkva na platou iznad rijeke. U njenoj blizini postoji jedan zid koji je dubok ili visok 40 metara. I na tom zidu postoji jedna tabla, gdje točno piše datum kada je jedan danski student jahao na konju i propao preko tog zida. I zapazimo, letio je 40 metara dole, udario u kamenu podlogu i ostao živ. To može izazvati određeni psihološki efekat. Moguće je da se taj student spasao pukim slučajem pošto je bio na konju. Kažu da se konj baš razbio, a on je bio na konju. Konj je amortizirao njegov udar, i student nije nastradao.
Jedan čovjek koji je bio posjetiloc, prepisivao je događaj sa ploče, i on kaže: “Dok sam ja to prepisivao, prošle su dvije gospođe koje su se za trenutak zadržale kod ploče i grohoto se nasmijale”. One nisu vjerovale da može nešto tako biti, jer su vidjele koliko je taj zid velik.
Međutim, on kaže da je razgovarao sa sveučilišnim profesorima iz tog grada, i kažu da je to sigurno povijesni događaj, nema dileme. Taj student je to protumačio kao Božje proviđenje i postao je propovjednik. 40 godina od tog momenta on je živio i propovjedao Božju riječ.
Možemo navesti i neki drugi primjer.
Znamo da je opasan pad i sa 10 metara (može čovjek da se ubije), a znamo da je Vesna Vulović pala sa 10 tisuća metara 26.siječnja 1972.godine i ostala živa.
Jedan sovjetski avijatičar je tokom drugog svjetskog rata (1942.godine) slučajno ostao živ, iako mu se na visini od 6705 metara nije otvorio padobran, a ostao je živ jer je skliznuo niz padinu pokrivenu debelim slojem snjega.
To je nešto što je zaista čudnovato. Ali vidjet ćemo, sa biblijskog stanovišta to ne možemo da proglasimo za čudo. Zašto? Zato što biblijska kriteriologija uključuje i druge elemente. Koje? Kauzalitet. U predhodno navedenim slučajevima radi se o slučajnostima, dok pri pravim čudima očigledna je nužnost čuda kao rezultata djelovanja nadprirodne sile.
Na primer, u Djelima apostolskim 3,1-8; 9,32-34 imamo izveštaje koji govore da apostoli nisu činili čuda zahvaljujući svojoj sili. U tim stihovima se stvarno govori da oni čine čuda u ime Isusa Krista. Apostoli nisu bili čudotvorci. Oni su samo bili kanal preko kojih je Bog činio čuda. Nije apostol Pavao mogao da kaže: “Evo, šetam ja sada gradom, sad ću ja da napravim neko čudo”. Nego onda kada mu Duh Sveti kaže:
“Ovdje i ovdje ćeš da interveniraš na čudesan način”.
Dakle, apostoli nisu bili čudotvorci, nego su oni bili kanal preko kojih je djelovao Duh Sveti. Božanska energija je samo preko njih djelovala. Ona je mogla da djeluje i van njih. Bog je našao za shodno da djeluje kroz njih. Međutim, najvažnije je da se ovdje ističe pravi uzrok čuda, i da on ne pripada krugu prirodnih, ovozemaljskih bića.
Treći kriterijum je vrlo važan. A to je taj teleološki element, dakle, da čudo ima svrhu, očiglednu svrhu. Sa biblijske točke gledišta, čudo ima svrhu da doprinese širenju carstva Božijeg, napretku čovjeka i njegovog spasenja. Ukoliko čudo nema tu svrhu ili se ne uklapa u cjelokupni koncept Biblije, ono je sa biblijske točke gledišta lažno čudo.
Sa vanbiblijske točke gledišta to je istinsko, pravo čudo.
Zašto je Bog tako, čini nam se, škrt u činjenju svojih čuda? Zato što Bogu uopćte nije do zabave, do zaprepaštenja ljudi i tako dalje. Njegova čuda su prilično rijetka zato što Njegova čuda obavezno imaju svrhu, imaju jedan pozitivan cilj, ona su vrlo ozbiljna, ona su vrlo Božanstvena, dostojanstvena. Recimo, Isus Krist je činio vrlo rijetko čuda. Čak su neka čuda izazvala negativan efekat kod ljudi. Kad je nahranio pet tisuća ljudi, oni su razmišljali da ga zacare. Kad je uskrsnuo Lazara, odmah su fariseji i carinici donijeli odluku da “Ovoga treba eliminirati”, jer sve ovo što je bilo prije, nekako se moglo i tumačiti, nekako se moglo komparirati, nekako se protiv moglo staviti nešto drugo, ali kada je bilo uskrsnuće, onda je bilo očigledno, i oni onda donose definitivnu odluku.
Postoji još jedan razlog zašto Bog ne čini tako često čuda, a to je što Bog ne želi da ljudi postanu zavisnici čuda. On želi da ljudi budu istinski povezani sa Njim, ne zato što je On u njihovom životu činio čuda, nego zato što oni shvaćaju da Njegov karakter vrijedi bez toga da li On čini čuda ili ne čini. To bi bila smiješna religija da ja budem vjernik zato što Bog čini čuda. Ja sam religiozan zato što to odgovara mojoj unutrašnjoj prirodi, zato što ja razumijem što je božanski karakter, zato što ja shvaćam što je dostojanstvo čoveka, a ne zato što je Bog činio čuda. Ali ljudi zaista mogu da postanu zavisnici od čuda, što vidimo svakoga dana ovdje oko nas.
Postoji i na televiziji jedan program rezerviran za čuda. Medijski utjecaj, navodno tih čudotvoraca, je ogroman baš zato što čovek postaje zavisnik od takvih događaja. Recimo, sada da se desi neko čudo, samo bi se o tom čudu pričalo. I možda bi se pričalo jedno tri mjeseca, i poslje tri meseca bi se pričalo sve manje i manje, i više se ne bi pričalo. Onda bi nam trebalo jedno drugo čudo. Ono bi trajalo možda 15 dana, pa sljedeće možda 10 dana, pa tri dana i tako dalje. Međutim, Bog je vrlo ozbiljan Bog i Njegova religija je vrlo ozbiljna.
Dakle, pravo čudo poznajemo po njegovoj svrsi. Uzmimo jedan primer. Kada je na Karmelu trebalo da se razluči između pravog (biblijskog) Boga i lažnog (Bala), na Ilijinu molitvu Bog je spustio oganj i spalio žrtvu. Učinio je pravo čudo.
Međutim, znamo da “Otkrivenje” spominje da će ponovo biti spušten oganj, i da će to biti “lažno” čudo. Jednom je isti događaj pravo, istinsko čudo, a drugi put je to, sa biblijskog stanovišta, lažno čudo. I “Otkrivenje” to otvoreno kaže, da će sotona činiti lažna čudesa i tako dalje.
Kako to da isti događaj sa biblijskog aspekta se potpuno suprotno vrednuje? To se može razumjeti samo u kontekstu značenja ovih čuda, a njihovo značenje se izvodi iz učenja Biblije. Naime, na Karmelu vatra nije pala tek tako, nego je pala da bi spalila žrtvu. U Novom Zavjetu žrtveni obred više ne važi. Svi oni koji vjeruju da to važi, oni će vjerovati u to čudo. Ne postoji ispravna teleološka argumentacija koja može da opravda takvo čudo u Novom Zavjetu. Mi smo obavješteni kroz Bibliju što je to lažno čudo, ali sada možemo da razumijemo i zašto je to lažno čudo. Ovaj kriterij se primjenjuje i za ostala “prava” i “lažna” čuda.
Na kraju bi željeli da kažemo nekoliko rečenica u vezi sa Kristovog uskrsnuća, pošto je to vrlo napadano čudo u Bibliji. Svi vjeruju u uskrsnuće, ali bi željeli da vas zaista osvedočimo da je mnogo logičnije vjerovati u Kristovo uskrsnuće, nego vjerovati u neko drugo uskrsnuće.
Koje je to drugo uskrsnuće? Postoji li uopće drugo uskrsnuće? Postoji! Čim postoji život, čim mi konstatiramo da postoji život, mi moramo da vjerujemo u uskrsnuće. Ili je uskrsla mrtva materija sama od sebe kako nas uče evolucionisti, ili uskrsnuće iza sebe ima adekvatnu silu. Vjerovanje u ovo drugo je vrlo, vrlo logičnije.
Isus nije uskrsnuo, da tako kažemo, sam od sebe, nego Njegovo uskrsnuće ima adekvatan razlog ili uzrok u beskonačnoj sili Božjoj. A da viječiti mrtvac, materija, sam sebe oživi, to je apsurdna misao. Znači, mora biti živ da bi oživio, a mora biti mrtav da bi bio oživljen. To je otprilike paralelno onome: “Svijet je sam sebe stvorio”. Jeste li to čuli? Znači, mora nepostojati da bi bio stvoren, i mora postojati da bi mogao da stvara. To je jedna paradoksalna misao.
Dakle, ako nam netko kaže da se ne može vjerovati u Kristovo uskrsnuće, to nije točno. Nego naprotiv. U Kristovo uskrsnuće je mnogo logičnije vjerovati nego povjerovati u uskrsnuće koje propovjedaju evolucionisti.
Svi ljudi, dakle, vjeruju u uskrsnuće. Ili ćemo vjerovati u Kristovo uskrsnuće i u božansko stvaranje u početku, ili ćemo vjerovati u jedno drugo uskrsnuće, da vječiti mrtvac - materija, sam sebe oživi. To se prosto doima kao neki neobičan put kojim on oživljava. Zato mnogi kreacionisti danas nazivaju evoluciju ili nastanak života abiogenim putem kao “Mit o primordijalnoj supi”, gdje se mitologija spustila na molekularni nivo i tu sad postoji to njihovo evolucionističko trojstvo: sveti slučaj, materija i vrijeme. Znači, možemo da shvatimo da svi ljudi vjeruju u uskrsnuće, a da je u biblijsko uskrsnuće mnogo realističnije, mnogo opravdanije vjerovati.
Ova tema o čudima je sigurno vrlo, vrlo široka.
Pokušali smo koliko toliko da naglasimo ono što je bitno i da naglasimo tu biblijsku kriteriologiju za razlikovanje pravih i lažnih čuda. Mi možemo biti učesnici jednog čuda, o kome mi ovdje nismo pričali, a to je istinsko čudo i ono spada u prvostepeno čudo. To je čudo novorođenja. Čudo novorođenja spada u prvostepena čuda.
Kako to znamo? Postoji nekoliko mjesta u Bibliji gdje se upotrebljava riječ “bara”, kao riječ za božansko stvaranje.
Upotrebljava se u 1. glavi, 1.stihu, 1.Knjige Mojsijeve, upotrebljava se u još nekim stihovima, ali je vrlo zanimljivo da se taj pojam upotrebljava u Psalmu 51,10 gdje psalmista kaže: “Učini mi, Bože, čisto srce i duh prav ponovi u meni”.
Dakle, proces novorođenja zahteva nadprirodnu božansku intervenciju, i to mi vidimo iz mnogo stihova u Bibliji, kao što je onaj u Knjizi Proroka Jeremije, gdje Bog govori da “ne može leopard da mijenja svoje šare, da Etiopljanin ne može da mijenja svoju kožu” (Jeremija 13,23), što je genetički determinirano, i onda on prelazi na dobro ili zlo, što nam implicitno govori da postoji neka naša, da tako kažemo, pogrešna unutrašnja struktura koja nije izašla pogrešna iz Njegovih ruku, nego je devijantna zbog grijeha. I vidimo, Bog mora da učini jedno čudo. To je čudo novorođenja, jedna nadprirodna intervencija, da bismo bili nanovo rođeni.
Međutim, ovo čudo Bog ne čini nasilno. Mi moramo odlučiti da budemo učesnici tog čuda. Dakle, ne pasivni već aktivni učesnici koji će najprije reći Bogu: “Da!”

- 13:22 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 14.07.2009.

Uskrsnuće Isusa Krista

Uskrsnuće Isusa Krista je vrlo delikatna tema. Dozvolite da ustvrdimo da ono predstavlja srž religije i najveće biblijsko čudo. U povijesti filozofije i teologije su se vodile strahovite borbe argumenata i različitosti mišljenja u vezi sa Kristovim uskrsnućem. Jer, ako je Isus zaista uskrsnuo iz groba, sve se mijenja, sve poprima drugačiju dimenziju, sve je različito. To znači da smrt nije kraj. Ako je Isus naš primjer i ako je On došao da nam pokaže kakvim životom možemo živjeti, onda možemo sa radošću i sigurnošću reći: “Ako je On zaista ustao iz groba, onda je smrt pobjeđeni neprijatelj!” Za ateizam je ovo nemoguće i mi ćemo navesti najvažnije argumente koje su filozofi naveli protiv činjenice da je Isus ikada uskrsnuo iz groba. Za sada kažimo, da Kristovim uskrsnućem religija ili ostaje ili pada. Ako je Isus ostao da leži u grobu, ako nikada nije uskrsnuo iz groba, onda apostol Pavao uzvikuje: “Uzalud vjera naša!” Zato je ovo neka vrsta kamena temeljca, koji jednostavno čini da biblijska religija može da opstane kao filozofsko-teološki koncept ili ne opstaje kao takav. Mi ćemo ovdje početi od negativnog, da bismo išli ka pozitivnom. Negiranje biblijskog čuda, najvećeg čuda - čuda o uskrsnuću, nije ništa novo kada je u pitanju povijest filozofije. Čak i u periodu kada je pisana Biblija - u novozavjetno vrijeme, neki su govorili: “Učenici Njegovi dođoše noću i ukradoše ga dok smo mi spavali!” (Tekst je zapisan u Evanđelju po Mateju, 28. poglavlje, 13. Stih). Dakle, i u vrijeme kada je Isus bio na ovoj Zemlji, kada je umro i kada se smatralo da je uskrsnuo, postojale su sumnje. Međutim, postoji jedan fenomen na koji bi trebalo da obratimo pažnju. Kada mi ugodno diskutiramo na filozofsko-teološki način o Kristovom uskrsnuću, to nam može izgledati kao jedna vježba zdravoga uma. Međutim, kada se nađemo pored mrtvog tijela svoje majke, sestre, brata, oca ili svog djeteta, ova tema poprima sasvim drugačije dimenzije. Zato je ovo esencijalno bitna stvar u religiji. Jedna starija gospođa, koja je nekada proučavala Bibliju sa svojim teologom, dobro je napredovala sve dok se nije došlo do teme Isusovog uskrsnuća. I onda je ona svom teologu rekla: “Sine, volim te, lijepo mi izgleda religija, ali ne mogu sine da vjerujem da će jednoga dana iz tog groba neko da uskrsne.” I ta žena je otišla. Dakle, nije jednostavno za mnoge ljude da vjeruju da je uskrsnuće mogući fenomen. Za drugu grupu ljudi to je vrlo lako. Međutim, postoji jedan segment ljudi, poštenih ljudi, koji imaju problema da vjeruju u uskrsnuće. Zato je ovo suštinska stvar. Najpoznatija kritika Kristovog uskrsnuća sadržana je u pretpostavci da Isus nikada nije živ izašao iz groba. Ova ideja je izražena na različite načine. Na primjer, neki tvrde da je kristovo tijelo ostalo u grobu, a da su Kristovi učenici otišli na pogrešan grob. Jedan kritičar kaže: “Kristovi učenici su bili toliko zbunjeni, toliko pod stresom, psihičkim pritiskom, da u tom svom trčanju ka grobu nisu otišli na pravi grob, nego su otišli na pogrešan grob. Tamo su vidjeli prazan grob i povjerovali su da je Isus uskrsnuo.” To je jedna vrsta kritike. Drugi tvrde da su učenici ukrali Kristovo tijelo iz groba, a zatim su tvrdili da je Isus uskrsnuo iz groba. Neki smatraju da Isus nikada nije umro na križu, nego je bio u nekom polusvjesnom stanju, a da je kasnije, kada su ga stavili u grob, jednostavno oživio i da su učenici to proglasili uskrsnućem. Dakle, “Isus nije ni umro pravom smrću”, ta je kritika upućena, takođe, na račun Kristovog uskrsnuća. U Kristovo vrijeme, grobovi su uglavnom bili kopani u nekoj stijeni i unutra je stavljano mrtvo tijelo. Poslje toga je stavljan jedan veliki kamen na ulaz ove pećine - male pećine. Bilo je jako skupo imati grobnicu u vrijeme kada je Isus bio na ovoj Zemlji, jer nije bilo lako iskopati ovu jamu ili grobnicu. Postoji jedna knjiga koju je napisao Frenk Morison, koja se zove “Tko je sklonio kamen?” Jer, ovaj kamen je bio vrlo veliki i postavlja se pitanje: “Tko je sklonio taj veliki kamen?” Zajednički element svih ovih kritika koje su upućene protiv Kristova uskrsnuća je, da neki filozofi i mislioci na ovom svijetu nisu mogli i ne mogu prihvatiti čuda kao takva. Za mnoge čuda i ne postoje. Naime, oni smatraju da određene zakone svemira nitko ne može kršiti. Čuda bi značila kršenje tih zakona, dakle - čuda su nemoguća. Jedni od najizrazitijih predstavnika ove kritike, koja je upućena protiv čuda, jesu panteistički mislilac Benedikt Spinoza i škotski skeptik Dejvid Hjum. Benedikt Spinoza je čitao u literaturi, koju je napisao Isak Njutn, o univerzalnim zakonima prirode. Njutn je inače bio jako religiozan. Međutim, Spinoza je pogrešno upotrebio ovaj univerzalni zakon prirode i kazao je: “Ništa se u prirodi ne događa u suprotnosti sa njenim univerzalnim zakonima, jer oni održavaju fiksirani i nepromjenljivi red.” Dakle, prema riječima Spinoze, postoje univerzalni zakoni prirode i svemira, i pošto su oni fiksirani i nepromjenljivi, ništa se ne može događati što je u suprotnosti sa njima. Po njemu, čuda su kršenje tih zakona, i prema tome, mi ne možemo u njih vjerovati. On još dodaje: “Mi možemo biti apsolutno sigurni da se svaki događaj opisan u Bibliji dogodio u skladu sa prirodnim zakonima.” Drugim riječima, ako se nešto dogodilo što piše u Bibliji, što nije bilo po prirodnim zakonima, to ne može biti istina. Dakle, čuda su nemoguća. Ipak, jedan od najoštrijih argumenata protiv čuda došao je na vidjelo dana jedno stoljeće poslje Benedikta Spinoze, i taj argument je iznio škotski skeptik Dejvid Hjum. On se hvalio svojim argumentom na sljedeći način: “Ponosim se sobom, jer sam otkrio argument koji će za mudre i učene biti vječna provjera svih vrsta praznovjernih zabluda i stoga biti koristan sve dok svijet postoji.” Evo četiri argumenta koje je Hjum naveo protiv Kristovog uskrsnuća i čuda uopće. Prvo: Čudo je kršenje zakona prirode. Drugo: Na osnovu iskustva znamo da postoje ti zakoni. Treće: Mudar čovjek usklađuje svoje vjerovanje sa argumentima. To jest, nelogično je, ako je čovjek mudar, da jednostavno zatvori oči pred argumentima i da vjeruje drugačije. Četvrto: Dokaz protiv čuda je isto toliko jak kao i bilo koji drugi argument iskustva. Dejvid Hjum je zatim kazao: “Mora zato postojati univerzalno iskustvo protiv svakog događaja čuda, inače događaj ne bi zaslužio taj naziv. Stoga, ništa se ne smatra čudom ako se nikada nije dogodilo u normalnom toku prirode.” Dakle, na osnovu ovog argumenta, Hjum je zaključio da nijedno čudo u Bibliji nije vjerodostojno, uključujući i Kristovo uskrsnuće. Zajednička nit svih ovih argumenata, takozvanih naturalističnih argumenata (naturalizam je filozofski pravac koji smatra da sve što se zbiva, zbiva se tu, na ovoj Zemlji, i isključuje svaku mogućnost božanske intervencije iz svemira), jest da je naučno samo ono što se može uvjek iznova potvrditi i takvi događaji se nazivaju “regularnosti”. To znači da je određeni naučni stav moguć samo ako se nešto događa uvijek, i uvijek iznova. Ako se nešto dogodi samo jedanput, to se naziva “singularnost”, i nema razumne osnove da se u to vjeruje. Nauka kao takva, kažu oni, ne može vjerovati u čuda, jer se ona po svojoj prirodi događaju samo jedanput, i nema ponavljanja tih fenomena. Ipak, primjetimo da oni koji na ovakav način sljede nauku, u isto vrijeme vjeruju u mnoge fenomene da su naučni, a ti fenomeni pripadaju realnostima koje su se desile samo jednom. Na primjer, naučnici koji prihvaćaju naturalistički ili evolucionistički pogled na svijet, smatraju da je svijet nastao samo jednom. Dakle, oni koji vjeruju u nemogućnost čuda, prihvaćaju to kao naučnu činjenicu. Ili na primjer, porijeklo prvog života u svemiru. Život je nastao, po njima, samo jedanput, i taj događaj pripada singularnostima. Ipak, naturalisti i evolucionisti vjeruju da se to dogodilo, i da to pripada nauci. Sigurno ste čuli tu iskrivljenu izjavu, “da je evolucija nauka”. To je zaista lako reći, ali je teško potvrditi. Na primjer, krenimo od prve pretpostavke, da svijet ima samo jedan početak. Ovaj događaj ne pripada regularnostima, nego singularnostima. Prema evolucionističkoj teoriji o porijeklu svemira, nazvanoj “Veliki Prasak” ili “Big Beng”, sva materija u svemiru je nastala nakon jedne gigantske eksplozije. Prema drugom zakonu termodinamike, kao što je poznato, svemir ima sve manje i manje upotrebljive energije. Dakle, svemir mora imati svoj početak. To prihvaćaju svi naturalisti. Jedan astronom, agnostik, Robert Džestrou, kaže da se “naučnikovo traženje prošlosti završava trenutkom nastanka svemira, pošto je on nastao u jednom određenom trenutku i vremenu. Od tada, taj događaj se više nikada nije dogodio”. Drugim riječima, onoliko koliko naučni podaci potvrđuju, porijeklo svemira pripada fenomenima koji su singularnost, a ne regularnost. To je jedinstven, jednovremeni događaj, a ipak naučnici naturalisti vjeruju da se to dogodilo. Postavlja se pitanje: Zašto onda odbaciti čuda, jer su i ona događaji koji se ne ponavljaju uvijek iznova i pripadaju singularnostima ili jednovremenim, jedinstvenim događajima? Ili, na primjer, naučnici naturalisti tvrde da je život na planeti Zemlji otpočeo u prvobitnom oceanu samo jedanput, slučajno, i to se nikada više nije desilo. Oni tvrde da se to ne može ponoviti na eksperimentalnom planu, ali da u to treba vjerovati i da je to nauka. A sa druge strane, samo zato što je Kristovo uskrsnuće raritet, što pripada singularnostima, a ne regularnostima, oni ga odbacuju.
Dobro je da zapazimo da iza svih negiranja čuda stoje upravo filozofske pretpostavke o regularnostima i singularnostima. Postoje mnogi fenomeni u koje naturalisti i evolucionisti vjeruju, fenomeni koji pripadaju singularnostima, a oni im pripisuju naučnu vrijednost. Zašto onda, iako Kristovo uskrsnuće pripada singularnostima, ne možemo vjerovati da se to zaista dogodilo? Ono što bi bilo dobro da sada kažemo, je jedna vrlo važna misao koja glasi: “Ako postoji Bog, onda problem čuda više nije problem.” Problem čuda je direktno uključen u postojanje Boga. Ako postoji Bog, čuda su onda, ne više neprirodni, nego prirodni fenomen. Čuda su uključena u pojam Boga, i On može i On čini čuda. U religiji, sa biblijske točke gledišta, nema razloga da ne vjerujemo u mogućnost postojanja čuda. Jedan biblijski apologet, Karl Luis, kazao je: “Ako priznamo Boga, mi moramo priznati čuda.” Zaista, ne postoji druga mogućnost za odluku. Dejvid Hjum nije bio u pravu kada je tvrdio da ono što se dogodilo samo jedanput je apsolutno nemoguće. I cijela povijest Zemlje se dogodila samo jedanput, i ona bi prema tom stavu bila nemoguća. Sada ćemo se okrenuti ka nekim problemima koje su postavljali libelarni teolozi, i ne samo oni, kada je u pitanju Kristovo uskrsnuće. Prvo: Mi imamo četiri povijesna zapisa ili četiri Evanđelja u Bibliji, koja govore o fenomenu Kristovog uskrsnuća. Kao da je Bog smatrao da nije dovoljno jedno Evanđelje, nego u Bibliji imamo četiri Evanđelja, a pored njih nalazimo i druge izveštaje koji govore o Kristovom uskrsnuću. Različiti ljudi su pisali o Kristovom uskrsnuću, i mi te zapise nalazimo u Bibliji. Važno je ovdje istaći, da postoji više manuskripata Novog, nego za bilo koju drugu knjigu staroga svijeta. (U Novom Zavjetu se nalaze Evanđelja i drugi tekstovi u kojima je opisano Kristovo uskrsnuće.) Šta to znači? Manuskripti su spisi koji predstavljaju kopije originala. Postoje originalni spisi koji se zovu “autografi”, što znači “spisi koje su pisali sami autori”. Kasnije, poslje tih originala ili autografa, imamo manuskripte. Manuskripti su, dakle, kopije originala. Ako pošteno pogledate litetraturu, vidjet ćete da postoji više manuskripata Novoga Zavjeta nego za bilo koju drugu knjigu staroga svijeta. Kao da je Bog želio da sačuva taj tekst, da svi ljudi svih vremena, koji žele da saznaju istinu o Kristovom uskrsnuću, mogu imati dovoljno argumenata da u to vjeruju. Na primjer, mnoga klasična djela postoje i danas na osnovu malog broja manuskripata. Sa druge strane, Novi Zavjet je poduprt sa više od 5300 (pet tisuća i tristo) manuskripata. Dakle, kada je u pitanju Novi Zavjet u kome se nalazi opis Kristovog uskrsnuća, mi imamo više od 5300 manuskripata. To znači da posedujemo čitavo bogatsvo tekstualnih informacija o Kristovom uskrsnuću. Ovaj podatak iznosimo jer je to povijest, to je nauka, to je nešto opipljivo. Drugo: Manuskripti Novog Zavjeta stariji su od manuskripata drugih knjiga staroga svijeta. To znači, ako imate autograf ili original, vrlo je važan vremenski period između pisanja autografa i prvih kopija manuskripata. Za većinu spisa staroga svijeta ovaj jaz je negde oko tisuću godina. Kada su u pitanju spisi Novog Zavjeta, jaz između autografa ili originalnih spisa i prvih manuskripata je negde oko 100 (sto) godina. Zašto je ovo vrlo važno? Sto godina je vrlo mali period u kojem bi moglo doći do nekih izmena teksta. Ili jednostavno, bili su živi očevici. Dakle, prve kopije koje imamo, kada je u pitanju Novi Zavjet u kome se nalazi izveštaj o Kristovom uskrsnuću, nastale su u vrijeme kada su još uvijek bili živi očevici, oni koji su se lično susreli sa uskrslim Kristom. Treće: Točnost manuskripata, to jest kopija Novog Zavjeta, bolja je nego kod drugih starih knjiga. Na primjer, ako uzmete indijsku Mahabharatu i usporedite manuskripte u odnosu na original, njihova točnost je negdje oko 90%. Ako usporedite, recimo, kopije Homerove “Ilijade” u odnosu na original, točnost je negdje oko 95%. Ali, ako uporedite točnost kopija Novog Zavjeta u odnosu na originalne autografe, njihova tačnost je između 99,9% i 100%. Četvrto: Broj različitih autora. Kao da Bogu nije bilo dovoljno da jedan autor piše o Kristovom uskrsnuću, nego imamo četiri autora. Dakle, broj različitih autora Novog Zavjeta koji su pisali o ličnosti Isusa Krista i o događajima koji su vezani za Njegov život veći je od broja autora koji su opisali druge događaje staroga svijeta. Ako želimo negirati Kristovo uskrsnuće kao povijesni događaj, tada moramo staviti pod sumnju sve druge povijesne događaje. Četiri ličnosti su pisale Evanđelja: Matej, Marko, Luka i Ivan. Kao da ni to Bogu nije dovoljno, jer još četiri druge osobe su pisale poslanice (koje se također nalaze u Novom Zavjetu), u kojima spominju Kristovo uskrsnuće. Tko je to bio? Bili su tu apostol Pavao, koji je vjerovatno bio u Jeruzalemu kada je Isus razapet; zatim, bio je tu Jakov, Isusov polubrat, koji vjerovatno nije bio Kristov pristalica za vrijeme Njegovog života, ali poslje Kristove smrti i uskrsnuća je prihvatio Krista i postao jedan od stupova jeruzalemske crkve. Jakov piše da je Isus ustao iz groba. Dalje, bio je tu Petar, Kristov bliski suradnik, koji piše o Kristovom uskrsnuću, a postoji također i jedna mala poslanica koja spominje taj događaj, a koju je napisao Juda (ali ne onaj koji je izdao Krista, nego jedna druga ličnost). Dakle, uočavamo harmoniju i konzistentnost ovih izveštaja. Svi ovi ljudi: Matej, Marko, Luka, Ivan, Pavao, Jakov, Petar, Juda, pišu o jednom događaju. Ne samo četiri osobe, nego je ovdje riječ o osmorici ljudi koji su pisali konzistentno, harmonično, o fenomenu Kristovog uskrsnuća. Peto: Postoji šest različitih, ali ne i kontradiktornih izveštaja o uskrsnuću Kristu. To su: Evanđelje po Mateju 28. poglavlje, Evanđelje po Marku 16. poglavlje, Evanđelje po Luci 24. poglavlje, Evanđelje po Ivanu 20. i 21. poglavlje, Djela apostolska 1. poglavlje, Prva poslanica Korinćanima 15. poglavlje. A Biblija kaže: Dva ili tri svjedoka su dovoljna za jedan vjerodostojan izvještaj. Šesto: Bilo je preko pet stotina ljudi koji su vidjeli Krista poslje Njegovog uskrsnuća, samo u jednom navratu. U Prvoj poslanici Korinćanima, 15. glavi se kaže: “Najprije vam predadoh što i primih, da Krist umre za grijehe naše po Pismu...” To je Isusova smrt. On je umro za naše grijehe, kao što je prorečeno u Pismu (Bibliji), jer u Starom Zavjetu je prorečena Kristova smrt. “... i da bi ukopan i da usta treći dan po Pismu...” Znači, Isus je umro, bio je ukopan, i treći dan je uskrsnuo iz groba. “... i da se javi Kefi, a potom jedanaestorici apostola.” A sada ono što želimo da naglasimo, 6. stih:
“A potom ga vidješe jednom, više od pet stotina braće, od kojih mnogi žive i sad, a neki i pomriješe.” Što znači ovaj tekst? Ovaj tekst je nastao 60. godine naše ere, ili možda samo nekoliko godina kasnije. Zamislite da ste vi bili u crkvi u Korintu i apostol Pavao dolazi i propovjeda u vašoj crkvi, i kaže: “Braćo, Isus je umro, uskrsnuo iz groba, javio se Kefi, zatim se javio i drugim apostolima, a potom se susreo sa više od pet stotina ljudi, od kojih neki žive i sad, a neki pomriješe.” Što ste vi mogli da uradite? Mogli ste da kažete i uradite sljedeće: “U redu Pavle, ja idem na prvi brod i otići ću u Jeruzalem da vidim koji su ti koji žive sad, da vidim da li su oni stvarno vidjeli uskrslog Krista.” Ovo je jedan naučni podatak, vrlo bitna stvar, da već u vrijeme apostola Pavla, 30 godina nakon Kristove smrti, neko je mogao provjeriti, susresti se sa ljudima koji su vidjeli uskrslog Krista. Dakle, sve ove stvari su više nego dovoljne za uspostavljanje činjenice da je Isus uskrsnuo. Pročitajmo jedan od tih izvještaja o Kristovom uskrsnuću. Čitat ćemo Evanđelje po Luci, 24. poglavlje. Ovo je vrlo lijep i vrlo bitan tekst. Tekst kaže: “A u prvi dan nedeljni dođoše vrlo rano na grob...” O kome je ovdje riječ? Tko je to došao vrlo rano na grob? To su bile žene, neke od mnogobrojnih koje su voljele Krista. “... i donesoše mirise što pripraviše, i neke druge žene s njima...” Znači, ove žene su došle u nedelju vrlo rano na grob. 2. stih kaže: “Ali, nađoše kamen odvaljen od groba. I ušavši, ne nađoše tijela Gospoda Isusa. I kad se one čuđahu tome, gle, dva čovjeka stajaše pred njima u sjajnim haljinama. A kad se one uplašiše i oboriše lica k zemlji, rekoše im: ‘Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego ustade, opomenite se kako vam kaza kad biješe još u Galileji, govoreći da sin čovečiji treba da se preda u ruke ljudi grešnika i da se razapne, i treći dan da ustane.’ I opomenuše se riječi njegovih. I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalima. A to biješe Marija Magdalena i Ivana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima.” I kad su kazali apostolima, šta se onda dogodilo? “I njima se učiniše njihove riječi kao laž i ne vjerovaše im. A Petar ustavši otrča ka grobu, i natkučivši se (naslonivši se) vidje same haljine gdje leže, i ode čudeći se u sebi šta bi.” Ovo je za mnoge ljude najčudnija izjava svih vremena koja je zapisana u Novom Zavjetu - da je Isus ustao iz mrtvih. Iznesimo sada još nekoliko bitnih argumenata u prilog činjenice da je Isus Krist ustao iz mrtvih. Prvo: Porijeklo i kontinuirano postojanje crkve. Naime, povijesno i psihološki je nemoguće da su sljedbenici Kristovi, koji su prilikom Kristovog raspeća bili potpuno duhovno porušeni, u periodu od samo nekoliko dana poslje tog događaja išli u svijet sa tolikom nečuvenom radošću. Pokušat ćemo da ovo objasnimo običnim riječima. Zamislite, recimo, da ste vi bili Kristov učenik; tri godine ste sljedili Krista onim prašnjavim izraelskim putevima, tako da su vas svi znali. Krist je bio osporavani učitelj - govorio je nešto neobično i novo. Zamislite činjenicu da vas svi poznaju, znaju da ste vi njegov sljedbenik, da ste ostavili svoju rodbinu, svoj posao i išli za ovim neobičnim učiteljem. Vjerovali ste da će On, vjerovatno, osloboditi hebrejski narod od Rimljana i da će hehrejski narod konačno biti slobodan. Vjerovali ste, vjerovatno, da ćete vi biti neki ministar u vladi koju će Krist kasnije osnovati. Vjerovali ste u Boga, vjerovali ste da je Krist poslan od Boga, ali prvenstveno ste očekivali od njega da bude politički vođa naroda. Kad odjednom, poslje tri i po godine, umjesto da uzme krunu, On biva razapet kao najveći zločinac na križu. Kakvi bi bili vaši osjećaji? Bili bi strašni, doživjeli biste duboko razočarenje. Ako pažljivo čitate biblijski tekst, vidjet ćete da su u trenutku Kristovog hapšenja, učenici bili psihički potpuno porušeni i razočarani do temelja. Svi su pobjegli, a samo se Petar usudio da iz prikrajka promatra što će se desiti sa Kristom. Možete zamisliti Petra kako stoji u onoj hebrejskoj sudnici. Vatra je bila založena u predvorju sudnice, a Kristu se sudilo. I dok su Krista udarali, Petar je stajao tu kod vatre, grijao se i razmišljao. Vjerovatno je bio duboko oronuo i razočaran. Sve mu se srušilo u životu: “Zašto sam ostavio svoje ribarske mreže i svoj čamac? Zašto sam krenuo za tim neobičnim učiteljem?” A jedna žena mu kaže: “I ti si jedan od Njegovih!” A Petar kaže: “Ne, nikada ga nisam vidio.” Pa po drugi put mu priđu i kažu: “Jezik kojim govoriš te izdaje da si Njegov sljedbenik.” Petar ponovo negira Krista. Ovo Petrovo negiranje pokazuje u kojoj su mjeri Kristovi učenici bili razočarani. Biblijski tekst kaže da su svi pobjegli u jednu gornju sobu u gradu Jeruzalemu od straha od svojih progonitelja. Čekali su, a Krist je bio razapet, i to u vrijeme Pashe. Pasha je jedan od najvećih biblijskih praznika i ljudi su dolazili u Jeruzalem sa svih strana. Kristovi učenici su čekali da se ovo silno mnoštvo raziđe iz Jeruzalema i da oni pobjegnu, jer može biti da će i njih zadesiti ista sudbina kao i njihovog vođu. Bili su duboko razočarani. Međutim, kada je Krist uskrsnuo, i poslje susreta s Njim, ti ljudi koji su bili potpuno porušeni, ući će u taj isti grad. Ne zaboravimo da je Jeruzalem bio veliki grad, i da su svi znali šta se dogodilo. Svi su znali da je na križu, srednjem križu, između dva razbojnika, razapet Isus koji je tvrdio da je Mesija. Svi su poznavali učenike i znali su što se dogodilo. Ali, Kristovi učenici, koji su bili duhovno porušeni, kada su sreli uskrslog Krista, ulaze u taj isti grad sa velikom odvažnošću, sigurnošću i čvrstinom, i uzvikuju: “Taj Isus koga ste vi razapeli uskrsnuo je iz groba!” Da li znate što se tada dogodilo? U tom istom Jeruzalemu koji je gledao Isusovu smrt, tri tisuće ljudi je prihvatilo Krista, pet tisuća ljudi je prihvatilo Krista, veliko mnoštvo je prihvatilo Krista ... Taj isti grad, u kojem su neki vikali: “Raspni ga! Raspni ga!”, sada su prihvatili činjenicu da je Isus Mesija (Spasitelj) i poverovali su u Njega. U srcu postojanja crkve leži vijest o Kristovom uskrsnuću - da smrt nije poslednje stanište čovjeka, već da je Netko, tko je tip čovjeka, predstavnik ljudske rase, pobjedio grob - da je Krist uskrsnuo iz mrtvih. Kako možemo još potvrditi ovu činjenicu? Da li znate da je od 12 Kristovih učenika, 11 njih umrlo mučeničkom smrću? Samo je Ivan prognan na otok Patmos i umro prirodnom smrću, iako je i on bio progonjen. Mi možemo pretpostaviti da bi neko od njih bio spreman da prihvati laž - međutim, svi su bili spremni i život svoj da daju za istinu o Kristu. Smrt za njih više nije predstavljala nikakav problem. I vidjet ćete kad apostoli govore, citirajmo ovdje Ivana: “I život se javi, i vidjesmo, i svjedočimo, i javljamo vam život vječni!” “Život! Život! Život!”, kaže Ivan. “Život se javi! Život vidjesmo!” “Što vidjesmo i čusmo, to javljamo i vama, da i vi imate zajednicu sa nama. I ovo vam pišem da radost vaša bude ispunjena.” Život! Život! Smrt više nije najtragičnija realnost! Postoji netko tko je pobjedio smrt! Za nepunih, možda, stoljeće i pol ili dva stoljeća, od jedne omražene religije, Kristova religija je postala dominantna religija Rimske imperije. Da li znate da je u 4. stoljeću i sam rimski imperator prihvatio Krista? U srcu vijesti koja je zadobila svijet stoji istina o Kristovom uskrsnuću. Da Isus nije ustao iz mrtvih, Novi Zavjet nikada ne bi bio napisan. Mi znamo da je Novi Zavjet remek djelo književnosti i mnogo čega drugog. Tko bi uložio toliki trud i tolike muke da napiše biografiju nekog koji je tvrdio da je Mesija, da je poslan od Boga, ali mu se karijera završila sramnom smrću? Ali, Isus je ustao iz groba, i zato je grupa ljudi koja je pisala Novi Zavjet uzela svoja pera i sa neviđenim entuzijazmom pisala o ovom najvećem događaju. I u svim tim spisima zapažamo jasno izraženo uverenje da je Isus Krist umro, da je ustao iz mrtvih i da je dobio božansku silu od Oca. Zatim, treće: Prazan grob je snažna indikacija u prilog činjenice Kristovog uskrsnuća. Već smo spomenuli da postoji teorija da je netko ukrao Kristovo tijelo, da su ga ili ukrali Njegovi učenici ili Njegovi neprijatelji. Hajde da stavimo pod lupu ove mogućnosti. Ako ozbiljno pogledamo činjenice, vidjet ćemo da i jedna i druga alternativa izgledaju nemoguće. Pored činjenice da je rimska straža stajala pored groba i da je grob bio zapečaćen, ako je bilo tko od Kristovih neprijatelja ukrao Kristovo tijelo, u trenutku kada su Kristovi učenici išli u grad Jeruzalem i objavljivali: “Isus je uskrsnuo iz mrtvih!”, što bi uradili Kristovi neprijatelji, da su zaista ukrali Njegovo tijelo? Kazali bi: “Lijepo je što vi propovjedate, ali evo Kristovog tijela!” Povijesna je činjenica da do ovakvog djela ili izjave nikada nije došlo. Sve ovo korjenito pobija mogućnost da su Kristovi neprijatelji ukrali Njegovo tijelo. Isto je toliko nemoguće i da su Kristovi učenici ukrali Njegovo tijelo. Zašto? Prvo: Zaista je nemoguće da su Kristovi učenici sačuvali takvu laž, takvu zavjeru unutar svog kruga i unutar svoje vlastite psihe. Zamislite vi sami, da ste bili sledbenik Isusa Krista i da znate da Isus nije uskrsnuo, ali sa nevjerovatnim entuzijazmom propovjedate gigantsku laž: “Isus je uskrsnuo iz groba!” Vjerovatno bi njih troje, možda, bilo tvrdoglavo i umrlo sa mačem u ruci, ali sigurno je da bi netko od njih izdao ovu tajnu, tim više što ne bi mogli da je zadrže unutar njih samih. Drugo: Nemoguće je vjerovati da su oni propovjedali laž, zato što su to bili ljudi spremni da žrtvuju svoja dobra, kao i svoju krv, svoj život, u službi Kristovoj. Nemoguće je verovati da je sve ovo bilo bazirano na jednoj velikoj laži. Kako su onda beskrajna radost, sigurnost i sila došli u njihove živote poslje Kristovog raspeća, ako je sve ovo laž? Sve činjenice ukazuju da postoji samo jedno objašnjenje za prazan grob. Isusova tvrdnja da je Sin Božji bila je istinita, i nikakvi okovi smrti i tame nisu ga mogli zadržati u grobu. On je ustao i On živi. U toku svih vjekova postoji jedno nebrojeno mnoštvo siromašnih i bogatih, jednostavnih i školovanih, starih i mladih, milioni onih koji dan za danom osjećaju u svojim vlastitim srcima i životima sigurnost da je Isus Krist zaista ustao i da živi danas. Ako budete čitali Bibliju, vidjet ćete da se tamo govori o mogućnosti da čovjek uspostavi, putem molitve, kontakt sa Kristom. To je smisao biblijske religije. Pokušajte, ovo se ne može objasniti racionalnim putem. Ako bi neki religiozni čovjek želio da vam prenese svoje iskustvo, on bi vam kazao da pokušate da uspostavite kontakt sa Isusom Kristom, a On će naći načina da vam se obrati i da vas osvjedoči da On živi i danas. U Evanđelju po Mateju, 28. poglavlje, 6.stih, kaže se: “Nije ovdje, jer ustade kao što je i kazao.” Kako su ovo lijepe riječi. Zatim, Rimljanima poslanica, 10. poglavlje, 9. stih: “Jer ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod i veruješ u srcu svom da ga Bog podiže iz mrtvih, biti ćeš spašen.” Vrlo zanimljiv tekst. Dakle, Kristovo uskrsnuće je srž religije. Svatko može da uzme Bibliju i da analizira praktiče implikacije vjere u Kristovo uskrsnuće. Za ovaj put, poruka glasi: Glavna vijest, centralna vijest, je da je Krist uskrsnuo iz groba i da On i danas živi.

- 17:13 -

Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.07.2009.

ISUS KRIST

Isus Krist iz Nazareta - čovjek ili Bog, koji na jedan ili na drugi način uznemirava ljude svih vrmenea. Poslje Krista pa na ovamo, kao da je svaki čovjek morao da zauzme određen stav prema ličnosti Isusa Krista iz Nazareta. Tko je Isus Krist iz Nazareta? Zašto je On toliko bitna ličnost? Jedan francuski mislilac je kazao: “Kada bi u jednu dvoranu ušao Sokrat, šta bi se desilo?” Mi znamo da je Sokrat popio otrov zbog svoje istine. Mogao je da se odrekne svoje istine, međutim, on je radije popio otrov. I ovaj francuski mislilac nastavlja: “Zbog te svoje želje da brani svoju istinu, kada bi Sokrat ušao u ovu prostoriju, svi bismo pljeskali. Kada bi ušao Napoleon, onda bismo svi ustali iz poštovanja. Ali kada bi ušao Isus iz Nazareta, svi bismo se poklonili do zemlje, jer si Ti, o Bože, bio nešto više od čovjeka.” To je kazao Pol Reno. I zaista je Isus bio nešto više od čovjeka. U evanđeljima saznajemo da je Isus Bog. Jedna od osnovnih ideja koju nalazimo u Bibliji je ideja trojstva, ili doktrina o trojstvu. Biblija govori o tri ličnosti božanstva: o Bogu Ocu, o Bogu Sinu i o Bogu Svetom Duhu. Kako to shvatiti? Da li je riječ o tri Boga ili je riječ o jednom Bogu? Biblijsko učenje je monoteističko učenje. Dakle, Biblija uči o postojanju jednoga pravoga Boga i cijela biblijska nauka stoji nasuprot politeizmu ili vjerovanju neznabožaca u postojanje mnogih bogova. Međutim, Biblija govori o tri ličnosti koje čine jednog Boga. Dakle, o Bogu ocu, o Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu. Trojstvo je jedna od onih stvari u religiji koje ne možemo u potpunosti shvatiti racionalnim kategorijama. Ovo će biti vrlo važno i za naredne teme. Svako viđenje svijeta, svaka filozofija, svaka religija koja postoji danas u svijetu, pokušava da odgovori na pitanje: “Što je realnost?” Osnovno i najveće pitanje u biblijskoj religiji je upravo “Što je realnost?” Kako shvatiti čitavu ljudsku realnost? Kako shvatiti postojanje svemira, postojanje ljudi, životinja, što gdje smjestiti? Znamo da je već Aristotel napravio jednu vrstu klasifikacije, pa je kazao: biljke su ovdje, životinje su ondje, a čovjek je vrhunac te piramide. Ako uzmemo bilo koji religijski pravac ili bilo koju filozofiju, vidjet ćemo da postoji jedan dio koji ne možemo, u ovom trenutku, u potpunosti objasniti svojim racionalnim kategorijama. Kada je u pitanju biblijska religija, postoji jedan veliki dio koji možemo shvatiti svojim racionalnim kategorijama. Ali postoji i jedan mali dio koji ne možemo u ovom trenutku potpuno shvatiti. Svi koji smatraju da je biblijska religija neracionalni fenomen nisu u pravu. Bog nam je dao razum i Biblija kaže da bi ljudski razum trebao da ljude vodi Bogu. Ako ljudski razum vodi ljude Bogu, onda on ispunjava svoju božansku ulogu. Ako ljude vodi od Boga, onda razum, prema Bibliji, postaje bezuman ili lud. Verovatno svi znamo onaj grčki mit o Narcisu. Podsjetit ćemo ga se u nekoliko riječi, da bi ilustrirali ovu ideju o ljudskom razumu. Ako nas naš razum ne vodi ka Bogu, onda nas vodi nama samima kao jedinoj realnosti. Dakle, Narcis je bio jako lijep mladić, toliko lijep da nikada nije mogao naći djevojku koja bi bila dostojna njegove ljubavi. Sve djevojke su se zaljubljivale u njega, ali on nikada nije odgovorio na njihovu ljubav, i on je jednostavno tragao za tom osobom koja bi bila dostojna njegove ljubavi. Jednoga dana, konačno, koračao je pored jedne fontane i tu, u ogledalu čiste vode, konačno, poslje mnogih godina lutanja, otkrio je osobu dostojnu svoje ljubavi. I kada je želio da je zagrli, osoba se razbila u ogledalu vode i onda je Narcis ponovo lutao tražeći osobu dostojnu svoje ljubavi. Ovaj stari grčki mit ilustrira jednu važnu istinu: ako nas naš razum, kojeg nam je Bog dao, ne vodi ka Bogu, onda nas vodi nama samima kao jedinoj realnosti, i mi ostajemo na prostorima naših iluzija, zabluda i mišljenja. Dakle, u religiji mi imamo jedan veliki dio koji možemo shvatiti svojim racionalnim kategorijama, ali postoji i jedan dio koji u ovom trenutku ne možemo u potpunosti shvatiti. Trojstvo spada u one pojmove koje ne možemo u ovom trenutku u potpunosti shvatiti svojim racionalnim kategorijama. Ali, mi ćemo načiniti jedan pokušaj ovdje. Dakle, kada je u pitanju trojstvo, mi imamo tri ličnosti božanstva: Bog Otac, Bog Sin i Bog Sveti Duh. To su tri posebne ličnosti. Svaka od tri ličnosti božanstva ima posebnu ulogu u Božjem planu spasenja čovječanstva. Dakle, riječ je o tri različite ličnosti koje čine jednog Boga. Te tri ličnosti, na osnovu Biblije, potpuno su jednake u svojim namjerama, ciljevima i planovima. Zbog toga one čine jednu duhovnu ličnost. I to je jedan od razloga zašto je opravdano prihvatati postojanje jednog Boga. Otkud ideja o trojstvu? Biblijski teolozi smatraju da već na samom početku Biblije postoji jedna aluzija na trojstvo. Na primjer, u 1. Knjizi Mojsijevoj, 1. poglavlje, 2. stih, kaže se: “Potom reče Bog: ‘Da načinimo čovjeka...” Mnogi teolozi vide u ovom tekstu takozvani “pluralius deliberacijus”, to jest namjerni plural: “da načinimo čovjeka”. Postoji jedna druga stvar, kada se u 1. Knjizi Mojsijevoj, u 1. poglavlju, spominje ime za Boga, tu stoji hebrejska riječ “Elohim” i to je ovdje ime za Boga. Ovaj nastavak “im” (Eloh-im) označava množinu. U našoj Bibliji se ova riječ prevodi “Bog”. Međutim, uvijek iza ovog imena Boga glagol je u jednini. Ime Božje je u množini, a glagol je u jednini. Dakle, i u ovom slučaju biblijski teolozi su vidjeli, na samom početku Biblije, aluziju o Bogu koga čine tri ličnosti, ali da je to ustvari jedan Bog, jedno djelovanje. Naša tema nije trojstvo, ali potrebno je da spomenemo još neke tekstove. Evanđelje po Mateju, 28. poglavlje, 19. stih: “Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.” Dakle, ovde su prisutne tri ličnosti božanstva. Također, u 2. Poslanici Korinćanima, 13. poglavlje, 13. stih, kaže se: “Blagodat Gospoda našega Isusa Krista i ljubav Boga Oca i Svetoga Duha.” Ovde je Isus na prvom mestu, Bog Otac na drugom, a Sveti Duh je na trećem mestu. Postoji i mnogo drugih tekstova gdje se sve tri ličnosti božanstva susreću na jednom mestu.Potrebno je da naglasimo da izrazi “Otac” i “Sin” nemaju doslovnu vrijednost, već su to antropomorfizmi. Otac nije otac Sinu. Antropomorfizmi su izrazi koje ljudi pripisuju Bogu. Ljudi koriste razum da bi opisali realnost. Izrazi “Otac” i “Sin” su antropomorfizmi u smislu Božjeg prilagođavanja, da bi ga ljudi bolje shvatili. Poruka ovih izraza “Otac” i “Sin” je sljedeća: kao kada bi neki otac dao svoga sina jedinca da umre za nekog kriminalca, to je za Boga Oca, ili za cijelo Trojstvo, značio dolazak Isusa Krista na ovaj svijet. Ovim riječima je izražena jedna vrlo ilustrativna istina. Bog Otac je dao svoga Sina, nešto najveće, najdraže, najdragocenije što je imao. Dakle, Otac nije otac Sinu, a i Sin je u Bibliji Bog, kao i Sveti Duh. Sve tri ličnosti imaju potpuno istu vrijednost, s tim što imaju posebne uloge u planu spasenja ljudi. Kada je u pitanju ličnost Isusa Krista, kako znamo da je On Bog? Postoje neki koji smatraju da je Krist stvorena ličnost, jer postoji izraz “monogenes huios” ili “jedinorođeni Sin”. Mi nećemo to sad detaljno obrazlagati, ali pogledajmo, na primjer, Evanđelje po Ivanu, 1. poglavlje, 1. stih: “U početku biješe Riječ, i Riječ biješe u Boga, i Bog biješe Riječ.” Tko je ta Riječ? Kako možemo znati? Pogledajmo 3. stih: “Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo.” 14.stih: “I riječ postade tijelo...” Šta znači “tijelo”? Znači “ljudsko tijelo”. Ta Riječ, taj Bog (jer tekst kaže: “I Bog biješe Riječ”) je postala tijelo, uzela je ljudsko tijelo, “i useli se u nas puno blagodati i istine, i vidjesmo slavu Njegovu, slavu kao jedinorodenog od Oca”. Jasno je iz teksta da je “Riječ” upravo o Kristu. I ovdje se jasno kaže da je Isus Bog. “I Bog biješe Riječ.” Postoje mnogi drugi tekstovi koje možemo čitati u prilog činjenici da je Isus Bog. Naprimjer, u 1. Poslanici Timoteju (to je jedna mala poslanica koju je Pavao uputio svom učeniku Timoteju), u 3. poglavlju, 16. stihu se kaže: “I kao što je poznato, velika je tajna pobožnosti: Bog se javi u tijelu.” Ovdje je riječ o utelovljenju, Bogu koji je uzeo ljudski oblik: rodio se kao dijete i postao čovjek. “Bog se javi u tijelu.” Ili, na primjer, u Titu poslanici, nalazi se jedan od najznačajnijih tekstova po ovom pitanju. Pavao u poslanici Titu, u 2. poglavlju, 13. stihu kaže: “Čekajući blažena nada i javljanje slave velikoga Boga i spasa našega Isusa Krista.” Ovdje imamo zanimljivu gramatičku strukturu. Oni koji znaju grčki ili engleski jezik, mogu odlično da vide da tekst jasno kaže da je riječ o jednoj te istoj ličnosti, pošto određeni član stoji samo ispred riječi “velikoga” (Boga), ali ne i ispred “spasa” (našega Isusa Krista). Dakle, i “veliki Bog” i “Spasitelj” se odnosi na Isusa Krista, i apostol Pavao nam jasno daje do znanja da je Isus Krist Bog. Ima puno takvih tekstova. Mi ih nećemo sada sve čitati, moglo bi se cijela jedna tema posvetiti samo Svetom Duhu, kao trećoj ličnosti božanstva. Dakle, prva činjenica ovdje je da je Isus, prije nego što je došao na ovaj svijet, bio Bog i Isus je odlučio da dođe na ovaj svijet. Isus se rodio u Betlehemu, a odrastao u Nazaretu. Kada se Isus rodio? Poznato je da zvanični kalendar, danas u svijetu, dijeli vrijeme na dva dijela: prije i poslje Krista. Na osnovu biblijske kronologije, povijest stvaranja svijeta je bila oko 4.000 godina prije Krista, i danas se te godine računaju unazad. Međutim, kada je došlo do takvog računanja vremena? Tek negdje u 4. stoljeću. Jedan monarh, koji se zvao Dionizijus, prvi je načinio ovakvo računanje. U vrijeme kada je Isus bio na ovome svijetu, ljudi su koristili rimski kalendar. Tada su postojala dva kalendara, ali su ljudi uglavnom koristili rimski kalendar. Tek u 4. stoljeću Dionizijus je odlučio da čitavi vremenski period podjeli na dva dijela: prije i poslje Krista. Ali zbog greške u računanju, mi danas znamo da se Isus rodio “minus 3. godine”. Isus se rodio “3. godine prije Krista”, da tako kažemo. Ovo je utvrđena povijesna činjenica i mi danas točno znamo kada je Isus rođen u gradu koji se zvao Betlehem. Nekoliko dana nakon Isusovog rođenja, što se dogodilo s Njim? Isusovi roditelji su odveli Isusa kao bebu u crkvu. Evanđelje po Luci, 2. poglavlje, 22. stih: “I kad dođe vrijeme da idu na molitvu po zakonu Mojsijevu, donesoše ga u Jeruzalem da ga metnu pred Gospoda.” 25. stih i dalje: “I gle, biješe u Jeruzalemu čovjek po imen Šimun, i taj čovek biješe pravedan i pobožan... i on ga uze na ruke svoje i hvaleći Boga reče: Sad otpuštaš s mirom slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj.” Zapazimo činjenicu da Isus, kada je bio mala beba, bio je odveden od strane Njegovih roditelja u hram. Tamo je bio jedan svećenik koji se zvao Šimun, koji je uzeo Isusa kao bebu i molio se nad njim. To je ono što znamo o Isusu kao djetetu. 40. stih drugog poglavlja kaže: “A djete rastaše i jačaše u duhu i punjaše se premudrosti, i blagodat Božja biješe na njemu.” Ovo je zanimljiv tekst: “Rastaše”, ali i “jačaše u duhu”. Postoje dijve krajnosti. Na primjer, sretnemo mladića, vidimo da je lijepo razvijen, pun snage, pun životne energije i zaista izgleda vrlo lijepo. A kada mu priđete i malo popričate s njim, onda se duboko razočarate. Zašto? Jer shvatate da tu ne postoji ništa drugo osim mišića. Postoje, sa druge strane, ljudi koji ništa drugo ne rade osim što sa debelim naočalama uče po cijeli dan po bibliotekama. To je druga krajnost. Biblija uči, na osnovu života Isusa Krista, da bi trebalo da razvijamo svoje duhovne potrebe kao i svoje fizičke potrebe. Ozbiljan čovjek bi trebao da pazi i na svoje tijelo, kao i na svoj duh. Tekst kaže: “Dijete rastaše”, misli se fizički, “i jačaše u duhu i punjaše se premudrosti, i blagodat Božja biješe na Njemu”. Zatim, pitanje koje se postavlja jest: Zašto tako malo znamo o ranom Isusovom životu? Što je sa periodom do Isusovog krštenja, kada je imao 30 godina? O tom periodu znamo vrlo malo. Zar je moguće da se Bog rodi u Betlehemu? Kakav je bio Njegov život, taj mladi život, na samom početku? Biblija o tome vrlo malo govori. Ono što znamo je da kada je Isus imao 12 godina, bio je u hramu, u Jeruzalemu, i da je izrazio dobro poznavanje Pisma - Staroga Zavjeta, odnosno “Tore” ili “Zakona”. Novi Zavjet tada nije postojao. I to je sve što znamo. Možda je Bog smatrao da je to dovoljno za nas i zato nam i nije više otkrio o tom periodu Isusovog života. Ako otvorimo Evanđelje po Mateju 3,13, vidjet ćemo da je Isus, kada je imao 30 godina, odlučio da se krsti (vidi također Luka 3,23). Dakle, mi možemo izračunati kada se Isus krstio. Ako se rodio 3. godine “prije Krista” (Luka 2,1-6), a krstio se 27. godine naše ere (Luka 3,1-3), onda je tada imao 30 godina. 30. godina je smatrana godinom zrelosti. Kako je to izgledalo? 13. stih i nadalje: “Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da se krsti. A Ivan branjaše mu i reče: ‘Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni?’ A Isus odgovori i reče mu: ‘Ostavi sad, jer nam tako treba ispuniti svaku pravdu.’ Tada ga Ivan ostavi. I krsteći se Isus iziđe odmah iz vode, i gle, otvoriše se nebesa, i vide Duha Božjega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I gle, glas s neba koji govori: ‘Ovo je Sin moj ljubazni koji je po mojoj volji’.” Dakle, Isus se krstio - ušao je u vodu i izašao je iz vode. Poslje svog krštenja, koliko godina je Isus radio na ovoj Zemlji? Možemo točno reći da je to bilo tri i pol godine. Dakle, radi se o vrlo kratkom periodu aktivnog rada. Mnogi ljudi žive 80 godina, a da vrlo malo urade u svom životu. Podsjetimo da nijedan život u ljudskoj povijesti nije u toj mjeri izvršio uticaj na civilizaciju i na ljude svih vjekova kao Isus za te kratke tri i pol godine. To je bio jedan fascinantan život. Ako pošteno uđemo u bilo koju biblioteku svijeta, vidjet ćemo da su tisuće tomova knjiga posvećene toj ličnosti. Postoji jedan tekst koji je veoma ilustrativan, a koji govori o Kristu. On je zapisan u Evanđelju po Mateju, 4. poglavlje, 23. stih: “I prohođaše po svoj Galileji Isus, učeći po zbornicama njihovim i propovjedajući evanđelje o carstvu, i isceljujući svaku bolest i svaku nemoć po ljudima.” Zašto je Isus tako fascinantna ličnost? Šta je to što je On učinio, što je govorio, a što je ostavilo dubok trag u povijesti čovečanstva? Kada čitamo izveštaje o Isusovom životu u Evanđeljima, možemo ustvrditi da nema vrline i nema morala bez Isusa Krista. To je bio snažan moralni lik, kao neka vrsta svjetiljke koja je osvjetlila povijest svijeta. I svaki čovek koji želi da govori o moralu, o vrlini, o ljudskoj plemenitosti, ne može, a da ne govori o Kristu. Svi iskreni ljudi u ljudskoj povijesti, koji teže plemenitosti, istini, pravdi, ljubavi, ne mogu a da ne pronađu sličnost sa tom ličnošću. U mnogim crkvama čuju se izjava: “Treba da budemo kao Krist! Treba da volimo Krista!” I mnogima su potrebne godine duhovnog sazrijevanja da bi shvatili koliko je to važna ličnost. I zato kada čovjek čita Evanđelja, kada krstari tom poviješću, prosto vatra počinje da gori u njegovoj duši, stidi se svoje prošlosti i želi da bude drugačiji. I Isus zaista mijenja ljudsku dušu, što je iskustvo mnogih ljudi. Zato je Pol Reno kazao da kada bi Isus ušao u dvoranu, svi bi mu se poklonili do zemlje. On je dodao još jednu zanimljivu rečenicu: “Tvoja odsutnost ili tvoja prisutnost znači smrt ili život za mene.” Dakle, Isus je živio ukupno 33,5 godine, od kojih je samo 3,5 godine aktivno radio na Zemlji. Ako bismo tražili neke izuzetne stvari koje je Isus izrekao, možemo čitati, na primjer, Isusovu propovjed na Gori (Matej od 5. do 7. poglavlja). Isus je kazao: “Ljubite bližnjega svojega kao samoga sebe.” To je bilo logično ljudima, ali ono što mnogima nije bilo logično je: “Ljubite i neprijatelje svoje.” Zanimljivo je da je Kristov život u Evanđeljima opisan na jedan adekvatan način, ali kada je u pitanju Njegova smrt, postoje Evanđelja koja taj događaj opisuju na specifičan način. Na primjer, polovina Evanđelja po Ivanu posvećena je posljednjoj sedmici Isusovog života na ovoj Zemlji. Obično je za sve ljude život važniji od smrti. Kada je u pitanju Isus Krist, kao da je smrt prosto važnija od života. Neki evanđelisti su čitavu jednu trećinu svog Evanđelja posvećivali toj posljednjoj sedmici Kristovog života na ovoj Zemlji, dok su neki, kao što smo rekli, posvećivali čak polovinu svog Evanđelja. Zato ćemo još nešto da kažemo o Isusovoj smrti na križu Golgote, dok ćemo u sljedećem temi da govorimo o Isusovom uskrsnuću. Ima jedan kratak tekst koji je zapisan u Evanđelju po Luci, 23. poglavlje, 35. stih, i koji je vrlo upečatljiv: “I mnoštvo stajaše te gledaše.” Što je vidjelo to mnoštvo? Riječ je o mnoštvu koje je stajalo u podnožju Kristovog križa. Obično se u teologiji govori o trostrukom raspeću Isusa Krista. Govori se o raspeću Isusovog tijela, o raspeću Isusove časti i o raspeću Isusovog srca ili Isusove ljubavi. Recimo nekoliko riječi o raspeću u vrijeme kada su Rimljani vladali svijetom, i u tom kontekstu o raspeću Isusovog tijela. Dakle, vojinici koji su obavljali svoj posao bili su tako organizirani da su željeli da svoj posao obave na najpraktičniji mogući način. Različiti narodi su izmislili različite tipove smrtne kazne za svoje političke protivnike. Znamo da i danas postoji streljanje ili sistem električne stolice, itd. Međutim, Rimljani su za svoje političke protivnike izabrali tip smrtne kazne u kojoj su bila iskombinirana dva elementa. Prvo, to je bilo dugotrajno mučenje. Onaj koji je visio na križu bio je izložen svim vrstama agonije i zatim je dolazila smrt. Zanimljivo je da mnogi istraživači smatraju da onaj koji je visio na križu nije umirao zbog isticanja krvi ili zbog bolova, nego je umirao zbog nemogućnosti da ponovo udahne. Naime, položaj na križu ga je spriječavao da normalno diše. Na osnovu arheoloških otkrića znamo kako se vršilo raspeće. Nekoliko arheoloških otkrića potvrdilo je da su Rimljani razapinjali svoje političke protivnike na sljedeći način: U samom gradu Jeruzalemu, gdje se nalazila sudnica rimskog guvernera Pilata, smatra se da se nalazio horizontalni dio križa. Dakle, prema izvještaju arheologa smatra se da Isus nije nosio cijeli križ, nego samo horizontalni dio križa koji se zvao “patibulum”. Patibulum je bila greda teška možda 40 ili 50 kilograma, a tolika težina za nekoga ko je prije toga bio izložen svim vrstama agonija nije bio nimalo lak teret. Isus je prije toga bio udaran rimskim bičem. Rimski bič je bio načinjen od štapa za koji je bilo pričvršćeno 13 pramenova kože. Na krajevima ovih koža su se nalazile šiljate kosti životinja ili kuglice olova, koje su obično bile umočene u otrov, i kada bi snažni rimski vojnik zamahnuo po golom tijelu osuđenog, nastajale su otvorene rane, a otrov se infiltrirao u krv. Izveštaj Biblije kaže da je Isus posustajao pod teretom tog križa, i na svom putu prema Golgoti, zanimljivo je da ga je susreo jedan čovjek koji se vraćao iz polja. Čovjek se zvao Šimun iz Cirene. Šimun se vraćao iz polja i bio je vjerovatno umoran, i tu je susreo tu tužnu povorku koja je sa Isusom išla prema Golgoti, prema predgrađu grada Jeruzalema gdje je Krist trebao da bude raspet. I Rimljani su zatražili da Šimun ponese križ Isusa Krista, i on, umjesto da ide u Jeruzalem, krenuo je na Golgotu. Ovo je zanimljiv događaj, jer kada se čovjek sretne sa Kristom, skoro uvjek mijenja svoj životni pravac. Kada se čovjek susretne sa ličnošću Isusa Krista, ako je išao u Jeruzalem, on će krenuti na Golgotu. Krist mijenja ljudske staze. Ako je čovjek bio na putu nepravde, na putu nemorala, na putu mržnje, on će krenuti putem ljubavi, putem mira, putem praštanja. Slično je i sa iskustvom Šimuna iz Cirene: umjesto u Jeruzalem, krenuo je na Golgotu. I kada bi osuđenik došao na Golgotu, smatra se da su tu na Golgoti bili stalno zabijeni vertikalni dijelovi križa. Vertikalni dio križa zvao se “stipe” i imao je na svom vrhu jedan urez ili žljeb. I kada je osuđenik došao tu na Golgotu, prvo su ruke osuđenog bile zakovane za patibulum. Lako je shvatiti da je bilo mnogo lakše osuđenog držati i zakovati njegove ruke dok je patibulum bio na zemlji. Dugo se raspravljalo kroz koji dio šake su prolazili klinovi. Znamo da je šaka jedan od najpokretljivijih dijelova ljudskog tijela. U medicini postoji posebni dio koji se bavi proučavanjem šake, jer je ona, između ostalog, bogata nervnim završetcima. Onda shvaćamo da su klinovi koji su bili zabodeni u ruke izazivali zaista velike bolove. Naravno, kada su ruke bile prikovane za patibulum, onda bi vojnici uhvatili patibulum, svaki sa jedne strane, i podigli ga, a onda ga spustili u urez koji se nalazio na vrhu stipea. To je bio najbolniji trenutak u čitavoj sceni raspeća, jer je odjednom cijela težina tijela visila na klinovima koji su bili zabodeni u ruke. Ono što je još trebalo uraditi, bilo je da se noge osuđenog zakuju za stipe. Ciceron, koji je vidio na tisuće raspeća, zapisao je da nema ništa strašnije od tijela koje još vidi, koje diše, a koje je svedeno na nivo leša jednom apsolutnom nepokretljivošću. Smatra se da je svaki, pa i najmanji pokret na križu, izazivao nesnosne bolove. I kao što smo rekli, onaj koji je umirao, nije umirao zbog isticanja krvi ili bolova, nego zbog nemogućnosti da udahne. Da bi udahnuo, čovjek na križu je uvijek iznova morao da se povuče rukama, to jest klinovima koji su bili zabijeni u njegove ruke. To je raspeće Isusovog tijela. Tekst kaže: “I mnoštvo stajaše i gledaše.” Drugo raspeće, o kome govori Biblija na jedan indirektan način, jes raspeće Isusove časti. Što je to čast? Čast je jedna od dimenzija ljudskog života koja je vrlo bitna. I u narodu se kaže da čovjek koji je izgubio čast, izgubio je sve - “čovjek bez časti”. Isus je imao čast, imao je dostojanstvo, međutim, u ovim trenucima Njegovo dostojanstvo bilo je zgaženo. Mnogi ljudi koji su razmišljali o Isusovom raspeću smatraju da je najtragičnija scena u čitavom raspeću Isusa Krista bila ona kada mu ljudi pljuju u lice. Jedan autor kaže da se u toj pljuvačci vidi sav otrov, sva mržnja čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. U Isusovom raspeću mi možemo spoznati sebe, možemo shvatiti tko smo, da li mi mrzimo jedni druge i da li pljujemo jedni drugima u lice. To je raspeće Isusove časti. Postoji i treće raspeće. To je raspeće ljubavi. Isus je došao ka svojima, On je volio ljude i željno je čekao da dođe i da živi sa njima. I postoji jedan tekst, koji je tragičan, a koji je On izrekao nad gradom Jeruzalemom. On ovako glasi: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koliko puta htjedoh da skupim čeda svoja kao što kokoš skuplja piliće svoje, ali vi ne htjeste.” To mnoštvo koje je On liječio, mnoštvo koje je učio pravdi, miru, sada je vikalo: “Raspni ga, raspni ga! Krv Njegova na nas i na djecu našu!” Zašto je to mnoštvo vikalo? Jer On nije ispunio njihove političke ambicije. Oni su očekivali da će On postati car. Prilikom ulaska u Jeruzalem, samo nekoliko dana prije tog tragičnog petka kada je Isus raspet, jedno silno mnoštvo ljudi, žena i dece trčalo je ispred Isusa, pored Isusa, iza Isusa. Svi su radosno vikali: “Hosana, hosana sinu Davidovu!” Očekivali su da će On osloboditi hebreje od Rimljana. Samo nekoliko stotina metara dalje nalazila se rimska tvrđava Antonija. On je imao moć, oni su videli da je On činio čuda. On je Onaj Mesija koga su oni čekali godinama! On će ih osloboditi od Rimljana! A nisu shvatili da On nije bio politički vođa. I kada je Isus na kraju dana otišao od ovog mnoštva, mnoštvo je u Njemu vidjelo izdajicu. Ali ne samo izdajicu, nego i čovjeka koji je priznao da on nije Mesija. Sva ljubav mnoštva pretvorila se u mržnju. “Krv Njegova na nas i na djecu našu!” - vikalo je mnoštvo. To je raspeće Kristove ljubavi. “Svojima dođe, a svoji ga ne primiše” - kaže biblijski tekst. “I mnoštvo stajaše te gledaše.” Kakav je teološki smisao smrti Isusa Krista na križu Golgote? Sa jedne strane križa nalazi se raspeti Bog, i Isus Krist raspet na križu govori o tome da Bog, kada je vidio dramu ljudi, smrt, tragediju, nije ostao skrštenih ruku negde na nebu, nego je došao da podjeli sa ljudima njihovu sudbinu. Raspeti Krist nam otkriva jednu dimenziju Božje ličnosti koju nijedna filozofija ne može shvatiti, a to je da je Bog ljubav. Bog je došao da strada i umre zajedno sa čovjekom - došao je da podjeli njegovu sudbinu. To je raspeti Isus. Ali tu, sa druge strane križa, nalaze se ljudi. Raspeti Isus nam ne otkriva samo jednu dimenziju Boga, nego nam otkriva i dimenziju ljudi: čovjek razapinje svog bližnjeg, on mrzi svog bližnjeg. I na osnovu mnogobrojnih biblijskih pisaca mi saznajemo da samo u podnožju križa mi možemo spoznati sebe i svoju pravu prirodu, možemo se pokajati i poželjeti da budemo drugačiji. Biblijski teolozi Kristovu smrt u Bibliji nazivaju “lutron”, što znači “otkup”. Smatra se, i to je centralna poruka Biblije, da su svi ljudi sagriješili i da će zato umrijeti. Biblija jasno kaže: “Plaća za grijeh je smrt.” Ali Krist je umro na križu Golgote za sve one ljude koji prihvaćaju Njega kao svoga ličnog Spasitelja. Svojom smrću na križu On je ispunio određene svemirske norme i zakone po kojima onaj koji sagriješi mora da umre. Isus je, dakle, zadovoljio zahteve zakona i omogućio svakom čovjeku koji se kaje zbog svog stanja grijeha, mržnje, zavisti, nepravde, nemorala, svakome koji želi da živi u skladu sa Bogom i sa svim stanovnicima svemira, da može naći spasenje. Zato je jedan od najljepših biblijskih stihova, onaj koji se nalazi u Evanđelju po Ivanu, 3. glava, 16. stih: “Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao da nijedan koji u Njeg veruje ne pogine, nego da ima život večni.” U ovom tekstu rezimirana je čitava vijest Evanđelja. Dakle, to je smisao Isusove smrti na križu. Na kraju, spomenut ćemo tri načina kako se može upoznati Isusa Krista. Apostol Pavao je razmišljajući o Isusu Kristu (on je bio suvremenik Isusa Krista, ali je pisao 20, 30 godina poslje Krista) kazao sljedeće: “Postoje tri načina da upoznamo Isusa Krista. Prvi način je poznavati Krista po tijelu.” Šta to znači “poznavati Krista po tijelu”? Vrlo malo ljudi je imalo priliku da hoda sa Kristom prašnjavim izraelskim putevima. Poznavati Krista po tijelu znači živeti sa Njim. Dok je On živio 33,5 godine, relativno mali broj ljudi ga je poznavao po tijelu. I Pavao kaže: “Ova vrsta spoznaje i nije najvažnija.” Postoji jedna druga spoznaja Isusa Krista. To je povijesna spoznaja. To znači da mi možemo prikupiti sve podatke o Kristu. Ne samo da su evanđelisti govorili o Kristu, nego su i drugi povjesničari govorili o Kristu. I mi možemo prikupiti sve podatke: i kada je živio, i gdje se rodio, itd. To je druga spoznaja koja je korisna, ali nije spasonosna, kaže apostol Pavao. Postoji i treća spoznaja Isusa Krista. To je spoznaja da je Isus živi Bog, i mi ćemo u sljedećoj temi o tome govoriti. Dakle, religiozni ljudi ne veruju u umrlog Krista koji je ostao u grobu. Oni veruju da je Isus živa ličnost koja postoji i živi danas. I kada mu se obraćaju u molitvi, oni imaju iskustvo sa Njim i znaju da je On živi Bog koji može da izmjeni njihovo srce, njihove zle sklonosti, njihove loše osobine. To je susret sa Kristom. To je onaj odnos o kome je Buber govorio: “ja - Ti”. Kada religiozan čovjek putem molitve i putem proučavanja Biblije dođe u kontakt sa tom Osobom, to predstavlja iskustvo ličnog poznanstva sa Bogom. Krist je najbolji prijatelj svakog čovjeka na ovom svijetu i svatko se sa Njim može upoznati putem molitve i čitanjem Biblije.

- 08:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.07.2009.

Biblijska proročanstva

Mnogi od nas su imali prilike da se susretnu sa nekom formom proricanja budućnosti. Mi vrlo često možemo vidjeti neke ljude kako vrlo pažljivo čitaju horoskop.
Mi ćemo ovde pokušati da odgonetnemo biblijski stav po pitanju proročanstava. Nećemo govoriti o Nostradamusu i sličnim „prorocima“, premda možemo i njih spomenuti, već ćemo pokušati da iznesemo biblijske principe kada je u pitanju proročki dar ili proricanje budućnosti.
Dakle, sada ćemo govoriti samo o fenomenu proroštva u Bibliji. Biblija jasno kaže, i to je prva postavka u ovoj temi, da postoje dvije vrste proroka. Kada se Krist u svom eshatološkom govoru obraćao ljudima i govorio o posljednjim događajima na planeti Zemlji, prvo što je kazao je:
"Čuvajte se lažnih proroka!" To znači da Biblija govori o dvije vrste proroka. Postoje lažni i pravi proroci.
U svakom slučaju, čovjek ima neku neodoljivu želju u sebi, pogotovo u trenutcima krize, kada želi nekako da razbije tu željeznu zavesu, da jednostavno pogleda u budućnost i zato proroci nisu nikada bili popularniji nego danas. Zato ćemo u ovom proučavanju postepeno da ulazimo u tkivo ove teme proroštva - onako kako ga Biblija vidi.
Za početak ćemo iznjeti nekoliko principa, ponovo biblijskih principa, kako možemo razlikovati prave proroke od lažnih proroka. Na osnovu tih principa moći ćemo da procijenjujemo svakog proroka. Nećemo direktno odgovoriti na pitanje da li su pravi proroci bili Nostradamus i njemu slični, već ćemo iznjeti generalne biblijske principe na osnovu kojih svatko može sam zaključiti da li je neki prorok od Boga ili nije od Boga.
Biblija daje nekoliko zanimljivih testova. Prvi test koji Biblija daje kada je riječ o prorocima, svim prorocima je da je lažni prorok (govorićemo o lažnim prorocima, a onda ćemo razumjeti tko su pravi proroci) motivirani željom za popularnošću, a ne vjernošću Bogu. On je motiviran željom za sebičnim interesima i govori ljudima vijesti koje se njima sviđaju. Jedan od biblijskih proroka koji je posebno imao problema sa lažnim prorocima bio je prorok Jeremija. U Knjizi proroka Jeremije, 6. poglavlje, 14 stih kaže se: "I olako lječe rane kćeri naroda mojega, govoreći: 'Mir, mir', a mira nema."
O čemu je riječ? Treba razumjeti povijesni kontekst. Babilonci su bili neprijatelji hebrejskog naroda i oni su jednom prilikom opkolili grad Jeruzalem i onda, u vrijeme rata, javljaju se proroci. Jedna grupa proroka je "lječila rane kćeri naroda mojega", znači kćeri hebrejskoga naroda, u tom tragičnom povijesnom trenutku govoreći: "Mir, mir!"
Ali, tada je postojao i jedan pravi prorok. To je bio Jeremija koji je znao što će se dogoditi narodu. Zašto i kako, to je drugi teološki problem o kojem ćemo govoriti drugom prilikom. Međutim, vijest ovih proroka, u ovom trenutku, nije dolazila od Boga. Oni su željeli da se sviđaju narodu. Narodu je bio potreban mir i oni su govorili: "Mir, mir!" A Jeremija kaže: "A mira nema." "Lječe olako rane kćeri naroda mojega."
Princip je sljedeći: Kod svih onih proroka koji ne žele da ljudima govore vijest od Boga, nego koji žele da se sviđaju narodu, da budu popularni u narodu, takve vijesti nisu od Boga. Kada čitamo biblijske proroke možemo vidjeti da većina vijesti u Starom Zavjetu nije bila pozitivne prirode. Skoro nijedan prorok nije došao narodu i rekao: "Dobri ste. Budite takvi kakvi jeste." Vijest Božjih proroka uvijek je bila: "Mijenjajte se, mijenjajte svoje zle pute, okrenite svoju stazu ka Bogu, ka pravdi, ka dobru, ka istini. Niste dovoljno dobri." To je vijest većine biblijskih proroka. Dakle, prvi princip je da ako neki prorok želi da bude popularan, da se dodovori narodu, on po Bibliji nije Božji prorok.
Sledeći tekst koji ćemo čitati zapisan je u 5. Knjizi Mojsijevoj, 13. poglavlje, 1., 2., 3. i 5. stih: "Ako ustane među vama prorok ili koji snuje sanje i kaže ti znak ili čudo, pa se zbude taj znak ili čudo koje ti kaže, i on ti reče: 'Hajde da idemo za drugim bogovima kojih ne znaš i njima da služimo', nemoj poslušati što ti kaže taj prorok ili sanjar, jer vas kuša Gospod Bog vaš da bi se znalo ljubite li Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i sve duše svoje. A onaj prorok ili sanjar da se pogubi, jer vas je nagovarao da se odmetnete od Gospoda Boga svojega."
Što to znači? Ako se danas pojavi jedan prorok i čak učini čudo, ali vijest koju iznosi je suprotna vijesti koju su govorili raniji proroci, kao što je bio Mojsije, dakle proroci čija je vijest zapisana u Bibliji, i ako takav prorok kaže: "Ne treba više da sljedite Boga koji se otkrio ljudima u Bibliji", za takvog čovjeka Biblija kaže: "To je lažni prorok."
To znači da ako je neki prorok Božji prorok, njegova vijest mora biti u skladu sa vijestima koje je Bog govorio narodu preko proroka koji su živjeli prije njega. Ovo je vrlo važan test.
Dakle, ako se pojavi prorok i učini čudo (kasnije ćemo govoriti o tome kako lažni proroci mogu činiti čuda), i kaže: "Nemojte slušati ono što piše u Bibliji, nego nešto drugo što ću vam ja reći", Biblija za takvog čovjeka kaže da je lažni prorok. Jer ako je Bog isti, ako vijest dolazi iz istog izvora, onda te vijesti moraju biti u harmoniji, moraju biti u skladu jedne sa drugima. One mogu biti nove, prilagođene vremenu, ali moraju biti u skladu sa vijestima ranijih proroka.
Postoji još jedan test, a to je ispunjenje. U 5. Knjizi Mojsijevoj, 18. poglavlje, 21. i 22. stih, kaže se:
"Ako li kažeš u srcu svojemu: 'Kako ćemo poznati riječ koju nije Gospod rekao?"
Vrlo zanimljivo pitanje. Kako ćemo poznati da nije nešto Gospod kazao? 22. stih: "Što bi prorok rekao u ime Gospodnje, pa se ne zbude i ne navrši se, to je riječ koju nije rekao Gospod, nego je iz oholosti rekao onaj prorok. Ne boj ga se." Dakle, ako je netko pravi prorok, ono što kaže i prorekne - ispuniće se. Treba spomenuti da su biblijska proročanstva vrlo često uslovna, i o tome ćemo kasnije nešto više reći.
I konačno, posljednji test. U Knjizi proroka Jeremije, u 23. poglavlju, iznose se teške optužbe protiv lažnih proroka koji odvode narod od pravoga Boga. Ovaj tekst je zaista izuzetan i ne ostavlja čoveka ravnodušnim, jer se i danas događaju iste stvari. Zapazimo sa koliko ljubavi i žara se prorok obraća ljudima. 9. stih: "Radi proroka puca srce u meni, trepeću sve kosti moje, kao pijan sam i kao čovjek kojeg je osvojilo vino, Gospoda radi i radi Njegovih svetih riječi."
Drugim riječima, prorok Jeremija kaže: "Promatram sve te lažne proroke i puca srce u meni, trepeću sve kosti moje." Zašto? Od žalosti što lažni proroci odvode narod od Boga. I onda 10. stih kaže: "Jer je zemlja puna preljubočinaca, i s kletvom tuži zemlja, trk je njihov zao i moć njihova neprava."
Onda 11. stih kaže nešto zanimljivo: "Jer i prorok i svećenik skvrne je, nalazim u domu svom zloću njihovu", i tako dalje.
Takođe, 14. stih jasno kaže: "Ali u proroka jeruzalemskih vidim strahotu: čine preljub i hode u laži, ukrepljuju ruke zlikovcima da se nitko ne vrati od svoje zloće; svi su kao Sodom, i stanovnici njegovi kao Gomor."
Šta to znači? Princip koji vidimo iz ovoga je sljedeći: ako netko kaže da je Božji prorok, a onda živi suprotno principima koje je Bog otkrio u Bibliji, onda to nije Božji prorok. To bi isto bilo kada bi vam netko govorio o Bogu, o potrebi da budemo ljudi istine, pravde, mira, a onda kada ga nitko ne vidi, tamo negde kada je sam, živi sasvim suprotnim životom.
"Ako netko kaže da je Božji prorok", kaže Jeremija, "onda on mora živjeti u skladu sa Božjim principima." Isus kaže: "Po rodovima njihovim poznat ćete ih." Drugim, riječima, ako netko kaže da je Božji prorok, njegov život mora odgovarati principima koji se nalaze u Bibliji.
Još jednom ćemo ponoviti sva 4 principa. Prvi princip je: ako neki čovjek proriče zato da bi bio popularan, a nema želju, potrebu i svjest da govori ljudima vijest od Boga, on nije Božji prorok. Ako su vijesti koje prorok donosi u suprotnosti sa vijestima koje su raniji Božji proroci govorili, one nisu od Boga. Ako je život jednog proroka u suprotnosti sa principima koji se nalaze u Bibliji, on nije od Boga. Ako netko kaže da je Božji prorok, treba da živi isto kao što je Isus živio i ako je on Božji prorok, onda to proročanstvo koje on kaže treba da se ispuni. Zato ćemo dati neke primjere biblijskih proročanstava, samo neke.
Ovdje ćemo razmotriti dva biblijska proročanstva koja su fascinantna. Mnogi mislioci svijeta su stoljećima izučavali biblijska proročanstva i bili su fascinirani njima.
Zašto postoje biblijska proročanstva? Zašto je Bog uopće dao ljudima proročanstva? Zašto proroci postoje, na kraju krajeva? Dobro je spomenuti da mi ljudi živimo u vremenu, a da Bog živi izvan vremena. Dakle, Bog nije u vremenu, On nema početka ni kraja. Stanje u kome Bog prebiva je stanje vječnosti.
Zato što je Bog izvan vremena, Bog jednostavno vidi budućnost, jer budućnost za Njega nije kategorija kao za nas i ovo predstavlja veliki problem za mnoge ljude. Koji problem? Da li zato što Bog poznaje budućnost, da li On predodređuje budućnost, da li postoji sudbina? Ako Bog zna moj život unaprijed, da li to znači da je Bog predodredio moj život? Sa biblijske točke gledišta, odgovor je: "Ne."
Bog jednostavno vidi budućnost i mi ne možemo Božje predznanje izjednačiti sa jednim planom koji je Bog stvorio za naš život. Božje predznanje nije jednako planu koji je Bog predodredio. Dakle, Božje predznanje nije jedan unaprijed dobro razrađeni plan koji Bog ima za naš život. Objasnićemo ovo na jednom primjeru.
Na primjer, ja idem ulicom, idem do raskršća i razmišljam da li ću da idem na lijevu ili na desnu stranu. Poslije kraćeg razmišnjanja odlučio sam da da ću ići na lijevu stranu. Od trenutka kada sam odlučio i krenuo na lijevu stranu, taj moj izbor je postao prošlost za mene. U pogledu tog mog prošlog izbora Bog poznaje budućnost. Šta to znači? Bog jednostavno vidi budućnost, Bog vidi cijeli moj život i Bog zna šta ću ja slobodno izabrati u svojoj budućnosti i zato što vidi, On zna. Božje predznanje proizilazi iz budućnosti, ali ne predodređuje budućnost i to je važna rečenica: "Božje predznanje o našem životu proizilazi iz budućnosti." On zna naš izbor koji ćemo mi učiniti u budućnosti.
Znači, sa biblijske točke gledišta, sudbine nema. Zato je Biblija puna poziva: "Vratite se, izmjenite put svoj, ne činite ono što je zlo, vratite se Gospodu Bogu svojemu." Biblija je puna takvih poziva.
U određenom smislu, sudbina ipak postoji. Sudbina postoji u tom smislu što Biblija jasno kaže da postoje samo dva puta za čovjeka. Čovjek je stvorenje, čovjek nije Bog. Čovjek može u životu izabrati samo između dva puta: između uskog i širokog puta. To znači: čovjek može odlučiti da živi sa Bogom, da svoj život usmjeri ka Bogu, ili ga može usmjeriti ka Sotoni ili zlu. Čovjek nema treći izbor. Ne postoji neki srednji put.
Mnogi ljudi kažu: "Ja ne želim ni sa Bogom, ali ne želim ići ni na drugu stranu. Biblijski gledano, čovek nema izbor između ove dvije alternative. Čovjek može živjeti sa Bogom, ali ako nije sa Bogom, on onda živi sa nekim drugim - dakle, sa zlom. U tom smislu postoji sudbina ili predestinacija, ali mi imamo slobodnu volju i Biblija je zato puna poziva: "Promjenite se! Vratite se! Izmjenite svoj život, vratite se k meni!"
Mi ćemo ovdje iznjeti dva biblijska proročanstva, a u Bibliji ih ima preko tisuću. Zašto je važno da proučavamo proročanstva? Biblijski koncept povijesti je linearan koncept. To znači da Biblija kaže da ova planeta ima svoj početak i svoj kraj. Mnogi se pitaju: Što će se dogoditi u budućnosti? Što će biti na kraju vremena? Kakav je kraj svijeta? Biblija kaže da se ne trebamo brinuti šta će biti, jer mi znamo što će biti. Kako znamo? Jer je Bog mnogo puta djelovao u ljudskoj povijesti, a ono konačno djelovanje će biti svakako najveće i najspektakularnije.
Mnogo puta u ljudskoj povijesti Bog je djelovao. Sve ove male intervencije u ljudskoj povijesti su tip onog konačnog događaja, najvećeg događaja, koji se naziva "antitip". Svi ovi mali događaji usmjereni su ka onom univerzalnom događaju, kada će Bog konačno eliminisati zlo sa ove planete.
Znači, budućnost planete nije nepoznata, jer mi znamo kako je Bog djelovao u prošlosti, kako se Bog odnosi prema zlu, itd. i zato postoje proročanstva. Bog je kazao: "Gledajte, promatrajte kako sam djelovao u prošlosti. Tako će biti i u budućnosti." Zato postoje biblijska proročanstva, kao neka vrsta opomene, kao neka vrsta ohrabrenja da postoji živi Bog, koji je djelovao, koji djeluje i koji će djelovati u ljudskoj povijesti.
Mi ćemo govoriti o dva proročanstva koja su zapisana u Bibliji. Jedno je zapisano u Knjizi proroka Ezekiela. To je proročastvo o gradu Tiru. Prije nego što analiziramo sam biblijski tekst, reći ćemo nekoliko riječi o samom proročanstvu. Na teritoriji današnjeg Libanona postojao je grad Tir. Tir je bio glavni grad feničkog carstva i nalazio se sjeverno od planine Karmel. Bio je vrlo bogat, negdje u 6. i 7. stoljeću prije Krista. Moć ovog grada činili su njegovi hrabri moreplovci. Najveća pomorska sila Mediterana bio je upravo grad Tir.
Da bismo imali predstavu koliko je grad Tir bio moćan, dovoljno je spomenuti da je imao mnogobrojne kolonije. Jedna od kolonija grada Tira bila je i čuvena Kartaga, sa kojom su Rimljani vodili punske ratove. I tako su brodovi iz grada Tira, puni svakojake robe, kretali ka svim važnijim centrima Mediterana.
Povjesničari dalje kažu da se u Tiru proizvodila posebna tkanina, posebno purpurno platno, kojim su se kraljice odijevale. Također, u gradu Tiru su se proizvodili umetnički predmeti od stakla. Naime, fini pjesak koji se nalazio tu, na obali Mediterana, služio je stanovnicima grada Tira da se bave ovom umjetničkom i unosnom industrijom. I tako su, dakle, brodovi puni skupocijene robe kretali ka raznim centrima Mediterana, i Tir se bogatio. Moćni grad, grad - država, kao neki od srednjovjekovnih gradova.
Međutim, grad Tir je imao i svoje probleme. Na sjeveru se nalazio grad Babilon. U tom gradu je vladao car koji se zvao Nabukodonozor i negdje 605. godine prije Krista, car Nabukodonozor je krenio u jednu osvajačku misiju na jug. Prvo je u bici kod Karkemiša, negdje 605. godine prije Krista, ovaj "snažni babilonski lav", kako ga nazivaju povjesničari, do nogu potukao egipatsku vojsku. Tu je faraon Nekao izgubio svoj život i ova tisućugodišnja vladavina je doživjela slom.
Taj "snažni babilonski lav" je krenuo na jug, i 586. godine prije Krista osvojio grad Jeruzalem. Hebrejskom caru Sidkiji Nabukodonozor je iskopao oči, njegovu porodicu pogubio, a sljepog Sidkiju odveo u ropstvo u Babilon.
Ali, taj isti snažni "babilonski lav" se morao odreći osvajanja grada Tira. Naime, Tir se dijelio na dva dijela. Postojao je kontinentalni dio grada koji se zvao Palatiros ili Stari Tir, i on se nalazio na obali mora. Međutim, Tir je također imao jedan mali otok koji su oni nazivali Kameni otočić. Nabukodonozor je sravnio sa zemljom ovaj kontinentalni dio grada Tira, ali stanovnici Tira su sve svoje blago i sve svoje bogatstvo povukli na ovaj mali otočić. Pošto su bili najjača pomorska sila na Mediteranu, oni su se rugali Nabukodonozoru.
Kada je Nabukodonozor osvojio grad Jeruzalem i kada je sa sobom poveo hebrejske robove u Babilon, stanovnici Tira su se rugali Jeruzalemu. Ne samo to. Postoje povijesni podaci da su postojale političke strukture unutar grada Tira koje su smišljale plan kako da zauvjek unište grad Jeruzalem. Oni su u gradu Jeruzalemu gledali svog trgovačkog protivnika, jer su Hebreji takođe trgovali. Postojale su političke struje koje su smatrale da Jeruzalem treba zbrisati sa karte.
Međutim, grad Jeruzalem je Božji grad. Zašto je Božji grad? Jer je tu živio narod Božji i Bog je želio da preko tog naroda sebe objavi svim narodima. I zato u trenutku najveće moći grada Tira (i to je jako važno), u trenutku kada je Tir bio najmoćniji, kada se odupro Babiloncima, ustao je jedan hebrejski prorok i usudio se da kaže sljedeće riječi. Čitajmo ih pažnjivo. Knjiga proroka Ezekiela, 26. poglavlje, 2. stih:
"Sine čovječiji, što Tir govori za Jeruzalem: 'Ha, ha! Razbiše se vrata narodima, obratiše se k meni, napuniću se kad opuste", ili drugim riječima:
"Sretniji smo što je Jeruzalem nestao... razbiše se vrata narodima, sad ću ja još više napuniti svoje riznice." 3. stih:
"Zato ovako veli Gospod: 'Evo mene na te Tire, i dovest ću mnoge narode na te kao da bih doveo more sa valima njegovim." I što će se dogoditi? Evo proročanstva, ono nije uopćeno i to je ono što je fascinantno. Ne možete ga tumačiti na deset različitih načina i reći: "Ipak se dogodilo." Pročitajmo pažljivo ovo proročanstvo:
"Ja ću dovesti mnoge narode", kaže Gospod. I šta će oni uraditi? 4. i 5. stih: "I oni će razoriti zidove tirske i kule u njemu raskopati, i omest ću prah njegov i pretvoriti ga u gol kamen. I postaće mjesto da se razastiru mreže usred mora, jer ja govorih, veli Gospod, i biće grabež narodima."
Pogledajmo nekoliko elemenata u ovom proročanstvu. Biti će, dakle, srušeni zidovi tirski, kule će u njemu biti raskopane, ali najljepši detalj na koji bi željeli da skrenemo pažnju je sljedeći: "I omest ću prah njegov." A malo kasnije, u 2. stihu prorok kaže: "I popljeniće blago tvoje i razgrabiti trg tvoj, i razvaliće zidove i lijepe kuće tvoje razoriti, i kamenje tvoje i drva tvoja i prah tvoj bacit će u vodu."
Dakle, biti će porušen grad, ali proročanstvo ne kaže samo da će grad biti porušen (i mnogi drugi stari gradovi su bili porušeni), nego će sve to biti bačeno u vodu. To je jedan fascinantan detalj. Ponovo se ponavlja ta ideja u 19. stihu: "Jer ovako veli Gospod: 'Kad te učinim pustim gradom, kao što su gradovi u kojima se ne živi, kad pustim na te bezdana, i velika te voda pokrije."
Šta se događalo u povijesti? Prorok Ezekiel već u samom tekstu kaže da će Nabukodonozor pokušati da osvoji grad Tir. Poslije neuspjele vojničke taktike cara Nabukodonozora postoji jedan tekst pun povijesti, u 29. glavi, 18. stihu: "Sine čovečiji, Nabukodonozor, car babilonski, zadade vojsci svojoj tešku službu protiv Tira; svaka glava oćelavi i svako se rame odrije, a plaće ne bi njemu ni vojsci njegovoj od Tira za službu koju služiše protiv njega."
Dakle, poslje 13 godina pokušaja Nabukodonozor se vratio u Babilon. Istina je, povjesničari kažu, da je Tir morao da plaća neku vrstu poreza, ali grad Tir je ostao nezavisan i rugao se babilonskim osvajačima. Izgledao je neosvojiv.
Proročanstvo koje je prorok Ezekiel izrekao datira iz 585. ili 586. godine prije Krista. Dakle, to je 6. stoljeće prije Krista. Povijest potrvđuje da je u tom trenutku Tir bio na vrhuncu svoje moći.
Ako bismo bili pošteni prema tekstu, kako mi znamo starost jednog biblijskog teksta? Netko bi kazao: "Možda je ovaj tekst nastao poslje događaja." Evo odgovora. Danas postoji mnoštvo biblijskih naučnika koji se bave utvrđivanjem starosti jednog biblijskog teksta. Jedna od najsigurnijih metoda za utvrđivanje starosti jednog biblijskog teksta je filologija teksta. Šta to znači? To znači da postoji biblijski tekst i postoje drugi nebiblijski tekstovi za koje sigurno znamo datum pisanja. Jezik nije nešto statično, jezik se mijenja. Na primjer, jezik kojim mladi govore danas, nije isti kao jezik od prije deset godina. Za samo možda desetak godina mi ćemo konstatirati da mladi koriste drugačije izraze, drugačiji žargon.
Dakle, jezik je nešto što se mijenja. Ili, ako uzmemo literaturu, književnost, vidjet ćemo da se jezik mijenja. Također, ono što je vrlo zanimljivo, imena koja roditelji daju svojoj djeci se mijenjaju. Danas su popularna druga imena nego ona prije 15 ili 20 godina. Dakle, biblijski naučnici imaju pred sobom originalni biblijski tekst, imaju druge nebiblijske tekstove i pažljivo analiziraju tekst, sintaksu, gramatičku strukturu teksta, analiziraju izraze koji se u njemu nalaze itd. To je jedna od najsigurnijih metoda utvrđivanja starosti jedne biblijske knjige.
Što se tiče proroka Ezekiela, tu nema nikakve dileme da je ona nastala u 6. stoljeću prije Krista. U trenutku kada je Tir bio na vrhuncu svoje moći, Ezekiel kaže: "Biti će porušeni zidovi njegovi." I ne samo to, već "svi ti zidovi i prah biće bačeni u more". Ima li smisla ovaj tekst? Tir je ostao nezavisan. Nabukodonozor se vratio u Babilon, a Tir je planirao da zauvjek uništi Jeruzalem, ali Bog je imao svoj plan za grad Tir i za grad Jeruzalem.
Poslje izvjesnog vremena, možda stoljeće i pol, sa zapada je došao jedan drugi mladi osvajač, i on je brzo, kao i Nabukodonozor, osvojio stari dio Tira - Palatiros. Međutim, kao i u drugim sličnim situacijama, stanovnici Tira su se povukli na mali kameni otočić i ponovo su se nadali da su neosvojivi. Međutim, ovom prilikom nisu računali na genijalnost Aleksandra Makedonskog.
On je bukvalno, i to je ljepota ovog proročanstva, ne znajući za ovo proročanstvo, porušio sve zidove staroga Tira i bacio ih u more, i počeo da zida jednu stazu široku 60 metara od kopna prema otoku. I poslje nekoliko mjeseci on je uspio da dođe do otoka. 15.000 ljudi je bilo ubijeno, a nekoliko tisuća je pobjeglo čamcima. Aleksandar Makedonski je bio potpomognut sidonskim brodovima i brodovima sa Cipra, i osvojio je ovaj kameni otočić.
I dan danas ovo više nije otok, nego neka vrsta poluotoka. I danas postoji ova staza. Iz vode vire stupovi, kapiteli, glave Melkapta boga Tira, koji je bio bog čuvene Izabele koja se spominje u Bibliji, nesvjesno svjedočeći da će se ispuniti riječ koju Bog kaže.
Iz jednog malog susjednog sela koje se zove Šur i dan danas dolaze ribari i suše svoje mreže u starom gradu Tiru, ne znajući vjerovatno da na taj način ispunjavaju proročanstvo staro 2.500 godina: "Jer usta Gospodnja rekoše."
Danas postoji moderni Tir, koji je nedaleko od ovog starog Tira. Međutim, ono što je bilo prorečeno za ovaj stari Tir, ispunilo se sa nevjerovatnom točnošću: "Omest ću prah njegov i bacit ću u more", kaže prorok. Fascinantno proročanstvo.
Prorčanstvo u vezi sa gradom Tirom je "tip" onog velikog "antitipa", koji govori o svim ljudima, kao što su to bili stanovnici grada Tira, koji nisu živjeli ni za što drugo osim za bogatstvo, blago. Postoje povijesni podaci da su se bavili različitim religijama koje su bile suprotne Bogu, pravom Bogu. Postoje podaci da su imali nešto što se zvalo "sveta prostitucija" i druge stvari, i da su žene morale da služe u hramu jedanput godišnje, i to je, smatra se, bilo posvećeno bogu plodnosti. Postojao je i homoseksualizam. Dakle, moralna degradacija, i zato je Bog djelovao na jedan određen način. Tako će isto Bog delovati i na kraju povijesti. Dakle, jedno ispunjeno proročanstvo.
Spomenut ćemo još jedno biblijsko proročanstvo. To je proročanstvo o jednom drugom gradu, o Babilonu. Već smo rekli da se Babilon nalazio na sjeveru. Danas se Babilon nalazi u Iraku. Mogli smo da čujemo, možda u vijestima, kada je bio sukob između Amerike i Iraka, da se govorilo često da predsednik Iraka Husein sebe smatra novim Nabukodonozorom.
Koji je to grad Babilon? Naziv "Babilon" dolazi od hebrejske riječi "babel", što znači "zbrka, konfuzija". Babilon je u Bibliji simbol konfuzije, simbol mentaliteta ljudi čiji um stoji nasuprot Bogu. Ne samo u početnim knjigama, nego sve do Apokalipse ili Otkrivenja Ivanovog, mi možemo naći ideju da je Babilon tip ili simbol svih ljudi čiji um stoji nasuprot Bogu, ljudi koji se bore protiv Boga, u čijem umu je zbrka, konfuzija. Ali o tim simbolima ćemo malo kasnije govoriti.
Vratimo se povijesnom Babilonu. Babilon je bio jedan od najmoćnijih gradova staroga svijeta. Postoje dva perioda kada je u pitanju povijest Babilona. Prvi period je onaj koji seže do Hamurabija, koji je živio negdje 2.000 godina prije Krista. Bio je suvremenik Abrama. Hamurabi je bio vrlo lukav i vješt vladar. On je napisao čuveni zakon - "Hamurabijev zakon". On je smatrao da je njegovo carstvo najveće i ostavio je potomstvu vrlo lijepe podatke o sebi.
Međutim, najveću slavu i moć Babilon je dostigao za vrijeme cara Nabukodonozora, u 7. odnosno 6. stoljeću prije Krista. Ono što znamo o Babilonu ostavili su nam povijesničari, kao što su Stravol i Herodot. Kada je Herodot posjetio Babilon, bio je impresioniran. Smatra se da je Babilon imao tri zida oko sebe, a kroz grad je prolazila rijeka Eufrat. Ovi zidovi su bili toliko široki da su kočije mogle da idu po njima. Herodot je tvrdio da je opseg zidova grada Babilon bio 80 kilometara. Međutim, danas se smatra da to nije točno, i da je opseg zidova bio 17 kilometara. Možda će netko reći da je to "mali opseg". Međutim, to nije mali opseg zbog toga što su drugi gradovi bili manji. Na primjer, opseg Atene je bio samo 5 kilometara, a Ninive 12 kilometara.
Babilon je izgledao neosvojiv. Ono što je posebno bilo karakteristično za grad Babilon je da je tu, Nabukodonozor svojoj ženi Semiramidi sagradio viseće vrtove. Ona je bila iz brdskih gradova Moaba i kada se udala za Nabukodonozora, smetala joj je ta monotonija babilonske ravnice, i on je odlučio da joj razbije tu monotoniju i sagradio joj je viseće vrtove. Ovi čuveni vrtovi koje je Nabukodonozor napravio svojoj ženi Semiramidi su jedno od sedam svjetskih čuda.
Međutim, povijest Babilon i Izraela, naroda Božjeg, često je bila isprepletana i Babilon je poznat u Bibliji samo zahvaljujući narodu Božjem. Čudno je to da uvjek kada se neki narod našao u kontaktu sa narodom Božjim, da je i on postao slavan. Međutim, Bog je izabrao Babilon da bude "šiba gnjeva", kako kaže Biblija.
Babilon je činio ono što Bog nije želio i Bog je postavio granice ovom gradu. I postoji jedno proročanstvo koje je izrečeno protiv grada Babilona. Ono je zapisano u Knjizi proroka Izaije, 13. poglavlje, od 19. stiha:
"I Babilon, ukras carstvima i dika slavi kaldejskoj, biće kao Sodom i Gomor kada ih Bog zatre."
Strašno. Da li znate kako je Bog uništio Sodom i Gomor? I dan danas Mrtvo more i njegova okolina, gdje su bili gradovi Sodom i Gomor, stoje kao svedočanstvo nevjerovatnog uništenja, koje je opisano u 1. Knjizi Mojsijevoj, u 19. poglavlju.
Prorok Izaija, koji je zapisao ovo proročanstvo o razorenju Babilon, živio je u 7., odnosno 6. stoljeću prije Krista, u trenutku kada je Babilon zaista bio na vrhuncu svoje moći. Izaija kaže: " Babilon će biti kao Sodom i Gomor. Neće se u njemu živjeti, niti će se tko naseliti od koljena do koljena." Ovo je strašno. To znači, nikada više nitko neće živjeti u tom gradu. Ovo je iluzorno. Ako pogledate sve druge veće gradove svijeta, ako je postojao dobar izvor vode, oni su bivali ponovo naseljeni bez obzira na razaranje koje su pretrpjeli.
Na primjer, mogu se vidjeti geološki presjeci gradova koji su bili razarani. Ako je grad bio spaljen, a imao je dovoljno vode, vrlo često su drugi naseljenici dolazili i naseljavali se. Međutim, Izaija kaže: "U tom gradu, Babilonu, neće se nikada više živjeti", iako je voda proticala kroz njega i postojali su drugi izvori vode. Dakle, ovaj grad se nalazio u plodnoj ravnici.
Zapazimo što proročanstvo dalje kaže: "Niti će Arapin razapeti u njemu šatora, niti će pastiri počivati onuda. I dovikivat će se sove u pustim kućama i zmajevi u dvorovima veselim. A doći će njegovo vrijeme, i blizu je, i dani njegovi neće se protegnuti."
Babilon je, kao što smo rekli, tip ili simbol naroda ili pojedinca, individue ili kolektiva, čiji um stoji nasuprot Bogu. Zato Bog kaže da uništenje grada Babilona postaje simbol ili tip uništenja zla u svemiru, jednom zauvjek, ali o tome ćemo govoriti kasnije.
Vratimo se povijesti. Dakle, u 7. i 6. stoljeću prije Krista, u trenutku najveće slave grada Babilona, hebrejski prorok Izaija se usudio da kaže da će Babilon jednom zauvjek nestati i da se u njemu neće više nikada živjeti. Šta nam kazuje povijest?
Babilonsko carstvo je trajalo do 538. godine. Tada su Međani i Perzijanci formirali jednu koaliciju i osvojili grtad Babilon. Kako su ga osvojili? Za vrijeme jedne gozbe, velike gozbe u gradu, perzijski car Kir je skrenuo korito rijeke Eufrat i njegovi vojnici su ušli ispod zidova grada kuda je prolazila rijeka. Oni su ušli mirno i vlast je iz ruku Babilonjana prešla u ruke Perzijanaca, a grad nije bio porušen. Proročanstvo je kazalo da će grad u potpunosti biti porušen, "biti će kao Sodom i Gomor, neće se u njemu više nikada živjeti."
I umjesto Babilonjana, sada su tu vladali Perzijanci. Narod je tu živio i izgledalo je da se proročanstvo neće ispuniti. Međutim, povijest bilježi tri bune za vrijeme dok su Perzijanci vladali u gradu. Babilonjani, koji su naučili da budu grad imperije, nisu trpjeli nečiji jaram. Prve dvije bune su bile u krvi ugušene. Međutim, u trećem pokušaju, Babilonjani su uspjeli da istisnu Perzijance izvan gradskih zidina.
Povijest bilježi tada jednu strašnu scenu. Oni koji su ostali unutar zidova grada, da bi sačuvali hranu i vodu koju su imali u gradu, odlučili su se na jedan strašan korak. Odlučili su da sve žene i svu decu, sve one koji ne mogu da stoje na zidovima i brane grad ubiju. Svatko je imao pravo da zadrži jednu ženu, najdražu, i jednog roba za spremanje kuće. Svi drugi su bili ubijeni. Ovo također pokazuje okrutnost tog naroda, mentalitet naroda Babilona.
Unutar zidina osjećali su se sigurno. Perzijanci su bili punih godinu dana u opsadi grada Babilon, u pokušaju da ga ponovo osvoje, ali bez uspjeha. Car Kir je umro, i došao je novi car koji se zvao Kserks. Kserks je pokušavao da uđe u gard i koristio je sva moguća lukavstva, ali bez uspjeha.
Jednoga dana pred cara Kserksa je došao jedan od njegovih prinčeva koji se zvao Zopire. Zopire je došao pred cara Kserksa sa odsječenim nosom i učima, i sa ranama po cijelom tijelu. Car Kserks ga je pitao: "Zopire, zašto si to sam sebi uradio?" Zopire je kazao: "U želji da vam služim, veličanstvo!"
I onda je obrazložio svoj plan: da će se predati Babilonjanima i da će reći da su mu uši i nos odsjekli Perzijanci. I tako je ušao u grad Babilon. U početku mu Babilonjani nisu vjerovali, a onda je on sa manjim grupicama vojnika počeo da izlazi izvan zidova grada i da ubija svoje prijatelje Perzijance, sve dok njegova popularnost nije postala toliko velika da je jednoga dana otvorio vrata grada i Perzijanci su ušli u grad.
Mnogo njih je izginulo u Babilonu i mnogo njih je ostavilo živote ispod zidova ovoga grada. Bijes je bio toliko veliki da je grad Babilon skoro bio potpuno porušen, a mrtvih je bilo na tisuće. Od tada pa nadalje, bilo je sve manje stanovnika u gradu Babilonu. Stanovnici okolnih sela su uzimali cigle iz ovog grada i gradili sebi kuće. Babilon je sve više postajao pust grad, grad duhova.
Zanimljivo je da kada je Aleksandar Makedonski došao sa zapada, kada je osvojio Tir, znao je za slavnu prošlost Babilona i odlučio je da ponovo sazida Babilon. A šta piše u Bibliji? Piše: "Nikada više neće biti sagrađen."
Aleksandar Makedonski je počeo da prenosi cigle od jednog zigurata, od jedne kule, i da ponovo gradi grad Babilon. On je umro u Babilonu, nikada ne sagradivši ga. Babilon je i dan danas pust grad. Postoji samo jedan mali muzej i možda jedan čuvar muzeja koji želi da turistima da ideju o slavnoj prošlosti ovoga grada. Kaže se da čak i Arapi, kada prolaze kao beduini tim putevima, sklanjaju se i ne žele tu da kampiraju. Oni kažu: "To je prokleto mjesto."
Biblija kaže: "Jer usta Gospodnja rekoše." Bog je mnogo stoljeća unaprijed kazao šta će biti. Uništenje Babilona je ponovo "tip" kako će Bog djelovati na kraju povijesti svijeta sa svima onima koji u sebi imaju mentalitet Babilona - konfuziju, zbrku. Sve ono što nije nadahnuto Duhom Božjim, po Bibliji je konfuzija, zbrka, nered. Jedino Bog može unjeti red u ljudsku dušu i ljudsko srce. Zato, čuvajmo se mentaliteta Babilona.
To su ta dva proročanstva koja smo željeli da iznesemo. Bog kaže: "Jer Gospod ne čini ništa ne otkrivši tajne svoje, slugama svojim prorocima." Dakle, Bog je otkrio tajne da bi mi koji danas čitamo znali da Bog djeluje u ljudskoj povijesti.
Za kraj ove teme pročitat ćemo još jedan tekst iz Knjige proroka Izaije. Čitat ćemo 8. poglavlje, 20. stih: "Zakon i svedočanstvo tražite. Ako li tko ne govori tako, njemu nema zore." Vrlo bitan tekst. "Zakon", to je "Tora", "i svedočanstvo tražite", to jest ono što je Bog posvjedočio preko proroka. "Ako tko ne govori tako", ako govori drugačije nego što je Bog otkrio prorocima, "njemu nema zore", dakle to nije pravi Božji prorok.

- 23:02 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 04.07.2009.

BIBLIJA - riječ Božja

U ovoj temi ćemo najviše vremena posvetiti tome kako se Bog otkriva čoveku putem Biblije ili Svetog Pisma. Sama riječ "Biblija" je grčkog porijekla i znači "skup knjiga". Dolazi od riječi "biblos", što znači "knjiga".
Biblija ima u sebi 66 knjiga. Neki Bibliju nazivaju i bibliotekom. Neke od ovih knjiga su pisali isti autori, tako da u Bibliji postoji oko 40 autora. Neki biblijski pisci su pisali više knjiga, kao na primer apostol Pavao, koji je napisao dobar dio poslanica Novog Zavjeta.
Mi ćemo pokušati da odgovorimo na neka ključna pitanja i ovo poglavlje će biti više tehničke prirode, pokušaj da nas uvede u biblijsku literaturu. Zato moramo odgovoriti na neka suštinska pitanja: Kada je pisana Biblija? Ko ju je pisao? Kako je razumjeti? Originalni spisi? Biblija i tradicija? itd.
Prvo: Kada je pisana Biblija? Biblija je pisana u jednom dugom vremenskom razdoblju. Prvi biblijski spisi, smatra se danas, nastali su negdje 1500 godina prije Krista (ili prije naše ere). Smatra se da je prva knjiga koja je ikada napisana, a koja pripada kanonu Biblije, bila Knjiga o Jobu (riječ "kanon" se koristi u teologiji i označava knjige koje se nalaze u Bibliji; "kanon" znači "zakon, mjerilo, aršin"). Oni koji studiraju književnost imali su priliku da čitaju Knjigu o Jobu, jer je zaista izvanredna, ali je problematična, jer govori o problemu ljudskoga zla: ako postoji Bog, zašto onda nevini ljudi stradaju?
Kanon Staroga Zavjeta završen je negdje 400 godina prije Krista. Dakle, Stari Zavjet je pisan u periodu od 1500 do 400 godina prije Krista. Novi Zavjet je nastao u periodu od sto godina poslje Krista. Ako uzmemo cijeli ovaj period, vrlo brzo ćemo zaključiti da je Biblija nastala u jednom dugom vremenskom periodu od 1600 godina.
Tko su bili ljudi koji su pisali Bibliju? Mi danas imamo Bibliju u svojim rukama i možda često pomišljamo da je ona jednostavno oduvijek bila takva. To nije istina. Mi možemo pretpostaviti da čovjek koji je živio 1000 godina prije Krista nije poznavao nekoga koji je živio 500 godina prije Krista, a još manje da je poznavao onoga koji je živio poslje Krista - u periodu od 100 godina poslje Krista. Dakle, različiti povijesni periodi.
Tko su bili ti ljudi koji su pisali Bibliju? U periodu Staroga Zavjeta to su bili proroci, a neki su bili svećenici. Svi pisci Staroga Zavjeta su bili Hebreji. Zašto? Već u doba Staroga Zavjeta Bog je izabrao hebrejski narod da bude jedan poseban narod, preko koga je želio da vijest o sebi raširi svim drugim narodima ove planete. Zato su Hebreji bili jedan poseban narod, koji je ljubomorno čuvao biblijske spise.
Pisci Starog Zavjeta bili su carevi, proroci, a spominje se i jedan pastir, Amos, prorok Amos. U Novom Zavetu pisci su bili Kristovi učenici - apostoli, koji su bili sa Njim dok je bio na Zemlji. Neki od njih nisu bili sa Kristom, ali su pisali o Njemu.
Fenomen Biblije, da podvučemo odmah na samom početku, čudo ove knjige koja je nadživjela vrijeme i prostor, je u tome da postoji sklad misli. Ne postoje suprotnosti, ne postoje kontradiktornosti između različitih knjiga Biblije. Iako je pisana u tako dugom periodu, kada čitamo Bibliju sa iskrenim srcem, da bi u njoj otkrili vijest Božju, imamo utisak da je autor samo jedan.
Dakle, čudo Biblije je jedinstvo misli, a u stvari, autor Biblije je niko drugi do sam Bog koji je nadahnuo biblijske pisce.
Sljedeći odgovor koji moramo dati je: Kako su biblijski pisci pisali Bibliju? Znamo tko je pisao Bibliju, znamo kada je pisana, ali kako je pisana? Postojala je jedna teorija koja je dugo bila prihvaćena u teološkim krugovima, a ta teorija se zove "mehanički diktat". Naime, dugo vremena biblijski stručnjaci - naučnici koji se bave biblijskom literaturom, smatrali su da je pisac Biblije, odnosno čovjek koji je pisao Bibliju, bio pasivni instrument u rukama Boga. To jednostavno znači, da mu je Bog govorio i on je pasivno prenosio to što mu je Bog govorio. Možemo videti mnoge srednjovjekovne slike koje prikazuju biblijskog pisca kako drži pero u ruci i piše, a iza njega stoji anđeo koji mu diktira.
Dakle, ova teorija biblijske inspiracije ili nadahnuća se zove "mehanički diktat". "Mehanički", jer biblijski pisac ne sudeluje aktivno u pisanju - on jednostavno pasivno piše ono što mu Bog govori. Danas biblijski naučnici uglavnom ne prihvaćaju ovu teoriju i ona je izgubila svoj značaj u dobrom dijelu religioznog svijeta. Danas se smatra da je biblijski pisac ipak igrao aktivnu ulogu u pisanju Biblije. Zato slobodno možemo reći da je Biblija božansko-ljudska knjiga - Bog je u Bibliji govorio preko ljudi. Zbog toga u Bibliji nalazimo različite literarne vrste. Naći ćemo i različite stilove pisanja, gdje je ljudski element ili element pisca koji je pisao, također prisutan u biblijskoj knjizi. Tako ćemo naći u Bibliji povijesne tekstove, poeziju literarni žanr, kao što su poslanice, koje su bila opća praksa pisanja dok su Rimljani vladali svijetom. Naći ćemo, također, literarni žanr kao što je evanđelje, a naći ćemo i jednu basnu u Bibliji. Biblijski pisci su koristili različite literarne vrste sa jednim jedinim ciljem: da ljudima ove planete prenesu vijest od Boga. To je vrlo važno prilikom shvaćanja Biblije.
Prilikom tumačenja Biblije, ono što se vrlo često može čuti, je sljedeće:
"Postoji toliko različitih crkava. Na kraju krajeva, svako Bibliju može tumačiti kako god hoće. Konačno, Biblija nema jednu istinu, ona ima više istina."
Mi sa radošću možemo konstatirati da postoji mnoštvo biblijskih naučnika koji se bave interpretacijom Biblije. Nauka koja se bavi principima interpretacije Biblije zove se "hermeneutika". Njeno ime dolazi od grčke reči "hermeneo", što znači "tumačiti".
Postoje čvrsti principi u današnjem naučno-teološkom svijetu koje čovjek, ako želi da pošteno priđe biblijskom tekstu, treba da poštuje. Ti principi nisu natureni biblijskom tekstu sa strane - oni proizilaze iz samog biblijskog teksta.
Dakle, Bibliju ne možemo tumačiti kako god hoćemo. Postoje principi koji izviru iz samog biblijskog teksta. Ne postoji dvije ili nekoliko istina u Bibliji. Postoji samo jedna točna interpretacija biblijskog teksta. Naravno, postoje tekstovi koje sada još ne možemo sasvim razumjeti, i tu postoji mogućnost mnogostruke interpretacije. Ali kada su u pitanju ključne, osnovne religijske istine, ne postoji dvostruka ili mnogostruka interpretacija biblijskog teksta.
Da spomenemo neke principe interpretacije Biblije: Vrlo često će netko uzeti Bibliju i reći: "Evo, u Bibliji piše 'to i to'", a da jednostavno nije prije toga, tekst koji čita smjestio u literarni kontekst. Na primjer, imamo jedan biblijski tekst (ovo važi i za drugu literaturu), i neko izvadi jednu rečenicu iz Biblije i kaže: "Biblija kaže 'to i to'." Konkretno, u Bibliji piše: "Nema Boga." Da, u Bibliji piše: "Nema Boga", ali prije toga piše: "Reče bezumnik u srcu svojemu: 'Nema Boga'."
E sad, neki ljudi prilikom interpretiranja Biblije izvade samo ovu rečenicu i kažu: "Nema Boga." Mi ovdje karikiramo i namjerno uzimamo jednu sliku koja je drastična.
Potrebno je, dakle, tekst smjestiti u literarni kontekst - potrebno je čitati ono što piše ispred i potrebno je čitati ono što piše iza. Ako ni tada tekst nije dovoljno jasan, treba čitati cijelo poglavlje ili cijelu jednu knjigu, ili cijelo jedno evanđelje u kojem se nalazi promatrani tekst, da bismo ga ispravno shvatili. Ako tekst ponovo nije jasan (tako rade sistematičari, to se zove "sistematska teologija"), mi smo dužni da tekst o kome govorimo smjestimo u kontekst cijele Biblije.
Danas postoje takozvani "konkordansi". Šta su konkordansi? To su pomagala koja pomažu da jednu temu pronađemo u cijeloj Bibliji, i kada čitamo tekstove koji tretiraju jedan isti predmet u cijeloj Bibliji mi možemo imati jasan biblijski stav u vezi sa određenim predmetom. Mnogo ljudi neispravno tumače Bibliju jer jednostavno vade tekst iz njegovog konteksta.
Dakle, prvo pravilo koje bi trebalo shvatiti je da tekst treba smjestiti u kontekst. Mi možemo naći (ovisi koji prijevod Biblije imamo), ispod teksta, ili sa strane, oznake koje govore o drugim sličnim tekstovima, i dobro je čitati te tekstove.
Drugo hermeneutičko pravilo, koje je isto tako važno, je da promatrani biblijski tekst treba smjestiti u povijesni kontekst. To znači da je dobro čitati i drugu literaturu iz perioda kada je nastala određena biblijska knjiga. Tu nam arheologija može puno pomoći. Dobro je istraživati, proučavati povijest - period u kome je Biblija nastala. To će nam pomoći da bolje shvatimo biblijski tekst.
Treće hermeneutičko pravilo, koje bismo ovdje spomenuli, je "progresivnost otkrivenja Boga u Bibliji". Dakle, Bog se u Bibliji otkriva progresivno. Šta to znači? Mnogi ljudi su izjavili da kada su počeli da čitaju Bibliju, da su prosto bili skandalizirani, da su naišli na ubojstva, na ratove i na druge probleme.
Za detaljniju obradu ove problematike bilo bi potrebno mnogo više prostora, ali za sada iznesimo da kada čitamo Stari Zavjet vidimo da je postojala poligamija (mnogoženstvo), postojalo je robovlasničko društvo, postojala je upotreba alkoholnih pića, postojali su ratovi. Ako pođemo od tih vremena, od 1500. godine prije Krista, pa idemo dalje, vidjet ćemo da postoji sve više svijetlosti. Na primer, kada je riječ o alkoholu, već u Pričama Salomonovim, reći će najmudriji čovek, Salomon:
"Nije vino za careve!" Ako nije za careve, zašto bi bilo za prost narod (misli se na alkohol).
Kada je riječ o mnogoženstvu, Krist je u Novom Zavjetu govorio o tome. Jednog dana, kada su došli ljudi kod Njega i kazali mu: "Mojsije je kazao da čovjek može dati knjigu raspusnu svojoj ženi i rastati se od nje", Isus je rekao: "Nije bilo tako u početku, nego je Mojsije po tvrđoći srca vašega vam to dozvolio."
Kada je riječ o robovlasničkom društvu, postoji jedna mala poslanica u Novom Zavjetu koja se zove Poslanica Filemonu, gdje Pavao govori da ropstvo više ne postoji, da je potrebno da gospodar, koji se zvao Filemon, primi svoga roba Onesima, i to ne više kao roba, već kao brata u Kristu. Šta to znači? Postojali su povijesni trenutci u životu naroda Božjeg - Izraela, kada taj narod jednostavno nije mogao da shvati više od onog što mu je Bog otkrio. Drugim riječima, da je svijetlost bila jača u tom trenutku, zasljepila bi taj narod. Zato postoji jedna maksima u teologiji koja kaže da je "Bog koračao korakom koji je čovijek mogao da slijedi". Ovdje malo, ondje malo, ali je svijetlost bivala sve jača i jača, i konačno u ličnosti Isusa Krista "deset tisuća wat-i" svijetlosti je došlo.
Krist je potpuno otkrivenje Boga čovjeku. Bog je morao vrlo često u prošlosti da prosto "gleda kroz prste". Pavao će reći u svojim poslanicama:
"To je bilo vrijeme neznanja, kada ljudi nisu mogli zbog grijeha, zbog stanja u kome su se nalazili, da potpunije shvate Boga." Zato je dobro da imamo na umu, kada čitamo Bibliju, i ovo hermeneutičko pravilo: Bog se u Bibliji otkriva progresivno, to jest postepeno. Najveća svijetlost je u ličnosti Isusa Krista, ali to ne znači da drugi dijelovi Biblije nisu vrijedni.
Dakle, cijela Biblija, i Stari i Novi Zavjet, su vrijedni za nas. Stari Zavjet, koji se najviše koristi na ovim prostorima, preveo je Đuro Daničić, a Novi Zavjet Vuk Karadžić. I tu imamo pojedine biblijske knjige. Stari Zavet počinje sa pet knjiga Mojsijevih, zatim postoje povijesne knjige, pa onda knjige mudrosti i konačno proročke knjige.
Zatim, ako pogledamo negdje iza sredine Biblije, naći ćemo drugi dio Biblije - Novi Zavjet, koji je također podjeljen na knjige i poglavlja. Ako bi naišli na ovakav izraz: evanđelje po Ivanu 5,16., šta to znači? Biblija je podjeljena na poglavlja ili glave. U originalnom tekstu to nije postojalo, ali kasnije, zbog lakšeg snalaženja u biblijskom tekstu, Biblija je podjeljena na poglavlja i na stihove. To znači da se ovdje radi o 5. poglavlju evanđelja po Ivanu, 16. stih.
Ili imamo, na primjer, 1. Mojsijeva 34,2. To znači da je to Prva Knjiga Mojsijeva, 34. poglavlje, 2. stih.
Dobro je imati na umu, prilikom snalaženja u biblijskom tekstu, i sljedeće: I dan danas zvanični judaizam prihvaća Stari Zavjet, ali ne prihvaća Novi Zavjet u kome se govori o Kristu. Stari Zavjet, po hebrejskoj podjeli, dijelio se na tri velika dijela. Prvi dio je takozvana "Tora", što na hebrejskom jeziku znači "Nauk, Putokaz". To su pet knjiga Mojsijevih. (Stari Zavjet je pisan na hebrejskom jeziku, a Novi Zavjet na grčkom jeziku.) "Tora" je i danas najpopularniji dio Biblije koji prihvaćaju Hebreji, to jest zvanični judaizam.
Drugi dio Starog Zavjeta, kako su to Hebreji djelili u svojoj Bibliji, je "ketuvim". To su povijesni spisi. A zatim imamo "neviim", ili "proroci" (množina). Postoje četiri velika proroka: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel, i 12 malih proroka.
"Tora" ili "Nauk" je jedan od prvih tekstova koji su nastali i zato je dobro da "Toru" ili "Nauk" imamo kao kriterij za sve drugo. To je, dakle, velika podjela Starog Zavjeta.
Što se tiče originalnih spisa Biblije, danas se sve češće postavljaju pitanja: Da li za Bibliju postoje originalni spisi? Kada je u pitanju Stari Zavjet, znamo da su najveće optužbe i najveća neprijateljstva protiv Biblije upućena u periodu 18. i 19. stoljeća - u periodu racionalizma. Volter je vjerovao u Boga, ali je bio deista. Deisti su vjerovali da postoji Bog, ali zbog zla na ovom svijetu oni nisu mogli prihvatiti činjenicu da Bog još upravlja ovim svijetom. Zato su oni smatrali da je Bog stvorio svijet i ostavio ga da živi kako god zna i umije. Zato je Volter odbacio Bibliju. On je vjerovao u Boga, ali je odbacio Bibliju kao riječ Božju. Volter je smatrao da će Biblija nestati za nepunih sto godina. Međutim, u kući u kojoj je on živio, u Parizu, danas se nalazi trgovina Biblija. Biblija ostaje i živi - knjiga koja nosi općeljudske istine.
Kada je u pitanju Stari Zavjet, većina ljudi imala je prilike da čuje za takozvane "Kumranske spise". Mi ćemo reći nekoliko riječi o tim Kumranskim spisima, jer su oni vrlo važni. Naime, kada je u pitanju Novi zavjet, mi imamo mnogo više spisa, jer je Novi Zavjet nastao mnogo kasnije - u prvom stoljeću posle Krista. Pisali su ga Hristovi učenici, i zato što je nastao u tom periodu, mi imamo različite njegove kopije koje su nam vremenski bliže. Na primjer, "kodeks sinaitikus", "kodeks vatikanus", "česterbiti", zatim u Lenjingradskom muzeju postoji također nekoliko originalnih spisa sa kojima možemo usporediti tekst koji danas imamo.
Međutim, kada je u pitanju Stari Zavjet, problem je bio mnogo veći. U periodu racionalizma se smatralo da tekst koji mi danas imamo u rukama nije isti kao originalni tekst. Ali, godine 1947. jedan mali beduin je čuvao ovce i koze pored Mrtvog Mora (u Izraelu). Imao je nekog jarčića koji je bio posebno neposlušan i koji se penjao po onim stijena u tom suhom predjelu. Inače, Mrtvo More je najniža točka na Zemlji. Dakle, ako je danas gore na brdu grad Jeruzalem, dole ispod njega je Mrtvo More, i zbog velike gustoće soli čovjek u njemu ne može da potone.
I, jedan mali dječak čuvao je koze. Jedan od tih jarčića se penjao i dečak ga je gađao kamenjem da bi se jarčić vratio. I onda je čuo kako je jedan od kamenčića koji je bacio počeo da pada negdje duboko. Dječak se popeo i vidio jednu rupu kroz koju je počeo da baca kamenje, i kamenje je padalo negdje duboko dole. On je pozvao roditelje i kada su roditelji došli, otkrili su jednu veliku pećinu. U toj pećini su otkrili mnoštvo ćupova sa spisima (manuskriptima). Mnoštvo od tih manuskripata je bilo u tim ćupovima, ali su to bili pergamenti koji su bili zamotani u još nekoliko koža.
Odmah da kažemo da je proces otvaranja manuskripata vrlo "bolan", zato što ako prilikom otvaranja odlomite jedan dio, vrlo često se ovaj dio unutra pretvara u prah. Zato biblijski naučnici godinama istražuju i pokušavaju da u idealnim uslovima otvore ove originalne spise.
Naravno, ljudi koji su to pronašli nisu znali njegovu vrijednost. Jedan od tih Arapa, koji je pronašao ove spise, odlučio je da na tržnici, zajedno sa ostalim stvarima, ponese i neki od tih pronađenih spisa, nadajući se da će neki znatiželjni turist da ih kupi.
Igrom slučaja, ili Božjim proviđenjem, tog dana prolazio je jedan poznati arheolog, biblijski naučnik. On je uzeo spis u svoje ruke i ono što je vidio poslje kraćeg istraživanja bilo je zapanjujuće. Nije mogao da vjeruje da je spis tako star. Odnio ga je svojoj kući, počeo je da istražuje i shvatio je da u stvari taj spis datira iz drugog stoljeća prije Krista. To je bilo 1947. godine.
Pozvao je svoje prijatelje, jer on sam nije bio siguran. I poslje nekoliko analiza došli su do zaključka da je tekst zaista toliko star. Onda su pokušali da nađu ljude, odnosno čovjeka koji mu je to prodao. Kada su Arapi videli velike sume dolara koje su Amerikanci nudili, oni su često lomili ove manuskripte i prodavali male dijelove. Kasnije, kada se ipak shvatilo o čemu je riječ, država se umješala, i tako su otkriveni čuveni "Kumranski spisi".
Duboko smo ubijeđeni da je Bog čuvao za 1947. godinu otkriće ovih spisa. Nikada u povijesti Biblije nije bilo neophodnije da se pojave ovi spisi kao u tom periodu.
Kada su uspoređeni tekstovi pronađeni kod Mrtvog Mora, sa Biblijom koju mi imamo u našim rukama, točnost je bila nevjerovatna. I mi možemo biti sigurni da danas u rukama držimo originalnu Bibliju.
Zanimljivo je i to da su Hebreji, kojima je Bog dao prepisivanje svetih spisa, toliko pažljivo prepisivali, da su brojali slova. Na primer, postojalo je jedno slovo koje je moralo biti u sredini, i točno određen broj slova koji je morao biti sa lijeve i sa desne strane. Također, isti broj slova je morao biti i sa svih strana. Nekoliko onih koji su prepisivali, uspoređivali su biblijski tekst, jer su želeli da se tekst prenese, onakav kakav je, naraštajima koja su dolazila. Toliko o originalnim spisima.
Sad ćemo reći nekoliko riječi o Bibliji i tradiciji. Ovo je vrlo osjetljivo pitanje. Da li Biblija ili tradicija, ili Biblija i tradicija? Šta ako postoji suprotnost između Biblije i tradicije? Tu moramo biti vrlo, vrlo pažljivi. Moramo pošteno prići Bibliji.
Pročitajmo jedne od poslednjih riječi Biblije, koje su zapisane na posljednjoj stranici. Otkrivenje Ivanovo, 22. poglavlje, 18 stih:
"Jer svjedočim svakome koji čuje riječi proroštva knjige ove; ako tko dometne ovome, Bog će nametnuti na njega zla koja su napisana u knjizi ovoj."
Pročitajmo još jedanput ove riječi: "Ako tko dometne ovome", misli se biblijskom tekstu, "Bog će nametnuti na njega zla napisana u knjizi ovoj; i ako tko oduzme od riječi knjige proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov dio od knjige života, i od grada svetoga."
Drugim riječima, mi kao ljudi nemamo pravo da domećemo biblijskom tekstu, niti da oduzimamo. Ovaj tekst nam jasno kaže da biblijski tekst mora biti norma, kriterij na osnovu koga ćemo mjeriti sve druge realnosti.
Kada je u pitanju tradicija i Biblija, svaka tradicija u onoj meri u kojoj se slaže sa Biblijom i u kojoj pomaže ljudima da bolje upoznaju Krista, ima svoje mjesto u religiji. Svaka tradicija koja je dijametralno suprotna biblijskom tekstu, nema svoje mjesto u religiji. Smatramo da je to pošten pristup.
Pročitajmo još jedan tekst u Bibliji, koji je zapisan u 2. Poslanici Petrovoj, u 1. poglavlju, 19. stih:
"Imamo najpouzdaniju proročku riječ, i dobro činite što pazite na nju, kao na vidjelo koje svijetli u tamnome mjestu, dokle dan ne osvane i danica se ne rodi u srcima vašim."
Biblija je ovde uspoređena sa svjetiljkom. Psalmista mnogo ranije kaže:
"Reč je tvoja žižak nozi mojoj i vidjelo stazi mojoj."
A apostol Petar maloprije kaže: "Božja riječ je svijetlost u tamnom svijetu."
Mi ništa ne bismo znali o nama samima, o ljudskoj povijesti, o budućnosti svijeta, da nemamo ovu knjigu. Ona je zaista svijetlost. Petar dodaje i kaže u 21. stihu:
"Jer nikad proroštvo ne bi od čovečije volje, nego naučeni od Svetoga Duha govoraše sveti Božji ljudi."
Drugim riječima, nadahnuće ili inspiracija o kojoj govori Biblija, koju su imali biblijski proroci, ne može se poistovetiti sa nadahnućem jednog pisca. Ovdje se govori o Bogu koji prosto zauzme um biblijskom proroku, a onda biblijski prorok svojim riječima, svojim načinom izražavanja, piše ono što mu je Bog kazao ili pokazao.
Jedan drugi tekst koji je napisao apostol Pavao, u 2. Poslanici Timotiju, 3. poglavlje, 15. stih. kaže:
"I budući da od malena poznaješ sveta pisma", ovdje Pavao govori svom mladom suradniku Timoteju, "koja te mogu umudriti na spasenje u Kristu Isusu."
Zašto postoji Biblija? Evo odgovora u samoj Bibliji: "Budući da poznaješ pisma koja te mogu umudriti", na šta? "Na spasenje u Kristu Isusu." Cilj Biblije je da čovjeku pomogne i pokaže put spasenja. I zatim Pavao dodaje u 16. stihu:
"Sve je pismo od Boga dano, i korisno za učenje, za opominjanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi."
Zato ljudi koji proučavaju Bibliju ne ostaju isti nakon tog proučavanja. Prije ili kasnije oni osjete da ih Biblija na neki način prati, jer je Biblija knjiga u kojoj se Bog otkriva čoveku. U 17. stihu dalje se kaže:
"Da bude savršen čovjek Božji, za svako dobro djelo pripravljen."
Sada ćemo nešto reći o apokrifima. Ljudi često postavljaju pitanje: "Da li su sve Biblije iste?" Kada kažete da su iste, onda neki ljudi prigovore i kažu: "Vi ne govorite istinu. Ja imam neku drugu Bibliju koja ima neke druge knjige."
O čemu se radi? Neki prijevodi Biblije, kao što je katolički prevod "Stvarnost", imaju u sebi knjige koje se nazivaju "apokrifi". "Apokrif" znači "lažni spis". Apokrifi su nastali negde od 3. do 1. stoljeća prije Krista. U te apokrife spada 1. Knjiga Makabejaca, 2. Knjiga Makabejaca, Juditina knjiga, Tobijina knjiga itd.
O čemu je riječ? Reč je o tome da u ovom intertestamentalnom periodu, odnosno nakon što je završen sa pisanjem kanon Starog Zavjeta, a prije pisanja Novog Zavjeta, u tom periodu nastali su apokrifi. Sadržaj ovih spisa je različit od ostalih spisa. Postoje učenja u njima, koja se razlikuju od ostalih tekstova Biblije. Neke crkve, uključujući i katoličku, su u svoj biblijski kanon uvrstile ove knjige da bi opravdale neka svoja učenja.
Zašto ne treba stavljati apokrife u Bibliju? Zato što hebrejska Biblija u sebi ne sadrži apokrife, a Biblija kaže da je Bog Hebrejima povjerio riječi spasenja. Apokrife možemo smatrati za povijesne tekstove, ali ne i za nadahnutu Božju riječ.
Također postoje pitanja kada se govori o takozvanim "gnostičkim evanđeljima". Gnosticizam je postojao prije Krista, bio je za vrijeme Krista i postojao je i poslje. Riječ je o jednom dualističkom pokretu gdje se negira materija, a uzdiže se duh ili duša. Postojala je i kršćanska forma gnosticizma, koja se zvala "docetizam", od riječi "dokea", što znači "izgledati". Oni su smatrali da Krist nije došao u pravom tijelu, nego je samo izgledao kao čovjek. Ova neistina je kasnije bila uglavnom odbačena.
Gnostička evanđelja su nastala u drugom i trećem stoljeću. Gnostička evanđelja može čitati tko želi, ona nemaju ništa sakriveno, i postoje i danas. Ali također, kao što je to slučaj i sa apokrifnim spisima, njihov sadržaj je suprotan ostalim djelovima Biblije, i ona se ne mogu prihvatiti kao sastavni dio biblijske literature ili kanona Biblije.
I posljednje pitanje koje ćemo dotaći je: Kako znamo da je Biblija riječ Božja? Ovo je izuzetno važno pitanje. Da li je to zaista pismo koje je Bog uputio ljudima?
U religiji postoje dvije maksime ili dva postulata. Prvi postulat je: "Bog postoji." Bilo bi nelogično onda, to bi bio apsurd logike i kontradiktornost, ako Bog postoji da On šuti. Neshvatljivo je da postoji Bog, a da jednostavno šuti; da je stvorio čovjeka i kao što su deisti tvrdili, da ga je "bacio u postojanje".
Ako postoji Bog, onda je isto tako logično prihvatiti da Bog govori. Bog postoji, dakle, Bog govori. Gdje Bog govori? Da li u Kuranu, da li u Vedama, da li u Upanišadama, da li u Bagavadgiti, da li u Bibliji?
Zašto mi tvrdimo da Bog govori u Bibliji, a ne u drugim spisima? Postoji mnogo razloga. Odmah na samom početku Biblije Bog nam je dao izveštaj o stvaranju koji možemo znanstveno da testiramo. I zaista, najveći naučnici svijeta, kao što su bili Njutn, Paster, Paskal, Maksvel, Faradej, Kepler, Kelvin, Mendel i drugi, prihvatali su Bibliju kao Božje otkrivenje, između ostalog, i zbog toga što naučne činjenice nedvosmisleno potvrđuju biblijski izveštaj.
Konačno, sam Krist je kazao da Bog govori u Bibliji. Gdje je to Krist kazao? Kada budemo govorili o Kristu kao putu, istini i životu, mi ćemo usporediti Krista sa Budom, sa Muhamedom i sa drugim velikim vođama čovječanstva. Za sada, evo Kristovih reči. U evanđelju po Mateju, 5. poglavlje, 17. stih. Krist kaže:
"Ne mislite da sam došao da pokvarim zakon ili proroke: nisam došao da pokvarim nego da ispunim."
I zapazimo sada sljedeće Njegove riječi:
"Jer vam zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši."
Kada Krist ovdje kaže "zakon", On misli na "Toru". Ovde Krist priznaje autoritet Staroga Zavjeta. Također, kada se radi o Novom Zavjetu, Isus je kazao u evanđelju po Ivanu, 16. poglavlje, 7. stih:
"Nego vam ja istinu govorim: bolje je za vas da ja idem, jer ako ja ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako li odem, poslaću ga k vama."
Ovdje je riječ o Svetom Duhu, trećem licu Božanstva. U 8. stihu se dalje kaže:
"I kad On dođe, pokaraće svijet za grijeh, i za pravdu i za sud... A kad On dođe, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu, jer neće od sebe govoriti, nego će govoriti što čuje, i javiće vam šta će biti unaprijIsus kaže: "Kad dođe Duh Sveti, onda će vam on kazati šta će biti." On se ovdje obraća svojim učenicima - apostolima. I mi možemo da čitamo u 1. Poslanici Ivanovoj kako Ivan o tome govori. Smatra se da je on bio Kristov najvoljeniji učenik, onaj koji je bio tako blizu Krista. Ivan u 1. poglavlju, od 1.-4. stiha kaže:
"Što bješe ispočetka, što čusmo, što vidjesmo očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše: O riječi života! I život se javi, i vidjesmo, i svjedočimo, i javljamo vam život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama. Što vidjesmo i čusmo to javljamo vama da i vi sa nama imate zajednicu, a naša je zajednica sa Ocem i Sinom Njegovim Isusom Kristom. I ovo vam pišem da radost vaša bude ispunjena."
Svuda će pisci Novog Zavjeta reći: "Što vidjesmo i čusmo, to vam javljamo. Duh Sveti nam je otkrio. Bili smo sa Kristom, vidjeli smo Krista, dodirivali smo Krista, slušali smo Krista. To vam javljamo."
I kada čitamo te spise, ne možemo da ostanemo ravnodušni. Prosto se može osetiti kako Ivan želi da mi shvatimo da je on vidio život. On kaže: "Život je bio među nama, svjetlost je bila među nama." Reč je o Isusu Kristu koji je živio sa apostolima na ovoj Zemlji.
Na kraju ovoga teksta završili bi riječima samog Isusa:
"Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih."
Drugim riječima, čovjek nije samo materijalno biće, čovjek je takođe i duhovno biće. Da bi živio jednim uravnoteženim životom, čovjeku je potrebno da poznaje i duhovne realnosti.
Također je zanimljivo, kada je u pitanju Biblija, da je ona općeljudska knjiga. Na primjer, kada je čita jedan Eskim gore na sjeveru, kada je čita jedan Koreanac, svi kažu: "Pa ova knjiga je pisana baš za nas Koreance!" Onaj Eskim će reći: "Pisana je baš za nas!" Biblija sadrži u sebi općeljudske istine, i kada čovjek čita Bibliju, kada čita o Kristu, shvaća da postoji analogija, da postoji srodnost njegovog bića i onog što piše u Bibliji. U tome je veličina Biblije.
Često puta ljudi čitaju Bibliju misleći da oni njoj sude, a onda shvate, u jednom trenutku, da ona njih promatra.

- 17:56 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2009.

Da li postoji Bog?

“Osjetio sam da se ono na čemu sam stajao razbija podamnom, da tlo nestaje pod mojim nogama, da ono od čega sam živio ne postoji više i da moralno ja više nemam od čega živjeti. Moje pitanje, ono koje me je punih 50 godina vodilo ka samoubistvu bilo je vrlo jednostavno. Ono prebiva u duši čovjeka, od neukog djeteta do najmudrijeg starca. Bez njega život je nemoguć, kao što sam ja to iskusio. Šta će se dogoditi od svega onoga što ja danas radim, sa onim što ću raditi sutra, šta će se dogoditi sa cijelim mojim životom? Zašto moram živjeti? Zašto željeti? Zašto nešto činiti? Ima li moj život smisao koji neće biti uništen neizbežnom smrću koja me čeka? Tokom cijelog mog života moje srce vene u nekoj bolnoj žudnji. Taj osjećaj ne mogu drugačije nazvati nego traženje Boga”, riječi su Tolstoja. Još je Sokrat govorio da je najveća mudrost spoznati samoga sebe. Ali, na osnovu čega? Koje kriterije uzeti? Veliki švicarski filozof Martin Buber, smatrao je da čovjek postoji na dva nivoa: postoji na horizontalnom nivou - to je odnos prema biljkama, životinjama, ljudima, i taj odnos je nazvao “ja-to”. Međutim, Buber je smatrao da ako čovjek postoji samo na horizontalnom nivou, on nije u potpunosti ljudsko biće, i da mora postojati jedna druga dimenzija, jedna druga realnost. To je vertikalna realnost - odnos čovjeka prema Bogu - koju je on nazvao “ja-Ti”. Mnogi filozofi su pokušavali da nađu smisao u ljudskom besmislu. Sartr je smatrao da smisla nema, i da je jedini smisao ljudskog života da prihvati besmisao. Drugi su smatrali da je besmislica vjerovati u Boga. Marks je kazao: “Čovjek je čovjeku bog. Čovjek je izmislio boga, jer mu je bog potreban. Bog nije ništa drugo do jedna vrsta idealnih želja koje čovjek nosi u sebi. Čovjek je bog, sve je u rukama čovjeka. Čovjek može riješiti sve svoje probleme.” Postoje četiri klasična argumenta koje su filozofi i teolozi naveli, u toku povijesti filozofije i teologije, u prilog činjenice da postoji Bog.
Prvi argument je takozvani “kosmološki argument”. Ovaj argument se bazira na takozvanom “uzročno-posljedičnom redu stvari” ili logici, i on glasi ovako: “Sve što postoji ima uzrok svoga postojanja.” Strano je ljudskoj logici da postoji neka realnost koja je jednostavno nastala sama od sebe. Naime, ljudsko iskustvo ne poznaje činjenicu da ni iz čega može postati nešto. Francuski filozof Volter je to izrazio na sljedeći način: “Zamislite da šetate obalom mora. Odjednom, tu na obali mora, vi vidite sat. Šta bi bila vaša prva misao? Da li bi vaša prva misao bila: ‘Kamenčići su se kretali u moru i usljed kretanja kamenčića stvorio se čitav mehanizam, i eto, stvorio se sat.’ Da li biste to pomislili?”, pita Volter.
“Svakako da ne. Kazali biste: ‘Sat je ovdje na obali mora... neko je izgubio sat.’ Dakle, sat ima svoga vlasnika. Ne samo to. Ako postoji sat, on mora imati uzrok svoga postojanja.”
Zato je Volter kazao: “Sat postoji, dakle, mora postojati i urar.” Drugim riječima, svijet postoji, svemir postoji, on nije mogao nastati sam od sebe i on mora imati uzrok svoga postojanja. Svijet postoji, dakle, mora postojati i Stvoritelj svijeta. Međutim, ovdje postoji jedan problem logike. Problem je kod uzroka samog Stvoritelja ili Boga. Ko je stvorio Boga?
Francuski filozof Renuvije, bavio se punih deset godina ovim problemom logike kosmološkog argumenta. On je kazao ovako: “Zamislite jedan lanac. Zamislite da je uzrok jedne alke druga alka, i zamislite da ovaj lanac ide u beskonačnost.” I onda Renuvije argumentira: “Ako lanac ide u beskonačnost, onda ne postoji prvi uzrok svih uzroka.” Zašto ne postoji? Jer lanac ide u beskonačnost. Ako ne postoji prvi uzrok, onda ne možemo objasniti ni postojanje svih drugih entiteta u svemiru. “Zato”, kazao je Renuvije, “mi moramo
logike radi, pretpostaviti da postoji prvi uzrok svih uzroka bez uzroka”. I zato danas u filozofiji postoji sljedeća postavka: U svijetu postoje dvije vrste entiteta. Prva vrsta entiteta je takozvani “neophodni entitet”. To je entitet koji svoje postojanje ne duguje nikome. Da bismo razumjeli sve druge entitete, da bismo razumjeli postojanje biljaka, životinja, čovjeka,
svemira itd, mi moramo pretpostaviti da postoji prvi uzrok svih uzroka bez uzroka, dakle, da postoji jedan neophodni entitet, a da su svi drugi entiteti u svemiru prouzrokovani entiteti. Oni svoje postojanje duguju ovom prvom uzroku svih uzroka bez uzroka.
Drugi argument u prilog postojanja Boga je “teleološki argument”. Naziv potiče od grčke riječi “teleos”, što znači “cilj, svrha”, a može označavati i harmoniju. Drugim riječima, mi ne
samo da možemo zaključiti da postoji Bog koji je stvorio neku vrstu nedefinirane realnosti, nego je Bog uzrok jedne harmonične realnosti, realnosti koja u sebi ima sklad, harmoniju, koja u sebi ima savršenost. Dakle, mi svuda oko sebe vidimo čuda. Ne samo da postoji Bog, nego je taj Bog stvorio entitete u svemiru koji su nam srodni. Promatrajući prirodu, mi Ga možemo razumjeti - tog Boga koji je sve to stvorio ili Biće koje je sve to stvorilo. Spomenućemo neke primjere kada je u pitanju teleološki argument. Postoji nevjerovatna harmonija u sastavu zraka. Na primer, šta je ta nevidljiva supstanca, zvana zrak, koju mi udišemo svaki dan? (Znamo da je zrak najvećim dijelom sačinjen od dušika i kisika.) Mi bismo disali rijeđe i ne tako duboko kada bi postotak kisika u zraku bio 50% umjesto sadašnjih 21%. Ali, kada bi to bio slučaj, Zemlja i zrak bi postali kao upaljač. Svaka, pa i najmanja vatra, gorijela bi eksplozivno i nekontrolirano. Munje bi spalile čitave šume, i vjerovatno da u kratkom vremenskom periodu ne bi bilo ni jedne. A sa manjim postotkom kisika, imali bismo problem da zapalimo vatru. Dakle, postoji sklad u zraku - kako je on načinjen? Ili možemo govoriti o mnogim drugim realnostima. Na primer, ljudsko uho.
Prilikom govora, čovjek ne proizvodi glas ili buku, već određene valove koji točno odzvanjaju na jednom instrumentu koji se nalazi u uhu. Današnji klaviri imaju oko 80 dirki, a u unutrašnjem uhu, smešten u malom prostoru, nalazi se “klavir” koji ima na sebi oko 6.000 dirki, koji proizvodi sve tonove i polutonove. Ovaj instrument se naziva “Kortijev organ”. Da li je on proizvod slučaja? Ili na primjer, bubrezi. U toku 24 sata, kroz bubrege srednje veličine prođe oko 190 litara krvi. U svakoj stanici bubrega, koje su nevidljive golim okom, odvijaju se najkompliciraniji biloškokemijski procesi čišćenja krvi. Da bi se takva laboratorija stvorila izvan ljudskog organizma, možemo da zamislimo koliko bi trebalo prostora. To
je jedno od velikih čuda. Ili da govorimo o ljudskom mozgu, što je možda najveće čudo. Ljudski mozak ima oko deset milijardi ćelija. Svaka ćelija mozga je povezana sa drugim ćelijama sa oko deset tisuća do sto tisuća veza. Kako je moguće da tako složen sistem postoji u čoveku? U tome se može vidjeti sklad, harmonija, “teleos”.
Sledeći argument, koji srećemo u filozofiji i teologiji, u prilog postojanja Boga, je takozvani “ontološki argument”. Njegovo ime dolazi od grčke riječi “ontos”, što znači “biće”. Ovaj argument dugujemo Anselmu, koji je živio u 12. stoljeću, a kasnije ga je upotpunio i razradio Rene Dekart. Dekart je cijelog svog života tragao za nekim temeljom, kao i Tolstoj, za nečim na šta će moći da stane, da se osloni u svom životu, nečim u šta će moći da vjeruje, nečim za šta će znati da je istina. I poslje dugog traganja, on je uzviknuo: “Mislim, dakle postojim.” Kakve veze ima ovaj argument sa Božjim postojanjem? Dekart je kazao: “Ja sam, ja postojim, zato što mislim, razmišljam. Samom logikom ja zaključujem da postojim, kao ljudsko biće, kao određeni entitet u svemiru. Ali, na osnovu svoga postojanja ja zaključujem da mora postojati jedno drugo Biće. Zašto? Jer ja nisam potpun”, kaže
Dekart. “Ja u svom biću osjećam žeđ i potrebu za nekim drugim Bićem. Ja postojim, ali ja postojim kao nepotpuno biće. Moje biće teži jednom drugom Biću koje bi moralo biti apsolut svih kvaliteta i vrijednosti, koje bi u stvari, bilo apsolutno biće.” To drugo biće Dekart je nazvao Bogom. Dekart je toliko vjerovao u Boga da je smatrao da se Bog i Božje postojanje može dokazati i matematičkim putem. Prije Dekarta postojali su u Engleskoj empiristi, kao filozofski pravac, koji su smatrali da ono što čovjek zna dolazi putem empirije, iskustva. Kako znamo ono što znamo? Gdje su granice znanja? Filozof Lok je smatrao da se dijete rađa kao čisti list papira i sve saznaje putem iskustva. Dakle, “iskustvo je uzrok ljudskog znanja”, kazali bi oni. Rene Dekart će reći: “Istina je, određena znanja mi stičemo iskustvom ili odgojem, ali u čovjeku postoje takozvane ‘urođene ideje’, koje čovek nikad nije mogao naučiti iskustvom.” Koje su to ideje? Na primjer, on je kazao: “Ideja o vječnosti. Čovek nikada nije vidio vječnost, nikada nije živio sa vječnim čovjekom, nikada nije živio u vječnom stanju, a ipak nosi u svom srcu ideju o vječnosti.” Ideja pravde, također. Čovek umire i vjeruje da će pravda biti zadovoljena. Otkud ta želja za apsolutnom pravdom? Može se također govoriti i o “analogiji entis” ili analogiji dva bića - analogiji ljudskog bića i Božjeg Bića. Čovek ima neurozu, osjeća se neugodno, on bi želio da promijeni posao, da promijeni ženu, da promijeni mjesto gdje živi, da ide negdje, da traži samoga sebe, da pronađe mir u svome srcu. Čovjek teži jednom drugom biću i nije svjestan da ustvari teži Bogu. Drugim riječima, čovjek je, na osnovu Renea Dekatra i ontološkog argumenta, nepotpuno biće bez Boga. Jedino u Bogu može pronaći mir i potpunost svog bića.
Četvrti argument u prilog postojanja Boga dugujemo Emanuelu Kantu. To je takozvani “moralni argument”. Kant je volio da kaže: “Kada se nalaziš u dilemi da učiniš nešto ili da ne učiniš, načini takav izbor da taj tvoj konkretni izbor, sada i ovdje, može postati univerzalni izbor svih ljudi.” Šta to znači? Ako postoje univerzalni izbori, onda postoji i univerzalno Biće. Dakle, postoji Bog. U svom najpoznatijem djelu “Kritika čistoga uma” on je odbacio kritiku čistoga uma i prihvatio kritiku praktičnog uma. Bog postoji jer je čoveku potreban Bog u praktičnom životu. Religiozni ljudi vjeruju da se Bog otkriva čovjeku preko prirode, preko savjesti, preko Biblije, i na najpotpuniji način preko Isusa Krista. Rimski povjesničar Ciceron je zapisao: “U jednom mračnom zatvoru živio je rob koji je tu proveo cijeli svoj život. Jedini znak na osnovu kojeg je mogao znati da li je dan ili noć bio je jedna zraka svijetlosti koja je prolazila kroz pukotinu jednog zida. I godinama je ovaj rob znao o danu i noći samo na osnovu ove zrake svijetlosti, i on se prosto sprijateljio sa ovom zrakom svijetlosti. Jednoga dana zatvorske vlasti su odlučile da sruše taj zid. Rob je bio jako uznemiren jer je smatrao da će se sad odvojiti od svog dugogodišnjeg prijatelja.” I Ciceron kaže: “A rob nije znao da će rušenjem ovog zida ugledati čitavu svijetlost dana.” Ako postoje zidovi, ako znamo možda samo malo o Bogu, dopustimo da se sruše svi zidovi koji nas odvajaju od Njega. On će osmisliti naš život i naš život će dobiti drugačiji smisao. Božja prisutnost u životu čovjeka znači život. Odsutnost Božja, na osnovu Biblije, znači smrt za čovjeka.

- 10:35 -

Komentari (5) - Isprintaj - #