srijeda, 01.07.2009.
Da li postoji Bog?
“Osjetio sam da se ono na čemu sam stajao razbija podamnom, da tlo nestaje pod mojim nogama, da ono od čega sam živio ne postoji više i da moralno ja više nemam od čega živjeti. Moje pitanje, ono koje me je punih 50 godina vodilo ka samoubistvu bilo je vrlo jednostavno. Ono prebiva u duši čovjeka, od neukog djeteta do najmudrijeg starca. Bez njega život je nemoguć, kao što sam ja to iskusio. Šta će se dogoditi od svega onoga što ja danas radim, sa onim što ću raditi sutra, šta će se dogoditi sa cijelim mojim životom? Zašto moram živjeti? Zašto željeti? Zašto nešto činiti? Ima li moj život smisao koji neće biti uništen neizbežnom smrću koja me čeka? Tokom cijelog mog života moje srce vene u nekoj bolnoj žudnji. Taj osjećaj ne mogu drugačije nazvati nego traženje Boga”, riječi su Tolstoja. Još je Sokrat govorio da je najveća mudrost spoznati samoga sebe. Ali, na osnovu čega? Koje kriterije uzeti? Veliki švicarski filozof Martin Buber, smatrao je da čovjek postoji na dva nivoa: postoji na horizontalnom nivou - to je odnos prema biljkama, životinjama, ljudima, i taj odnos je nazvao “ja-to”. Međutim, Buber je smatrao da ako čovjek postoji samo na horizontalnom nivou, on nije u potpunosti ljudsko biće, i da mora postojati jedna druga dimenzija, jedna druga realnost. To je vertikalna realnost - odnos čovjeka prema Bogu - koju je on nazvao “ja-Ti”. Mnogi filozofi su pokušavali da nađu smisao u ljudskom besmislu. Sartr je smatrao da smisla nema, i da je jedini smisao ljudskog života da prihvati besmisao. Drugi su smatrali da je besmislica vjerovati u Boga. Marks je kazao: “Čovjek je čovjeku bog. Čovjek je izmislio boga, jer mu je bog potreban. Bog nije ništa drugo do jedna vrsta idealnih želja koje čovjek nosi u sebi. Čovjek je bog, sve je u rukama čovjeka. Čovjek može riješiti sve svoje probleme.” Postoje četiri klasična argumenta koje su filozofi i teolozi naveli, u toku povijesti filozofije i teologije, u prilog činjenice da postoji Bog.
Prvi argument je takozvani “kosmološki argument”. Ovaj argument se bazira na takozvanom “uzročno-posljedičnom redu stvari” ili logici, i on glasi ovako: “Sve što postoji ima uzrok svoga postojanja.” Strano je ljudskoj logici da postoji neka realnost koja je jednostavno nastala sama od sebe. Naime, ljudsko iskustvo ne poznaje činjenicu da ni iz čega može postati nešto. Francuski filozof Volter je to izrazio na sljedeći način: “Zamislite da šetate obalom mora. Odjednom, tu na obali mora, vi vidite sat. Šta bi bila vaša prva misao? Da li bi vaša prva misao bila: ‘Kamenčići su se kretali u moru i usljed kretanja kamenčića stvorio se čitav mehanizam, i eto, stvorio se sat.’ Da li biste to pomislili?”, pita Volter.
“Svakako da ne. Kazali biste: ‘Sat je ovdje na obali mora... neko je izgubio sat.’ Dakle, sat ima svoga vlasnika. Ne samo to. Ako postoji sat, on mora imati uzrok svoga postojanja.”
Zato je Volter kazao: “Sat postoji, dakle, mora postojati i urar.” Drugim riječima, svijet postoji, svemir postoji, on nije mogao nastati sam od sebe i on mora imati uzrok svoga postojanja. Svijet postoji, dakle, mora postojati i Stvoritelj svijeta. Međutim, ovdje postoji jedan problem logike. Problem je kod uzroka samog Stvoritelja ili Boga. Ko je stvorio Boga?
Francuski filozof Renuvije, bavio se punih deset godina ovim problemom logike kosmološkog argumenta. On je kazao ovako: “Zamislite jedan lanac. Zamislite da je uzrok jedne alke druga alka, i zamislite da ovaj lanac ide u beskonačnost.” I onda Renuvije argumentira: “Ako lanac ide u beskonačnost, onda ne postoji prvi uzrok svih uzroka.” Zašto ne postoji? Jer lanac ide u beskonačnost. Ako ne postoji prvi uzrok, onda ne možemo objasniti ni postojanje svih drugih entiteta u svemiru. “Zato”, kazao je Renuvije, “mi moramo
logike radi, pretpostaviti da postoji prvi uzrok svih uzroka bez uzroka”. I zato danas u filozofiji postoji sljedeća postavka: U svijetu postoje dvije vrste entiteta. Prva vrsta entiteta je takozvani “neophodni entitet”. To je entitet koji svoje postojanje ne duguje nikome. Da bismo razumjeli sve druge entitete, da bismo razumjeli postojanje biljaka, životinja, čovjeka,
svemira itd, mi moramo pretpostaviti da postoji prvi uzrok svih uzroka bez uzroka, dakle, da postoji jedan neophodni entitet, a da su svi drugi entiteti u svemiru prouzrokovani entiteti. Oni svoje postojanje duguju ovom prvom uzroku svih uzroka bez uzroka.
Drugi argument u prilog postojanja Boga je “teleološki argument”. Naziv potiče od grčke riječi “teleos”, što znači “cilj, svrha”, a može označavati i harmoniju. Drugim riječima, mi ne
samo da možemo zaključiti da postoji Bog koji je stvorio neku vrstu nedefinirane realnosti, nego je Bog uzrok jedne harmonične realnosti, realnosti koja u sebi ima sklad, harmoniju, koja u sebi ima savršenost. Dakle, mi svuda oko sebe vidimo čuda. Ne samo da postoji Bog, nego je taj Bog stvorio entitete u svemiru koji su nam srodni. Promatrajući prirodu, mi Ga možemo razumjeti - tog Boga koji je sve to stvorio ili Biće koje je sve to stvorilo. Spomenućemo neke primjere kada je u pitanju teleološki argument. Postoji nevjerovatna harmonija u sastavu zraka. Na primer, šta je ta nevidljiva supstanca, zvana zrak, koju mi udišemo svaki dan? (Znamo da je zrak najvećim dijelom sačinjen od dušika i kisika.) Mi bismo disali rijeđe i ne tako duboko kada bi postotak kisika u zraku bio 50% umjesto sadašnjih 21%. Ali, kada bi to bio slučaj, Zemlja i zrak bi postali kao upaljač. Svaka, pa i najmanja vatra, gorijela bi eksplozivno i nekontrolirano. Munje bi spalile čitave šume, i vjerovatno da u kratkom vremenskom periodu ne bi bilo ni jedne. A sa manjim postotkom kisika, imali bismo problem da zapalimo vatru. Dakle, postoji sklad u zraku - kako je on načinjen? Ili možemo govoriti o mnogim drugim realnostima. Na primer, ljudsko uho.
Prilikom govora, čovjek ne proizvodi glas ili buku, već određene valove koji točno odzvanjaju na jednom instrumentu koji se nalazi u uhu. Današnji klaviri imaju oko 80 dirki, a u unutrašnjem uhu, smešten u malom prostoru, nalazi se “klavir” koji ima na sebi oko 6.000 dirki, koji proizvodi sve tonove i polutonove. Ovaj instrument se naziva “Kortijev organ”. Da li je on proizvod slučaja? Ili na primjer, bubrezi. U toku 24 sata, kroz bubrege srednje veličine prođe oko 190 litara krvi. U svakoj stanici bubrega, koje su nevidljive golim okom, odvijaju se najkompliciraniji biloškokemijski procesi čišćenja krvi. Da bi se takva laboratorija stvorila izvan ljudskog organizma, možemo da zamislimo koliko bi trebalo prostora. To
je jedno od velikih čuda. Ili da govorimo o ljudskom mozgu, što je možda najveće čudo. Ljudski mozak ima oko deset milijardi ćelija. Svaka ćelija mozga je povezana sa drugim ćelijama sa oko deset tisuća do sto tisuća veza. Kako je moguće da tako složen sistem postoji u čoveku? U tome se može vidjeti sklad, harmonija, “teleos”.
Sledeći argument, koji srećemo u filozofiji i teologiji, u prilog postojanja Boga, je takozvani “ontološki argument”. Njegovo ime dolazi od grčke riječi “ontos”, što znači “biće”. Ovaj argument dugujemo Anselmu, koji je živio u 12. stoljeću, a kasnije ga je upotpunio i razradio Rene Dekart. Dekart je cijelog svog života tragao za nekim temeljom, kao i Tolstoj, za nečim na šta će moći da stane, da se osloni u svom životu, nečim u šta će moći da vjeruje, nečim za šta će znati da je istina. I poslje dugog traganja, on je uzviknuo: “Mislim, dakle postojim.” Kakve veze ima ovaj argument sa Božjim postojanjem? Dekart je kazao: “Ja sam, ja postojim, zato što mislim, razmišljam. Samom logikom ja zaključujem da postojim, kao ljudsko biće, kao određeni entitet u svemiru. Ali, na osnovu svoga postojanja ja zaključujem da mora postojati jedno drugo Biće. Zašto? Jer ja nisam potpun”, kaže
Dekart. “Ja u svom biću osjećam žeđ i potrebu za nekim drugim Bićem. Ja postojim, ali ja postojim kao nepotpuno biće. Moje biće teži jednom drugom Biću koje bi moralo biti apsolut svih kvaliteta i vrijednosti, koje bi u stvari, bilo apsolutno biće.” To drugo biće Dekart je nazvao Bogom. Dekart je toliko vjerovao u Boga da je smatrao da se Bog i Božje postojanje može dokazati i matematičkim putem. Prije Dekarta postojali su u Engleskoj empiristi, kao filozofski pravac, koji su smatrali da ono što čovjek zna dolazi putem empirije, iskustva. Kako znamo ono što znamo? Gdje su granice znanja? Filozof Lok je smatrao da se dijete rađa kao čisti list papira i sve saznaje putem iskustva. Dakle, “iskustvo je uzrok ljudskog znanja”, kazali bi oni. Rene Dekart će reći: “Istina je, određena znanja mi stičemo iskustvom ili odgojem, ali u čovjeku postoje takozvane ‘urođene ideje’, koje čovek nikad nije mogao naučiti iskustvom.” Koje su to ideje? Na primjer, on je kazao: “Ideja o vječnosti. Čovek nikada nije vidio vječnost, nikada nije živio sa vječnim čovjekom, nikada nije živio u vječnom stanju, a ipak nosi u svom srcu ideju o vječnosti.” Ideja pravde, također. Čovek umire i vjeruje da će pravda biti zadovoljena. Otkud ta želja za apsolutnom pravdom? Može se također govoriti i o “analogiji entis” ili analogiji dva bića - analogiji ljudskog bića i Božjeg Bića. Čovek ima neurozu, osjeća se neugodno, on bi želio da promijeni posao, da promijeni ženu, da promijeni mjesto gdje živi, da ide negdje, da traži samoga sebe, da pronađe mir u svome srcu. Čovjek teži jednom drugom biću i nije svjestan da ustvari teži Bogu. Drugim riječima, čovjek je, na osnovu Renea Dekatra i ontološkog argumenta, nepotpuno biće bez Boga. Jedino u Bogu može pronaći mir i potpunost svog bića.
Četvrti argument u prilog postojanja Boga dugujemo Emanuelu Kantu. To je takozvani “moralni argument”. Kant je volio da kaže: “Kada se nalaziš u dilemi da učiniš nešto ili da ne učiniš, načini takav izbor da taj tvoj konkretni izbor, sada i ovdje, može postati univerzalni izbor svih ljudi.” Šta to znači? Ako postoje univerzalni izbori, onda postoji i univerzalno Biće. Dakle, postoji Bog. U svom najpoznatijem djelu “Kritika čistoga uma” on je odbacio kritiku čistoga uma i prihvatio kritiku praktičnog uma. Bog postoji jer je čoveku potreban Bog u praktičnom životu. Religiozni ljudi vjeruju da se Bog otkriva čovjeku preko prirode, preko savjesti, preko Biblije, i na najpotpuniji način preko Isusa Krista. Rimski povjesničar Ciceron je zapisao: “U jednom mračnom zatvoru živio je rob koji je tu proveo cijeli svoj život. Jedini znak na osnovu kojeg je mogao znati da li je dan ili noć bio je jedna zraka svijetlosti koja je prolazila kroz pukotinu jednog zida. I godinama je ovaj rob znao o danu i noći samo na osnovu ove zrake svijetlosti, i on se prosto sprijateljio sa ovom zrakom svijetlosti. Jednoga dana zatvorske vlasti su odlučile da sruše taj zid. Rob je bio jako uznemiren jer je smatrao da će se sad odvojiti od svog dugogodišnjeg prijatelja.” I Ciceron kaže: “A rob nije znao da će rušenjem ovog zida ugledati čitavu svijetlost dana.” Ako postoje zidovi, ako znamo možda samo malo o Bogu, dopustimo da se sruše svi zidovi koji nas odvajaju od Njega. On će osmisliti naš život i naš život će dobiti drugačiji smisao. Božja prisutnost u životu čovjeka znači život. Odsutnost Božja, na osnovu Biblije, znači smrt za čovjeka.
- 10:35 -
