utorak, 25.08.2009.
Život poslije smrti
Odakle potičemo? Tko smo? Što je smisao našeg života? Kakva nas budućnost čeka? To su pitanja koja nam se uvijek iznova nameću. Na ova pitanja postoje samo dva tumačenja: ili je čovjek slučajna skupina atoma, koju je oblikovala beskrajna igra slučaja tokom miliona godina, ili je on, zajedno sa živom i neživom prirodom, djelo Stvoritelja, neizmjernog u mudrosti, sili i ljubavi. Biblija, koja je istinski religioznom čoveku temelj vjere i života, upoznaje nas sa Stvoriteljem, otkriva nam kako je postao čovjek i govori nam o njegovoj vječnoj sudbini. Prvi biblijski izvještaj upoznaje nas s činjenicom da su nebo i Zemlja sa svojim stanovnicima akt Božje stvaralačke moći: “U početku stvori Bog
nebo i zemlju.” (1. Mojsijeva 1,1) “Riječju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovih sva vojska njihova... Jer on reče, i postade; on zapovijedi, i pokaza se.” (Psalam 33,6.9) U prvom poglavlju 1. Knjige Mojsijeve pošto je opisano oblikovanje Zemlje i stvaranje biljnog i životinjskog svijeta, opisuje se i stvaranje prvog čovjeka: “Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božjemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.” (1. Mojsijeva 1,26.27) U drugom poglavlju iste knjige zapisana je ponovljena povijest o stvaranju, obogaćena ulaženjem u određene i vrlo značajne pojedinosti. Tu je opisano postanje čoveka, ali i njegova struktura: “A stvori Gospod Bog čoveka od praha zemaljskoga, i udahne mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.” Isti tekst u prijevodu koji je izdala “Stvarnost” glasi: “Jahve, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) Ovaj kratki izvještaj ističe ne samo vezu koja postoji između Boga i čoveka već ističe sve što je moguće utvrditi o postanku čovjeka i njegove strukture:
1. Čovjek je sastavljen od dva elementa – prah zemaljski i dah života (ili duh životni).
2. On je spoj ovih dvaju elemenata.
3. Čovjekovo osnovno obilježje označeno je činjenicom da je on “duša živa”, tj. živo biće.
U izvještaju o stvaranju čovjeka ističu se tri grupe riječi na kojima je potrebno da se zadržimo, a to su: “dah života”, “duša živa” i “po obličju Božjemu”. Ni u jednoj od ove tri grupe riječi ne spominje se izraz besmrtnost ili besmrtna duša. Međutim, ipak postoji vrlo rasprostranjeno mišljenje da je Bog stvorio čovjeka sa besmrtnom dušom. Pristalice tog mišljenja smatraju da je Bog stvorio čovjeka besmrtnim, jer ga je stvorio “po obličju svojemu”, a Bog je besmrtan. Nadahnuti izveštaj četiri puta spominje da je Bog stvorio čoveka na svoju sliku ili po svom obličju (1. Mojsijeva 1,26.27; 5,1; 9,6). U 1. Mojsijevoj ili knjizi Postanka nemamo određenu izjavu koja bi nam bliže objasnila u čemu je Bog stvorio čovjeka prema svojoj slici - obličju. Apostol Pavao daje u tom pogledu objašnjenje kad kaže: “I obučete u novog čoveka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine.” (Efežanima 4,24) Čovjek je stvoren kao čisto pravedno i sveto biće. U moralnom pogledu čovjek je bio Božja slika. Učiti i vjerovati da je čovjek stvoren kao besmrtno biće zato što je stvoren prema slici besmrtnog Boga, nema nikakve logične osnove. Ako bismo vjerovali da je čovjek besmrtan zato što je ovako stvoren, onda bismo također morali vjerovati da je čovek svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan, jer je Bog svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan. Svakome je jasno da je to apsurd. U Svetom pismu ili Bibliji se čovjeku nigde ne pridaje atribut besmrtan. Taj atribut daje se jedino Bogu koji je “car nad carevima i gospodar nad gospodarima, koji sam ima besmrtnost”. (1. Timoteju 6,15.16) Razmotrimo sada drugu grupu riječi - “dah života”. Bog je načinio čovjeku tijelo od “praha zemaljskoga”, udahnuo mu u nos “dah života”, i tako je čovjek postao “živa duša”. Izvještaj ne kaže da je Bog udahnuo čovjeku besmrtnu dušu. Udahnuo mu je “dah života”. Izrazi “dah života”, “dah Božji”, “duh Božji” ili “duh” označavaju, kad je riječ o sastavu ili postanku čovjeka, jedno isto načelo, isti princip života - besvjesnu oživljujuću silu, koja je Božji dar: “Kad bi On dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek.” (Knjiga o Jobu 34,14.15 - Stvarnost) “Duh Božji stvorio me je, i dah svemogućega dao mi je život.” (Knjiga o Jobu 33,4) “Dah” i “duh” znače životni princip, i ovdje se upotrebljavaju kao riječi slične po značenju. Karakteristika hebrejske poezije, kojoj pripada i Knjiga o Jobu, jesu takozvani paralelizmi: u drugom stihu samo drugim izrazima ponavljaju se misli iskazane u prvom stihu. To se vidi iz dvaju navedenih citata. Izrazi “dah Božji” i “duh” imaju isto značenje. U času smrti, koja je obrnuti proces od procesa stvaranja, Bog uzima čovjeku “dah”, ili “duh”, i čovjek se opet vraća u prah od koga je načinjen: “I vrati se prah u zemlju kao što je bio, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.” (Propovjednik 12,7) Živi čovjek u kome je “dah života” ili “duh”, ne posjeduje time besmrtnost, jer je taj “dah života” u njemu samo za izvjesno vrijeme, a ne za vječnost. U času smrti dah mu se oduzima, i čovjek odlazi u grob, vraća se u prah: “Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.” (Psalam 146,4) Što znači izraz “duša živa”? Znači li ovaj izraz isto što i “besmrtna duša”? Nipošto! “Živa duša” nije neko odvojeno biće koje bi se uselilo u beživotno tijelo. Kako je čovjek stvoren? Bog je u beživotno tijelo udahnuo dah života, životnu silu, i tako je čovek postao živa duša, individualno biće. “Dah” ili “duh” u Bibliji se nikada ne izjednačuje sa “dušom”. “Duša” je sam čovjek, a “dah” je sastavni dio čoveka. Da izraz “živa duša” ne znači i “besmrtna duša” proizlazi i iz činjenice da se tim izrazom označavaju i stvorenja niža od čoveka. Četiri puta hebrejski izraz “nefeš” (duša) odnosi se na niža stvorenja - životinje, prije nego što je primjenjen i na čovjeka: “Potom reče Bog: neka vrve po vodi žive duše... I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču... Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim. A svemu zvjerinju zemaljskom... i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.” (1. Mojsijeva 1,20.21.24.30) Udahnjivanjem životnog daha čovek je postao živa duša ili biće. Srce je počelo da mu kuca, krv teče, mozak misli, a životni procesi da se odvijaju. Prilikom smrti dešava se obrnut proces – Bog uzima od čoveka životni dah, srce prestaje da kuca, tok krvi se zaustavlja, um prestaje da djeluje i životni procesi se gase. Čovek se vraća u prah, u isto beživotno stanje odakle je došao. Napominjemo da čovek nije stvoren za to da umre, već da vječno živi. Međutim, on nije stvoren besmrtan. Stvoren je s mogućnošću da to postane, a da bi to mogao postati, prema svom Stvoritelju trebalo je da pokaže potpuno povjerenje i poslušnost. Na žalost, prvi čovjek nije izdržao probu vjernosti i poslušnosti. Prestupio je izričitu Božju zapovijed, odvojio se od Boga, izvora života, i postao rob grijeha koji donosi tragične posljedice: “Jer je plaća za grijeh smrt ...” (Rimljanima 6,23) Za palog čovjeka ipak postoji nada. Bog se u svojoj neizmjernoj ljubavi pobrinuo za čovjekovo spasenje. “Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorođenoga dao, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.” (Ivan 3,16) Čovjek umire prvom prirodnom smrću zbog Adamovog grijeha: “... kao što kroz jednog čovjeka dođe na svijet greh, i kroz grijeh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagriješiše.” (Rimljanima 5,12) Iako po Adamu svi umiremo prvom ili prirodnom smrću, ne moramo umrijeti drugom ili vječnom smrću. Po Kristu možemo biti nasljednici besmrtnosti ili vječnog života. To ćemo postati ako u ovom životu izaberemo Božji put, život u skladu s Božjom voljom; ako dopustimo da Krist svojom riječju i svojim Duhom obnovi u nama Božju sliku, Božji moralni karakter, i ako u stalnoj zajednici s Kristom ustrajemo u dobrim djelima i svetom življenju do kraja (Rimljanima 2,6-8). U Knjizi o Jobu postavlja se jedno pitanje. Pitanje je zapisano u 14. poglavlju Knjige o Jovu, 10. stih: “A čovjek umire iznemogao, i kad izdahne čovjek, gdje je?” Dakle, kad izdahne čovjek, gdje je, kuda ide? Što se zbiva sa čovjekom u tom trenutku? Kakva sve shvaćanja postoje u filozofiji i teologiji kada je u pitanju konstitucija ljudske ličnosti? Povijesno gledano, uglavnom postoje tri shvaćanja. Prvo shvaćanje je takozvana “dihotomija”. To je staro shvaćanje i ono kaže da se čovjek sastoji od dva bitna elementa: od duše i od tijela. Ova dva entiteta, tijelo i duša, suprotni su jedno drugom. Oni su bitno različiti. Jedan autor kaže da su tijelo i duša kao kap vode i kap ulja; kad čovjek umre, ulje ide ulju, a voda ispari ili ide vodi. Drugo shvaćanje koje postoji, koje je također zanimljivo, je “trihotomija”. Naime, postoje ljudi koji smatraju da postoji tijelo, duh i duša. Više se ne radi o dva konstitutivna elementa čoveka, nego o tri: tijelu, duhu i duši. Na primjer, Aristotel je govorio da čovek ima duh koji je on nazvao “nus”, što znači “razum”, da ima dušu, što je za njega bila neka vrsta vitalnosti (to je za njega bio život), i tijelo koje je samo tijelo. Danas postoje i shvaćanja koja uče da je čovjek načinjen od više osnovnih dijelova. Ovo shvaćanje se zove “polihotomija”, što znači “više sastavnih dijelova”. Na primjer, današnji autori kažu: “Postoji fizička priroda čovjeka, postoji fiziološka dimenzija, postoji anatomska dimenzija u čovjeku, postoji duhovna priroda kojoj pripada sociološki aspekt čovjeka, racionalni, psihološki, religiozni i tako dalje.” To su uglavnom osnovna shvaćanja koja postoje. Ono što je u mnogome uticalo i na sam religiozni svijet i na svijet uopće, je učenje starogrčkih filozofa, uključujući prvenstveno velikog grčkog filozofa Platona, koji je živio u 3. st. prije Krista. Od Platona pa naovamo, u filozofiji i u dobrom dijelu kršćanstva se smatra da postoje dva svijeta koja su radikalno različita. Najprije, navodno postoji svijet ideja, gdje stanuju duše koje su besmrtne. Ovaj svijet ideja je navodno savršen, nepromjenljiv, ne prolazan, vječan. To je navodno vječni svijet. Sa druge strane, postoji i ovaj materijalni svijet koji je zao, koji je promijenjiv, koji je prolazan, koji je podložan promjenama - dakle nesavršen. Duše ili ideje koje stanuju u ovom vječnom svijetu, kada sagriješe nešto u tom svijetu, po kazni dolaze i nastanjuju se u ljudsko tijelo. Dakle, po Platonu, čovjek se sastoji od dva bitna elementa, od tijela i od duše. I sam Aristotel kasnije, kao što smo rekli, govorio je da se svi entiteti u svemiru, premda je on više bio empirista, sastoje od “nusa” ili “razuma”. To je božanski elemenat ili forma. Ta forma definira supstancu ili drugi dio koji je prolazan, koji je zao. Dakle, vrlo sličan koncept. Na primer, kada bismo pitali Platona, da li je drvo koje se nalazi tu negdje vani realno, što mislite što bi on rekao, da li je to drvo realno? Ili za neko cvijeće, da li je to realno cvijeće ili nije? On bi rekao: “Nije, naravno. Pravo cvijeće se nalazi u nama, u duši našoj, a to pravo dolazi iz svijeta ideja. Ovo je samo sjena, odsjaj.” Dakle, Platon tvrdi da smo mi nesvjesni postojanja jednog drugog svijeta koji postoji, gdje stanuju duše koje su vječne, koje su neprolazne i koje dolaze u ljudsko telo i nastanjuju se u njega. Platonovo učenje je unešeno u religiju, i u teologiju putem jednog od crkvenih otaca koji ga je najviše volio. To je bio Augustin. U to vrijeme, u 4. st., Augustin je čitao Platona i ta ideja mu se svidjela: “Izvanredno, postoje duše koje su vječne, a sa druge strane, tijelo koje je materijalno”, i Augustin je tu vidio srodnost sa biblijskim učenjem. Tako je ideja o besmrtnosti ljudske duše ušla u kršćanstvo. Trebalo je onda sačekati 13. st., da dođe Toma Akvinski, pa da uđe i Aristotel, koga su uglavnom arapski filozofi u srednjem vijeku čitali i poznavali. Putem spisa Tome Akvinskog i Aristotel će ući u učenje crkve. Toma Akvinski je tako pokušao da pomiri Augustina i Platona – da pomiri njihova učenja. Što se dogodilo? Augustin je počeo da uči da se, ustvari, čovjek sastoji od dva dijametralno različita elementa: od duše i od tijela. Ako je duša vječna, ona je, dakle, neuništiva - ona je dio božanskog. Potrebno je, onda, pronaći mjesto, kada dođe sud Božji, gdje će se ona mučiti. Ali, ona se ne može mučiti vremenski, pošto je besmrtna, već se mora mučiti vječno, i tako je rođena ideja o paklu. Kasnije, kada su vremena postala malo manje barbarska, pokazali su se problemi. Koji problemi? Ako je čovek živio 60 godina i griješio, da li je pravedno da vječno ispašta u paklu? Kako pomiriti vrijeme i vječnost? Dakle, za grijehe učinjene u vremenu, čovek će ispaštati ili mučiti se vječno. To je jedan problem sa kojimu su se suočili biblijski teolozi. Zatim, iza toga, kada su vremena postala još malo manje barbarska, onda su smatrali da postoji i drugi dio, a to je čistilište, tako da će čovjek koji sagriješi otići u pakao, mučit će se neko vrijeme, doći će u čistilište, i iz čistilišta će otići u raj. Ali, još uvijek je ideja o vječnom paklu ostala da postoji u religiji. Međutim, prije nego što analiziramo biblijski tekst, skrenuli bi pažnju da ovdje postoje problemi. Ako je istina da će postojati vječni pakao i vječni raj, to je vraćanje u neznabošto, o čemu ćemo malo kasnije više reći. A sada ćemo otvoriti prvu stranicu Biblije, i čitat ćemo prvo poglavlje 1. Knjige Mojsijeve. Ovdje imamo zanimljiv tekst, mi smo ga već čitali nekoliko puta. Prvi stih kaže: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” A drugi stih kaže: “A zemlja biješe bez obličja i pusta, i biješe tama nad bezdanom, i Duh Božji dizaše se nad vodom.” Zapazimo izraze koji se ovdje koriste, odnosno šta je bilo prije nego što je Bog progovorio? Tama, tišina, lice bezdana, eho praznine, zemlja bez obličja i pusta, ništa, a onda odjednom u 3. stihu: “I reče Bog...” Uvjek kada Bog govori nešto se događa. “Dabar Elohim” - “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost’.” Iz ničega je postalo nešto. I onda se opisuje stvaralačka aktivnost Boga. Odjedanput, eksplozija života. I onda 26. stih kaže: “Potom reče Bog: ‘Da načinimo čovjeka po svom obličju’.” “Da načinimo.” Rekli smo ranije da je ovo pluralis deliberacijus, koji govori i aludira na trojstvo. “Da načinimo čoveka po svom obličju” znači: čovjek je planirano biće, čovjek nije produkt slučaja. Na osnovu Biblije, čovjek nije proizvod slučajnog sudara molekula, čovjek je planirano biće, božanski Savjet ga je planirao, Trojstvo ga je planiralo. I 27. stih kaže: “I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božjemu stvori ga, muško i žensko stvori ih.” Da odmah podsjetimo na jednu činjenicu, a to je da se ovdje koristi riječ “ha adam”, kada je u pitanju čovjek. U riječi “ha adam” uključeni su i muški i ženski rod. “Ha adam” nije samo muški rod. Sada dolazimo u 2. poglavlje, gdje se nalazi ključni tekst za razmišljanje u ovom poglavlju - 7. stih. Tekst kaže: “I stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i udahne mu u nos duh životni, i posta čovjek duša živa.” Bilo bi dobro da ovaj tekst znamo napamet, jer on je ključni. Biblija kaže: “I stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga”. Dakle, po Bibliji su postojala dva elementa od kojih je čovek stvoren. Prvo, to je prah zemaljski. “I stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga.” Što zatim piše u Bibliji? “I dunu mu u nos duh životni.” U originalu, u hebrejskom tekstu stoji “nišmat haim”. Dalje tekst kaže: “I posta čovjek duša živa”, original kaže “nefeš haja”. Izraz “nišmat haim” ili “duh životni” u Bibliji ne predstavlja neki svjesni element. To možemo potvrditi činjenicom da i biljke imaju “nišmat haim”, i životinje imaju “nišmat haim”. Engleski komentatori i teolozi ovo prevode obično sa “spark of life”, što znaši: “iskra života, princip života”, nešto što čini neki entitet živim. “Nišmat haim” nije svjesni dio, to je iskra života, to je princip života. Možemo reći da je to bio prvi dah koji je Bog udahnuo u nos Adama. “I posta čovjek duša živa.” U Bibliji duša nije samo jedan dio čoveka. Preko 800 puta u Starom Zavjetu se spominje riječ “nefeš”. “Nefeš” označava cijelog čovjeka i mi često kažemo: “Koliko duša ovdje ima?” Zato u teologiji važi jedan princip, i to je važno da zapamtimo: čovjek nema dušu, čovjek je duša. Pitanje je obično: “Da li čovek ima dušu ili nema dušu?” Čovek je duša, on nema dušu, cijeli čovjek je duša. To se dogodilo prilikom stvaranja čovjeka. Što se događa prilikom smrti? Knjiga propovjednikova, 12. poglavlje, 7. stih. Ovdje je riječ o tome šta se događa sa čovjekom kad umre. Tekst kaže: “I vrati se prah u zemlju kako je bio, a duh se vrati k Bogu, koji ga je dao.” Dakle, kad čovjek umre, prah se vraća u zemlju, duh se vraća Bogu koji ga je dao, a što je sa dušom? Navest ćemo jedan primjer da bismo lakše razumeli odgovor na ovo pitanje. Zamislimo da imamo jedan sanduk koji se sastoji od dasaka i eksera. Ako rastavimo ovaj sanduk i stavimo daske na jednu stranu, a eksere na drugu stranu, gdje je sanduk? Hajde dalje da čitamo, što Biblija kaže, što se događa sa čovekom kad umre. Psalmi Davidovi, 94. poglavlje, 17. stih: “Kad mi Gospod ne bi bio pomoćnik, brzo bi se duša moja preselila onamo gdje se muči.” Što znači ova riječ koju je Daničić preveo - “muči”? Gdje se muči, gdje se šuti, gdje je tišina. Dobro je da spomenemo činjenicu da se u Bibliji nigde ne spominje riječ “pakao”. U našem prijevodu ćemo naći na mnogo mjesta riječ “pakao”, međutim, u originalnom tekstu, u hebrejskom tekstu stoji riječ “šeol”. “Šeol” je mjesto mrtvih, mjesto tišine, mjesto mraka, mjesto gdje prestaju sve ljudske aktivnosti. To je “šeol”. U Novom Zavjetu se koristi riječ “hades” ili “ad”, i mi tako kažemo. Vuk Karadžić je stalno tu riječ prevodio sa “pakao”. Dakle, u originalu ne postoji riječ “pakao”. I “had” ili “ad” u grčkom jeziku, je mjesto gdje prestaju sve ljudske aktivnosti. Zato psalmista kaže: “Kad mi Gospod ne bi bio pomoćnik, brzo bi se duša moja preselila onamo gdje se šuti”, gde je tišina, gdje prestaju sve aktivnosti. U 115. Psalmu, 17. stihu, kaže se: “Neće te mrtvi hvaliti, Gospode, niti oni koji siđu onamo gde se muči.” Dakle, mrtvi su na mjestu gdje je tišina. Hajdemo dalje, 146. Psalam, 4. stih: “Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju; taj dan propadnu sve pomisli njegove.” Dakle, tekst ne kaže da kad čovjek umre, da duša odlazi u raj ili u pakao. Psalmista kaže: “Iziđe duh iz njega i vrati se u zemlju svoju, taj dan propadnu sve pomisli njegove.” Idemo ponovo u Knjigu propovjednikovu, i čitat ćemo nekoliko različitih tekstova da bismo dobili pravilno razumljevanje biblijskog učenja o tome što se dešava sa čovjekom kad umre. Knjiga propovjednikova, 9. poglavlje, 5. i 6. stih. Ovo je vrlo važan tekst: “Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti im ima plaće, jer im se spomen zaboravio. I ljubavi njihove i mržnje njihove i zavisti njihove nestalo je, i više nemaju dijela nigdje, ni u čemu, što biva pod suncem.” I deseti stih kaže: “Sve što ti dođe na ruku da činiš, čini po mogućnosti svojoj, jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš.” Znači, propovednik ne kaže da čovjek, kad umre, ide u raj ili u pakao. Propovednik kaže da čovjek odlazi u grob. Knjiga proroka Daniela, još jedan tekst iz Starog Zaveta, 12. poglavlje, 2. stih: “I mnogo onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudit će se, jedni na život vječni, a drugi na sramotu i prekor vječni.” Znači, kada Isus dođe, kada Mesija dođe, Daniel kaže: “Mnogo onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudit će se.” Biblija smrt uspoređuje sa snom. Čovjek u trenutku smrti prelazi u nesvjesno stanje i čeka dan Kristovog drugog dolaska, sudnji dan, dan uskrsnuća. Međutim, to je isti trenutak: ako čovjek umre, prelazi u jedno nesvjesno stanje, a sljedeći trenutak otvara svoje oči. Za njega tu ne postoji nikakav period vremena. Kada smo već u Knjizi proroka Daniela, u 12. poglavlju, 13. stih kaže: “A ti idi ka kraju”, riječ je o Danielu, “i počivat ćeš i ostat ćeš na djelu svom do svršetka svojih dana”. “Spavat ćeš do kraja vremena”, kaže drugi prijevod. Dakle, kad čovjek umre, po Bibliji, on se nalazi u stanju neke vrste sna. To je Stari Zavjet, možda Novi Zavjet uči nešto drugo. Idemo sada u Evanđelje po Ivanu, u 11. poglavlje, riječ je o Lazaru, Kristovom prijatelju. Čitat ćemo 11. stih i nadalje: “Ovo kaza i potom reče im: ‘Lazar, naš prijatelj, zaspa, nego idem da ga probudim.’ Onda mu rekoše učenici njegovi: ‘Gospode, ako je zaspao, ustat će.’ A Isus im reče za smrt njegovu, a oni mišljahu da govori za spavanje sna.” Dakle, Krist smrt uspoređuje sa snom. To nije jedini slučaj u Novom Zavjetu. Recimo, u Evanđelju po Luci, 8. poglavlje, 52. stih i nadalje, govori se o devojci koja je umrla. Tekst kaže: “Svi plakahu i jaukahu za njom, a On reče: ‘Ne plačite, nije umrla nego spava.’ I potsmijehivahu mu se znajući da je umrla. A on izagnavši sve uze je za ruku, i zovnu govoreći: ‘Devojko! Ustani!’ I povrati se duh njezin, i ustade odmah.” Dakle, i u ovom slučaju, i u ovom tekstu, Krist je smrt usporedio sa snom. U knjizi Djela apostolska, 13. poglavlje, nalazimo vrlo bitan tekst. 36. stih kaže: “Jer David posluživši rodu svojemu po volji Božjoj umrije, i metnuše ga kod otaca njegovih, i vidje truljenje.” Riječ je o Davidu, hebrejskom caru. David je umro, pogrebli su ga i on čeka u grobu. U Prvoj Poslanica Solunjanima, 4. poglavlju, 13. stih i nadalje: “Neću vam pak zatajiti, za one koji su umrli, da ne žalimo kao i ostali koji nemaju nade. Jer ako verujemo da Isus umrje i uskrsnu, tako će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim. Jer vam ovo kazujemo riječju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, nećemo preteći one koji su pomrli.” Dakle, ljudi u Solunu su izgubili neke od svojih milih i dragih, i vjerovali su da će oni kasnije možda biti spašeni. Pavao kaže: “Nemojte se brinuti, mi nećemo preteći njih”, jer evo šta kaže u 16. i 17. stihu: “Jer će sam Gospod sa zapovješću, s glasom arkanđelovim, i s trubom Božjom sići s neba, i mrtvi u Kristu će prvo uskrsnuti. A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima, biti ćemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti.” Dakle, Pavao kaže: “Nemojte se brinuti, oni koji su u grobovima uskrsnut će, mi ćemo biti preobraženi i zajedno ćemo s Gospodom krenuti na nebo.” Postoji jedan sjajan tekst u Evanđelju po Ivanu, u 5. poglavlju, koji je sličan onom tekstu u knjizi proroka Daniela - 28. i 29. stih: “Ne divite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božjega. I izići će koji su činili dobro u uskrsnuće života, a koji su činili zlo u uskrsnuće suda.” To su Kristove riječi koje je zapisao Ivan u svom Evanđelju. Dakle, postoji dan, dan sudnji, dan kada će Bog suditi ljudima, tada će svi koji su u grobovima čuti glas sina Božjega i zbiće se, saznali smo, dva uskrsnuća: uskrsnuće života i uskrsnuće smrti. Rezimirat ćemo još jedanput cijelu misao. Dakle, čovjek je stvoren od praha zemaljskoga, Bog je udahnuo u čovjeka duh životni i čovek je postao duša živa. Kad čovjek umre, prah se vraća u zemlju, duh ili taj princip života, iskra života, vraća se Bogu. Čovjek postoji samo u Božjem sijećanju, i to je dovoljno, da ga se Bog sijeća. Bog o njemu ima sve informacije i kada bude došao sud Božji, kada Krist po drugi put bude došao, dogodit će se uskrsnuće - uskrsnuće mrtvih, i tada će svi ljudi doći na sud Božji - tada će primiti nagradu ili kaznu. U slučaju ako prihvatimo činjenicu da postoji vječni pakao i vječno čistilište, onda se vraćamo u mnogoboštvo, jer šta to znači? To znači da su zlo i dobro dva vječna principa. Ako na jednom kraju svemira bude postojalo zlo, a na drugom bude postojalo dobro, kakav će to svemir i život u njemu biti? To je upravo neznabožačko učenje, mitraističko ili perzijsko učenje, da postoje dva vječna principa, što znači dva vječna boga. Na osnovu Biblije, mi smo o tom govorili u nekom od predhodnih tema, zlo nije vječna realnost, zlo je grijeh, uljez u ljudsku realnost, grijeh ima svoj početak i imat će svoj kraj. Jedino je dobro, to jest Bog, vječni princip. Još jednu važnu misao želimo da iznesemo. Kada je zmija, koja je bila medij Sotone, u Edenskom vrtu razgovarala sa Evom, što je kazala Evi? “Nećete vi umrijeti”, tako je prvi put lansirana ideja da je čovjek besmrtno biće. Biblijsko učenje je sljedeće: čovjek ima takozvanu “uslovnu besmrtnost”. Šta to znači? Čovjek može vječno živjeti, čovjek nije stvoren da umre. Jedan svećenik je na sahrani kazao jednu zanimljivu misao, lijepu misao: “Čovjeku se čini da je smrt samo dio drugih ljudi, a ne i njega samoga.” I to je velika istina. Mi nismo stvoreni da umremo, čovjek je stvoren da živi. Smrt ili zlo je jedan ne prirodni entitet koji je ušao u ljudsku realnost, ali čovjek nikad sam u sebi neće imati besmrtnost. Čovjek ima uslovnu besmrtnost, on može vječno živjeti. Čovjek može vječno živjeti pod jednim uslovom, da nikada ne kida vezu sa Bogom. U Bibliji jasno piše da Bog jedini ima besmrtnost, i mi ćemo čitati taj tekst. Znači, čovjek može vječno živjeti pod uslovom da živi u zajednici sa Bogom. Poslušajmo apostola Pavla, koji govori o Bogu, 1. Poslanica Timoteju, 6. poglavlje, 16. stih: “...koji sam ima besmrtnost.” Šta to znači? Ako čitamo neki drugi prijevod on će glasiti ovako: “Koji jedini ima besmrtnost.” On, Bog, jedini, “koji sam (jedini) ima besmrtnost i živi u svijetlosti kojoj se ne može pristupiti, kojega nitko od ljudi nije vidio, niti ga može vidjeti, kojemu čast i država vječna. Amen.” Dakle, Bog jedini ima besmrtnost, a čovjek ima uslovnu besmrtnost, i on može vječno živjeti pod uslovom da živi u zajednici sa Bogom. Što znači biti čovjek? Biti čovjek znači obećati nešto. Kome obećati? Bogu. Biti Bog, znači biti u stanju zavjeta prema čovjeku. Zato je vrlo važno da čovjek živi u stanju zavjeta sa Bogom. Ponovo se vraćamo na prošlu misao - ako je zlo vječni entitet, ako će na jednom dijelu svemira postojati pakao, a na drugom raj, onda je zlo vječni element. Biblija govori da ljudska povijest ima svoj početak. I ne samo da ljudska povijest ima svoj početak, nego i grijeh ima svoj početak na ovoj planeti, ali grijeh ima i svoj kraj. Doći će dan kada će smrt, kada će zlo, biti jednom zauvjek uništeno. Gdje to piše? Mi ćemo o tome govoriti kada budemo govorili o tisućljeću. Za sada, Otkrivenje Ivanovo, 20. poglavlje, 14. stih: “I smrt i pakao bačeni biješe u jezero ognjeno. I ovo je druga smrt.” Sve je nestalo, i smrt i pakao su bačeni u jezero ognjeno, nema više groba, nema više smrti, nema više zla, nema više grijeha. “I vidjeh novo nebo i novu zemlju”, kaže 21. poglavlje. Naravno, postoje u Bibliji tekstovi koje neki smatraju problematičnim, i mi ćemo spomenuti ključne tekstove koji mogu predstavljati problem kada čitate Bibliju. Jedno od onih klasičnih mjesta gdje ljudi imaju problema kada čitaju naš prijevod, jest razgovor Krista sa razbojnikom na križu. Da li se sjećate, ako ste čitali Bibliju, šta je Isus rekao razbojniku na križu? “Zaista ti kažem, danas biti ćeš sa mnom u raju.” Da pokušamo da nađemo taj tekst. Evanđelje po Luci, 23. poglavlje, 43. stih: “I reče mu Isus: ‘Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju’.” Važno je podsjetiti da kada je Biblija pisana na svom originalnom jeziku, nisu postojali znakovi interpunkcije. Tek kasnije su u našim tekstovima dodate točke i zarezi. Ako uzmemo originalne tekstove, pogledamo manuskripte, vidjet ćemo da ne postoje znakovi interpunkcije. Zato mi smatramo da ovaj tekst treba da izgleda ovako u prijevodu: “Zaista ti kažem danas, danas ti kažem, biti ćeš sa mnom u raju.” Zašto mi smatramo da zarez treba ići poslje “danas”, a ne prije “danas”? Ne na osnovu svoje zdrave pameti, da bismo vodu navrtali tamo, nego na osnovu konteksta cijele Biblije. Kada je Krist izgovorio ove riječi razbojniku: “Zaista ti kažem danas, biti ćeš sa mnom u raju”? Kada? Koji dan? U petak. Da li je Isus tog dana bio u raju? Nije bio u raju. U Evanđelju po Ivanu, u 20. poglavlju, u 17. stihu, zapisane su riječi gdje Isus, nakon svog uskrsnuća, kaže jednom od svojih učenika: “Nemoj me dodirivati, jer se još ne vratih Ocu svojemu.” Postoje i drugi tekstovi koje ćemo spomenuti, koji mogu predstavljati problem za shvaćanje. Prvo, u Novom Zavjetu, u određenim tekstovima, na primjer u Mateju 5. poglavlje, 22. i 29. stih, 10. poglavlje, 28. stih, 18. poglavlje, 9. stih, 23. poglavlje, 5. stih i tako dalje, spominje se izraz “gehena”. Otkud ova riječ? Da li je riječ o paklu? “Gehena” je jedna riječ koja potiče iz Starog Zavjeta. Prvi put se spominje u Drugoj Knjizi Dnevnika, u 33. poglavlju, 6. stih. O čemu je riječ? Riječ je o jednoj dolini pored grada Jeruzalima koja se zvala “Dolina sinova Enomovih”. Ova dolina je bila dolina smetlišta, gde su Hebreji bacali svoje smeće. (Prije toga se u Bibliji spominje činjenica da su tu nekada, oni koji su prihvatili neznabožačku religiju, prinosili svoju djecu neznabožačkim bogovima. To je bio čest slučaj kod starih naroda.) Kasnije to smeće, koje su bacali Hebreji, bilo je paljeno i to je stalno gorijelo. Zato za biblijske pisce, to smetlište koje je gorijelo, predstavlja tip ili simbol jezera ognjenog, vatre koja će uništiti zlo jednom zauvijek. “Gehena” je, dakle, aluzija na Dolinu sinova Enomovih, gde su nekada dijeca prinošena na žrtvu, a smeće koje je gorijelo predstavljalo je simbol ili tip uništenja. Ima jedan drugi zanimljiv primjer gdje se spominje vječna vatra. Onda oni koji smatraju da postoji vječni pakao kažu: “Evo, vatra će vječno gorijeti.” U Judinoj poslanici se spominje taj vječni oganj. 7. stih: “Kao što Sodom i Gomor, i okolni njihovi gradovi, koji su se prokurvali onako kao i oni, postaviše se za ugled i muče se u vječnom ognju.” I naravno, evo “muke u vječnom ognju”. Što Petar kaže o tom istom slučaju? 2. Petrova Poslanica, 2. poglavlje, 6. stih: “I gradove Sodom i Gomor sažeže.” Da li je ovdje riječ o vječnoj vatri? Ovdje nije više riječ o vječnoj vatri, nego se kaže: “I gradove Sodom i Gomor sažeže i razvali i osudi i postavi za ugled bezbožnicima koji bi ostali.” Ako pogledamo i druge tekstove koji govore o Sodomi i Gomori, vidimo da Biblija jasno kaže da su oni u potpunosti bili uništeni. Kada je riječ o vječnoj vatri, u kontekstu cijele Biblije, smatramo, nigde se ne kaže da će vječno gorijeti predmeti u vatri, već se kaže da su posljedice vatre, koja predstavlja potpuno ili konačno uništenje - vječne. Ima jedan izraz u Otkrivenju Ivanovom, koji također može predstavljati problem. 20. poglavlje, 10. stih: “I Đavao, koji ih varaše bi bačen u jezero ognjeno i sumporno, gdje je zvijer i lažni prorok, i biti će mučeni dan i noć u vijeke vijekova.” I sada, naravno, ovdje piše da će Sotona biti mučen “u vijeke vijekova”. Uvijek u Novom Zavjetu kada stoji izraz “u vijeke vijekova”, stoji isti grčki izraz u različitim svojim formama. On glasi “eis ton aionon”. Ovaj izraz možemo bukvalno prevesti “u vječnost”, “zauvjek”, “biće izmučeni jednom za cijelu vječnost”, “jednom zauvjek”, to će biti vatra koja će jednom zauvek uništiti grijeh, grijeh će jednom zauvjek nestati i nikada se više neće pojaviti. Spomenut ćemo sa nekoliko riječi priču o Lazaru i bogatašu koja predstavlja klasični događaj koji se citira u prilog činjenice da postoji vječni pakao. Evanđelje po Luci, 16. poglavlje, 19. stih i nadalje: “Čovek neki pak biješe bogat, koji se oblačiše u skrlet i u svilu, i življaše svaki dan gospodski i veseljaše se. A bijaše jedan siromah, po imenu Lazar, koji ležaše pred njegovim vratima gnojav, i željaše da se nasiti mrvama koje padahu s trpeze bogatoga, još i psi dolažahu i lizahu gnoj njegov. A kad umre siromah, odnesoše ga anđeli u naručje Abrahamovo, a umrije i bogati i zakopaše ga. I u paklu kad biješe u mukama podiže oči svoje i ugleda izdaleka Abrahama i Lazara u naručju njegovu. I povikavši reče: ‘Oče Abrahame! Smiluj se na me i pošalji mi Lazara neka umoči u vodu vrh od prsta svojega, i da mi rashladi jezik, jer se mučim u ovome plamenu.’ A Abraham reče: ‘Sinko! Opomeni se da si ti primio dobra svoja u životu svome, i Lazar opet zla, a sad se on tiješi a ti se mučiš. I pored svega toga postavljena je među nama i vama velika propast, da oni koji bi htjeli odavde k vama preći, ne mogu, niti oni otuda k nama ne prelaze.’ Tada reče: ‘Molim te dakle, oče, da ga pošalješ kući oca mojega, jer imam petoro braće, neka im posvjedoči da ne bi i oni došli na ovo mjesto mučenja.’ Reče mu Abraham: ‘Oni imaju Mojsija i proroke, neka njih slušaju.’ A on reče: ‘Ne, oče Abrahame! Nego ako im dođe ko iz mrtvih, pokajat će se.’ A Abraham mu reče: ‘Ako ne slušaju Mojsija i proroka, da tko i iz mrtvih ustane neće vjerovati’.” Ako promatramo literarni kontekst u kome se nalazi ova Kristova priča, vidjet ćemo da je ona smještena u kontekst pokajanja. 15. poglavlje sadrži tri najlepše Kristove parabole o pokajanju: o izgubljenoj ovci, o izgubljenom dinaru i najlepša priča o izgubljenom sinu. Zatim se nalazi priča o bogatašu i sluzi, gdje se takođe tretira tema pokajanja. Zatim slijedi priča o bogatašu i Lazaru, i u 17. poglavlju se nastavlja tema pokajanja. Naime, sve Kristove priče se sastoje uglavnom od dva djela, od takozvane slike baze, jer je Krist često uzimao primjere koji su bili poznati u narodu - nešto što je narod poznavao. Ova slika baze je mogla biti istinita ili nije morala biti istinita. Isus je krenuo od poznatog i vodio je ljude ka nepoznatom. Nepoznato je bila Njegova pouka koju je On želio da saopći svojim slušateljima. On je imao nešto da im kaže, našto da im poruči, ali htio je da ih vodi od poznatog ka nepoznatom. Oni su jako dobro poznavali sliku baze. Na primjer, priča o sijaču. Krist kaže: “Izađe sijač da sije sjeme. Jedno sjeme je palo pokraj puta, drugo na dobroj zemlji”, itd. Svi su poznavali sliku sijača. Krist koristi ovu sliku o sijaču da bi svojim učenicima saopćio jednu važnu pouku. Još jednom da ponovimo, ova slika baze ili slika osnove je mogla biti istinita ili ne. U slučaju Lazara i bogataša, riječ je o priči koju su Hebreji donjeli kada su se vratili iz ropstva, iz Babilona, i oni su joj dali svoju interpretaciju, a narod je jako dobro poznavao tu priču. Krist koristi tu priču da bi ih poučio pokajanju. Centralna pouka priče je: vi ste toliko tvrdoglavi, ni da ustane neko iz mrtvih, vi ne biste vjerovali. Kada bismo bukvalno tumačili ovu priču, i kada bismo željeli da svakom detalju ove priče damo doktrinalnu vrijednost, onda bi i oni koji vjeruju u vječni pakao došli u sljepu ulicu. Jer, zamislimo raj, mi smo ovdje u raju, uživamo u hladovini, a vidimo preko ove provalije ljude kako se muče, vidimo nekog od naših milih i dragih, i razgovaramo sa njim. Ako bukvalno tumačimo ovu Kristovu priču, nitko ne može doći do rezultata. Zato mi tražimo centralnu vijest. Centralna vijest je: pokajte se, na osnovu Mojsija i proroka. Isus je uzeo priču iz naroda koja je bila poznata, i na osnovu ove priče, dakle, želio je da svoje slušatelje pouči određenim istinama. Velika vijest, na osnovu onoga što Biblija iznosi, je da zlo nije vječna realnost. Možda je ovo čudna vijest za neke, možda će neke iznenaditi, možda će neki o ovome razmišljati, ali ovo je biblijsko učenje. Vijest Biblije jest da smrt nije kraj, da će doći dan uskrsnuća, i zato se sjećamo velikog događaja kada je Isus uskrsnuo iz mrtvih. Priča se da je jedan poznati propovjednik, svećenik, iznenada bio pozvan da propovjeda na jednoj sahrani. Išao je kroz sva četiri Evanđelja i tražio je Kristove propovjedi, što je to Isus propovjedao na sahranama, jer je znao da je Isus bio na sahranama, i želio je da vidi što je to Isus propovjedao ne bi li i on to isto mogao da propovjeda, ali uzalud. Otkrio je da je Isus svaku pogrebnu povorku, na kojoj je prisustovao, izmjenio u trijumfalnu povorku. Smrt nije mogla postojati ondje gdje se On nalazio. I kada su mrtvi čuli Njegov glas, oni su se vraćali u život. Biblijska poruka glasi: “Ja sam uskrsnuće i život, ako tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.” Biblija kaže: “Tko ima Sina Božjega ima život, ko nema Sina Božjega nema života.” Zato je velika biblijska vijest da postoji uskrsnuće Isusa Krista, da postoji dan sudnji kada će svi doći na Božji sud, i kada će jedni primiti nagradu, a drugi kaznu.
- 18:27 -
