subota, 04.07.2009.
BIBLIJA - riječ Božja
U ovoj temi ćemo najviše vremena posvetiti tome kako se Bog otkriva čoveku putem Biblije ili Svetog Pisma. Sama riječ "Biblija" je grčkog porijekla i znači "skup knjiga". Dolazi od riječi "biblos", što znači "knjiga".
Biblija ima u sebi 66 knjiga. Neki Bibliju nazivaju i bibliotekom. Neke od ovih knjiga su pisali isti autori, tako da u Bibliji postoji oko 40 autora. Neki biblijski pisci su pisali više knjiga, kao na primer apostol Pavao, koji je napisao dobar dio poslanica Novog Zavjeta.
Mi ćemo pokušati da odgovorimo na neka ključna pitanja i ovo poglavlje će biti više tehničke prirode, pokušaj da nas uvede u biblijsku literaturu. Zato moramo odgovoriti na neka suštinska pitanja: Kada je pisana Biblija? Ko ju je pisao? Kako je razumjeti? Originalni spisi? Biblija i tradicija? itd.
Prvo: Kada je pisana Biblija? Biblija je pisana u jednom dugom vremenskom razdoblju. Prvi biblijski spisi, smatra se danas, nastali su negdje 1500 godina prije Krista (ili prije naše ere). Smatra se da je prva knjiga koja je ikada napisana, a koja pripada kanonu Biblije, bila Knjiga o Jobu (riječ "kanon" se koristi u teologiji i označava knjige koje se nalaze u Bibliji; "kanon" znači "zakon, mjerilo, aršin"). Oni koji studiraju književnost imali su priliku da čitaju Knjigu o Jobu, jer je zaista izvanredna, ali je problematična, jer govori o problemu ljudskoga zla: ako postoji Bog, zašto onda nevini ljudi stradaju?
Kanon Staroga Zavjeta završen je negdje 400 godina prije Krista. Dakle, Stari Zavjet je pisan u periodu od 1500 do 400 godina prije Krista. Novi Zavjet je nastao u periodu od sto godina poslje Krista. Ako uzmemo cijeli ovaj period, vrlo brzo ćemo zaključiti da je Biblija nastala u jednom dugom vremenskom periodu od 1600 godina.
Tko su bili ljudi koji su pisali Bibliju? Mi danas imamo Bibliju u svojim rukama i možda često pomišljamo da je ona jednostavno oduvijek bila takva. To nije istina. Mi možemo pretpostaviti da čovjek koji je živio 1000 godina prije Krista nije poznavao nekoga koji je živio 500 godina prije Krista, a još manje da je poznavao onoga koji je živio poslje Krista - u periodu od 100 godina poslje Krista. Dakle, različiti povijesni periodi.
Tko su bili ti ljudi koji su pisali Bibliju? U periodu Staroga Zavjeta to su bili proroci, a neki su bili svećenici. Svi pisci Staroga Zavjeta su bili Hebreji. Zašto? Već u doba Staroga Zavjeta Bog je izabrao hebrejski narod da bude jedan poseban narod, preko koga je želio da vijest o sebi raširi svim drugim narodima ove planete. Zato su Hebreji bili jedan poseban narod, koji je ljubomorno čuvao biblijske spise.
Pisci Starog Zavjeta bili su carevi, proroci, a spominje se i jedan pastir, Amos, prorok Amos. U Novom Zavetu pisci su bili Kristovi učenici - apostoli, koji su bili sa Njim dok je bio na Zemlji. Neki od njih nisu bili sa Kristom, ali su pisali o Njemu.
Fenomen Biblije, da podvučemo odmah na samom početku, čudo ove knjige koja je nadživjela vrijeme i prostor, je u tome da postoji sklad misli. Ne postoje suprotnosti, ne postoje kontradiktornosti između različitih knjiga Biblije. Iako je pisana u tako dugom periodu, kada čitamo Bibliju sa iskrenim srcem, da bi u njoj otkrili vijest Božju, imamo utisak da je autor samo jedan.
Dakle, čudo Biblije je jedinstvo misli, a u stvari, autor Biblije je niko drugi do sam Bog koji je nadahnuo biblijske pisce.
Sljedeći odgovor koji moramo dati je: Kako su biblijski pisci pisali Bibliju? Znamo tko je pisao Bibliju, znamo kada je pisana, ali kako je pisana? Postojala je jedna teorija koja je dugo bila prihvaćena u teološkim krugovima, a ta teorija se zove "mehanički diktat". Naime, dugo vremena biblijski stručnjaci - naučnici koji se bave biblijskom literaturom, smatrali su da je pisac Biblije, odnosno čovjek koji je pisao Bibliju, bio pasivni instrument u rukama Boga. To jednostavno znači, da mu je Bog govorio i on je pasivno prenosio to što mu je Bog govorio. Možemo videti mnoge srednjovjekovne slike koje prikazuju biblijskog pisca kako drži pero u ruci i piše, a iza njega stoji anđeo koji mu diktira.
Dakle, ova teorija biblijske inspiracije ili nadahnuća se zove "mehanički diktat". "Mehanički", jer biblijski pisac ne sudeluje aktivno u pisanju - on jednostavno pasivno piše ono što mu Bog govori. Danas biblijski naučnici uglavnom ne prihvaćaju ovu teoriju i ona je izgubila svoj značaj u dobrom dijelu religioznog svijeta. Danas se smatra da je biblijski pisac ipak igrao aktivnu ulogu u pisanju Biblije. Zato slobodno možemo reći da je Biblija božansko-ljudska knjiga - Bog je u Bibliji govorio preko ljudi. Zbog toga u Bibliji nalazimo različite literarne vrste. Naći ćemo i različite stilove pisanja, gdje je ljudski element ili element pisca koji je pisao, također prisutan u biblijskoj knjizi. Tako ćemo naći u Bibliji povijesne tekstove, poeziju literarni žanr, kao što su poslanice, koje su bila opća praksa pisanja dok su Rimljani vladali svijetom. Naći ćemo, također, literarni žanr kao što je evanđelje, a naći ćemo i jednu basnu u Bibliji. Biblijski pisci su koristili različite literarne vrste sa jednim jedinim ciljem: da ljudima ove planete prenesu vijest od Boga. To je vrlo važno prilikom shvaćanja Biblije.
Prilikom tumačenja Biblije, ono što se vrlo često može čuti, je sljedeće:
"Postoji toliko različitih crkava. Na kraju krajeva, svako Bibliju može tumačiti kako god hoće. Konačno, Biblija nema jednu istinu, ona ima više istina."
Mi sa radošću možemo konstatirati da postoji mnoštvo biblijskih naučnika koji se bave interpretacijom Biblije. Nauka koja se bavi principima interpretacije Biblije zove se "hermeneutika". Njeno ime dolazi od grčke reči "hermeneo", što znači "tumačiti".
Postoje čvrsti principi u današnjem naučno-teološkom svijetu koje čovjek, ako želi da pošteno priđe biblijskom tekstu, treba da poštuje. Ti principi nisu natureni biblijskom tekstu sa strane - oni proizilaze iz samog biblijskog teksta.
Dakle, Bibliju ne možemo tumačiti kako god hoćemo. Postoje principi koji izviru iz samog biblijskog teksta. Ne postoji dvije ili nekoliko istina u Bibliji. Postoji samo jedna točna interpretacija biblijskog teksta. Naravno, postoje tekstovi koje sada još ne možemo sasvim razumjeti, i tu postoji mogućnost mnogostruke interpretacije. Ali kada su u pitanju ključne, osnovne religijske istine, ne postoji dvostruka ili mnogostruka interpretacija biblijskog teksta.
Da spomenemo neke principe interpretacije Biblije: Vrlo često će netko uzeti Bibliju i reći: "Evo, u Bibliji piše 'to i to'", a da jednostavno nije prije toga, tekst koji čita smjestio u literarni kontekst. Na primjer, imamo jedan biblijski tekst (ovo važi i za drugu literaturu), i neko izvadi jednu rečenicu iz Biblije i kaže: "Biblija kaže 'to i to'." Konkretno, u Bibliji piše: "Nema Boga." Da, u Bibliji piše: "Nema Boga", ali prije toga piše: "Reče bezumnik u srcu svojemu: 'Nema Boga'."
E sad, neki ljudi prilikom interpretiranja Biblije izvade samo ovu rečenicu i kažu: "Nema Boga." Mi ovdje karikiramo i namjerno uzimamo jednu sliku koja je drastična.
Potrebno je, dakle, tekst smjestiti u literarni kontekst - potrebno je čitati ono što piše ispred i potrebno je čitati ono što piše iza. Ako ni tada tekst nije dovoljno jasan, treba čitati cijelo poglavlje ili cijelu jednu knjigu, ili cijelo jedno evanđelje u kojem se nalazi promatrani tekst, da bismo ga ispravno shvatili. Ako tekst ponovo nije jasan (tako rade sistematičari, to se zove "sistematska teologija"), mi smo dužni da tekst o kome govorimo smjestimo u kontekst cijele Biblije.
Danas postoje takozvani "konkordansi". Šta su konkordansi? To su pomagala koja pomažu da jednu temu pronađemo u cijeloj Bibliji, i kada čitamo tekstove koji tretiraju jedan isti predmet u cijeloj Bibliji mi možemo imati jasan biblijski stav u vezi sa određenim predmetom. Mnogo ljudi neispravno tumače Bibliju jer jednostavno vade tekst iz njegovog konteksta.
Dakle, prvo pravilo koje bi trebalo shvatiti je da tekst treba smjestiti u kontekst. Mi možemo naći (ovisi koji prijevod Biblije imamo), ispod teksta, ili sa strane, oznake koje govore o drugim sličnim tekstovima, i dobro je čitati te tekstove.
Drugo hermeneutičko pravilo, koje je isto tako važno, je da promatrani biblijski tekst treba smjestiti u povijesni kontekst. To znači da je dobro čitati i drugu literaturu iz perioda kada je nastala određena biblijska knjiga. Tu nam arheologija može puno pomoći. Dobro je istraživati, proučavati povijest - period u kome je Biblija nastala. To će nam pomoći da bolje shvatimo biblijski tekst.
Treće hermeneutičko pravilo, koje bismo ovdje spomenuli, je "progresivnost otkrivenja Boga u Bibliji". Dakle, Bog se u Bibliji otkriva progresivno. Šta to znači? Mnogi ljudi su izjavili da kada su počeli da čitaju Bibliju, da su prosto bili skandalizirani, da su naišli na ubojstva, na ratove i na druge probleme.
Za detaljniju obradu ove problematike bilo bi potrebno mnogo više prostora, ali za sada iznesimo da kada čitamo Stari Zavjet vidimo da je postojala poligamija (mnogoženstvo), postojalo je robovlasničko društvo, postojala je upotreba alkoholnih pića, postojali su ratovi. Ako pođemo od tih vremena, od 1500. godine prije Krista, pa idemo dalje, vidjet ćemo da postoji sve više svijetlosti. Na primer, kada je riječ o alkoholu, već u Pričama Salomonovim, reći će najmudriji čovek, Salomon:
"Nije vino za careve!" Ako nije za careve, zašto bi bilo za prost narod (misli se na alkohol).
Kada je riječ o mnogoženstvu, Krist je u Novom Zavjetu govorio o tome. Jednog dana, kada su došli ljudi kod Njega i kazali mu: "Mojsije je kazao da čovjek može dati knjigu raspusnu svojoj ženi i rastati se od nje", Isus je rekao: "Nije bilo tako u početku, nego je Mojsije po tvrđoći srca vašega vam to dozvolio."
Kada je riječ o robovlasničkom društvu, postoji jedna mala poslanica u Novom Zavjetu koja se zove Poslanica Filemonu, gdje Pavao govori da ropstvo više ne postoji, da je potrebno da gospodar, koji se zvao Filemon, primi svoga roba Onesima, i to ne više kao roba, već kao brata u Kristu. Šta to znači? Postojali su povijesni trenutci u životu naroda Božjeg - Izraela, kada taj narod jednostavno nije mogao da shvati više od onog što mu je Bog otkrio. Drugim riječima, da je svijetlost bila jača u tom trenutku, zasljepila bi taj narod. Zato postoji jedna maksima u teologiji koja kaže da je "Bog koračao korakom koji je čovijek mogao da slijedi". Ovdje malo, ondje malo, ali je svijetlost bivala sve jača i jača, i konačno u ličnosti Isusa Krista "deset tisuća wat-i" svijetlosti je došlo.
Krist je potpuno otkrivenje Boga čovjeku. Bog je morao vrlo često u prošlosti da prosto "gleda kroz prste". Pavao će reći u svojim poslanicama:
"To je bilo vrijeme neznanja, kada ljudi nisu mogli zbog grijeha, zbog stanja u kome su se nalazili, da potpunije shvate Boga." Zato je dobro da imamo na umu, kada čitamo Bibliju, i ovo hermeneutičko pravilo: Bog se u Bibliji otkriva progresivno, to jest postepeno. Najveća svijetlost je u ličnosti Isusa Krista, ali to ne znači da drugi dijelovi Biblije nisu vrijedni.
Dakle, cijela Biblija, i Stari i Novi Zavjet, su vrijedni za nas. Stari Zavjet, koji se najviše koristi na ovim prostorima, preveo je Đuro Daničić, a Novi Zavjet Vuk Karadžić. I tu imamo pojedine biblijske knjige. Stari Zavet počinje sa pet knjiga Mojsijevih, zatim postoje povijesne knjige, pa onda knjige mudrosti i konačno proročke knjige.
Zatim, ako pogledamo negdje iza sredine Biblije, naći ćemo drugi dio Biblije - Novi Zavjet, koji je također podjeljen na knjige i poglavlja. Ako bi naišli na ovakav izraz: evanđelje po Ivanu 5,16., šta to znači? Biblija je podjeljena na poglavlja ili glave. U originalnom tekstu to nije postojalo, ali kasnije, zbog lakšeg snalaženja u biblijskom tekstu, Biblija je podjeljena na poglavlja i na stihove. To znači da se ovdje radi o 5. poglavlju evanđelja po Ivanu, 16. stih.
Ili imamo, na primjer, 1. Mojsijeva 34,2. To znači da je to Prva Knjiga Mojsijeva, 34. poglavlje, 2. stih.
Dobro je imati na umu, prilikom snalaženja u biblijskom tekstu, i sljedeće: I dan danas zvanični judaizam prihvaća Stari Zavjet, ali ne prihvaća Novi Zavjet u kome se govori o Kristu. Stari Zavjet, po hebrejskoj podjeli, dijelio se na tri velika dijela. Prvi dio je takozvana "Tora", što na hebrejskom jeziku znači "Nauk, Putokaz". To su pet knjiga Mojsijevih. (Stari Zavjet je pisan na hebrejskom jeziku, a Novi Zavjet na grčkom jeziku.) "Tora" je i danas najpopularniji dio Biblije koji prihvaćaju Hebreji, to jest zvanični judaizam.
Drugi dio Starog Zavjeta, kako su to Hebreji djelili u svojoj Bibliji, je "ketuvim". To su povijesni spisi. A zatim imamo "neviim", ili "proroci" (množina). Postoje četiri velika proroka: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel, i 12 malih proroka.
"Tora" ili "Nauk" je jedan od prvih tekstova koji su nastali i zato je dobro da "Toru" ili "Nauk" imamo kao kriterij za sve drugo. To je, dakle, velika podjela Starog Zavjeta.
Što se tiče originalnih spisa Biblije, danas se sve češće postavljaju pitanja: Da li za Bibliju postoje originalni spisi? Kada je u pitanju Stari Zavjet, znamo da su najveće optužbe i najveća neprijateljstva protiv Biblije upućena u periodu 18. i 19. stoljeća - u periodu racionalizma. Volter je vjerovao u Boga, ali je bio deista. Deisti su vjerovali da postoji Bog, ali zbog zla na ovom svijetu oni nisu mogli prihvatiti činjenicu da Bog još upravlja ovim svijetom. Zato su oni smatrali da je Bog stvorio svijet i ostavio ga da živi kako god zna i umije. Zato je Volter odbacio Bibliju. On je vjerovao u Boga, ali je odbacio Bibliju kao riječ Božju. Volter je smatrao da će Biblija nestati za nepunih sto godina. Međutim, u kući u kojoj je on živio, u Parizu, danas se nalazi trgovina Biblija. Biblija ostaje i živi - knjiga koja nosi općeljudske istine.
Kada je u pitanju Stari Zavjet, većina ljudi imala je prilike da čuje za takozvane "Kumranske spise". Mi ćemo reći nekoliko riječi o tim Kumranskim spisima, jer su oni vrlo važni. Naime, kada je u pitanju Novi zavjet, mi imamo mnogo više spisa, jer je Novi Zavjet nastao mnogo kasnije - u prvom stoljeću posle Krista. Pisali su ga Hristovi učenici, i zato što je nastao u tom periodu, mi imamo različite njegove kopije koje su nam vremenski bliže. Na primjer, "kodeks sinaitikus", "kodeks vatikanus", "česterbiti", zatim u Lenjingradskom muzeju postoji također nekoliko originalnih spisa sa kojima možemo usporediti tekst koji danas imamo.
Međutim, kada je u pitanju Stari Zavjet, problem je bio mnogo veći. U periodu racionalizma se smatralo da tekst koji mi danas imamo u rukama nije isti kao originalni tekst. Ali, godine 1947. jedan mali beduin je čuvao ovce i koze pored Mrtvog Mora (u Izraelu). Imao je nekog jarčića koji je bio posebno neposlušan i koji se penjao po onim stijena u tom suhom predjelu. Inače, Mrtvo More je najniža točka na Zemlji. Dakle, ako je danas gore na brdu grad Jeruzalem, dole ispod njega je Mrtvo More, i zbog velike gustoće soli čovjek u njemu ne može da potone.
I, jedan mali dječak čuvao je koze. Jedan od tih jarčića se penjao i dečak ga je gađao kamenjem da bi se jarčić vratio. I onda je čuo kako je jedan od kamenčića koji je bacio počeo da pada negdje duboko. Dječak se popeo i vidio jednu rupu kroz koju je počeo da baca kamenje, i kamenje je padalo negdje duboko dole. On je pozvao roditelje i kada su roditelji došli, otkrili su jednu veliku pećinu. U toj pećini su otkrili mnoštvo ćupova sa spisima (manuskriptima). Mnoštvo od tih manuskripata je bilo u tim ćupovima, ali su to bili pergamenti koji su bili zamotani u još nekoliko koža.
Odmah da kažemo da je proces otvaranja manuskripata vrlo "bolan", zato što ako prilikom otvaranja odlomite jedan dio, vrlo često se ovaj dio unutra pretvara u prah. Zato biblijski naučnici godinama istražuju i pokušavaju da u idealnim uslovima otvore ove originalne spise.
Naravno, ljudi koji su to pronašli nisu znali njegovu vrijednost. Jedan od tih Arapa, koji je pronašao ove spise, odlučio je da na tržnici, zajedno sa ostalim stvarima, ponese i neki od tih pronađenih spisa, nadajući se da će neki znatiželjni turist da ih kupi.
Igrom slučaja, ili Božjim proviđenjem, tog dana prolazio je jedan poznati arheolog, biblijski naučnik. On je uzeo spis u svoje ruke i ono što je vidio poslje kraćeg istraživanja bilo je zapanjujuće. Nije mogao da vjeruje da je spis tako star. Odnio ga je svojoj kući, počeo je da istražuje i shvatio je da u stvari taj spis datira iz drugog stoljeća prije Krista. To je bilo 1947. godine.
Pozvao je svoje prijatelje, jer on sam nije bio siguran. I poslje nekoliko analiza došli su do zaključka da je tekst zaista toliko star. Onda su pokušali da nađu ljude, odnosno čovjeka koji mu je to prodao. Kada su Arapi videli velike sume dolara koje su Amerikanci nudili, oni su često lomili ove manuskripte i prodavali male dijelove. Kasnije, kada se ipak shvatilo o čemu je riječ, država se umješala, i tako su otkriveni čuveni "Kumranski spisi".
Duboko smo ubijeđeni da je Bog čuvao za 1947. godinu otkriće ovih spisa. Nikada u povijesti Biblije nije bilo neophodnije da se pojave ovi spisi kao u tom periodu.
Kada su uspoređeni tekstovi pronađeni kod Mrtvog Mora, sa Biblijom koju mi imamo u našim rukama, točnost je bila nevjerovatna. I mi možemo biti sigurni da danas u rukama držimo originalnu Bibliju.
Zanimljivo je i to da su Hebreji, kojima je Bog dao prepisivanje svetih spisa, toliko pažljivo prepisivali, da su brojali slova. Na primer, postojalo je jedno slovo koje je moralo biti u sredini, i točno određen broj slova koji je morao biti sa lijeve i sa desne strane. Također, isti broj slova je morao biti i sa svih strana. Nekoliko onih koji su prepisivali, uspoređivali su biblijski tekst, jer su želeli da se tekst prenese, onakav kakav je, naraštajima koja su dolazila. Toliko o originalnim spisima.
Sad ćemo reći nekoliko riječi o Bibliji i tradiciji. Ovo je vrlo osjetljivo pitanje. Da li Biblija ili tradicija, ili Biblija i tradicija? Šta ako postoji suprotnost između Biblije i tradicije? Tu moramo biti vrlo, vrlo pažljivi. Moramo pošteno prići Bibliji.
Pročitajmo jedne od poslednjih riječi Biblije, koje su zapisane na posljednjoj stranici. Otkrivenje Ivanovo, 22. poglavlje, 18 stih:
"Jer svjedočim svakome koji čuje riječi proroštva knjige ove; ako tko dometne ovome, Bog će nametnuti na njega zla koja su napisana u knjizi ovoj."
Pročitajmo još jedanput ove riječi: "Ako tko dometne ovome", misli se biblijskom tekstu, "Bog će nametnuti na njega zla napisana u knjizi ovoj; i ako tko oduzme od riječi knjige proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov dio od knjige života, i od grada svetoga."
Drugim riječima, mi kao ljudi nemamo pravo da domećemo biblijskom tekstu, niti da oduzimamo. Ovaj tekst nam jasno kaže da biblijski tekst mora biti norma, kriterij na osnovu koga ćemo mjeriti sve druge realnosti.
Kada je u pitanju tradicija i Biblija, svaka tradicija u onoj meri u kojoj se slaže sa Biblijom i u kojoj pomaže ljudima da bolje upoznaju Krista, ima svoje mjesto u religiji. Svaka tradicija koja je dijametralno suprotna biblijskom tekstu, nema svoje mjesto u religiji. Smatramo da je to pošten pristup.
Pročitajmo još jedan tekst u Bibliji, koji je zapisan u 2. Poslanici Petrovoj, u 1. poglavlju, 19. stih:
"Imamo najpouzdaniju proročku riječ, i dobro činite što pazite na nju, kao na vidjelo koje svijetli u tamnome mjestu, dokle dan ne osvane i danica se ne rodi u srcima vašim."
Biblija je ovde uspoređena sa svjetiljkom. Psalmista mnogo ranije kaže:
"Reč je tvoja žižak nozi mojoj i vidjelo stazi mojoj."
A apostol Petar maloprije kaže: "Božja riječ je svijetlost u tamnom svijetu."
Mi ništa ne bismo znali o nama samima, o ljudskoj povijesti, o budućnosti svijeta, da nemamo ovu knjigu. Ona je zaista svijetlost. Petar dodaje i kaže u 21. stihu:
"Jer nikad proroštvo ne bi od čovečije volje, nego naučeni od Svetoga Duha govoraše sveti Božji ljudi."
Drugim riječima, nadahnuće ili inspiracija o kojoj govori Biblija, koju su imali biblijski proroci, ne može se poistovetiti sa nadahnućem jednog pisca. Ovdje se govori o Bogu koji prosto zauzme um biblijskom proroku, a onda biblijski prorok svojim riječima, svojim načinom izražavanja, piše ono što mu je Bog kazao ili pokazao.
Jedan drugi tekst koji je napisao apostol Pavao, u 2. Poslanici Timotiju, 3. poglavlje, 15. stih. kaže:
"I budući da od malena poznaješ sveta pisma", ovdje Pavao govori svom mladom suradniku Timoteju, "koja te mogu umudriti na spasenje u Kristu Isusu."
Zašto postoji Biblija? Evo odgovora u samoj Bibliji: "Budući da poznaješ pisma koja te mogu umudriti", na šta? "Na spasenje u Kristu Isusu." Cilj Biblije je da čovjeku pomogne i pokaže put spasenja. I zatim Pavao dodaje u 16. stihu:
"Sve je pismo od Boga dano, i korisno za učenje, za opominjanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi."
Zato ljudi koji proučavaju Bibliju ne ostaju isti nakon tog proučavanja. Prije ili kasnije oni osjete da ih Biblija na neki način prati, jer je Biblija knjiga u kojoj se Bog otkriva čoveku. U 17. stihu dalje se kaže:
"Da bude savršen čovjek Božji, za svako dobro djelo pripravljen."
Sada ćemo nešto reći o apokrifima. Ljudi često postavljaju pitanje: "Da li su sve Biblije iste?" Kada kažete da su iste, onda neki ljudi prigovore i kažu: "Vi ne govorite istinu. Ja imam neku drugu Bibliju koja ima neke druge knjige."
O čemu se radi? Neki prijevodi Biblije, kao što je katolički prevod "Stvarnost", imaju u sebi knjige koje se nazivaju "apokrifi". "Apokrif" znači "lažni spis". Apokrifi su nastali negde od 3. do 1. stoljeća prije Krista. U te apokrife spada 1. Knjiga Makabejaca, 2. Knjiga Makabejaca, Juditina knjiga, Tobijina knjiga itd.
O čemu je riječ? Reč je o tome da u ovom intertestamentalnom periodu, odnosno nakon što je završen sa pisanjem kanon Starog Zavjeta, a prije pisanja Novog Zavjeta, u tom periodu nastali su apokrifi. Sadržaj ovih spisa je različit od ostalih spisa. Postoje učenja u njima, koja se razlikuju od ostalih tekstova Biblije. Neke crkve, uključujući i katoličku, su u svoj biblijski kanon uvrstile ove knjige da bi opravdale neka svoja učenja.
Zašto ne treba stavljati apokrife u Bibliju? Zato što hebrejska Biblija u sebi ne sadrži apokrife, a Biblija kaže da je Bog Hebrejima povjerio riječi spasenja. Apokrife možemo smatrati za povijesne tekstove, ali ne i za nadahnutu Božju riječ.
Također postoje pitanja kada se govori o takozvanim "gnostičkim evanđeljima". Gnosticizam je postojao prije Krista, bio je za vrijeme Krista i postojao je i poslje. Riječ je o jednom dualističkom pokretu gdje se negira materija, a uzdiže se duh ili duša. Postojala je i kršćanska forma gnosticizma, koja se zvala "docetizam", od riječi "dokea", što znači "izgledati". Oni su smatrali da Krist nije došao u pravom tijelu, nego je samo izgledao kao čovjek. Ova neistina je kasnije bila uglavnom odbačena.
Gnostička evanđelja su nastala u drugom i trećem stoljeću. Gnostička evanđelja može čitati tko želi, ona nemaju ništa sakriveno, i postoje i danas. Ali također, kao što je to slučaj i sa apokrifnim spisima, njihov sadržaj je suprotan ostalim djelovima Biblije, i ona se ne mogu prihvatiti kao sastavni dio biblijske literature ili kanona Biblije.
I posljednje pitanje koje ćemo dotaći je: Kako znamo da je Biblija riječ Božja? Ovo je izuzetno važno pitanje. Da li je to zaista pismo koje je Bog uputio ljudima?
U religiji postoje dvije maksime ili dva postulata. Prvi postulat je: "Bog postoji." Bilo bi nelogično onda, to bi bio apsurd logike i kontradiktornost, ako Bog postoji da On šuti. Neshvatljivo je da postoji Bog, a da jednostavno šuti; da je stvorio čovjeka i kao što su deisti tvrdili, da ga je "bacio u postojanje".
Ako postoji Bog, onda je isto tako logično prihvatiti da Bog govori. Bog postoji, dakle, Bog govori. Gdje Bog govori? Da li u Kuranu, da li u Vedama, da li u Upanišadama, da li u Bagavadgiti, da li u Bibliji?
Zašto mi tvrdimo da Bog govori u Bibliji, a ne u drugim spisima? Postoji mnogo razloga. Odmah na samom početku Biblije Bog nam je dao izveštaj o stvaranju koji možemo znanstveno da testiramo. I zaista, najveći naučnici svijeta, kao što su bili Njutn, Paster, Paskal, Maksvel, Faradej, Kepler, Kelvin, Mendel i drugi, prihvatali su Bibliju kao Božje otkrivenje, između ostalog, i zbog toga što naučne činjenice nedvosmisleno potvrđuju biblijski izveštaj.
Konačno, sam Krist je kazao da Bog govori u Bibliji. Gdje je to Krist kazao? Kada budemo govorili o Kristu kao putu, istini i životu, mi ćemo usporediti Krista sa Budom, sa Muhamedom i sa drugim velikim vođama čovječanstva. Za sada, evo Kristovih reči. U evanđelju po Mateju, 5. poglavlje, 17. stih. Krist kaže:
"Ne mislite da sam došao da pokvarim zakon ili proroke: nisam došao da pokvarim nego da ispunim."
I zapazimo sada sljedeće Njegove riječi:
"Jer vam zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši."
Kada Krist ovdje kaže "zakon", On misli na "Toru". Ovde Krist priznaje autoritet Staroga Zavjeta. Također, kada se radi o Novom Zavjetu, Isus je kazao u evanđelju po Ivanu, 16. poglavlje, 7. stih:
"Nego vam ja istinu govorim: bolje je za vas da ja idem, jer ako ja ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako li odem, poslaću ga k vama."
Ovdje je riječ o Svetom Duhu, trećem licu Božanstva. U 8. stihu se dalje kaže:
"I kad On dođe, pokaraće svijet za grijeh, i za pravdu i za sud... A kad On dođe, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu, jer neće od sebe govoriti, nego će govoriti što čuje, i javiće vam šta će biti unaprijIsus kaže: "Kad dođe Duh Sveti, onda će vam on kazati šta će biti." On se ovdje obraća svojim učenicima - apostolima. I mi možemo da čitamo u 1. Poslanici Ivanovoj kako Ivan o tome govori. Smatra se da je on bio Kristov najvoljeniji učenik, onaj koji je bio tako blizu Krista. Ivan u 1. poglavlju, od 1.-4. stiha kaže:
"Što bješe ispočetka, što čusmo, što vidjesmo očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše: O riječi života! I život se javi, i vidjesmo, i svjedočimo, i javljamo vam život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama. Što vidjesmo i čusmo to javljamo vama da i vi sa nama imate zajednicu, a naša je zajednica sa Ocem i Sinom Njegovim Isusom Kristom. I ovo vam pišem da radost vaša bude ispunjena."
Svuda će pisci Novog Zavjeta reći: "Što vidjesmo i čusmo, to vam javljamo. Duh Sveti nam je otkrio. Bili smo sa Kristom, vidjeli smo Krista, dodirivali smo Krista, slušali smo Krista. To vam javljamo."
I kada čitamo te spise, ne možemo da ostanemo ravnodušni. Prosto se može osetiti kako Ivan želi da mi shvatimo da je on vidio život. On kaže: "Život je bio među nama, svjetlost je bila među nama." Reč je o Isusu Kristu koji je živio sa apostolima na ovoj Zemlji.
Na kraju ovoga teksta završili bi riječima samog Isusa:
"Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih."
Drugim riječima, čovjek nije samo materijalno biće, čovjek je takođe i duhovno biće. Da bi živio jednim uravnoteženim životom, čovjeku je potrebno da poznaje i duhovne realnosti.
Također je zanimljivo, kada je u pitanju Biblija, da je ona općeljudska knjiga. Na primjer, kada je čita jedan Eskim gore na sjeveru, kada je čita jedan Koreanac, svi kažu: "Pa ova knjiga je pisana baš za nas Koreance!" Onaj Eskim će reći: "Pisana je baš za nas!" Biblija sadrži u sebi općeljudske istine, i kada čovjek čita Bibliju, kada čita o Kristu, shvaća da postoji analogija, da postoji srodnost njegovog bića i onog što piše u Bibliji. U tome je veličina Biblije.
Često puta ljudi čitaju Bibliju misleći da oni njoj sude, a onda shvate, u jednom trenutku, da ona njih promatra.
- 17:56 -
