utorak, 14.07.2009.
Uskrsnuće Isusa Krista
Uskrsnuće Isusa Krista je vrlo delikatna tema. Dozvolite da ustvrdimo da ono predstavlja srž religije i najveće biblijsko čudo. U povijesti filozofije i teologije su se vodile strahovite borbe argumenata i različitosti mišljenja u vezi sa Kristovim uskrsnućem. Jer, ako je Isus zaista uskrsnuo iz groba, sve se mijenja, sve poprima drugačiju dimenziju, sve je različito. To znači da smrt nije kraj. Ako je Isus naš primjer i ako je On došao da nam pokaže kakvim životom možemo živjeti, onda možemo sa radošću i sigurnošću reći: “Ako je On zaista ustao iz groba, onda je smrt pobjeđeni neprijatelj!” Za ateizam je ovo nemoguće i mi ćemo navesti najvažnije argumente koje su filozofi naveli protiv činjenice da je Isus ikada uskrsnuo iz groba. Za sada kažimo, da Kristovim uskrsnućem religija ili ostaje ili pada. Ako je Isus ostao da leži u grobu, ako nikada nije uskrsnuo iz groba, onda apostol Pavao uzvikuje: “Uzalud vjera naša!” Zato je ovo neka vrsta kamena temeljca, koji jednostavno čini da biblijska religija može da opstane kao filozofsko-teološki koncept ili ne opstaje kao takav. Mi ćemo ovdje početi od negativnog, da bismo išli ka pozitivnom. Negiranje biblijskog čuda, najvećeg čuda - čuda o uskrsnuću, nije ništa novo kada je u pitanju povijest filozofije. Čak i u periodu kada je pisana Biblija - u novozavjetno vrijeme, neki su govorili: “Učenici Njegovi dođoše noću i ukradoše ga dok smo mi spavali!” (Tekst je zapisan u Evanđelju po Mateju, 28. poglavlje, 13. Stih). Dakle, i u vrijeme kada je Isus bio na ovoj Zemlji, kada je umro i kada se smatralo da je uskrsnuo, postojale su sumnje. Međutim, postoji jedan fenomen na koji bi trebalo da obratimo pažnju. Kada mi ugodno diskutiramo na filozofsko-teološki način o Kristovom uskrsnuću, to nam može izgledati kao jedna vježba zdravoga uma. Međutim, kada se nađemo pored mrtvog tijela svoje majke, sestre, brata, oca ili svog djeteta, ova tema poprima sasvim drugačije dimenzije. Zato je ovo esencijalno bitna stvar u religiji. Jedna starija gospođa, koja je nekada proučavala Bibliju sa svojim teologom, dobro je napredovala sve dok se nije došlo do teme Isusovog uskrsnuća. I onda je ona svom teologu rekla: “Sine, volim te, lijepo mi izgleda religija, ali ne mogu sine da vjerujem da će jednoga dana iz tog groba neko da uskrsne.” I ta žena je otišla. Dakle, nije jednostavno za mnoge ljude da vjeruju da je uskrsnuće mogući fenomen. Za drugu grupu ljudi to je vrlo lako. Međutim, postoji jedan segment ljudi, poštenih ljudi, koji imaju problema da vjeruju u uskrsnuće. Zato je ovo suštinska stvar. Najpoznatija kritika Kristovog uskrsnuća sadržana je u pretpostavci da Isus nikada nije živ izašao iz groba. Ova ideja je izražena na različite načine. Na primjer, neki tvrde da je kristovo tijelo ostalo u grobu, a da su Kristovi učenici otišli na pogrešan grob. Jedan kritičar kaže: “Kristovi učenici su bili toliko zbunjeni, toliko pod stresom, psihičkim pritiskom, da u tom svom trčanju ka grobu nisu otišli na pravi grob, nego su otišli na pogrešan grob. Tamo su vidjeli prazan grob i povjerovali su da je Isus uskrsnuo.” To je jedna vrsta kritike. Drugi tvrde da su učenici ukrali Kristovo tijelo iz groba, a zatim su tvrdili da je Isus uskrsnuo iz groba. Neki smatraju da Isus nikada nije umro na križu, nego je bio u nekom polusvjesnom stanju, a da je kasnije, kada su ga stavili u grob, jednostavno oživio i da su učenici to proglasili uskrsnućem. Dakle, “Isus nije ni umro pravom smrću”, ta je kritika upućena, takođe, na račun Kristovog uskrsnuća. U Kristovo vrijeme, grobovi su uglavnom bili kopani u nekoj stijeni i unutra je stavljano mrtvo tijelo. Poslje toga je stavljan jedan veliki kamen na ulaz ove pećine - male pećine. Bilo je jako skupo imati grobnicu u vrijeme kada je Isus bio na ovoj Zemlji, jer nije bilo lako iskopati ovu jamu ili grobnicu. Postoji jedna knjiga koju je napisao Frenk Morison, koja se zove “Tko je sklonio kamen?” Jer, ovaj kamen je bio vrlo veliki i postavlja se pitanje: “Tko je sklonio taj veliki kamen?” Zajednički element svih ovih kritika koje su upućene protiv Kristova uskrsnuća je, da neki filozofi i mislioci na ovom svijetu nisu mogli i ne mogu prihvatiti čuda kao takva. Za mnoge čuda i ne postoje. Naime, oni smatraju da određene zakone svemira nitko ne može kršiti. Čuda bi značila kršenje tih zakona, dakle - čuda su nemoguća. Jedni od najizrazitijih predstavnika ove kritike, koja je upućena protiv čuda, jesu panteistički mislilac Benedikt Spinoza i škotski skeptik Dejvid Hjum. Benedikt Spinoza je čitao u literaturi, koju je napisao Isak Njutn, o univerzalnim zakonima prirode. Njutn je inače bio jako religiozan. Međutim, Spinoza je pogrešno upotrebio ovaj univerzalni zakon prirode i kazao je: “Ništa se u prirodi ne događa u suprotnosti sa njenim univerzalnim zakonima, jer oni održavaju fiksirani i nepromjenljivi red.” Dakle, prema riječima Spinoze, postoje univerzalni zakoni prirode i svemira, i pošto su oni fiksirani i nepromjenljivi, ništa se ne može događati što je u suprotnosti sa njima. Po njemu, čuda su kršenje tih zakona, i prema tome, mi ne možemo u njih vjerovati. On još dodaje: “Mi možemo biti apsolutno sigurni da se svaki događaj opisan u Bibliji dogodio u skladu sa prirodnim zakonima.” Drugim riječima, ako se nešto dogodilo što piše u Bibliji, što nije bilo po prirodnim zakonima, to ne može biti istina. Dakle, čuda su nemoguća. Ipak, jedan od najoštrijih argumenata protiv čuda došao je na vidjelo dana jedno stoljeće poslje Benedikta Spinoze, i taj argument je iznio škotski skeptik Dejvid Hjum. On se hvalio svojim argumentom na sljedeći način: “Ponosim se sobom, jer sam otkrio argument koji će za mudre i učene biti vječna provjera svih vrsta praznovjernih zabluda i stoga biti koristan sve dok svijet postoji.” Evo četiri argumenta koje je Hjum naveo protiv Kristovog uskrsnuća i čuda uopće. Prvo: Čudo je kršenje zakona prirode. Drugo: Na osnovu iskustva znamo da postoje ti zakoni. Treće: Mudar čovjek usklađuje svoje vjerovanje sa argumentima. To jest, nelogično je, ako je čovjek mudar, da jednostavno zatvori oči pred argumentima i da vjeruje drugačije. Četvrto: Dokaz protiv čuda je isto toliko jak kao i bilo koji drugi argument iskustva. Dejvid Hjum je zatim kazao: “Mora zato postojati univerzalno iskustvo protiv svakog događaja čuda, inače događaj ne bi zaslužio taj naziv. Stoga, ništa se ne smatra čudom ako se nikada nije dogodilo u normalnom toku prirode.” Dakle, na osnovu ovog argumenta, Hjum je zaključio da nijedno čudo u Bibliji nije vjerodostojno, uključujući i Kristovo uskrsnuće. Zajednička nit svih ovih argumenata, takozvanih naturalističnih argumenata (naturalizam je filozofski pravac koji smatra da sve što se zbiva, zbiva se tu, na ovoj Zemlji, i isključuje svaku mogućnost božanske intervencije iz svemira), jest da je naučno samo ono što se može uvjek iznova potvrditi i takvi događaji se nazivaju “regularnosti”. To znači da je određeni naučni stav moguć samo ako se nešto događa uvijek, i uvijek iznova. Ako se nešto dogodi samo jedanput, to se naziva “singularnost”, i nema razumne osnove da se u to vjeruje. Nauka kao takva, kažu oni, ne može vjerovati u čuda, jer se ona po svojoj prirodi događaju samo jedanput, i nema ponavljanja tih fenomena. Ipak, primjetimo da oni koji na ovakav način sljede nauku, u isto vrijeme vjeruju u mnoge fenomene da su naučni, a ti fenomeni pripadaju realnostima koje su se desile samo jednom. Na primjer, naučnici koji prihvaćaju naturalistički ili evolucionistički pogled na svijet, smatraju da je svijet nastao samo jednom. Dakle, oni koji vjeruju u nemogućnost čuda, prihvaćaju to kao naučnu činjenicu. Ili na primjer, porijeklo prvog života u svemiru. Život je nastao, po njima, samo jedanput, i taj događaj pripada singularnostima. Ipak, naturalisti i evolucionisti vjeruju da se to dogodilo, i da to pripada nauci. Sigurno ste čuli tu iskrivljenu izjavu, “da je evolucija nauka”. To je zaista lako reći, ali je teško potvrditi. Na primjer, krenimo od prve pretpostavke, da svijet ima samo jedan početak. Ovaj događaj ne pripada regularnostima, nego singularnostima. Prema evolucionističkoj teoriji o porijeklu svemira, nazvanoj “Veliki Prasak” ili “Big Beng”, sva materija u svemiru je nastala nakon jedne gigantske eksplozije. Prema drugom zakonu termodinamike, kao što je poznato, svemir ima sve manje i manje upotrebljive energije. Dakle, svemir mora imati svoj početak. To prihvaćaju svi naturalisti. Jedan astronom, agnostik, Robert Džestrou, kaže da se “naučnikovo traženje prošlosti završava trenutkom nastanka svemira, pošto je on nastao u jednom određenom trenutku i vremenu. Od tada, taj događaj se više nikada nije dogodio”. Drugim riječima, onoliko koliko naučni podaci potvrđuju, porijeklo svemira pripada fenomenima koji su singularnost, a ne regularnost. To je jedinstven, jednovremeni događaj, a ipak naučnici naturalisti vjeruju da se to dogodilo. Postavlja se pitanje: Zašto onda odbaciti čuda, jer su i ona događaji koji se ne ponavljaju uvijek iznova i pripadaju singularnostima ili jednovremenim, jedinstvenim događajima? Ili, na primjer, naučnici naturalisti tvrde da je život na planeti Zemlji otpočeo u prvobitnom oceanu samo jedanput, slučajno, i to se nikada više nije desilo. Oni tvrde da se to ne može ponoviti na eksperimentalnom planu, ali da u to treba vjerovati i da je to nauka. A sa druge strane, samo zato što je Kristovo uskrsnuće raritet, što pripada singularnostima, a ne regularnostima, oni ga odbacuju.
Dobro je da zapazimo da iza svih negiranja čuda stoje upravo filozofske pretpostavke o regularnostima i singularnostima. Postoje mnogi fenomeni u koje naturalisti i evolucionisti vjeruju, fenomeni koji pripadaju singularnostima, a oni im pripisuju naučnu vrijednost. Zašto onda, iako Kristovo uskrsnuće pripada singularnostima, ne možemo vjerovati da se to zaista dogodilo? Ono što bi bilo dobro da sada kažemo, je jedna vrlo važna misao koja glasi: “Ako postoji Bog, onda problem čuda više nije problem.” Problem čuda je direktno uključen u postojanje Boga. Ako postoji Bog, čuda su onda, ne više neprirodni, nego prirodni fenomen. Čuda su uključena u pojam Boga, i On može i On čini čuda. U religiji, sa biblijske točke gledišta, nema razloga da ne vjerujemo u mogućnost postojanja čuda. Jedan biblijski apologet, Karl Luis, kazao je: “Ako priznamo Boga, mi moramo priznati čuda.” Zaista, ne postoji druga mogućnost za odluku. Dejvid Hjum nije bio u pravu kada je tvrdio da ono što se dogodilo samo jedanput je apsolutno nemoguće. I cijela povijest Zemlje se dogodila samo jedanput, i ona bi prema tom stavu bila nemoguća. Sada ćemo se okrenuti ka nekim problemima koje su postavljali libelarni teolozi, i ne samo oni, kada je u pitanju Kristovo uskrsnuće. Prvo: Mi imamo četiri povijesna zapisa ili četiri Evanđelja u Bibliji, koja govore o fenomenu Kristovog uskrsnuća. Kao da je Bog smatrao da nije dovoljno jedno Evanđelje, nego u Bibliji imamo četiri Evanđelja, a pored njih nalazimo i druge izveštaje koji govore o Kristovom uskrsnuću. Različiti ljudi su pisali o Kristovom uskrsnuću, i mi te zapise nalazimo u Bibliji. Važno je ovdje istaći, da postoji više manuskripata Novog, nego za bilo koju drugu knjigu staroga svijeta. (U Novom Zavjetu se nalaze Evanđelja i drugi tekstovi u kojima je opisano Kristovo uskrsnuće.) Šta to znači? Manuskripti su spisi koji predstavljaju kopije originala. Postoje originalni spisi koji se zovu “autografi”, što znači “spisi koje su pisali sami autori”. Kasnije, poslje tih originala ili autografa, imamo manuskripte. Manuskripti su, dakle, kopije originala. Ako pošteno pogledate litetraturu, vidjet ćete da postoji više manuskripata Novoga Zavjeta nego za bilo koju drugu knjigu staroga svijeta. Kao da je Bog želio da sačuva taj tekst, da svi ljudi svih vremena, koji žele da saznaju istinu o Kristovom uskrsnuću, mogu imati dovoljno argumenata da u to vjeruju. Na primjer, mnoga klasična djela postoje i danas na osnovu malog broja manuskripata. Sa druge strane, Novi Zavjet je poduprt sa više od 5300 (pet tisuća i tristo) manuskripata. Dakle, kada je u pitanju Novi Zavjet u kome se nalazi opis Kristovog uskrsnuća, mi imamo više od 5300 manuskripata. To znači da posedujemo čitavo bogatsvo tekstualnih informacija o Kristovom uskrsnuću. Ovaj podatak iznosimo jer je to povijest, to je nauka, to je nešto opipljivo. Drugo: Manuskripti Novog Zavjeta stariji su od manuskripata drugih knjiga staroga svijeta. To znači, ako imate autograf ili original, vrlo je važan vremenski period između pisanja autografa i prvih kopija manuskripata. Za većinu spisa staroga svijeta ovaj jaz je negde oko tisuću godina. Kada su u pitanju spisi Novog Zavjeta, jaz između autografa ili originalnih spisa i prvih manuskripata je negde oko 100 (sto) godina. Zašto je ovo vrlo važno? Sto godina je vrlo mali period u kojem bi moglo doći do nekih izmena teksta. Ili jednostavno, bili su živi očevici. Dakle, prve kopije koje imamo, kada je u pitanju Novi Zavjet u kome se nalazi izveštaj o Kristovom uskrsnuću, nastale su u vrijeme kada su još uvijek bili živi očevici, oni koji su se lično susreli sa uskrslim Kristom. Treće: Točnost manuskripata, to jest kopija Novog Zavjeta, bolja je nego kod drugih starih knjiga. Na primjer, ako uzmete indijsku Mahabharatu i usporedite manuskripte u odnosu na original, njihova točnost je negdje oko 90%. Ako usporedite, recimo, kopije Homerove “Ilijade” u odnosu na original, točnost je negdje oko 95%. Ali, ako uporedite točnost kopija Novog Zavjeta u odnosu na originalne autografe, njihova tačnost je između 99,9% i 100%. Četvrto: Broj različitih autora. Kao da Bogu nije bilo dovoljno da jedan autor piše o Kristovom uskrsnuću, nego imamo četiri autora. Dakle, broj različitih autora Novog Zavjeta koji su pisali o ličnosti Isusa Krista i o događajima koji su vezani za Njegov život veći je od broja autora koji su opisali druge događaje staroga svijeta. Ako želimo negirati Kristovo uskrsnuće kao povijesni događaj, tada moramo staviti pod sumnju sve druge povijesne događaje. Četiri ličnosti su pisale Evanđelja: Matej, Marko, Luka i Ivan. Kao da ni to Bogu nije dovoljno, jer još četiri druge osobe su pisale poslanice (koje se također nalaze u Novom Zavjetu), u kojima spominju Kristovo uskrsnuće. Tko je to bio? Bili su tu apostol Pavao, koji je vjerovatno bio u Jeruzalemu kada je Isus razapet; zatim, bio je tu Jakov, Isusov polubrat, koji vjerovatno nije bio Kristov pristalica za vrijeme Njegovog života, ali poslje Kristove smrti i uskrsnuća je prihvatio Krista i postao jedan od stupova jeruzalemske crkve. Jakov piše da je Isus ustao iz groba. Dalje, bio je tu Petar, Kristov bliski suradnik, koji piše o Kristovom uskrsnuću, a postoji također i jedna mala poslanica koja spominje taj događaj, a koju je napisao Juda (ali ne onaj koji je izdao Krista, nego jedna druga ličnost). Dakle, uočavamo harmoniju i konzistentnost ovih izveštaja. Svi ovi ljudi: Matej, Marko, Luka, Ivan, Pavao, Jakov, Petar, Juda, pišu o jednom događaju. Ne samo četiri osobe, nego je ovdje riječ o osmorici ljudi koji su pisali konzistentno, harmonično, o fenomenu Kristovog uskrsnuća. Peto: Postoji šest različitih, ali ne i kontradiktornih izveštaja o uskrsnuću Kristu. To su: Evanđelje po Mateju 28. poglavlje, Evanđelje po Marku 16. poglavlje, Evanđelje po Luci 24. poglavlje, Evanđelje po Ivanu 20. i 21. poglavlje, Djela apostolska 1. poglavlje, Prva poslanica Korinćanima 15. poglavlje. A Biblija kaže: Dva ili tri svjedoka su dovoljna za jedan vjerodostojan izvještaj. Šesto: Bilo je preko pet stotina ljudi koji su vidjeli Krista poslje Njegovog uskrsnuća, samo u jednom navratu. U Prvoj poslanici Korinćanima, 15. glavi se kaže: “Najprije vam predadoh što i primih, da Krist umre za grijehe naše po Pismu...” To je Isusova smrt. On je umro za naše grijehe, kao što je prorečeno u Pismu (Bibliji), jer u Starom Zavjetu je prorečena Kristova smrt. “... i da bi ukopan i da usta treći dan po Pismu...” Znači, Isus je umro, bio je ukopan, i treći dan je uskrsnuo iz groba. “... i da se javi Kefi, a potom jedanaestorici apostola.” A sada ono što želimo da naglasimo, 6. stih:
“A potom ga vidješe jednom, više od pet stotina braće, od kojih mnogi žive i sad, a neki i pomriješe.” Što znači ovaj tekst? Ovaj tekst je nastao 60. godine naše ere, ili možda samo nekoliko godina kasnije. Zamislite da ste vi bili u crkvi u Korintu i apostol Pavao dolazi i propovjeda u vašoj crkvi, i kaže: “Braćo, Isus je umro, uskrsnuo iz groba, javio se Kefi, zatim se javio i drugim apostolima, a potom se susreo sa više od pet stotina ljudi, od kojih neki žive i sad, a neki pomriješe.” Što ste vi mogli da uradite? Mogli ste da kažete i uradite sljedeće: “U redu Pavle, ja idem na prvi brod i otići ću u Jeruzalem da vidim koji su ti koji žive sad, da vidim da li su oni stvarno vidjeli uskrslog Krista.” Ovo je jedan naučni podatak, vrlo bitna stvar, da već u vrijeme apostola Pavla, 30 godina nakon Kristove smrti, neko je mogao provjeriti, susresti se sa ljudima koji su vidjeli uskrslog Krista. Dakle, sve ove stvari su više nego dovoljne za uspostavljanje činjenice da je Isus uskrsnuo. Pročitajmo jedan od tih izvještaja o Kristovom uskrsnuću. Čitat ćemo Evanđelje po Luci, 24. poglavlje. Ovo je vrlo lijep i vrlo bitan tekst. Tekst kaže: “A u prvi dan nedeljni dođoše vrlo rano na grob...” O kome je ovdje riječ? Tko je to došao vrlo rano na grob? To su bile žene, neke od mnogobrojnih koje su voljele Krista. “... i donesoše mirise što pripraviše, i neke druge žene s njima...” Znači, ove žene su došle u nedelju vrlo rano na grob. 2. stih kaže: “Ali, nađoše kamen odvaljen od groba. I ušavši, ne nađoše tijela Gospoda Isusa. I kad se one čuđahu tome, gle, dva čovjeka stajaše pred njima u sjajnim haljinama. A kad se one uplašiše i oboriše lica k zemlji, rekoše im: ‘Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego ustade, opomenite se kako vam kaza kad biješe još u Galileji, govoreći da sin čovečiji treba da se preda u ruke ljudi grešnika i da se razapne, i treći dan da ustane.’ I opomenuše se riječi njegovih. I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalima. A to biješe Marija Magdalena i Ivana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima.” I kad su kazali apostolima, šta se onda dogodilo? “I njima se učiniše njihove riječi kao laž i ne vjerovaše im. A Petar ustavši otrča ka grobu, i natkučivši se (naslonivši se) vidje same haljine gdje leže, i ode čudeći se u sebi šta bi.” Ovo je za mnoge ljude najčudnija izjava svih vremena koja je zapisana u Novom Zavjetu - da je Isus ustao iz mrtvih. Iznesimo sada još nekoliko bitnih argumenata u prilog činjenice da je Isus Krist ustao iz mrtvih. Prvo: Porijeklo i kontinuirano postojanje crkve. Naime, povijesno i psihološki je nemoguće da su sljedbenici Kristovi, koji su prilikom Kristovog raspeća bili potpuno duhovno porušeni, u periodu od samo nekoliko dana poslje tog događaja išli u svijet sa tolikom nečuvenom radošću. Pokušat ćemo da ovo objasnimo običnim riječima. Zamislite, recimo, da ste vi bili Kristov učenik; tri godine ste sljedili Krista onim prašnjavim izraelskim putevima, tako da su vas svi znali. Krist je bio osporavani učitelj - govorio je nešto neobično i novo. Zamislite činjenicu da vas svi poznaju, znaju da ste vi njegov sljedbenik, da ste ostavili svoju rodbinu, svoj posao i išli za ovim neobičnim učiteljem. Vjerovali ste da će On, vjerovatno, osloboditi hebrejski narod od Rimljana i da će hehrejski narod konačno biti slobodan. Vjerovali ste, vjerovatno, da ćete vi biti neki ministar u vladi koju će Krist kasnije osnovati. Vjerovali ste u Boga, vjerovali ste da je Krist poslan od Boga, ali prvenstveno ste očekivali od njega da bude politički vođa naroda. Kad odjednom, poslje tri i po godine, umjesto da uzme krunu, On biva razapet kao najveći zločinac na križu. Kakvi bi bili vaši osjećaji? Bili bi strašni, doživjeli biste duboko razočarenje. Ako pažljivo čitate biblijski tekst, vidjet ćete da su u trenutku Kristovog hapšenja, učenici bili psihički potpuno porušeni i razočarani do temelja. Svi su pobjegli, a samo se Petar usudio da iz prikrajka promatra što će se desiti sa Kristom. Možete zamisliti Petra kako stoji u onoj hebrejskoj sudnici. Vatra je bila založena u predvorju sudnice, a Kristu se sudilo. I dok su Krista udarali, Petar je stajao tu kod vatre, grijao se i razmišljao. Vjerovatno je bio duboko oronuo i razočaran. Sve mu se srušilo u životu: “Zašto sam ostavio svoje ribarske mreže i svoj čamac? Zašto sam krenuo za tim neobičnim učiteljem?” A jedna žena mu kaže: “I ti si jedan od Njegovih!” A Petar kaže: “Ne, nikada ga nisam vidio.” Pa po drugi put mu priđu i kažu: “Jezik kojim govoriš te izdaje da si Njegov sljedbenik.” Petar ponovo negira Krista. Ovo Petrovo negiranje pokazuje u kojoj su mjeri Kristovi učenici bili razočarani. Biblijski tekst kaže da su svi pobjegli u jednu gornju sobu u gradu Jeruzalemu od straha od svojih progonitelja. Čekali su, a Krist je bio razapet, i to u vrijeme Pashe. Pasha je jedan od najvećih biblijskih praznika i ljudi su dolazili u Jeruzalem sa svih strana. Kristovi učenici su čekali da se ovo silno mnoštvo raziđe iz Jeruzalema i da oni pobjegnu, jer može biti da će i njih zadesiti ista sudbina kao i njihovog vođu. Bili su duboko razočarani. Međutim, kada je Krist uskrsnuo, i poslje susreta s Njim, ti ljudi koji su bili potpuno porušeni, ući će u taj isti grad. Ne zaboravimo da je Jeruzalem bio veliki grad, i da su svi znali šta se dogodilo. Svi su znali da je na križu, srednjem križu, između dva razbojnika, razapet Isus koji je tvrdio da je Mesija. Svi su poznavali učenike i znali su što se dogodilo. Ali, Kristovi učenici, koji su bili duhovno porušeni, kada su sreli uskrslog Krista, ulaze u taj isti grad sa velikom odvažnošću, sigurnošću i čvrstinom, i uzvikuju: “Taj Isus koga ste vi razapeli uskrsnuo je iz groba!” Da li znate što se tada dogodilo? U tom istom Jeruzalemu koji je gledao Isusovu smrt, tri tisuće ljudi je prihvatilo Krista, pet tisuća ljudi je prihvatilo Krista, veliko mnoštvo je prihvatilo Krista ... Taj isti grad, u kojem su neki vikali: “Raspni ga! Raspni ga!”, sada su prihvatili činjenicu da je Isus Mesija (Spasitelj) i poverovali su u Njega. U srcu postojanja crkve leži vijest o Kristovom uskrsnuću - da smrt nije poslednje stanište čovjeka, već da je Netko, tko je tip čovjeka, predstavnik ljudske rase, pobjedio grob - da je Krist uskrsnuo iz mrtvih. Kako možemo još potvrditi ovu činjenicu? Da li znate da je od 12 Kristovih učenika, 11 njih umrlo mučeničkom smrću? Samo je Ivan prognan na otok Patmos i umro prirodnom smrću, iako je i on bio progonjen. Mi možemo pretpostaviti da bi neko od njih bio spreman da prihvati laž - međutim, svi su bili spremni i život svoj da daju za istinu o Kristu. Smrt za njih više nije predstavljala nikakav problem. I vidjet ćete kad apostoli govore, citirajmo ovdje Ivana: “I život se javi, i vidjesmo, i svjedočimo, i javljamo vam život vječni!” “Život! Život! Život!”, kaže Ivan. “Život se javi! Život vidjesmo!” “Što vidjesmo i čusmo, to javljamo i vama, da i vi imate zajednicu sa nama. I ovo vam pišem da radost vaša bude ispunjena.” Život! Život! Smrt više nije najtragičnija realnost! Postoji netko tko je pobjedio smrt! Za nepunih, možda, stoljeće i pol ili dva stoljeća, od jedne omražene religije, Kristova religija je postala dominantna religija Rimske imperije. Da li znate da je u 4. stoljeću i sam rimski imperator prihvatio Krista? U srcu vijesti koja je zadobila svijet stoji istina o Kristovom uskrsnuću. Da Isus nije ustao iz mrtvih, Novi Zavjet nikada ne bi bio napisan. Mi znamo da je Novi Zavjet remek djelo književnosti i mnogo čega drugog. Tko bi uložio toliki trud i tolike muke da napiše biografiju nekog koji je tvrdio da je Mesija, da je poslan od Boga, ali mu se karijera završila sramnom smrću? Ali, Isus je ustao iz groba, i zato je grupa ljudi koja je pisala Novi Zavjet uzela svoja pera i sa neviđenim entuzijazmom pisala o ovom najvećem događaju. I u svim tim spisima zapažamo jasno izraženo uverenje da je Isus Krist umro, da je ustao iz mrtvih i da je dobio božansku silu od Oca. Zatim, treće: Prazan grob je snažna indikacija u prilog činjenice Kristovog uskrsnuća. Već smo spomenuli da postoji teorija da je netko ukrao Kristovo tijelo, da su ga ili ukrali Njegovi učenici ili Njegovi neprijatelji. Hajde da stavimo pod lupu ove mogućnosti. Ako ozbiljno pogledamo činjenice, vidjet ćemo da i jedna i druga alternativa izgledaju nemoguće. Pored činjenice da je rimska straža stajala pored groba i da je grob bio zapečaćen, ako je bilo tko od Kristovih neprijatelja ukrao Kristovo tijelo, u trenutku kada su Kristovi učenici išli u grad Jeruzalem i objavljivali: “Isus je uskrsnuo iz mrtvih!”, što bi uradili Kristovi neprijatelji, da su zaista ukrali Njegovo tijelo? Kazali bi: “Lijepo je što vi propovjedate, ali evo Kristovog tijela!” Povijesna je činjenica da do ovakvog djela ili izjave nikada nije došlo. Sve ovo korjenito pobija mogućnost da su Kristovi neprijatelji ukrali Njegovo tijelo. Isto je toliko nemoguće i da su Kristovi učenici ukrali Njegovo tijelo. Zašto? Prvo: Zaista je nemoguće da su Kristovi učenici sačuvali takvu laž, takvu zavjeru unutar svog kruga i unutar svoje vlastite psihe. Zamislite vi sami, da ste bili sledbenik Isusa Krista i da znate da Isus nije uskrsnuo, ali sa nevjerovatnim entuzijazmom propovjedate gigantsku laž: “Isus je uskrsnuo iz groba!” Vjerovatno bi njih troje, možda, bilo tvrdoglavo i umrlo sa mačem u ruci, ali sigurno je da bi netko od njih izdao ovu tajnu, tim više što ne bi mogli da je zadrže unutar njih samih. Drugo: Nemoguće je vjerovati da su oni propovjedali laž, zato što su to bili ljudi spremni da žrtvuju svoja dobra, kao i svoju krv, svoj život, u službi Kristovoj. Nemoguće je verovati da je sve ovo bilo bazirano na jednoj velikoj laži. Kako su onda beskrajna radost, sigurnost i sila došli u njihove živote poslje Kristovog raspeća, ako je sve ovo laž? Sve činjenice ukazuju da postoji samo jedno objašnjenje za prazan grob. Isusova tvrdnja da je Sin Božji bila je istinita, i nikakvi okovi smrti i tame nisu ga mogli zadržati u grobu. On je ustao i On živi. U toku svih vjekova postoji jedno nebrojeno mnoštvo siromašnih i bogatih, jednostavnih i školovanih, starih i mladih, milioni onih koji dan za danom osjećaju u svojim vlastitim srcima i životima sigurnost da je Isus Krist zaista ustao i da živi danas. Ako budete čitali Bibliju, vidjet ćete da se tamo govori o mogućnosti da čovjek uspostavi, putem molitve, kontakt sa Kristom. To je smisao biblijske religije. Pokušajte, ovo se ne može objasniti racionalnim putem. Ako bi neki religiozni čovjek želio da vam prenese svoje iskustvo, on bi vam kazao da pokušate da uspostavite kontakt sa Isusom Kristom, a On će naći načina da vam se obrati i da vas osvjedoči da On živi i danas. U Evanđelju po Mateju, 28. poglavlje, 6.stih, kaže se: “Nije ovdje, jer ustade kao što je i kazao.” Kako su ovo lijepe riječi. Zatim, Rimljanima poslanica, 10. poglavlje, 9. stih: “Jer ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod i veruješ u srcu svom da ga Bog podiže iz mrtvih, biti ćeš spašen.” Vrlo zanimljiv tekst. Dakle, Kristovo uskrsnuće je srž religije. Svatko može da uzme Bibliju i da analizira praktiče implikacije vjere u Kristovo uskrsnuće. Za ovaj put, poruka glasi: Glavna vijest, centralna vijest, je da je Krist uskrsnuo iz groba i da On i danas živi.
- 17:13 -
Komentari (34) - Isprintaj - #
