nedjelja, 26.07.2009.
ČUDA
Biblijski kršćani smatraju da je Bog umješan u cijeli tok ljudske povijesti, da On djeluje u ljudskoj povijst. Međutim, postoje događaji kada Bog na jedan neuobičajen način djeluje u ljudskoj povijesti, i mi te događaje nazivamo čudima. To su određeni događaji ili zbivanja koja mi pripisujemo posebnoj, naročitoj Božjoj aktivnosti. Dakle, to nisu neki uobičajni događaji. Bog sigurno intervenira na neki, rekli bismo “manje primjetan način”, kada održava prirodan tok stvari, ali djeluje i tako da mi to nazivamo čudima.
U Bibliji postoji veliki broj čuda. Kada budemo govorili detaljnije šta su čuda i kako ih možemo podjeliti, mi ćemo onda reći koja čuda pada u koju kategoriju.
Mnoga biblijska čuda su ismijavana. Jedno od najvećih čuda koje je opisano u Svetome Pismu jest Kristovo uskrsnuće. Ovo čudo je bilo od ranih početaka negirano i čak ismijavano.
U Djelima apostolskim, u 17.glavi, od 18. do 32.stiha je opisana veličanstvena propovjed apostola Pavla u Ateni, za koju neki misle da je bila vrlo bezuspješna. Ne, to nije točno. Ta propovjed apostola Pavla u Ateni je bila uspješna. Međutim, onog trenutka kada je apostol Pavao spomenuo uskrsnuće, grčki racionalisti su se grohoto nasmijali. Slušali su ga dok je pričao o novom bogu.
Naime, on je vješto iskoristio jedan trenutak (to što su Atenjani imali jedan oltar koji nije bio posvećen ni jednom poznatom bogu), pa je pošao od te činjenice, i onda je na njoj izgradio svoju propovjed. Slušali su ga, slušali, dok nije rekao da je Isus uskrsnuo, a kad je rekao da je Isus uskrsnuo, mnogi od onih grčkih racionalista su digli ruke i jednostavno nisu htjeli više da slušaju. Bilo je i onih koji su rekli: “Dođi i opet nam pričaj o tome”.
Jedan paralelan slučaj, vrlo sličan predhodnom, nalazimo isto u Djelima apostolskim, ali u 26.glavi. Možemo pročitati 23. i 24.stih: “Da će Krist nastradati, i da će biti prvi od uskrsnulih iz mrtvih i propovjedati vidjelo narodu Hebrejskom i neznabošcima. A kad on ovo odgovaraše, reče Fest velikim glasom: zar luduješ Pavle? Mnoge te knjige izvode iz pameti”.
Dakle, ovdje se radi o jednom čovjeku, sudcu Festu. Apostol Pavao je njemu, caru Agripi, vojvodama i starješinama pričao o svom obraćenju i misioniranju, i vrlo ih je zainteresirao, ali kad je spomenuo uskrsnuće, onda je Fest rekao: “Pavle, ti si poludio, mnoge su te knjige izvele iz pameti”.
Dakle, ljudi ne mogu lako da se pomire sa činjenicom da postoji uskrsnuće. Ono sa čim se mi lako složimo je, da su ljudi smrtni, da umiru, da bivaju sahranjeni. Ali ne može lako čovjekov razum da prihvati ideju da postoji uskrsnuća.
Čuda su napadana i sa filozofske, i sa naučne strane, pa čak i teološke.
Nauka zaista pokušava da izbaci sva čuda iz svojih objašnjenja prirode. Naučnici, a i drugi, hvale se kako je nauka proterala sva božanstva, pa samim tim i sva čuda iz prirode: “U prirodi vladaju prirodni, naučni zakoni koji su nepromenljivi. Priroda je jedan samodovoljan sistem sa svojim zakonima i ništa izvana ne može da utiče i da mjenja te prirodne zakone”. Tako, dakle, ne ostaje mjesta čudima. Prirodna nauka dakle, ne dozvoljava nikakva čuda.
Pored toga, prirodne nauke, i uopće nauke, rade sa onim što je opće, a ne sa pojedinačnim, što mi nekada kažemo: “One ne operiraju sa singularnostima, nego sa regularnostima”. Možemo to lako da razumijemo, tako što recimo uzmemo matematiku. Matematičare ne interesira da li je krug od blata, ili od čokolade, ili nečeg drugog. Sve osim kugle se zanemaruje. Zatim ih interesira kako se izračunava obujam, površina i tako dalje.
Nauka otkriva ono što je opće u pojedinačnom. Iz mase pojedinačnog, u nauci se izvlači samo ono što je opće. Dok recimo umjetnost, ide obrnutim putem. Ona vam kroz pojedinačno pokaže opće. Nemamo mi u umetnosti recimo ovako: “Dž je brzinom munje pucao u Y, i izbio mu cigaru iz usta”. Ne, mi u umjetnosti imamo konkrentu ličnost, neku pojedinačnu, specifičnu ličnost, ali kroz tu specifičnu ličnost, Pavla Pavlovića, želi da se pokaže nešto što je opće.
Dakle, putevi nauke i umjetnosti su donekle suprotni, i budući da su čuda zaista pojedinačni, singularni događaji, ona ne spadaju u domenu nauke, i nauka ne može da operira sa njima. Zato uopće, rekli bi naučnici, ne treba govoriti o čudima.
Pored toga, postoje ljudi koji kažu, da čak i ako dopustimo da Bog postoji, opet ne smijemo priznati čuda, jer bi to proturiječilo samoj Njegovoj volji, pa čak i prirodi.
Zašto? Zato što najprije tvrdimo da su i prirodni i moralni zakoni izrazi Božje volje, i onda, kada bi Bog činio čuda, odnosno narušavao prirodne zakone ili ih ukidao, On bi proturiječio samome sebi. Zar smijemo onda tvrditi da će Bog proturiječiti samoj svojoj volji da bi stvarao čuda, recimo, pretvarao vodu u vino?
I u teologiji je čak postojao jedan pravac koji se bavio demitologizacijom Biblije. Otprilike, njihov moto bi bio, da Biblija nije božanska riječ, nego neke božanske riječi su u Bibliji. Recimo Isus, ako ga mi nalazimo u Bibliji, to bi bio Isus vjere Njegovih učenika.
Kako su Njegovi učenici vjerovali da On je, tako su i zapisali.
Ali, ako mi hoćemo da nađemo povijesnog Isusa, mi moramo da se koristimo naučnom metodologijom da bi ga pronašli. I ako hoćemo da vidimo istinsku povijesnu situaciju ili događaje koji su se zbivali, a opisani su približno u Evanđelju, onda moramo da ih “demitologizujemo” - očistimo od čuda. Tako bi onda kada je Isus koračao po vodenoj površini, išao preko mora, trebali razumjeti da je išao pokraj mora. To što je On išao preko mora, to je Isus vjere, a prava istorijska činjenica koja nije projekcija vjerujućeg uma, jest, da je Isus šetao pokraj obale, konkretno, Galilejskog jezera.
Dakle, pitanje čuda nije jednostavno. Ona se napadaju sa raznih strana. Da bismo dobro razumjeli kako da branimo naše vjerovanje u čuda, mi prvo moramo shvatiti šta su čuda i koje vrste čuda postoje.
Čuda jesu, zaista, odstupanja od nekog prirodnog toka zbivanja koji se dešava na našoj planeti Zemlji. Ako to čuda zaista jesu, mi moramo da ih razmatramo, zaista, u okviru prirodnih zakona i mi ćemo sva čuda podjeliti na dvije kategorije, u odnosu na dva osnovna prirodna zakona.
Dva osnovna prirodna zakona koja važe, bar na našoj planeti Zemlji, a možda i u celom svemiru, jesu Prvi i Drugi zakon termodinamike. Prvi zakon govori o tome, da u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa novo da nastane niti da se uništi u onom bukvalnom smislu riječi. Dakle, u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa novo da se dometne ili da se oduzme. A drugi zakon kaže, da u zatvorenom sistemu bez dotoka energije nastupa entropija, degradacija - povećava se nered. (Ovo drugo je očigledno. Kad vi posmatrate svoje kuće, zaključujete da morate poslje izvjesnog vremenskog perioda da uređujete krov, da obnavljate fasadu i tako dalje.)
To su dva osnovna prirodna zakona. Misli se da oni važe za cijeli materijalni svemir. Zbog toga neki fizičari izvode zaključak, da mora biti neko tko održava univerzum, a to biće mora biti nematerijalno, mora biti duhovno, da ne bi podleglo tim zakonima. To biće mora biti vanentropijsko. Tako da se fizičari u svojim mislima približavaju Bogu.
Na osnovu ova dva prirodna zakona, mi možemo sva čuda da podelimo u dvije kategorije: čuda prvog stepena i čuda drugog stepena.
Koja su čuda prvog stepena? Čuda prvog stepena su ona koja zahtjevaju specijalno stvaranje. Znači, ona prkose prvom zakonu koji govori da se u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa ni dometnuti ni istinski oduzeti. Prema tome, svaki događaj u kojem se energija ili materija (ili organizacija) poveća u izolovanom sistemu, je čudo koje se odnosi na ovaj prvi zakon i on zahteva jedno specijalno stvaranje.
Da navedemo nekoliko primjera da bi razumjeli ovu prvu kategoriju ili čuda prvog stepena ili stepena “A” (mogli bi možda i tako da ih nazovemo). Koja su to čuda? To su čuda novog kvantiteta. Kad kažemo da se unjeo neki kvantitet u jedan sistem, podrazumjevamo to ili pod masu, energiju, ili informaciju. Znači, te tri stvari.
Kao primjer možemo da navedemo proces stvaranja, onda umnožavanje lepinja i riba koje je Isus učinio. To su prvostepena čuda ili čuda prvog reda, pošto dobijamo novu informaciju. Recimo, u Knjizi Proroka Daniela, rukopis koji se pojavio na zidu Baltazarove palače je isto čudo prvog reda. Onda, pošto život shvatimo kao jedan oblik energije, onda je uskrsnuće čudo prvog reda.
Koja su čuda drugog reda? Čuda drugog reda su ona koja se odnose na drugi osnovni zakon prirode, znači, zakon o entropiji. U prirodi ne postoji ni jedan izolovani proces. Drugo je kad mi dođemo u laboratorij, kad naučnici jedan proces izoliraju, i naprave izolirani sistem u laboratoriju. To je eksperimentalni model. U prirodi ne postoji ni jedan jedini izolirani proces. Na bilo koji process, stanje ili predmet u prirodi, djeluju raznorazne okolnosti, raznorazni drugi procesi i stanja. Dakle, ne postoji izolirani proces. Zato se on dešava u nekom opsegu, sa nekom mjerom, ali ona je statistička. Postoji neka srednja vrijednost, i procesi mogu da odstupaju od te srednje vrijednosti; sve u zavisnosti od inteziteta i broja činioca koji na njega djeluju.
Vanuobičajno, vanstatističko djelovanje na obujam, na brzinu ili na stopu kojom se jedan proces dešava, jesu čuda druge vrste. Ta čuda ne zahtjevaju specijalno stvaranje, nego uobičajeni proces u prirodi biva narušen. To su čuda drugog reda, ili drugostepena, ili stepena “B”.
Da navedemo neka i od tih čuda. Recimo, stišavanje bure na Galilejskom jezeru. To nije nikakvo specijalno stvaranje. Bura bi se sigurno stišala. Znači, bura se stišava nekom stopom. Ubrzavanje te stope je čudo drugog reda. Ona bi se stišala, ali Isus je u stanju da nju stiša mnogo brže. Čudo drugog reda je i abnormalno hvatanje riba od strane učenika, kada je Isus zatražio da ponovo bace svoje mreže. Znači, to su čuda drugog reda. Ona uključuju samo neuobičajno statističko odstupanje od harmonije stanja, i okvira u kome neki proces fluktuira.
U kategoriju prvostepenih čuda može da učestuje samo Bog, a u čudima drugog stepena ne mora obavezno da učestuje Bog. Čuda druge kategorije može da čini i sotona. Mi nekada upotrebljavamo izraze: lažna i istinska čuda. To je opravdano sa biblijske točke gledišta, ali sa naučne točke gledišta, takav izraz bi bio neopravdan, jer sotona čini istinska čuda u odnosu na prirodne zakone. Ali, vidjet ćemo zašto Biblija to naziva lažnim čudima. Za sada je bitno da prvostepena čuda može da čini samo Bog, zato što ona zahtjevaju specijalno stvaranje (ne stvaranje iz nečeg pozajmljenog), a ova drugostepena čuda ne zahtevaju specijalno stvaranje, nego se samo radi o ubrzavanju ili usporenju prirodnog toka.
Ne mora da uvijek bude ubrzavanje. Recimo, kod čuda koje se desilo kada je Jošua osvajao obećanu zemlju, nije se radilo o ubrzavanju, nego o usporavanju jednog prirodnog procesa. Naime, ovdje se radilo o drastičnom usporenju rotacije Zemlje oko svoje osi i rotacije Meseca oko Zemlje.(Jošua 10,11-14)
Znači, poremećaj prirodnog toka, ali bez specijalnog stvaranja, jesu drugostepena čuda. Ono što je vrlo važno je, da prvostepena čuda čini samo Bog, a drugostepena čuda čine i anđeli, pa i sotona. Međutim, nikada anđeli ne mogu da prijeđu granicu između drugostepenog i prvostepenog čuda. U Bibliji postoji 89 prvostepenih i 127 drugostepenih čuda.
Sad ćemo malo da pogledamo kako se čuda odnose prema prirodnim zakonima. Već smo donekle dotakli tu činjenicu. Čudo ne mora obavezno da ukida prirodni zakon. Čudo može da ga modificira ili jednostavno da prirodni zakon ne dođe do izražaja. Oni koji su se školovali vjerovatno se sjećaju kada smo učili jedan zakon o paralelogramu sila. Čuda se odvijaju baš po tom zakonu, zakonu o paralelogramu sila.
Mi ćemo pokušati da na vrlo prost način ilustriramo taj zakon. Zamislimo jedno tijelo na koga djeluju dvije sile pod kutom od 180 stepeni; znači upravo jedna prema drugoj. Ako su te dvije sile istog inteziteta, što će biti? To tijelo ima da stoji u jednoj točki. Ako je jedna sila od tih jača, tijelo će se pomjerati i mogli bismo da kažemo: “njegovo pomjeranje biti će rezultanta između jačine sile A minus sila B (koja je suprotnog djelovanja)”.
Da bismo to lakše razumjeli, možemo da zamislimo da na tijelo koje se kreće djeluju dve sile pod kutom od 90 stepeni, dakle pod pravim kutom. I sada, ako dvije sile djeluju pod kutom od 90 stepeni na neko tijelo koje se kreće, ono će skretati prema onoj sili koja je jača. Tijelo će inklimirati. Ako jednu od ovih dviju sila zamislimo kao beskonačnu silu (pošto Bog predstavlja beskonačnu silu), što će biti? Neće ta beskonačna sila apsolutno poništiti važeću, djelujuću silu koja suprotno djeluje, nego će ona biti apsolutno neprimjetna. Znači, ona će djelovati, ali budući da nasuprot nje stoji neka beskonačna sila, ona će biti skoro zanemariva.
Možemo to da ilustriramo i jednom paralelom iz prirode. Sa zvijezde uvijek sija svijetlost - elektromagnetski valovi putuju velikom brzinom i dolaze do nas. I stvarno, mi noću kad izađemo vidimo da zvijezde sijaju. Međutim, kad sine podnevno sunce, znači jedna mnogo jača sila (zato što nam je Sunce blizu), sunčeva svijetlost “poništi” svijetlost zvijezda. Čini nam se kao da one ne postoje.
Ovo bi bila paralela kojom želimo da objasnimo kako Božja intervencija ne poništava apsolutno prirodne zakone, nego je samo On najjača sila koja čini čuda, a prema važećem zakonu da se sve manje sile pokoravaju većoj sili. Dakle, mogli bi čak da izvedemo zaključak, da se čuda dešavaju po zakonu. Doduše, ne po prirodnom, i zato nauka ne može da operira sa čudima. Međutim, primarno pitanje nije “Da li nauka može da operira sa čudima?”, već “Da li se čuda dešavaju?”.
Ne mora dakle da znači da Bog ukida prirodni zakon kada On čini čuda. Kada je Isus koračao po Galilejskom jezeru, On nije ukinuo Arhimedov zakon, nego je On samo pokazao da je Njegova sila jača od Arhimedovog zakona. Da nije ukinut Arhimedov zakon vidi se iz toga da kada je Petar počeo da korača po jezeru, čim je izgubio božansku silu, upao je u vodu. Dakle, zakoni nisu poništeni, oni nisu ukinuti, nego čudo jednostavno pokazuje da se radi o nekoj posebnoj sili.
Što se tiče primjedbe nekih naučnika da se nauka bavi regularnostima, a ne pojedinačnim događajima ili singularnostima, ovdje je vrlo nedorečena stvar. O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da mi danas u okviru nauke usvajamo jedno restriktivno ili ograničavajuće shvaćanje nauke. Iz tog restriktivnog shvaćanja nauke, možda ne eksplicitno, ali unutra, implicitno se provlači jedan stav, da je kriterij nauke ateističnost. Kriterij nauke ne da ne mora, nego ne smije da bude ateističnost. Osnovni, glavni kriterij nauke mara da bude istinitost. Ne obavezna ateističnost, nego istinitost. Kriterij ili usvajanje postavke da osnova kriterija nauke treba da bude ateističnost je filozofska koncepcija. To nema naučnu argumentaciju, ali istina jest cilj nauke.
Znači, osnovni njen kriterij treba da bude istinitost. Zato ćemo mi morati da mijenjamo malo definicije nauke i da malo drugačije shvaćamo nauku. Nauka se mora dijeliti. Mi moramo uznapredovati u razumijevanju šta je nauka. Dakle, mi možemo stati na jednom stanovištu da sve fenomene objašnjavamo prirodnim zakonima ili da objašnjavamo regularnostima, ali to nama nije garancija da ćemo mi dosegnuti istinitost. To jeste garancija da ćemo mi dosegnuti ateističnost, ali to može biti greška, to može biti laž. Ako je nama imperativ da dosegnemo istinitost, mi moramo da usavršavamo kriterije u nauci.
Mislimo da bi razriješenje ovog problema trebalo da ide u pravcu di treba praviti razliku između operacijskih nauka, znači nauka koje se zaista bave regularnostima i drugih nauka. Znači, jedno su operacijske nauke kao što su recimo: biologija, fizika, kemija i tako dalje, koje se stvarno bave regularnostima koje postoje u prirodnom svijetu. Međutim, postoji jedan skup prirodnih nauka koje se ne bave regularnostima nego singularnostima.
Recimo, arheologija. Arheologija se baš bavi nekim singularnim događajima koji su se desili odavno, kao i sve povijesne nauke, bilo da je to povijesna geologija, bilo da je to ova tradicionalna ili obična povijest, bilo da je to arheologija. U te nauke bi spadale i nauke o porijeklu. Ova distinkcija je vrlo važna, ali ostavljamo sada cijelu stvar nedovršenom. Ipak, važno je da se shvati da nije opravdano uzeti jedno restriktivno shvaćanje nauke i na osnovu toga zanemarivati čuda.
Kriteriji ovako šire, razumske nauke, nije samo eksperimentiranje i opservacija, nego ona koristi uniformnost ili analogije, zakon kauzalnosti i tako dalje. Dakle, malo je drugačije u ovim drugim naukama.
Recimo, arheologija.
Šta znači taj princip uniformnosti? Recimo, kad mi nađemo neku posudu, na osnovu analogija ili uniformnosti, mi budući da danas vidimo da posuda nastaje zahvaljujući nekom inteligentnom biću koje tu posudu oblikuje, pa mu daje šare, mi onda sasvim ispravno zaključujemo da je ta drevni posuda (koji je pravio neki Asirac ili neki predstavnik helenske kulture), pravilo neko inteligentno biće.
Najvažnije je dakle, da mi moramo tako definirati nauku, da istinski, vrhunski, primarni, prvi njen kriterij bude istinitost.
Na primjedbu da su čuda izuzetci od prirodnog zakona, je vrlo jednostavno odgovoriti. To je vrlo slab argument onih koji su protiv čuda. Možda to na prvi pogled izgleda impozantno, međutim, to je vrlo slab argument, zato što i u prirodi postoje pojave koje odstupaju bez da Bog intervenira, ili neke natprirodne sile koje odstupaju od prirodnog toka ili čak i od prirodnog zakona.
Da navedemo barem jedan primer. Navest ćemo primjer koji je vrlo interesantan. To je ponašanje vode. Voda je jedno vrlo prosto kemijsko ujedinjenje. Samo vodik i kisik, a ponaša se vrlo čudnovato. Znamo da se sva tijela na toplini šire, a na hladnoći skupljaju. (Čak i djeca u školama pričaju šale u kojima su ljetnji dani duži zato što su topliji (pa se onda šire), a zimski dani su kraći zato što je zimi hladno, pa se onda skupljaju. Dakle, ta šala proističe iz tog fizičkog zakona kojem se pokoravaju sva fizička tijela.) Voda se pokorava tom zakonu.
I stvarno, ako uzmemo vodu na 45 stepeni, i počnemo da je hladimo, voda postaje sve gušća i gušća, i najgušća je na 4 stepena. Mi možemo da napunimo flašu vodom i da je stavimo u frižider. Kad se ohladi, vidjet ćemo da “nedostaje” vode u našoj flaši. Ništa nije neobično, ništa nije začuđujuće. Voda se samo ponaša po prirodnom zakonu.
Zamislimo naučnika koji zna da važi prirodni zakon koji točno određuje kako će se ponašati fizička tijela, ali, recimo, ne zna kako se voda ponaša. Pri provjeravanju on hladi vodu i ispod 4 stepena, pa konstatira da odjednom voda umjesto da se i dalje skuplja, počinje da se širi.
Taj naučnik bi pomislio da pravi eksperimentalnu grešku, pa bi otišao kući da odspava, i došao bi ponovo sutra u laboratorij i postavio bi ponovo eksperiment. Vjerovatno bi ga taj drugi eksperiment uvjerio da može biti da postoji odstupanje, izuzetak od pravila.
I naravno, priroda je sama potvdila to pravilo, nije čekala naučnike da riskiraju. Voda kada se hladi na 3 stepena, pa na 2, pa na 1, ona se sve više i više širi, tako da je sve lakša i lakša i onda led isplivava na površinu vode što ima izuzetnu svrsishodnost, jer ustvari to čuva biljni i životinjski svijet u vodenim bazenima: rijekama, potocima, banjama, močvarama.
Ali pazimo, voda se ne ponaša suprotno prirodnom zakonu. Znači, ona se ponaša donekle po prirodnom zakonu. To nije prosta suprotnost prirodnog zakona, nego ona poštuje prirodni zakon. Ali vidimo kako se dešava pravo pravcato čudo koje ima izuzetnu svrsishodnost da bi se očuvao živi svijet u vodi. Ako bi voda hladeći se i pretvarajući se u led postojala sve teža i teža, led bi padao na dno rijeka, padao bi na dno mora, i tako redom, i ne bi bilo tog sunca koje bi moglo da otopi te rijeke, a sav živi svijet bi, jasno, izumro. Već ispod leda je +4 stepena, a na dnu rijeka može biti i +15 stepeni. Sve zavisi, naravno, od dubine rijeke.
Ono što je za nas sada vrlo važno je, razlikovanje pravih i lažnih čuda. Da bismo na pravi način razumjeli prava i lažna čuda, moramo da se pozabavimo sa elementima koje jedno čudo sadrži.
Koji su elementi jednog čuda? Elementi jednog čuda su: psihološki, kauzalni (ili uzročni) i teleološki.
Psihološki moment se sastoji u tome, što su čuda izuzetno rijetki događaji i kod nas izazivaju psihološku reakciju začuđenosti, pa i zaprepaštenja.
Kauzalni ili uzročni - svako čudo mora imati neki adekvatni uzrok iza sebe. Bilo bi apsurdno tvrditi da se neko čudo dešava bez uzroka.
Treći (teleološki) dolazi od grčke riječi “teleos”, što znači: kraj, svrha nečega i vrlo je važan da bismo razlikovali prava i lažna čuda. Jer, rekli smo da se sa nekog vanbiblijskog aspekta, sotonina čuda ne mogu da proglase za lažna čuda.
Znači, postoji neka specifična biblijska kriteriologija ili aksiologija, vrednovanje, koje nam omogućava da određena čuda klasificiramo kao prava ili lažna. Sa vanbiblijskog stanovišta, i sotonina čuda su prava čuda, koja zaista narušavaju normalan tok prirodnih zbivanja.
Psihološki element čuda - šta to znači? To znači da čuda izazivaju u našem duhu određene psihološke reakcije. Recimo, zaprepaštenje. Svatko od nas kad bi vidio demonstraciju jednog čuda, sigurno bi to u njemu izazvalo neki neuobičajan efekat. U ovom psihološkom smislu, čuda ne moraju biti ona prava čuda tj. nadprirodnog porijekla.
Recimo, dešavaju se neke neobjašnjive stvari u životu nekih ljudi. U Bernu postoji jedna crkva na platou iznad rijeke. U njenoj blizini postoji jedan zid koji je dubok ili visok 40 metara. I na tom zidu postoji jedna tabla, gdje točno piše datum kada je jedan danski student jahao na konju i propao preko tog zida. I zapazimo, letio je 40 metara dole, udario u kamenu podlogu i ostao živ. To može izazvati određeni psihološki efekat. Moguće je da se taj student spasao pukim slučajem pošto je bio na konju. Kažu da se konj baš razbio, a on je bio na konju. Konj je amortizirao njegov udar, i student nije nastradao.
Jedan čovjek koji je bio posjetiloc, prepisivao je događaj sa ploče, i on kaže: “Dok sam ja to prepisivao, prošle su dvije gospođe koje su se za trenutak zadržale kod ploče i grohoto se nasmijale”. One nisu vjerovale da može nešto tako biti, jer su vidjele koliko je taj zid velik.
Međutim, on kaže da je razgovarao sa sveučilišnim profesorima iz tog grada, i kažu da je to sigurno povijesni događaj, nema dileme. Taj student je to protumačio kao Božje proviđenje i postao je propovjednik. 40 godina od tog momenta on je živio i propovjedao Božju riječ.
Možemo navesti i neki drugi primjer.
Znamo da je opasan pad i sa 10 metara (može čovjek da se ubije), a znamo da je Vesna Vulović pala sa 10 tisuća metara 26.siječnja 1972.godine i ostala živa.
Jedan sovjetski avijatičar je tokom drugog svjetskog rata (1942.godine) slučajno ostao živ, iako mu se na visini od 6705 metara nije otvorio padobran, a ostao je živ jer je skliznuo niz padinu pokrivenu debelim slojem snjega.
To je nešto što je zaista čudnovato. Ali vidjet ćemo, sa biblijskog stanovišta to ne možemo da proglasimo za čudo. Zašto? Zato što biblijska kriteriologija uključuje i druge elemente. Koje? Kauzalitet. U predhodno navedenim slučajevima radi se o slučajnostima, dok pri pravim čudima očigledna je nužnost čuda kao rezultata djelovanja nadprirodne sile.
Na primer, u Djelima apostolskim 3,1-8; 9,32-34 imamo izveštaje koji govore da apostoli nisu činili čuda zahvaljujući svojoj sili. U tim stihovima se stvarno govori da oni čine čuda u ime Isusa Krista. Apostoli nisu bili čudotvorci. Oni su samo bili kanal preko kojih je Bog činio čuda. Nije apostol Pavao mogao da kaže: “Evo, šetam ja sada gradom, sad ću ja da napravim neko čudo”. Nego onda kada mu Duh Sveti kaže:
“Ovdje i ovdje ćeš da interveniraš na čudesan način”.
Dakle, apostoli nisu bili čudotvorci, nego su oni bili kanal preko kojih je djelovao Duh Sveti. Božanska energija je samo preko njih djelovala. Ona je mogla da djeluje i van njih. Bog je našao za shodno da djeluje kroz njih. Međutim, najvažnije je da se ovdje ističe pravi uzrok čuda, i da on ne pripada krugu prirodnih, ovozemaljskih bića.
Treći kriterijum je vrlo važan. A to je taj teleološki element, dakle, da čudo ima svrhu, očiglednu svrhu. Sa biblijske točke gledišta, čudo ima svrhu da doprinese širenju carstva Božijeg, napretku čovjeka i njegovog spasenja. Ukoliko čudo nema tu svrhu ili se ne uklapa u cjelokupni koncept Biblije, ono je sa biblijske točke gledišta lažno čudo.
Sa vanbiblijske točke gledišta to je istinsko, pravo čudo.
Zašto je Bog tako, čini nam se, škrt u činjenju svojih čuda? Zato što Bogu uopćte nije do zabave, do zaprepaštenja ljudi i tako dalje. Njegova čuda su prilično rijetka zato što Njegova čuda obavezno imaju svrhu, imaju jedan pozitivan cilj, ona su vrlo ozbiljna, ona su vrlo Božanstvena, dostojanstvena. Recimo, Isus Krist je činio vrlo rijetko čuda. Čak su neka čuda izazvala negativan efekat kod ljudi. Kad je nahranio pet tisuća ljudi, oni su razmišljali da ga zacare. Kad je uskrsnuo Lazara, odmah su fariseji i carinici donijeli odluku da “Ovoga treba eliminirati”, jer sve ovo što je bilo prije, nekako se moglo i tumačiti, nekako se moglo komparirati, nekako se protiv moglo staviti nešto drugo, ali kada je bilo uskrsnuće, onda je bilo očigledno, i oni onda donose definitivnu odluku.
Postoji još jedan razlog zašto Bog ne čini tako često čuda, a to je što Bog ne želi da ljudi postanu zavisnici čuda. On želi da ljudi budu istinski povezani sa Njim, ne zato što je On u njihovom životu činio čuda, nego zato što oni shvaćaju da Njegov karakter vrijedi bez toga da li On čini čuda ili ne čini. To bi bila smiješna religija da ja budem vjernik zato što Bog čini čuda. Ja sam religiozan zato što to odgovara mojoj unutrašnjoj prirodi, zato što ja razumijem što je božanski karakter, zato što ja shvaćam što je dostojanstvo čoveka, a ne zato što je Bog činio čuda. Ali ljudi zaista mogu da postanu zavisnici od čuda, što vidimo svakoga dana ovdje oko nas.
Postoji i na televiziji jedan program rezerviran za čuda. Medijski utjecaj, navodno tih čudotvoraca, je ogroman baš zato što čovek postaje zavisnik od takvih događaja. Recimo, sada da se desi neko čudo, samo bi se o tom čudu pričalo. I možda bi se pričalo jedno tri mjeseca, i poslje tri meseca bi se pričalo sve manje i manje, i više se ne bi pričalo. Onda bi nam trebalo jedno drugo čudo. Ono bi trajalo možda 15 dana, pa sljedeće možda 10 dana, pa tri dana i tako dalje. Međutim, Bog je vrlo ozbiljan Bog i Njegova religija je vrlo ozbiljna.
Dakle, pravo čudo poznajemo po njegovoj svrsi. Uzmimo jedan primer. Kada je na Karmelu trebalo da se razluči između pravog (biblijskog) Boga i lažnog (Bala), na Ilijinu molitvu Bog je spustio oganj i spalio žrtvu. Učinio je pravo čudo.
Međutim, znamo da “Otkrivenje” spominje da će ponovo biti spušten oganj, i da će to biti “lažno” čudo. Jednom je isti događaj pravo, istinsko čudo, a drugi put je to, sa biblijskog stanovišta, lažno čudo. I “Otkrivenje” to otvoreno kaže, da će sotona činiti lažna čudesa i tako dalje.
Kako to da isti događaj sa biblijskog aspekta se potpuno suprotno vrednuje? To se može razumjeti samo u kontekstu značenja ovih čuda, a njihovo značenje se izvodi iz učenja Biblije. Naime, na Karmelu vatra nije pala tek tako, nego je pala da bi spalila žrtvu. U Novom Zavjetu žrtveni obred više ne važi. Svi oni koji vjeruju da to važi, oni će vjerovati u to čudo. Ne postoji ispravna teleološka argumentacija koja može da opravda takvo čudo u Novom Zavjetu. Mi smo obavješteni kroz Bibliju što je to lažno čudo, ali sada možemo da razumijemo i zašto je to lažno čudo. Ovaj kriterij se primjenjuje i za ostala “prava” i “lažna” čuda.
Na kraju bi željeli da kažemo nekoliko rečenica u vezi sa Kristovog uskrsnuća, pošto je to vrlo napadano čudo u Bibliji. Svi vjeruju u uskrsnuće, ali bi željeli da vas zaista osvedočimo da je mnogo logičnije vjerovati u Kristovo uskrsnuće, nego vjerovati u neko drugo uskrsnuće.
Koje je to drugo uskrsnuće? Postoji li uopće drugo uskrsnuće? Postoji! Čim postoji život, čim mi konstatiramo da postoji život, mi moramo da vjerujemo u uskrsnuće. Ili je uskrsla mrtva materija sama od sebe kako nas uče evolucionisti, ili uskrsnuće iza sebe ima adekvatnu silu. Vjerovanje u ovo drugo je vrlo, vrlo logičnije.
Isus nije uskrsnuo, da tako kažemo, sam od sebe, nego Njegovo uskrsnuće ima adekvatan razlog ili uzrok u beskonačnoj sili Božjoj. A da viječiti mrtvac, materija, sam sebe oživi, to je apsurdna misao. Znači, mora biti živ da bi oživio, a mora biti mrtav da bi bio oživljen. To je otprilike paralelno onome: “Svijet je sam sebe stvorio”. Jeste li to čuli? Znači, mora nepostojati da bi bio stvoren, i mora postojati da bi mogao da stvara. To je jedna paradoksalna misao.
Dakle, ako nam netko kaže da se ne može vjerovati u Kristovo uskrsnuće, to nije točno. Nego naprotiv. U Kristovo uskrsnuće je mnogo logičnije vjerovati nego povjerovati u uskrsnuće koje propovjedaju evolucionisti.
Svi ljudi, dakle, vjeruju u uskrsnuće. Ili ćemo vjerovati u Kristovo uskrsnuće i u božansko stvaranje u početku, ili ćemo vjerovati u jedno drugo uskrsnuće, da vječiti mrtvac - materija, sam sebe oživi. To se prosto doima kao neki neobičan put kojim on oživljava. Zato mnogi kreacionisti danas nazivaju evoluciju ili nastanak života abiogenim putem kao “Mit o primordijalnoj supi”, gdje se mitologija spustila na molekularni nivo i tu sad postoji to njihovo evolucionističko trojstvo: sveti slučaj, materija i vrijeme. Znači, možemo da shvatimo da svi ljudi vjeruju u uskrsnuće, a da je u biblijsko uskrsnuće mnogo realističnije, mnogo opravdanije vjerovati.
Ova tema o čudima je sigurno vrlo, vrlo široka.
Pokušali smo koliko toliko da naglasimo ono što je bitno i da naglasimo tu biblijsku kriteriologiju za razlikovanje pravih i lažnih čuda. Mi možemo biti učesnici jednog čuda, o kome mi ovdje nismo pričali, a to je istinsko čudo i ono spada u prvostepeno čudo. To je čudo novorođenja. Čudo novorođenja spada u prvostepena čuda.
Kako to znamo? Postoji nekoliko mjesta u Bibliji gdje se upotrebljava riječ “bara”, kao riječ za božansko stvaranje.
Upotrebljava se u 1. glavi, 1.stihu, 1.Knjige Mojsijeve, upotrebljava se u još nekim stihovima, ali je vrlo zanimljivo da se taj pojam upotrebljava u Psalmu 51,10 gdje psalmista kaže: “Učini mi, Bože, čisto srce i duh prav ponovi u meni”.
Dakle, proces novorođenja zahteva nadprirodnu božansku intervenciju, i to mi vidimo iz mnogo stihova u Bibliji, kao što je onaj u Knjizi Proroka Jeremije, gdje Bog govori da “ne može leopard da mijenja svoje šare, da Etiopljanin ne može da mijenja svoju kožu” (Jeremija 13,23), što je genetički determinirano, i onda on prelazi na dobro ili zlo, što nam implicitno govori da postoji neka naša, da tako kažemo, pogrešna unutrašnja struktura koja nije izašla pogrešna iz Njegovih ruku, nego je devijantna zbog grijeha. I vidimo, Bog mora da učini jedno čudo. To je čudo novorođenja, jedna nadprirodna intervencija, da bismo bili nanovo rođeni.
Međutim, ovo čudo Bog ne čini nasilno. Mi moramo odlučiti da budemo učesnici tog čuda. Dakle, ne pasivni već aktivni učesnici koji će najprije reći Bogu: “Da!”
- 13:22 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
