ponedjeljak, 13.07.2009.
ISUS KRIST
Isus Krist iz Nazareta - čovjek ili Bog, koji na jedan ili na drugi način uznemirava ljude svih vrmenea. Poslje Krista pa na ovamo, kao da je svaki čovjek morao da zauzme određen stav prema ličnosti Isusa Krista iz Nazareta. Tko je Isus Krist iz Nazareta? Zašto je On toliko bitna ličnost? Jedan francuski mislilac je kazao: “Kada bi u jednu dvoranu ušao Sokrat, šta bi se desilo?” Mi znamo da je Sokrat popio otrov zbog svoje istine. Mogao je da se odrekne svoje istine, međutim, on je radije popio otrov. I ovaj francuski mislilac nastavlja: “Zbog te svoje želje da brani svoju istinu, kada bi Sokrat ušao u ovu prostoriju, svi bismo pljeskali. Kada bi ušao Napoleon, onda bismo svi ustali iz poštovanja. Ali kada bi ušao Isus iz Nazareta, svi bismo se poklonili do zemlje, jer si Ti, o Bože, bio nešto više od čovjeka.” To je kazao Pol Reno. I zaista je Isus bio nešto više od čovjeka. U evanđeljima saznajemo da je Isus Bog. Jedna od osnovnih ideja koju nalazimo u Bibliji je ideja trojstva, ili doktrina o trojstvu. Biblija govori o tri ličnosti božanstva: o Bogu Ocu, o Bogu Sinu i o Bogu Svetom Duhu. Kako to shvatiti? Da li je riječ o tri Boga ili je riječ o jednom Bogu? Biblijsko učenje je monoteističko učenje. Dakle, Biblija uči o postojanju jednoga pravoga Boga i cijela biblijska nauka stoji nasuprot politeizmu ili vjerovanju neznabožaca u postojanje mnogih bogova. Međutim, Biblija govori o tri ličnosti koje čine jednog Boga. Dakle, o Bogu ocu, o Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu. Trojstvo je jedna od onih stvari u religiji koje ne možemo u potpunosti shvatiti racionalnim kategorijama. Ovo će biti vrlo važno i za naredne teme. Svako viđenje svijeta, svaka filozofija, svaka religija koja postoji danas u svijetu, pokušava da odgovori na pitanje: “Što je realnost?” Osnovno i najveće pitanje u biblijskoj religiji je upravo “Što je realnost?” Kako shvatiti čitavu ljudsku realnost? Kako shvatiti postojanje svemira, postojanje ljudi, životinja, što gdje smjestiti? Znamo da je već Aristotel napravio jednu vrstu klasifikacije, pa je kazao: biljke su ovdje, životinje su ondje, a čovjek je vrhunac te piramide. Ako uzmemo bilo koji religijski pravac ili bilo koju filozofiju, vidjet ćemo da postoji jedan dio koji ne možemo, u ovom trenutku, u potpunosti objasniti svojim racionalnim kategorijama. Kada je u pitanju biblijska religija, postoji jedan veliki dio koji možemo shvatiti svojim racionalnim kategorijama. Ali postoji i jedan mali dio koji ne možemo u ovom trenutku potpuno shvatiti. Svi koji smatraju da je biblijska religija neracionalni fenomen nisu u pravu. Bog nam je dao razum i Biblija kaže da bi ljudski razum trebao da ljude vodi Bogu. Ako ljudski razum vodi ljude Bogu, onda on ispunjava svoju božansku ulogu. Ako ljude vodi od Boga, onda razum, prema Bibliji, postaje bezuman ili lud. Verovatno svi znamo onaj grčki mit o Narcisu. Podsjetit ćemo ga se u nekoliko riječi, da bi ilustrirali ovu ideju o ljudskom razumu. Ako nas naš razum ne vodi ka Bogu, onda nas vodi nama samima kao jedinoj realnosti. Dakle, Narcis je bio jako lijep mladić, toliko lijep da nikada nije mogao naći djevojku koja bi bila dostojna njegove ljubavi. Sve djevojke su se zaljubljivale u njega, ali on nikada nije odgovorio na njihovu ljubav, i on je jednostavno tragao za tom osobom koja bi bila dostojna njegove ljubavi. Jednoga dana, konačno, koračao je pored jedne fontane i tu, u ogledalu čiste vode, konačno, poslje mnogih godina lutanja, otkrio je osobu dostojnu svoje ljubavi. I kada je želio da je zagrli, osoba se razbila u ogledalu vode i onda je Narcis ponovo lutao tražeći osobu dostojnu svoje ljubavi. Ovaj stari grčki mit ilustrira jednu važnu istinu: ako nas naš razum, kojeg nam je Bog dao, ne vodi ka Bogu, onda nas vodi nama samima kao jedinoj realnosti, i mi ostajemo na prostorima naših iluzija, zabluda i mišljenja. Dakle, u religiji mi imamo jedan veliki dio koji možemo shvatiti svojim racionalnim kategorijama, ali postoji i jedan dio koji u ovom trenutku ne možemo u potpunosti shvatiti. Trojstvo spada u one pojmove koje ne možemo u ovom trenutku u potpunosti shvatiti svojim racionalnim kategorijama. Ali, mi ćemo načiniti jedan pokušaj ovdje. Dakle, kada je u pitanju trojstvo, mi imamo tri ličnosti božanstva: Bog Otac, Bog Sin i Bog Sveti Duh. To su tri posebne ličnosti. Svaka od tri ličnosti božanstva ima posebnu ulogu u Božjem planu spasenja čovječanstva. Dakle, riječ je o tri različite ličnosti koje čine jednog Boga. Te tri ličnosti, na osnovu Biblije, potpuno su jednake u svojim namjerama, ciljevima i planovima. Zbog toga one čine jednu duhovnu ličnost. I to je jedan od razloga zašto je opravdano prihvatati postojanje jednog Boga. Otkud ideja o trojstvu? Biblijski teolozi smatraju da već na samom početku Biblije postoji jedna aluzija na trojstvo. Na primjer, u 1. Knjizi Mojsijevoj, 1. poglavlje, 2. stih, kaže se: “Potom reče Bog: ‘Da načinimo čovjeka...” Mnogi teolozi vide u ovom tekstu takozvani “pluralius deliberacijus”, to jest namjerni plural: “da načinimo čovjeka”. Postoji jedna druga stvar, kada se u 1. Knjizi Mojsijevoj, u 1. poglavlju, spominje ime za Boga, tu stoji hebrejska riječ “Elohim” i to je ovdje ime za Boga. Ovaj nastavak “im” (Eloh-im) označava množinu. U našoj Bibliji se ova riječ prevodi “Bog”. Međutim, uvijek iza ovog imena Boga glagol je u jednini. Ime Božje je u množini, a glagol je u jednini. Dakle, i u ovom slučaju biblijski teolozi su vidjeli, na samom početku Biblije, aluziju o Bogu koga čine tri ličnosti, ali da je to ustvari jedan Bog, jedno djelovanje. Naša tema nije trojstvo, ali potrebno je da spomenemo još neke tekstove. Evanđelje po Mateju, 28. poglavlje, 19. stih: “Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.” Dakle, ovde su prisutne tri ličnosti božanstva. Također, u 2. Poslanici Korinćanima, 13. poglavlje, 13. stih, kaže se: “Blagodat Gospoda našega Isusa Krista i ljubav Boga Oca i Svetoga Duha.” Ovde je Isus na prvom mestu, Bog Otac na drugom, a Sveti Duh je na trećem mestu. Postoji i mnogo drugih tekstova gdje se sve tri ličnosti božanstva susreću na jednom mestu.Potrebno je da naglasimo da izrazi “Otac” i “Sin” nemaju doslovnu vrijednost, već su to antropomorfizmi. Otac nije otac Sinu. Antropomorfizmi su izrazi koje ljudi pripisuju Bogu. Ljudi koriste razum da bi opisali realnost. Izrazi “Otac” i “Sin” su antropomorfizmi u smislu Božjeg prilagođavanja, da bi ga ljudi bolje shvatili. Poruka ovih izraza “Otac” i “Sin” je sljedeća: kao kada bi neki otac dao svoga sina jedinca da umre za nekog kriminalca, to je za Boga Oca, ili za cijelo Trojstvo, značio dolazak Isusa Krista na ovaj svijet. Ovim riječima je izražena jedna vrlo ilustrativna istina. Bog Otac je dao svoga Sina, nešto najveće, najdraže, najdragocenije što je imao. Dakle, Otac nije otac Sinu, a i Sin je u Bibliji Bog, kao i Sveti Duh. Sve tri ličnosti imaju potpuno istu vrijednost, s tim što imaju posebne uloge u planu spasenja ljudi. Kada je u pitanju ličnost Isusa Krista, kako znamo da je On Bog? Postoje neki koji smatraju da je Krist stvorena ličnost, jer postoji izraz “monogenes huios” ili “jedinorođeni Sin”. Mi nećemo to sad detaljno obrazlagati, ali pogledajmo, na primjer, Evanđelje po Ivanu, 1. poglavlje, 1. stih: “U početku biješe Riječ, i Riječ biješe u Boga, i Bog biješe Riječ.” Tko je ta Riječ? Kako možemo znati? Pogledajmo 3. stih: “Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo.” 14.stih: “I riječ postade tijelo...” Šta znači “tijelo”? Znači “ljudsko tijelo”. Ta Riječ, taj Bog (jer tekst kaže: “I Bog biješe Riječ”) je postala tijelo, uzela je ljudsko tijelo, “i useli se u nas puno blagodati i istine, i vidjesmo slavu Njegovu, slavu kao jedinorodenog od Oca”. Jasno je iz teksta da je “Riječ” upravo o Kristu. I ovdje se jasno kaže da je Isus Bog. “I Bog biješe Riječ.” Postoje mnogi drugi tekstovi koje možemo čitati u prilog činjenici da je Isus Bog. Naprimjer, u 1. Poslanici Timoteju (to je jedna mala poslanica koju je Pavao uputio svom učeniku Timoteju), u 3. poglavlju, 16. stihu se kaže: “I kao što je poznato, velika je tajna pobožnosti: Bog se javi u tijelu.” Ovdje je riječ o utelovljenju, Bogu koji je uzeo ljudski oblik: rodio se kao dijete i postao čovjek. “Bog se javi u tijelu.” Ili, na primjer, u Titu poslanici, nalazi se jedan od najznačajnijih tekstova po ovom pitanju. Pavao u poslanici Titu, u 2. poglavlju, 13. stihu kaže: “Čekajući blažena nada i javljanje slave velikoga Boga i spasa našega Isusa Krista.” Ovdje imamo zanimljivu gramatičku strukturu. Oni koji znaju grčki ili engleski jezik, mogu odlično da vide da tekst jasno kaže da je riječ o jednoj te istoj ličnosti, pošto određeni član stoji samo ispred riječi “velikoga” (Boga), ali ne i ispred “spasa” (našega Isusa Krista). Dakle, i “veliki Bog” i “Spasitelj” se odnosi na Isusa Krista, i apostol Pavao nam jasno daje do znanja da je Isus Krist Bog. Ima puno takvih tekstova. Mi ih nećemo sada sve čitati, moglo bi se cijela jedna tema posvetiti samo Svetom Duhu, kao trećoj ličnosti božanstva. Dakle, prva činjenica ovdje je da je Isus, prije nego što je došao na ovaj svijet, bio Bog i Isus je odlučio da dođe na ovaj svijet. Isus se rodio u Betlehemu, a odrastao u Nazaretu. Kada se Isus rodio? Poznato je da zvanični kalendar, danas u svijetu, dijeli vrijeme na dva dijela: prije i poslje Krista. Na osnovu biblijske kronologije, povijest stvaranja svijeta je bila oko 4.000 godina prije Krista, i danas se te godine računaju unazad. Međutim, kada je došlo do takvog računanja vremena? Tek negdje u 4. stoljeću. Jedan monarh, koji se zvao Dionizijus, prvi je načinio ovakvo računanje. U vrijeme kada je Isus bio na ovome svijetu, ljudi su koristili rimski kalendar. Tada su postojala dva kalendara, ali su ljudi uglavnom koristili rimski kalendar. Tek u 4. stoljeću Dionizijus je odlučio da čitavi vremenski period podjeli na dva dijela: prije i poslje Krista. Ali zbog greške u računanju, mi danas znamo da se Isus rodio “minus 3. godine”. Isus se rodio “3. godine prije Krista”, da tako kažemo. Ovo je utvrđena povijesna činjenica i mi danas točno znamo kada je Isus rođen u gradu koji se zvao Betlehem. Nekoliko dana nakon Isusovog rođenja, što se dogodilo s Njim? Isusovi roditelji su odveli Isusa kao bebu u crkvu. Evanđelje po Luci, 2. poglavlje, 22. stih: “I kad dođe vrijeme da idu na molitvu po zakonu Mojsijevu, donesoše ga u Jeruzalem da ga metnu pred Gospoda.” 25. stih i dalje: “I gle, biješe u Jeruzalemu čovjek po imen Šimun, i taj čovek biješe pravedan i pobožan... i on ga uze na ruke svoje i hvaleći Boga reče: Sad otpuštaš s mirom slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj.” Zapazimo činjenicu da Isus, kada je bio mala beba, bio je odveden od strane Njegovih roditelja u hram. Tamo je bio jedan svećenik koji se zvao Šimun, koji je uzeo Isusa kao bebu i molio se nad njim. To je ono što znamo o Isusu kao djetetu. 40. stih drugog poglavlja kaže: “A djete rastaše i jačaše u duhu i punjaše se premudrosti, i blagodat Božja biješe na njemu.” Ovo je zanimljiv tekst: “Rastaše”, ali i “jačaše u duhu”. Postoje dijve krajnosti. Na primjer, sretnemo mladića, vidimo da je lijepo razvijen, pun snage, pun životne energije i zaista izgleda vrlo lijepo. A kada mu priđete i malo popričate s njim, onda se duboko razočarate. Zašto? Jer shvatate da tu ne postoji ništa drugo osim mišića. Postoje, sa druge strane, ljudi koji ništa drugo ne rade osim što sa debelim naočalama uče po cijeli dan po bibliotekama. To je druga krajnost. Biblija uči, na osnovu života Isusa Krista, da bi trebalo da razvijamo svoje duhovne potrebe kao i svoje fizičke potrebe. Ozbiljan čovjek bi trebao da pazi i na svoje tijelo, kao i na svoj duh. Tekst kaže: “Dijete rastaše”, misli se fizički, “i jačaše u duhu i punjaše se premudrosti, i blagodat Božja biješe na Njemu”. Zatim, pitanje koje se postavlja jest: Zašto tako malo znamo o ranom Isusovom životu? Što je sa periodom do Isusovog krštenja, kada je imao 30 godina? O tom periodu znamo vrlo malo. Zar je moguće da se Bog rodi u Betlehemu? Kakav je bio Njegov život, taj mladi život, na samom početku? Biblija o tome vrlo malo govori. Ono što znamo je da kada je Isus imao 12 godina, bio je u hramu, u Jeruzalemu, i da je izrazio dobro poznavanje Pisma - Staroga Zavjeta, odnosno “Tore” ili “Zakona”. Novi Zavjet tada nije postojao. I to je sve što znamo. Možda je Bog smatrao da je to dovoljno za nas i zato nam i nije više otkrio o tom periodu Isusovog života. Ako otvorimo Evanđelje po Mateju 3,13, vidjet ćemo da je Isus, kada je imao 30 godina, odlučio da se krsti (vidi također Luka 3,23). Dakle, mi možemo izračunati kada se Isus krstio. Ako se rodio 3. godine “prije Krista” (Luka 2,1-6), a krstio se 27. godine naše ere (Luka 3,1-3), onda je tada imao 30 godina. 30. godina je smatrana godinom zrelosti. Kako je to izgledalo? 13. stih i nadalje: “Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da se krsti. A Ivan branjaše mu i reče: ‘Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni?’ A Isus odgovori i reče mu: ‘Ostavi sad, jer nam tako treba ispuniti svaku pravdu.’ Tada ga Ivan ostavi. I krsteći se Isus iziđe odmah iz vode, i gle, otvoriše se nebesa, i vide Duha Božjega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I gle, glas s neba koji govori: ‘Ovo je Sin moj ljubazni koji je po mojoj volji’.” Dakle, Isus se krstio - ušao je u vodu i izašao je iz vode. Poslje svog krštenja, koliko godina je Isus radio na ovoj Zemlji? Možemo točno reći da je to bilo tri i pol godine. Dakle, radi se o vrlo kratkom periodu aktivnog rada. Mnogi ljudi žive 80 godina, a da vrlo malo urade u svom životu. Podsjetimo da nijedan život u ljudskoj povijesti nije u toj mjeri izvršio uticaj na civilizaciju i na ljude svih vjekova kao Isus za te kratke tri i pol godine. To je bio jedan fascinantan život. Ako pošteno uđemo u bilo koju biblioteku svijeta, vidjet ćemo da su tisuće tomova knjiga posvećene toj ličnosti. Postoji jedan tekst koji je veoma ilustrativan, a koji govori o Kristu. On je zapisan u Evanđelju po Mateju, 4. poglavlje, 23. stih: “I prohođaše po svoj Galileji Isus, učeći po zbornicama njihovim i propovjedajući evanđelje o carstvu, i isceljujući svaku bolest i svaku nemoć po ljudima.” Zašto je Isus tako fascinantna ličnost? Šta je to što je On učinio, što je govorio, a što je ostavilo dubok trag u povijesti čovečanstva? Kada čitamo izveštaje o Isusovom životu u Evanđeljima, možemo ustvrditi da nema vrline i nema morala bez Isusa Krista. To je bio snažan moralni lik, kao neka vrsta svjetiljke koja je osvjetlila povijest svijeta. I svaki čovek koji želi da govori o moralu, o vrlini, o ljudskoj plemenitosti, ne može, a da ne govori o Kristu. Svi iskreni ljudi u ljudskoj povijesti, koji teže plemenitosti, istini, pravdi, ljubavi, ne mogu a da ne pronađu sličnost sa tom ličnošću. U mnogim crkvama čuju se izjava: “Treba da budemo kao Krist! Treba da volimo Krista!” I mnogima su potrebne godine duhovnog sazrijevanja da bi shvatili koliko je to važna ličnost. I zato kada čovjek čita Evanđelja, kada krstari tom poviješću, prosto vatra počinje da gori u njegovoj duši, stidi se svoje prošlosti i želi da bude drugačiji. I Isus zaista mijenja ljudsku dušu, što je iskustvo mnogih ljudi. Zato je Pol Reno kazao da kada bi Isus ušao u dvoranu, svi bi mu se poklonili do zemlje. On je dodao još jednu zanimljivu rečenicu: “Tvoja odsutnost ili tvoja prisutnost znači smrt ili život za mene.” Dakle, Isus je živio ukupno 33,5 godine, od kojih je samo 3,5 godine aktivno radio na Zemlji. Ako bismo tražili neke izuzetne stvari koje je Isus izrekao, možemo čitati, na primjer, Isusovu propovjed na Gori (Matej od 5. do 7. poglavlja). Isus je kazao: “Ljubite bližnjega svojega kao samoga sebe.” To je bilo logično ljudima, ali ono što mnogima nije bilo logično je: “Ljubite i neprijatelje svoje.” Zanimljivo je da je Kristov život u Evanđeljima opisan na jedan adekvatan način, ali kada je u pitanju Njegova smrt, postoje Evanđelja koja taj događaj opisuju na specifičan način. Na primjer, polovina Evanđelja po Ivanu posvećena je posljednjoj sedmici Isusovog života na ovoj Zemlji. Obično je za sve ljude život važniji od smrti. Kada je u pitanju Isus Krist, kao da je smrt prosto važnija od života. Neki evanđelisti su čitavu jednu trećinu svog Evanđelja posvećivali toj posljednjoj sedmici Kristovog života na ovoj Zemlji, dok su neki, kao što smo rekli, posvećivali čak polovinu svog Evanđelja. Zato ćemo još nešto da kažemo o Isusovoj smrti na križu Golgote, dok ćemo u sljedećem temi da govorimo o Isusovom uskrsnuću. Ima jedan kratak tekst koji je zapisan u Evanđelju po Luci, 23. poglavlje, 35. stih, i koji je vrlo upečatljiv: “I mnoštvo stajaše te gledaše.” Što je vidjelo to mnoštvo? Riječ je o mnoštvu koje je stajalo u podnožju Kristovog križa. Obično se u teologiji govori o trostrukom raspeću Isusa Krista. Govori se o raspeću Isusovog tijela, o raspeću Isusove časti i o raspeću Isusovog srca ili Isusove ljubavi. Recimo nekoliko riječi o raspeću u vrijeme kada su Rimljani vladali svijetom, i u tom kontekstu o raspeću Isusovog tijela. Dakle, vojinici koji su obavljali svoj posao bili su tako organizirani da su željeli da svoj posao obave na najpraktičniji mogući način. Različiti narodi su izmislili različite tipove smrtne kazne za svoje političke protivnike. Znamo da i danas postoji streljanje ili sistem električne stolice, itd. Međutim, Rimljani su za svoje političke protivnike izabrali tip smrtne kazne u kojoj su bila iskombinirana dva elementa. Prvo, to je bilo dugotrajno mučenje. Onaj koji je visio na križu bio je izložen svim vrstama agonije i zatim je dolazila smrt. Zanimljivo je da mnogi istraživači smatraju da onaj koji je visio na križu nije umirao zbog isticanja krvi ili zbog bolova, nego je umirao zbog nemogućnosti da ponovo udahne. Naime, položaj na križu ga je spriječavao da normalno diše. Na osnovu arheoloških otkrića znamo kako se vršilo raspeće. Nekoliko arheoloških otkrića potvrdilo je da su Rimljani razapinjali svoje političke protivnike na sljedeći način: U samom gradu Jeruzalemu, gdje se nalazila sudnica rimskog guvernera Pilata, smatra se da se nalazio horizontalni dio križa. Dakle, prema izvještaju arheologa smatra se da Isus nije nosio cijeli križ, nego samo horizontalni dio križa koji se zvao “patibulum”. Patibulum je bila greda teška možda 40 ili 50 kilograma, a tolika težina za nekoga ko je prije toga bio izložen svim vrstama agonija nije bio nimalo lak teret. Isus je prije toga bio udaran rimskim bičem. Rimski bič je bio načinjen od štapa za koji je bilo pričvršćeno 13 pramenova kože. Na krajevima ovih koža su se nalazile šiljate kosti životinja ili kuglice olova, koje su obično bile umočene u otrov, i kada bi snažni rimski vojnik zamahnuo po golom tijelu osuđenog, nastajale su otvorene rane, a otrov se infiltrirao u krv. Izveštaj Biblije kaže da je Isus posustajao pod teretom tog križa, i na svom putu prema Golgoti, zanimljivo je da ga je susreo jedan čovjek koji se vraćao iz polja. Čovjek se zvao Šimun iz Cirene. Šimun se vraćao iz polja i bio je vjerovatno umoran, i tu je susreo tu tužnu povorku koja je sa Isusom išla prema Golgoti, prema predgrađu grada Jeruzalema gdje je Krist trebao da bude raspet. I Rimljani su zatražili da Šimun ponese križ Isusa Krista, i on, umjesto da ide u Jeruzalem, krenuo je na Golgotu. Ovo je zanimljiv događaj, jer kada se čovjek sretne sa Kristom, skoro uvjek mijenja svoj životni pravac. Kada se čovjek susretne sa ličnošću Isusa Krista, ako je išao u Jeruzalem, on će krenuti na Golgotu. Krist mijenja ljudske staze. Ako je čovjek bio na putu nepravde, na putu nemorala, na putu mržnje, on će krenuti putem ljubavi, putem mira, putem praštanja. Slično je i sa iskustvom Šimuna iz Cirene: umjesto u Jeruzalem, krenuo je na Golgotu. I kada bi osuđenik došao na Golgotu, smatra se da su tu na Golgoti bili stalno zabijeni vertikalni dijelovi križa. Vertikalni dio križa zvao se “stipe” i imao je na svom vrhu jedan urez ili žljeb. I kada je osuđenik došao tu na Golgotu, prvo su ruke osuđenog bile zakovane za patibulum. Lako je shvatiti da je bilo mnogo lakše osuđenog držati i zakovati njegove ruke dok je patibulum bio na zemlji. Dugo se raspravljalo kroz koji dio šake su prolazili klinovi. Znamo da je šaka jedan od najpokretljivijih dijelova ljudskog tijela. U medicini postoji posebni dio koji se bavi proučavanjem šake, jer je ona, između ostalog, bogata nervnim završetcima. Onda shvaćamo da su klinovi koji su bili zabodeni u ruke izazivali zaista velike bolove. Naravno, kada su ruke bile prikovane za patibulum, onda bi vojnici uhvatili patibulum, svaki sa jedne strane, i podigli ga, a onda ga spustili u urez koji se nalazio na vrhu stipea. To je bio najbolniji trenutak u čitavoj sceni raspeća, jer je odjednom cijela težina tijela visila na klinovima koji su bili zabodeni u ruke. Ono što je još trebalo uraditi, bilo je da se noge osuđenog zakuju za stipe. Ciceron, koji je vidio na tisuće raspeća, zapisao je da nema ništa strašnije od tijela koje još vidi, koje diše, a koje je svedeno na nivo leša jednom apsolutnom nepokretljivošću. Smatra se da je svaki, pa i najmanji pokret na križu, izazivao nesnosne bolove. I kao što smo rekli, onaj koji je umirao, nije umirao zbog isticanja krvi ili bolova, nego zbog nemogućnosti da udahne. Da bi udahnuo, čovjek na križu je uvijek iznova morao da se povuče rukama, to jest klinovima koji su bili zabijeni u njegove ruke. To je raspeće Isusovog tijela. Tekst kaže: “I mnoštvo stajaše i gledaše.” Drugo raspeće, o kome govori Biblija na jedan indirektan način, jes raspeće Isusove časti. Što je to čast? Čast je jedna od dimenzija ljudskog života koja je vrlo bitna. I u narodu se kaže da čovjek koji je izgubio čast, izgubio je sve - “čovjek bez časti”. Isus je imao čast, imao je dostojanstvo, međutim, u ovim trenucima Njegovo dostojanstvo bilo je zgaženo. Mnogi ljudi koji su razmišljali o Isusovom raspeću smatraju da je najtragičnija scena u čitavom raspeću Isusa Krista bila ona kada mu ljudi pljuju u lice. Jedan autor kaže da se u toj pljuvačci vidi sav otrov, sva mržnja čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. U Isusovom raspeću mi možemo spoznati sebe, možemo shvatiti tko smo, da li mi mrzimo jedni druge i da li pljujemo jedni drugima u lice. To je raspeće Isusove časti. Postoji i treće raspeće. To je raspeće ljubavi. Isus je došao ka svojima, On je volio ljude i željno je čekao da dođe i da živi sa njima. I postoji jedan tekst, koji je tragičan, a koji je On izrekao nad gradom Jeruzalemom. On ovako glasi: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koliko puta htjedoh da skupim čeda svoja kao što kokoš skuplja piliće svoje, ali vi ne htjeste.” To mnoštvo koje je On liječio, mnoštvo koje je učio pravdi, miru, sada je vikalo: “Raspni ga, raspni ga! Krv Njegova na nas i na djecu našu!” Zašto je to mnoštvo vikalo? Jer On nije ispunio njihove političke ambicije. Oni su očekivali da će On postati car. Prilikom ulaska u Jeruzalem, samo nekoliko dana prije tog tragičnog petka kada je Isus raspet, jedno silno mnoštvo ljudi, žena i dece trčalo je ispred Isusa, pored Isusa, iza Isusa. Svi su radosno vikali: “Hosana, hosana sinu Davidovu!” Očekivali su da će On osloboditi hebreje od Rimljana. Samo nekoliko stotina metara dalje nalazila se rimska tvrđava Antonija. On je imao moć, oni su videli da je On činio čuda. On je Onaj Mesija koga su oni čekali godinama! On će ih osloboditi od Rimljana! A nisu shvatili da On nije bio politički vođa. I kada je Isus na kraju dana otišao od ovog mnoštva, mnoštvo je u Njemu vidjelo izdajicu. Ali ne samo izdajicu, nego i čovjeka koji je priznao da on nije Mesija. Sva ljubav mnoštva pretvorila se u mržnju. “Krv Njegova na nas i na djecu našu!” - vikalo je mnoštvo. To je raspeće Kristove ljubavi. “Svojima dođe, a svoji ga ne primiše” - kaže biblijski tekst. “I mnoštvo stajaše te gledaše.” Kakav je teološki smisao smrti Isusa Krista na križu Golgote? Sa jedne strane križa nalazi se raspeti Bog, i Isus Krist raspet na križu govori o tome da Bog, kada je vidio dramu ljudi, smrt, tragediju, nije ostao skrštenih ruku negde na nebu, nego je došao da podjeli sa ljudima njihovu sudbinu. Raspeti Krist nam otkriva jednu dimenziju Božje ličnosti koju nijedna filozofija ne može shvatiti, a to je da je Bog ljubav. Bog je došao da strada i umre zajedno sa čovjekom - došao je da podjeli njegovu sudbinu. To je raspeti Isus. Ali tu, sa druge strane križa, nalaze se ljudi. Raspeti Isus nam ne otkriva samo jednu dimenziju Boga, nego nam otkriva i dimenziju ljudi: čovjek razapinje svog bližnjeg, on mrzi svog bližnjeg. I na osnovu mnogobrojnih biblijskih pisaca mi saznajemo da samo u podnožju križa mi možemo spoznati sebe i svoju pravu prirodu, možemo se pokajati i poželjeti da budemo drugačiji. Biblijski teolozi Kristovu smrt u Bibliji nazivaju “lutron”, što znači “otkup”. Smatra se, i to je centralna poruka Biblije, da su svi ljudi sagriješili i da će zato umrijeti. Biblija jasno kaže: “Plaća za grijeh je smrt.” Ali Krist je umro na križu Golgote za sve one ljude koji prihvaćaju Njega kao svoga ličnog Spasitelja. Svojom smrću na križu On je ispunio određene svemirske norme i zakone po kojima onaj koji sagriješi mora da umre. Isus je, dakle, zadovoljio zahteve zakona i omogućio svakom čovjeku koji se kaje zbog svog stanja grijeha, mržnje, zavisti, nepravde, nemorala, svakome koji želi da živi u skladu sa Bogom i sa svim stanovnicima svemira, da može naći spasenje. Zato je jedan od najljepših biblijskih stihova, onaj koji se nalazi u Evanđelju po Ivanu, 3. glava, 16. stih: “Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao da nijedan koji u Njeg veruje ne pogine, nego da ima život večni.” U ovom tekstu rezimirana je čitava vijest Evanđelja. Dakle, to je smisao Isusove smrti na križu. Na kraju, spomenut ćemo tri načina kako se može upoznati Isusa Krista. Apostol Pavao je razmišljajući o Isusu Kristu (on je bio suvremenik Isusa Krista, ali je pisao 20, 30 godina poslje Krista) kazao sljedeće: “Postoje tri načina da upoznamo Isusa Krista. Prvi način je poznavati Krista po tijelu.” Šta to znači “poznavati Krista po tijelu”? Vrlo malo ljudi je imalo priliku da hoda sa Kristom prašnjavim izraelskim putevima. Poznavati Krista po tijelu znači živeti sa Njim. Dok je On živio 33,5 godine, relativno mali broj ljudi ga je poznavao po tijelu. I Pavao kaže: “Ova vrsta spoznaje i nije najvažnija.” Postoji jedna druga spoznaja Isusa Krista. To je povijesna spoznaja. To znači da mi možemo prikupiti sve podatke o Kristu. Ne samo da su evanđelisti govorili o Kristu, nego su i drugi povjesničari govorili o Kristu. I mi možemo prikupiti sve podatke: i kada je živio, i gdje se rodio, itd. To je druga spoznaja koja je korisna, ali nije spasonosna, kaže apostol Pavao. Postoji i treća spoznaja Isusa Krista. To je spoznaja da je Isus živi Bog, i mi ćemo u sljedećoj temi o tome govoriti. Dakle, religiozni ljudi ne veruju u umrlog Krista koji je ostao u grobu. Oni veruju da je Isus živa ličnost koja postoji i živi danas. I kada mu se obraćaju u molitvi, oni imaju iskustvo sa Njim i znaju da je On živi Bog koji može da izmjeni njihovo srce, njihove zle sklonosti, njihove loše osobine. To je susret sa Kristom. To je onaj odnos o kome je Buber govorio: “ja - Ti”. Kada religiozan čovjek putem molitve i putem proučavanja Biblije dođe u kontakt sa tom Osobom, to predstavlja iskustvo ličnog poznanstva sa Bogom. Krist je najbolji prijatelj svakog čovjeka na ovom svijetu i svatko se sa Njim može upoznati putem molitve i čitanjem Biblije.
- 08:23 -
