USPON NA MONTE ROSU
15.02.2016.
Skupila se ekipa, jedna žena i tri muškarca, svi iskusni planinari, sa ciljem da se pokušamo popeti do najvišeg planinarskog skloništa u Europi, Rifugio Margherita, koji se nalazi na vrhu Gnifetti (Signalkuppe), planinskog masiva Monte Rosa, na granici Švicarske i Italije. Margherita je pravo čudo graditeljstva, sagređen na samoj špici, na visini od 4554 mnm. Prvobitna koliba sagrađena je davne 1893. g. a dobila je naziv po tadašnjoj kraljici Marghareti, koja je dom otvorila. Sav potreban građevni materijal dovučen je iz doline, dio puta na mazgama, a završni dio na leđima ljudi. 1980. g. sagrađeno je na istom mjestu novo sklonište, odnosno planinarski dom, koji je ujedno i meteorološka postaja. U sklopu doma nalazi se 70 ležaja, kuhinja i malena knjižnica za planinare i alpiniste. Tako je Margherita postala jedinstveno mjesto, planinarski dom, meteorološka postaja i knjižnica na najvišoj nadmorskoj visini u Europi.
25.07.2015. oko 6:00. Autom prepunim stvari i planinarske opreme napuštamo Hrvatsku na Bregani pa punim gasom za Ljubljanu, Trst, Milano, do konačnog odredišta, alpskog mjesta Alagna Valsesia u pokraini Piemont. Oko 17 h dolazimo u autokamp na početku Alagne. Kelna i Mark podižu šator dok ću ja sa ženicom Željkom prespavati u autu. Cijena je 10 eura po osobi.
Odmah zatim smo prošetali prekrasnim alpskim gradićem i divili se lokalnoj arhitekturi. Kuće su posebne i bajkovite, prizemni dio od kamena, gornji katovi drveni, a krovovi od kamenih ploča. Dvorišta su uredna, trava pošišana i njegovana sa puno ruža i raznog cvijeća. Kućice su raštrkane, svakakvih veličina i oblika, a do njih vode krivudavi puteljci. Oko centra se nalaze mnogobrojni mali dućani i pubovi. Sjeli smo u jedan pub i uz piće dogovarali sutrašnju strategiju.
26.07. Jutro. Lagani doručak, kava, pa pakiranje najpotrebnijih stvari za nekoliko dana visokogorskog planinarenja. U 09:30 kreće uspinjača. Kupljena karta vrijedi tjedan dana u oba smjera. Počinje najlakši dio našeg putovanja gondolom Alagna (1191 m) – Pianalunga (2050 m). Tu presjedamo na drugu gondolu koja vodi na Salati (2971 m). Nakon izlaska iz gondole iznenađuje nas alpski sajam poljoprivrednih proizvoda. Tu na gotovo 3000 m lokalni poljoprivrednici pokušavaju prodati svoje proizvode, ali koliko vidim slabo se trguje. Tu se nađu domaći eko proizvodi, kruhovi, kobasice, sirevi, med, kolači...
Odlazimo nekoliko stotina metara dalje do treće gondole. Usput susrećemo divlje gamsove koji se rado slikaju s nama. Treća gondola nas vodi do Punta Indren (3275 m). Za samo sat vremena uštedjeli smo jedan dan napornog planinarenja, odnosno oko 2100 m visinske razlike. Iz vrlo ugodne klime u dolini, u trenutku smo se našli u oštroj planinskoj klimi na samoj ledenoj granici. Čim smo izašli iz gondole zapuhnuo nas je oštar, hladan vjetar i rijedak zrak. Predstoji nam put do planinarskog doma Rifugio Gnifetti (3611 m). Ispred nas već nakon stotinjak metara ispriječio se završni dio glečera. Moramo ga poprečno preći u širini oko 1 km. Utapšana staza je u čistom ledu, ali nema neke velike opasnosti od pada jer nije jako strmo. Na drugoj strani nas očekuje ferata u stijeni. Sve je tako dobro osigurano debelim konopima da je stazu proći prava uživancija. Kada smo ispenjali feratu otvorio se novi vidik prema glečerima Indren ispred nas i Lys koji se prostirao daleko gore i završavao u oblacima. S lijeve strane, gore, na jednoj kamenoj hridi lijepo se ocrtavao dom Rifugio Gnifetti, cilj našeg današnjeg putovanja. Da bismo došli do doma moramo proći preko strmog glečera. Iako put više nije bezopasan, a noge na ovoj visini počinju biti teške, Željka odbija da se vežemo konopcem, već samo stavlja dereze i hrabro kroči preko leda.
Stižemo do kraja leda gdje počinje završni, ali kratki uspon po stijenama. Put je osiguran klinovima, sajlom i konopom. Iako je sve toliko kratko srce već tu počinje udarati i tražiti više kisika, a mi upregnuli kao bikovi. Evo nas na prvom odredištu, prekrasnom domu Rifugio Gnifetti na 3611 mnm.
Planinarski dom Rifugio Gnifetti sagrađen je još davne 1876.g. a do danas više puta proširivan. Dobio je ime po Don Giovanni Gnifettiu, župniku iz Alagne i vrsnom planinaru, koji je još 1842.g. prvi ispeljao vrh na kojem se nalazi dom Margherita. Svaka mu čast.
Dom je odlično opremljen i do njega svatko može doći na jedan dan i osjetiti pravi alpski doživljaj. Dom se nalazi na kamenoj hridi, kao otok koji viri iz mora leda. Sa terase je prava uživancija gledati bijele alpske vrhunce i dolinu koja je odavde tako daleko. Naravno, i mi smo tako sjedili i uz pivce i rakijicu uživali na suncu. Bili smo oduševljeni kada nas je Kelna doveo do male sobice sa četiri kreveta i tu se fino grofofski smjestili. O koja milina. Kelna je bio prepun hvale za svoju odličnu organizaciju i pomalo nas ucjenjivao da takav smještaj vrijedi najmanje jednu pivu. I kada smo već legli dolazi do nas djevojka koja radi u domu i objašnjava nam da smo zauzeli krivu sobu, da to nije naša soba i da se moramo iseliti iz nje u neku drugu. Kelna je broj sobe krivo čuo. Morali smo je poslušati i otići u sobu koju nam je odredila. Ta druga soba je samo malko veća i ima dvadesetak kreveta. Ma nema veze, glavno da imamo krov nad glavom. Soba se puni planinarima. Ljudi razgovaraju na raznim jezicima svijeta. Kojeg li čuda, mnoštvo ljudi govori našim jezikom. Tu je desetak planinara iz Zagreba i još tridesetak iz Srbije i BiH. Vele – „Došli bre ovde autobusom Balkan expres“. Danas se ovdje zakuhao pravi balkanski lonac. Na veće počinju glavobolje. Ljudi se drže za glavu i piju tabletice. Moja tabletica je mala plava, čarobna, koja će me potpuno isključiti iz svijesti, od svih šuškanja, kašljanja, kihanja, lupanja, hrkanja, prdenja na barem šest do osam sati. Baš korisna drogica. U jutro ću biti odmoran i pun elana za okolne vrhove.
27.7. Ustajemo prije 6h. Spremanje stvari, lagani doručak i polazak na stazu. Uzimamo samo najpotrebniju opremu, a ostalo ostavljamo u domu. Na stazi stavljamo dereze i penjačke pojase, te se vežemo konopcem. U navezu su Kelna i Mark, te Željka i ja. Željka nema visokogorskog iskustva i ovo joj je prvi takav uspon u ledu. Pomažem joj oko dereza, oko pojasa, vežem je prema pravilu i dajem joj savjete kako da hoda, a da ne padne na vlastite dereze. Pokazujem kako da sveže osmicu a kako pašnjak. Kratka obuka o cepinu i možemo krenuti. Željka će biti prva u mom navezu i diktirati će brzinu hoda prema vlastitim mogućnostima. Cilj nam je osvojiti vrh, Piramida Vincent, na 4215 m. i možda još koji vrh ovisno koliko ćemo fizički moći. Napredujemo polako, puno polakše nego bi hodali negdje na nižim visinama. Koraci su spori i kratki. Srce lupa, a noge su teške. Mark i Kelna su malo brži pa nas povremeno čekaju. Svako malo nailazimo na ledenjačke pukotine pa ih moramo zaobilaziti. Toliko su duboke da se ne vidi dno.
Nakon 2-3 sata izlazimo iz sjene, odnosno sunce se diže i obasjava nas u punom sjaju. Svijetlo je toliko jako da se bez sunčanih naočala ne bi moglo. Malo se hoda, pa se kratko odmara i opet tako nebrojeno puta. Na jednom djelu put se račva, lijevo se nastavlja u pravcu bivka Giordana al Balmerhorna i Margherite, a desno je naš put prema vrhu Piramide Vincent. Kako se dižemo prema vrhu vjetar sve više pojačava. Dolazimo na vrh, ali samo na trenutak jer je ovdje vjetar toliko jak da se ne možemo održavati na nogama. Slikamo se klečeći na snijegu.
Toliko je hladno da se prsti smrzavaju bez rukavica. Vjetar nam ne dopušta da ovdje uživamo u pogledu. Brzo se spuštamo istim putem do račvanja gdje je mirno i bez vjetra. Željka je poprilično umorna, pa se odlučujemo za silazak nazad u dom, dok će Mark i Kelna nastaviti do bivka Giordana. Bivak se odavde lijepo vidi nedaleko na uzvisini. Silazak je uvijek lagan, tako da noge same lete. U domu nas čeka sunčana terasa, pivce i sendvič. Nakon dva sata pridružuju nam se dečki koji su uspješno došli do bivka Giordana i vratili se nazad.
28.7. Oko 06h. Hodamo istim putem kao i juče. Kod istog onog račvanja nastavljamo lijevim putem. Vrijeme je fantastično, planinara mnoštvo. Okolni vrhovi izdižu se iz bijele pustinje. Nebo plavo sa nekoliko bijelih crta. Povremeno se stvori maleni oblačić koji munjevito prođe nebom, toliko brzo da dok izvučem fotić i namjestim ga za slikanje, oblačić već nekuda odjuri. Doživljaj je izvanredan, samo da nije tako naporno hodati.
Željka predvodi naš navez i hrabro kroći po zaleđenom putu. Brojim korake kao i uvijek kad mi je teško, nešto kao u teretani kad dižem utege. Jedan, dva, tri, četiri... trinaest, pa odmor minutu, dvije, pa opet ispočetka. Svakih sat vremena radimo pauzu od desetak minuta. Željkini koraci sve su sporiji, a pauze sve češće kako se dižemo na visini. Punta Gnifeti, sada se lijepo vidi, bijelo brdo koje se ocrtava na plavom nebu i dom na samom vrhu.
Prolazimo uz nekoliko gadnih pukotina i dolazimo do završnog, strmog uspona prema Margheriti. Osim što je uspon strm, staza je bočno jako strma i uska toliko koliko je dovoljno da se prođe u jednom smjeru. Ovdje se teško mimoilazi. Odlučujem da ću ovdje ja preuzeti vodstvo jer se bojim da mi Željka ovdje ne zapne i od straha i umora ne zastane. Ne bi bilo dobro da mi na ovakvom mijestu posustane i odlući se vratiti, jer iza nas će biti još planinara u usponu. Krenuo sam malo oštrije, misleći da Željka to može. Kad sam osjetio zatezanje štrika znao sam da je u krizi. Radio sam nekoliko koraka pa pauza. Ipak je to za Željku bio veliki napor, pa sam je malo i vukao konopom kako bi joj olakšao uspon. Kada je napokon došla do visoravni pred domom i kada opasnosti više nije bilo, opala je na snijeg od iscrpljenosti. Srce joj je panično lupalo i nije mogla doći do zraka.
https://www.youtube.com/watch?v=L9PZd3plyr0
Nakon nekoliko minuta malo se smirila. Pomogao sam joj da se popne u dom, a oči su joj bile pune suza. Brzo sam je raspakirao, odvezao, skinuo dereze i gojze. Zagrlio sam ženu i čestitao joj na uspješnom usponu, a ona je panično vikala - „Ubit ću te. Ubit ću te“. Nakon petnaestak minuta znao sam da je adrenalin popustio, kad je povikala: „Daj onu rakiju. Što čekaš?“. Mark donosi whisky. Čestitamo i nazdravljamo na uspješnom poduhvatu. Bilo je oko 13 h. Prijavili se osoblju, i dobili smještaj na drugom katu. U boravku smo sjeli, popili pivce i malo pričali. Piva ovdje djeluje puno snažnije pa smo bili lagano opijeni, što od alkohola, što od rijetkog zraka. Mozgu je falilo kisika. Iako daleko od civilizacije cijene su nekako normalne. Ovdje se sve potrepštine dovoze helićem. Od vode do goriva i hrane. Naručio sam si juhu i ragu ala bolognese i platio oko 17 eura, a sve zalijo pivcem za 5 eura. Juhica je bila neobična, ali savršena, od nekih zelenih klica, oraha i sira. Smještaj s doručkom stoji 40 eura. Uz taj doručak dobije se 1 L čaja, što nam je bilo jako bitno za povratak. Pokušali smo zakartati belu, ali smo svi bili preglupi i nije išlo. Mozak jednostavno ne radi na toj visini. Glavobolja se lijeći tabletama, ali mučnina ostaje. Zanimljivo je da je ovdje sproveden internet. Možeš na facebook do mile volje. Slikam nekoliko fotki s prozora i primječujem crne oblake u daljini. Samo da ne dođu ovdje. Izašao sam na kratko izvan doma, padao je mrak, a temperatura se spustila puno, puno ispod nule, dok je vjetar orkanski zapuhao. Brrr, nebi bilo pametno ostati vani. Do jutra postao bi snješko.
Toalet je najzanimljiviji. Uđeš u prostoriju od inox lima, u sredini je rupa od čučavca, pa kad staneš, skineš odjeću i nanišaniš rupu, osjetiš kako ti iz rupe zapuše hladan zrak po stražnjici. Na zid je naslonjen skijaški štap, pa se zapitaš čemu služi. Kada se završi nužda, skužiš da u prostoriji ne postoji vodokotlić i da ne možeš isprati čučavac. Tada shvatiš da je onaj štap namjenjen da se s njime utisne u rupu papir i zaostali izmet. Prvi pokušaj mi je bio bezuspješan jer je toaletni papir poletio nazad iz rupe oko pola metra u vis i pao opet negdje sa strane. Malo-pomalo skužio sam tehniku. Potrebno je papir štapom malo dublje pritisnuti kako bi ga vjetar ispod toaleta odnio negdje dole. Pogledao sam u rupu i vidio prazan prostor napolju. Nije bilo cjevi već samo slobodni pad za naše produkte metabolizma. Ruke se ne peru vodom već postoji dezinficijens u spreju. Štedi se na svakom koraku. Naše glave bile su preglupe za bilo kakvo druženje to veće, pa smo brzo krenuli na počinak. Da li ću ikada više u svom životu spavati na nekoj višoj nadmorskoj visini? Treba nam odmora. Sutra je povratak u dolinu i možda doma. Iako je Punta Dufour (4633 m) najviši vrh masiva Monte Rose tu u blizini, nemamo ga u planu osvajati jer je prokleto opasan i nije nimalo jednostavan za ispeljati. Težak je i za malo bolje od nas. Njega ostavljamo alpinistima.
29.07. Ustajanje oko 5 h. Povratak. Već prije pet sati počinje zveckanje, šuškanje, kašljucanje, šaputanje i svakakvi drugi zvukovi koje rade planinari koji se spremaju u nove avanture. Ne mogu spavati i kad bi htio. Ustajemo i mi. Svi imamo iste simptome blage visinske bolesti, koja pomalo popušta od juče. Osjećaj je kao da umjesto glave na ramenima nosiš bundevu, očni kapci su natečeni kao buftlice, a pokreti usporeni. Silazimo dva kata niže u blagovaonu i uzimamo skromni doručak. Do hrane nam ionako nije stalo, bitnije je što dobivamo čaj koliko želimo, pa ga punimo u termosice. Pogled kroz prozor napolje ne ulijeva nam ništa dobro. Ne vidi se ništa osim bjeline. Kao da je netko pobojao staklo u bijelo. Ne vide se nikakvi obrisi, nema neba, sve je u magli. Znači da se upravo nalazimo u oblaku. Dogovaramo se što uraditi, da li krenuti ili pričekati bolje vrijeme. Dogovor pada da krenemo. Put znamo. Ići ćemo po tragovima od juče, a dole u nizini je možda bolja vidljivost. Spremni napuštamo dom. Vani je vidljivost pet do šest metara. Temperatura ispod -20. Snijeg pada vodoravno. Zidovi i ograda doma okovani su u debelom ledu. Obučeni smo tako da nam ni jedan dio lica nije otkriven. U navezu se spuštamo po najstrmijem djelu staze. Ovako je možda bolje jer se barem ne vidi strmina po kojoj se spuštamo. Povratak je uvijek opasniji od uspona. Uspijevamo doći do visoravni gdje pokušavamo naći utabanu stazu od juče, ali staze nema. Sve je vjetar poravnao. Od magle ne vidi se prst pred nosom. Sve je u jednoj nestvarnoj tmini, kao da nismo na Zemlji, već na nekoj nepoznatoj planeti. Nikome ne pada na pamet da nije dobro krenuti i da se vrlo lako možemo izgubiti u bespuću sivila. Svuda oko nas su vratolomne padine i ledenjačke pukotine, i ako samo malo skrenemo s puta možemo lako nastradati. Nastavljamo kao da znamo kojim smo se smjerom juče popeli. Od magle jedva da se vidimo. Malo skrenemo lijevo, pa shvatimo da to nije pravo skretanje, pa skrećemo desno, pa opet krivo, pa vrludamo tražeći tragove. Konačno nam svima pada na pamet da to nije pametno što radimo i da se obavezno moramo vratiti. Naši zatupljeni mozgovi to nisu na vrijeme shvatili. Pada novi dogovor, vračamo se nazad u dom. Krećemo se nazad i pratimo vlastite tragove, ali tragovi nestaju. Vjetar ih je poravnao i šiljci od dereza se više ne vide. Shvaćamo jezivu činjenicu da smo se možda izgubili. Znamo sigurno da nismo daleko otišli. Ne smijemo više raditi pogreške. Ne smije nas uloviti panika. Moramo nekako naći onaj uski uspon prema domu. Prolaze minute, a mi i dalje izgubljeni u magli. Ne znamo se više vratiti. Što da uradimo? Kako da se vratimo? Stisli smo se ko jaganjci skupa da pokušamo zajedno smisliti nešto pametno. Strah je pomalo jačala. Bojao sam se da netko ne počne paničariti, to bi moglo jako loše završiti. I dok smo se tako tresli na hladnoći, gledali smo jedan drugog i očekivali da će netko od nas dati neki pametan prijedlog. Od jednom začujemo negdje u blizini ljudske glasove. Osluškujemo kako bi odredili lokaciju od kuda glasovi dolaze. Krenuli smo u pravcu glasova. Nedaleko u totalnom sivilu primječujemo siluete nekoliko ljudi. Dolazimo do njih. Pitamo ih tko su i od kuda dolaze. Odgovaraju da su Čehi koji su isto kao i mi krenuli u dolinu. Oni su barem stali na visoravni ispod strmog puteljka koji vodi prema domu. Hvala Bogu, sada znamo gdje smo. Bili smo pedesetak metara od puteljka, a da to nismo znali. Dogovaramo se svi skupa da krenemo u dom i pričekamo bolje vrijeme, pa makar to potrajalo i par dana. Istim onim putem kojim smo juče imali problema, sada letimo. Zahvalni Bogu dolazimo do doma. Ulazimo u tople prostorije i onako zaleđeni sjedamo u garderobi. Uskoro dolazi jedan od onih planinara koje smo sreli i obaviještava nas da su saznali kako dvojica vodiča iz doma namjeravaju uskoro poći u dolinu i da, ako želimo možemo poći za njima. Oni naravno znaju put i u ovakvim uvjetima. Jedino je bitno da oni ne čekaju nikoga, imaju brz korak i ako mislimo da ne bi mogli održavati njihov tempo, bolje da ne krenemo za njima. Pogledao sam Željku i pitao je hoćemo li pokušati ili ne. Obećala je da će dati sve od sebe. Krenuli smo zajedno sa nekoliko Čeha za brzom dvojicom planinarskih vodiča. Onaj opasni, strmi i uski dio puta sada smo treći puta prolazili i doslovno smo ga pretrčali, kako ne bi puno zaostali za grupom. Zanimljivo je kako s malo iskustva, za kratko vrijeme postajemo sve sigurniji.
Pratili smo ih dobar dio puta, ali kod prelaska prve ledenjačke pukotine počinjemo zaostajati. Ubrzo grupa nestaje u magli, a mi se trudimo pratiti njihove tragove u snijegu. U jednom trenutku magla na trenutak nestaje i ja ih uspijevam vidjeti stotinjak metara dalje. Sve je u redu, na dobrom smo putu. Kako se spuštamo, tako magla postaje rjeđa. Na prelazu preko druge pukotine nailazimo na drugu grupu planinara koji napreduju u suprotnom smjeru. Pukotine su danas veće nego juče i nije mi svejedno preskakati ih. Brzo napredujemo u silasku. Danas zaobilazimo desetke pukotina kojih u usponu nije bilo. Maglu ostavljamo iza sebe. Nailazimo na jednu ledenjačku pukotinu koja se ispred nas ispriječila u dužini od oko jedan kilometar. Moramo je zaobići u širokom luku.
Susrećemo povorke planinara koji se polako, s noge na nogu kreću prema gore. Sa desne strane ostavljamo dom Rifugio Gnifetti i nastavljamo prema domu Rifugio Mantova kojeg smo zaobišli prije neki dan. Na taj način izbjegavamo feratu u silasku. Kod doma radimo kratku pauzu, pa nastavljamo po kamenoj stazi do završnog djela glečera. Taj dio glečera je danas vrlo sklizav za razliku od zadnji puta kada je bio lakši za prelaz. Ubrzo dolazimo do gondole koja će nas sretne vratiti u dolinu.
Isti dan oko 22 h dolazimo kući. Iza nas je prekrasno i nezaboravno putovanje, iskustvo koje ćemo za uvijek pamtiti. Zahvaljujem prekrasnim i divnim prijateljima bez kojih se ovo putovanje ne bi ostvario. Kelna koji je bio glavni organizator i vođa, i Mark koji nas je znao oraspoložiti i kada je bilo najteže. Najviše moram zahvaliti mojoj ženi, koja je uspjela i hrabro izdržala sve napore, strahove, hladnoću i opasnosti na ovom putu, i koja je ovo putovanje podijelila sa mnom.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kada čovjek voli rijeku
23.10.2012.Kada čovjek voli rijeku
Već mnogo godina dočekujem ljeto i jesen s prijateljima na rijeci Kupi. Počelo je to kada sam imao dvadeset godina. Sada imam puno više, i čini mi se da je ta rijeka za sve ove godine postala dio mene. Posjet rijeci Kupi u Gorskom Kotaru, jednom ili dva puta godišnje postao mi je nezaobilazan i obavezan, poput cjepiva. To je nešto bez čega jednostavno ne bih želio. To je nešto što me čini sretnim. Kupa je postala moja “Rijeka sjećanja”.
Kako sam ja proživio tu rijeku i zašto je toliko volim? Nema čovjeka koji ne bi ostao zadivljen krajolicima od izvora Kupe pa stotinjak kilometara nizvodno. Posebno je doživjeti divljinu te rijeke spuštajući se njenim brzacima u kanuu, prolaziti od vodenice do vodenice ili kliziti kroz njen tihi kanjon. Divota je loviti umjetnom mušicom pastrve i lipljane, kampirati uz rijeku, ložiti logorsku vatru i na žaru peći ribe i kobasice. Naravno, najlijepše je sve to podjeliti sa dobrim prijateljima. Svake godine Kupa me dočekuje razdragana i sjetna, a na žalost, prijatelji nestaju, izgube se negdje. Svake godine sve je manje onih starih s kojima sam započeo, ali pojavljuju se neki novi. Svi oni nekako dođu i prođu, jedino se ja, poput laste vraćam svake godine.
Toliko ljepih doživljaja veže me uz tu rijeku da bih mogao napisati knjigu. Ali onaj tko bi čitao knjigu ne bi mogao osjetiti mirise vode, šume, biljaka i cvijeća. Ne bi mogo čuti šum slapova, cvrkut ptica u kanjonu, pucketanje vatrice u noći i šuštanje lišća. Osjetiti okus hladne kupske vode i okusiti lipljana na žaru. Doživjeti jutarnju maglicu koja izgleda poput rasplesanih vila na rosnoj travi. Osjetiti sreću u društvu dobrih prijatelja koji zajednički djele sve, i sreću, i tugu, i radost, i na taj način dožive pravu, iskonsku povezanost. Mogao bi opisati dan na Kupi; spuštanje u kanuu, prelaženje preko slapova i brzaka, lov ribe i kampiranje uz rijeku, ali se ne može dočarati duboki osjećaj koji se javlja u nama, kada nakon živopisnog dana, navećer, sjednemo svi oko logorske vatre. Oko nas širi se miris pečene ribe, a u ustima okus vina. Prepričavaju se zanimljivi doživljaji proteklog dana, pa se zapjeva neka domača pjesmica. Naša tjela umorna od aktivnog dana, ugrijana od vatre i pića, a lica obasjana od titrave svijetlosti, pogled usmjeren u razigrane plamičke i žeravicu, i tako, nesvjesno utonemo u duboku meditaciju. I kada su svi već rekli što su imali, kad utihne i zadnja pjesmica, kada samo vatrica tiho govori, tada, baš tada pojavljuje se ona praiskonska povezanost među ljudima, povezanost i bliskost stara koliko i sam čovijek, povezanost, ne samo među nama prisutnima, javlja se neka duhovna veza nas i naših korjena. Kao da priroda koja nas okružuje pokušava ući u nas. Kao da opet postajemo dio nje, te čiste i neiskvarene prirode. Kada svi tako šutke gledamo u vatru, u nama se javlja čistoća misli i neko hipnotičko potpuno razumjevanje. Misli i osjeti postaju izoštreni i jasni. Telepatski možemo osjetiti kako se osjeća bilo tko među nama. Osjetiti bliskost sa biljkama i životinjama što nas okružuju. Osjetiti i čuti škripanje stabala koja se njišu i kao da dišu poput nas. Kao da nas sve spajaju neki daleki zajednički korjeni. Kao da smo nastali od iste materije. Iako ih ne vidim osječam ih. Znam da su tu i da postoje.
I tako će moja „voljena“ i dalje teći i svojim koritom pronjeti moje osječaje, fantazije, snove i misli, a ja ću joj zauzvrat zauvjek ostati vjeran.
komentiraj (2) * ispiši * #
Castor – predivni vrh u masivu Monte Rosa u Penninskim Alpama
23.09.2012.
Nakon dvanaest sati putovanja u kasno popodne dolazimo u pitoreskno alpsko mjesto Grassoney – lac - trinite, gdje se smještamo u privatnom autokampu. Prvu noć ćemo boraviti u šatorima. Visoko gore iznad mjesta ponosno stoje vrhovi preko 4000m, a podno vrhova veliki glečer. Imamo dovoljno vremena za obilazak mjesta. Mjesto je maleno, alpsko, ali odiše ljepotom, kulturom i povješću. Ovdje je mnoštvo starih kuća, vila i dvoraca, ali sve savršeno očuvano i održavano, sve u jednom stilu. Uz mjesto protiće brza planinska rječica, koju presjecaju drveni mostovi. Krovovi su prekriveni kamenim pločama, na prozorima pelargonije i crvene zavjese, a vrtovi prepudi raznog cvijeća. Mnoštvo je dućančića sa suvenirima i malenih kafića u retro stilu. Naravno, tu smo ispili nekoliko piva na terasici jednog takvog kafića. Već je pala noć kada smo ušli u lokalnu crkvu iz koje se čula klasična glazba; dvije violine i violončelo. Nakon uživanja u ozbiljnoj glazbi krenuli smo nazad prema kampu, a u daljini planinskih lanaca svakih nekoliko sekundi munje su parale nebo.
Noć je bila hladna za ovo godišnje doba, temperatura izmjerena u šatoru samo 6 °C. Mjesto se nalazi na više od 1600 metara visine tako da to i nije neko čudo. U neko gluho doba noći budim se zbog hladnoće i drhčući izlazim iz vreće i odjevam još odjeće i debele čarape, a vreću podebljavam s jaknom. Dižemo se rano. Budi nas jutarnje, zubato sunce. Spremamo šatore, provjeravamo ruksake za uspon i konačno krečemo. Žičera nas diže do 2700mnv. Tu je karakterističan krajoik za ove krajeve, carstvo kamenih ploča sa vrlo oskudnom florom i faunom. Iako malo grmlja i trave primječujemo u blizini vrlo krupne kozoroge kako ljenčare i svijesni svoje snage i ljepote ponosno poziraju našim fotoaparatima. Put prema domu „Rifugio Quinto Sella“ zadovoljio bi i najizbirljivije planinarske sladokusce. Put je prvim djelom lagani pješački, ali kasnije prelazi u laganu feratu osiguranu konopima, a na nekim mjestima su izgrađeni mostići koji premošćuju kritična mjesta na grebenima. Ti mostići, iako nepotrebni, djeluju u toj surovoj prirodi vrlo lijepo. Dom se nalazi na granici viječnog snjega, na 3585mnv. Južno od doma nema snjega, sjeverno je sve pod snjegom. Na toj visini ljudima dolazi mučnina i glavobolja, a uspinjanje po stepenicama na drugi kat gdje smo bili smješteni iziskuje napor duplo veći nego bi to bilo u dolini. U velikom dnevnom boravku je vrlo ugodno i toplo, puno je planinara iz raznih zemalja, pa se ćuju razni jezici. Kada sam sjeo s prijateljima za stol tako je i došla prva grosse birra. Nakon treće pive i ja sam dobio visinsku bolest. Oko dva sata u jutro pijem već drugu tabletu protiv glavobolje, odlazim van na sviježi zrak, a vani pada sitni, gusti snjeg. Konačno me popušta pa odlazim nazad u krevet.
Ustajemo oko sedam. Spremanje naj osnovnijih stvari za pohod na vrh, lagani doručak, kava i oko osam smo vani, spremni i u navezu. Danas nam je u planu savladati malo više od 600m visine do vrha i povratak u dom. Bez ikakve žurbe, u vrlo laganom tempu krečemo snježnim stazama prema Castoru. Vrijeme nam nije u pitanju, samo sigurnost. Mnogi navezi su krenuli prije nas tako da smo mi bili jedni od posljednjih. Oko nas se uzdižu sami četiritisučnjaci; Lyskamm, Breithorn, Matterhorn, Weisshorn, Dom, desno nam je najviša Margherita, a ispred nas Castor. Od početka je uspon vrlo blag, a sve dalje kako napredujemo put postaje sve strmiji. Vrijeme je savršeno, sunčano i bez oblačka. Vjetar povremeno diže snježnu prašinu preko zaleđenih grebena. Nakon prvog uspona po ledenom rubu dolazimo do bjele visoravni. To je velika ravna ploha veća od nogometnog igrališta. Tu je prvi veći odmor. Na zapadu promatram „moj“ Mont Blanc koji je prema meni bio isto ovako blagonaklon i ne vjerujem da je od tada već prošlo dvije godine. Dan je tada bio isto ovako divan kao i danas. Gleda me kao da me poziva da ga još jednom posjetim.
Uspinjemo se strmo prema još jednom grebenu i malo po malo stižemo na njegov vrh. Od tuda počinje najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio puta. Od vrha jednog grebena do vrha drugog grebena vodi nas put po sedlu širine oko 25-30 cm. Lijevo i desno je ledena strmina kojoj se ne vidi kraja. Na sredini tog puta molim prijatelja na navezu da stane da poslikam trenutak, ali on uz psovku na moju ideju to odbija i ne staje sve do drugog proširenja. Na drugom proširenju lijepo se vidi naš cilj. Još jednom prelazimo slićan put kao i prošli, po samom zaleđenom rubu, te dolazimo do podnožja zadnjeg uspona prema vrhu. Tu se moramo zaustaviti malo duže jer se mnogi planinari spuštaju s vrha i ovdje je naj bolje mjesto za mimoilaženje. Kada su nas planinari prošli, krenuli smo u zadnji uspon do vrha. I dolazimo na vrh, 4228mnv. Osječaj je divan kao i uvjek. Naj češće sam u ovakvim situacijama sam, bez prijatelja, tada na vrhu vlada nevjerovatna tišina, tišina gdje čuješ otkucaje vlastitog srca, za razliku od sada kada oko sebe imam masu prijatelja koji od veselja galame i viću. Vadim svoju pljoskicu s medicom pa nazdravljamo sretnom trenutku uz želje za još mnogim takvim osvojenim vrhovima. Ipak je lijepše kada ovakav trenutak možeš podjeliti s nekim. Oko nas prava, divlja, surova priroda. Pogled seže stotinama kilometara u krug. Na granici smo Italije i Švicarske. Ispod nas na putu kojim smo došli promatram planinare koji se vračaju i pomalo nestaju u bjelom oblaku. Oblaci se dižu iz doline i sve ih je više. Ne zadržavamo se dugo, vračamo se istim putem. Na onoj velikoj, bjeloj visoravni sustižemo jednu zanimljivu žensku skupinu koja se također vraća prema domu. Vesele cure su Čehinje i mole nas da ih poslikamo. Moj prijatelj to vrlo stručno obavlja i uspjeva kod cura izazvati salve smjeha. Pijemo Becherevku, pa moju medicu, pa Becherevku , pa medicu... Oko tri dolazimo u dom.
Četvrti dan je dan povratka u dolinu i povratka kući. Oko osam krečemo istim putem kojim smo i došli, ali na jednom djelu puta skrečemo desnim putem prema drugoj dolini gdje će nas sačekati naš autobus. Put je djelomično pod snjegom pa se kližemo kako tko zna, neki po gojzama, neki po stražnjici, a ja oboje. Prelazimo mnoge male potočiće koji se stvaraju otapljanjem ledenjaka. Malo po malo se ti potočići spajaju i nastaje sve veća rječica. Na jednom mjestu se pojavljuje divno tirkizno jezero. Tu več dolaze lokalni turisti i školske ekskurzije. Iako mnoštvo ljudi, ovdje, kao ni dalje do mjesta ne primječujem niti malo smeća i ljudskih otpadaka i to me iznenađuje. Pitam se kako naučiti naše ljude da ne zagađuju našu prirodu svojim otpacima. Ovdje počinju crnogorične šume i planinski pašnjaci po kojima kravice slobodno pasu. Put nas cijelo vrijeme vodi uz sada već nabujalu rječicu sve do mjesta Saint Jacques. Spuštanje od doma do ovdje je više od 2000m tako da s olakšanjem skidamo gojze i hladimo noge. Neki su zaradili žuljeve, neki došli šepajući, ali nitko se nije žalio, svima se na licu vido osmjeh i zadovoljstvo. Slušam razgovore ljudi, nitko više ne spominje Castor, svi već govore o nekim budućim izletima i nekim novim vrhovima.
komentiraj (8) * ispiši * #
GOLUBICA
01.09.2012.
Prilikom jednog ljetovanja na Braču, u blizini Bola imao sam zanimljiv događaj koji ću dugo pamtiti.
Bilo je podne kada sam se sa svojim društvom spustio na jednu osamljenu plažicu. Nije baš neko vrijeme za podvodni ribolov ali za kontinentalca koji voli roniti svako je vrijeme za iskoristiti. I dok se moje društvo rashlađivalo u pličaku ja sam po običaju navukao odijelo, masku, peraje, uzeo podvodnu pušku i onako nenadajući se nikakvom ulovu krenuo u obilazak. Uživao sam istraživajući novi teren. Zavirivao u rupe ali veće ribe nije bilo. Znao sam da od lova nema smisla što očekivati pa sam šarao uz obalu koja se strmo spuštala na pet do šest metara. Podvodnu pušku na gumu nosio sam tek toliko. Nikad se nezna. Napeo sam je na pola harpuna. Dalje od obale dno se spuštalo na veću dubinu. Sivilo mulja nije me privlačilo, ali iz znatiželje nakon dosta vremena provedenog u vodi odlučio sam pogledati i tamo. Dubina je bila velika tako da se sivo dno više nije naziralo. Odlučio sam se vratiti. I tada tamo negdje na sivom dnu pažnju mi privuće jedna crna mrlja. Što je to? Vreča od smeča ili guma od automobila. Možda se ispod toga krije i neka lovina. Zaronio sam duboko približavajući se predmetu koji mi je zaokupio pažnju. Nisam mogao vjerovati onome što vidim. Veliki morski golub ležao je na mulju. Bez razmišljanja nanišanio sam i okinuo. Harpun je poletio i pogodio cilj. Ali što se događa? Nešto nevjerojatno. Harpun ne probija glavu već kontra kuka ostaje slobodna. Kao da sam pogodio u kamen. Golub se diže kao ogromna ptičurina, bolje rečeno kao ogroman šiš-miš i silno me povlači nekoliko metara. Špaga se napinje i strijela izvlači iz glave ribetine. Golub je odletio u dubinu , a ja odoh na površinu. Što mi se to desilo? Ne mogu doći k sebi od adrenalina. Naj veća riba u koju sam pucao u životu otišla je u nepovrat. Laštik nije bio nategnut do kraja već do pola, a to nije bilo dovoljno da mu probije glavu. Tko će mi povjerovati u tu priču. Reći će:“Znamo mi te lovačke priče”. I dok sam ja tako plutao razmišljajući kako mi je naj bolje da sve prešutim i da prijateljima o tome ništa ne govorim, u dubini primječujem crnu sjenu kako vrlo brzo prolazi ispod mene u pravcu veće dubine. To je sigurno onaj isti golub. Možda je ošamučen. Brzo složim pušku, ali ovaj puta napnem gumu na drugi zazor. Da li će ponoviti prelet? Zaronio sam još jednom. Na desetak metara se umirio. Gledam na sve strane od kuda bi se mogao pojaviti. I evo ga iz istog pravca kao i prošli put. Pliva brzo. Sigurno je ošamučen pa pliva u krug. Presreo sam ga pri dnu i u zadnji čas ispucao strijelu. Pogađam po sredini odmah iza glave. Ovaj puta strijela prolazi na drugu stranu. Primječujem da mu fali onaj njegov dugi rep sa opasnom bodljom. Vuče me za sobom. Snažna riba. Procjenjujem da ima preko deset kilograma. Privukao sam ga i ulovio za strijelu, te usmjerio prema površini. Mašući krilima pomogao mi je pri izronu. Držeći ga za strijelu krečem ka obali. Ponosno izlazim. Konačno se mogu pohvaliti sa velikom ribetinom. Slikanje, pohvale, osmijeh na licu. Prijatelji su postavljali mnoštvo pitanja i tapšali me po ramenu. Tog trenutka bio sam car.
Ali priči nije kraj. Bilo bi previše lijepo kada ne bi bilo tragično. Moja slava brzo je pala u more. Osmijeh na licu mi je splasnuo kada sam vidio neobičan prizor. Hega je prvi primjetio mali, crni repić kako viri iz zatka ribe. Kako je povukao repić, tako je izvukao mališana koji je bio sklupčan, a odmah zatim otklopio je svoja crno-bjela krila. Spomenuti golub nije bio golub već golubica, i to trudna golubica. Golubica koja je u svojim poslijednim trenucima života, u agoniji podarila nove živote. I tako pet ili šest živih mladunaca, veličine otvorene šake, pred našim očima porodilo se u jednoj minuti. Potpuno formirane ribe izlazile su iz majčine utrobe. Mališani su normalno plivali u pličaku, u blizini svoje majke, a zatim su polako krenuli u dubinu. Poželio sam im svu sreću u životu. Moja slava bila je kratkog vijeka. Moje društvo koje me do maloprije tapšalo i hvalio sada me strogo gledalo. „ Ben, pa kako si mogao“ – kaže Anita mrko me gledajući. „Srami se uboico“ - dobaci mi Željka. U trenutku sam od starog morskog vuka i preponosnog podvodnog ribolovca u njihovim očima postao običan besčutnik. Postao sam zvijer koji bezsavjesno i okrutno ubija divna morska stvorenja. Kako da im sada objasnim da je i meni bilo žao trudne ribetine, ali sada je bilo kasno. Kako sam mogao znati? Da sam znao nikada to ne bih uradio. Samo da oni mališani prežive...
Ako se ikad nađem u sličnoj prilici i sretnem goluba na dnu mora, znam sigurno da ga neču napasti. Tko zna možda bi to bio jedan od onih mališana kojima je jedan besčutnik ubio majku.
Golubica je ipak završila u loncu. Pojeli je prijatelji i susjedi kod kojih smo ljetovali. Nismo im rekli zašto mi nemamo apetit.
komentiraj (2) * ispiši * #
Zaron u Modru spilju
23.08.2012.Biševo – Modra spilja.
Moj 18. uron.
Prije više od deset godina
Još jedan posjet ovoj divnoj spilji, ali ovog puta iz malo drugačije perspektive. Juće sam bio ovdje u čamcu. Provukli smo se jedva kroz maleni otvor koji vodi u utrobu spilje.
Na mjestu urona već je cjelo čudo ronioca. Tu je i jedan poveći ribarski brod, preuređen u turističke svrhe, prevozi ronioce po ronilačkim lokacijama na Jadranu. Nas je desetero; osam Italijana, Siniša i ja. Brzo sidrimo glisere, kako bismo preduhitrili one s broda, te skačemo u more. Siniša raspoređuje parove i daje znak za uron. Tonemo niz okomiti zid u bezdan. Na dvadesetak metara pojavljuju se žute i crvene gorgonije. Ljepše još nisam vidio. Ima ih na stotine. Kako se dubina povečava to su lepezice veče i bogatije. Stjene su prebogate koraljima. Vidljivost je odlična. Primječujem u dubini jedno stablo koje odskaće od ostalih. Koraljno drvce više od metra. Privuklo me svojim raskošnim granama. Tonem, tonem, tonem i konačno dolazim do njega. Divim se kao Dobriša Cesarić vočki poslje kiše.
Tamne je boje, ispunjeno tisučama sičušnih, svijetlih trepetiljaka. Da barem imam lampu, da vidim njene tamno-crvene ili ljubičaste boje. Pri korjenu je debljine oko desetak centimetara. Primječujem da netko bljeska lampom odozgo. Pogledam visoko gore u siluetu ronioca koji pali i gasi lampu. Kada je primjetio da ga vidim mahnuo je rukom prema gore dajući mi znak da se dignem. Pogledam na dubinomjer. Oupssss, 57 metara. Prevarila me dubina.
Shvatio sam svoju glupost. Napustio sam svoju grupu ronioca kad sam vidio nevjerojatano koraljno drvce. To je moje neiskustvo. Dolazim do ronioca sa baterijom. Prepoznajem Sinišu. Pokretima prstiju pita me da li sam dobro. Pokazujem mu da sam OK. Vračamo se grupi te nastavljamo dalje iza nekog grebena. Pojavljuju se jata riba. Naj više je šaraga, ima ih na stotine. A možda je više salpi, tko će ga znat. Jata prolaze uz nas na metar–dva, bez ikakvog straha. Gledaju nas svojim ljepim, živim očima. Onaj tko ne vidi ribu u moru, u njenoj prirodnoj okolini, pa još iz te blizine, i onaj tko ribe poznaje samo kao mrtve s placa, taj ne zna kakva su to divna stvorenja. Njihove oči su žive, sjajne i pokretljive, a boje njihovih ljusaka i sjaj neopisivi. Pojedini primjerci su pravi kapitalci. Dolazimo do prosjeka u stjeni. Na prosjeci je Sinša, te nas pušta jednog po jednog. Lagano napredujemo gore, a na mjestima je prolaz uzak, pa se tu provlačimo. Ulazimo u veliku spiljsku prostoriju. Netko mi prstom pokazuje prema gore. Devet metara iznad, na površini primječujem oplatu čamca i nekoliko parova nogu, a sve njih okružuju stjene. Malo sa strane, iza stjena ulazi svijetlost dana. Ljudi uživaju u Modroj spilji kao što sam i ja juće. Nemaju pojma da ih iz dubine promatraju nečije oči.
Izlazimo van spilje nekim drugim putem. Tu susrečemo grupu ronioca. Sad nas ima dvadesetak, svi smo se pomješali. Ovako u velikoj grupi izgledamo poput jata dupina. Iznad nas podiže se oblak izdahnutog zraka, a u susret nam dolaze jata riba sa svih strana. Privlače ih valjda mjehurići. Lijevo šarazi, desno fratri, a u sredini jato salpi koje nam dolaze u susret, zatim skreču, te se spajaju sa drugim jatom, iz drugog smijera. Jedno jato prolazi kroz drugo, skoro se dodirujući, ali trenutak kasnije opet nastaju dva jata, svako nastavlja svojim putem.
Tako i mi, “ljudi žabe”. Malo prije moje jato spojilo se sa jatom drugih “ljudi žaba”, nastalo je veliko jato, uživajući u zajednici osječali smo snagu, i pripadnost istoj vrsti. Nakon kratkog vremena zajedničkog druženja svako jato krenulo je svojim putem. Ne znam da li mi se čini, ali ovako nešto već sam negdje vidio. Ah da! U dokumentarcima o naj ljepšim morima svjeta. Ima samo jedna “sitna” razlika u svemu tome. Kad sam gledao dokumentarce, sjedio sam u fotelji i zavidio onima koji su u njima sudjelovali. A sada? Sada sam dio tog dokumentarca. Ostvario mi se san. Ustao sam iz fotelje i ušao u ekran. I evo me ovdje. Inficiran sam potpuno. Cjelo moje biće ispunjeno je srećom. Znam, od sada je ovo moj život, i ne vraćam se na površinu, ostat ću ovdje... zauvjek.
komentiraj (1) * ispiši * #
Galija, kod otočića Greben, uz istočni dio Visa
21.08.2012.Moj 17. zaron.
Prije više od deset godina.
Ostaci francuske galije iz 17. st.
Vođa je Siniša, a uz mene tu su: Slovenac; Andrej i jedan Italian. Krečemo iz Komiže. Nakon skoro sat vremena napornog skakanja, malim gumenim gliserom po valovitom moru, stižemo do cilja. Pristajemo uz tridesetak metara dug jedrenjak, koji je tu usidren. Siniša uspostavlja kontakt sa posadom broda. Saznajem da su to bogati Ameri, koji su se već prije dogovorili s njim za ovaj uron. Ljudi dolaze iz Kalifornije. Vlasnik je kao iz nekog mafijaškog filma; star oko šezdesetak godina i vrlo debeo čovjek. Lice mu je naboranog, tužnog izgleda. Podsječa me na Barnija iz crtića. Hoda teško, gegajući se. Na sebi ima odjeven samo kratki, ronilački šorc, kratkih nogavica i rukava. - Pa zar će i on roniti?- Uz njega tu su dvojica mlađih. Jedan je mornar, a drugi bi mogao biti gazdin sin. Kažu nam da su instruktori ronjenja. Odjeveni su u ronilačka odjela i spremni za pokret. Predaju svoje iskaznice Siniši, koji ih sprema i poziva na pokret. Njih troje uskaču u svoj veliki gumeni gliser i pale neobično velik, dizelski motor. Motor zabrunda i oslobađa gusti oblak dima. Krečemo. Nekoliko stotina metara dalje, u blizini sprudova otočića Greben, gdje se valovi silovito razbijaju, zaustavljamo čamce. Sidrimo se. Upravo na te sprudove naletjela je prije tristotinjak godina drvena, a drugih tada nije ni bilo, španjolska galija i potonula.
- Na kojoj je dubini Galija? – upitam Sinišu.
- 55 metara! – Odgovara.
- 55 metara? Zar toliko? –
- Da li si ikad bio na toj dubini?
- Ne! – Klimnuo sam. A lijepo sam mu rekao da sam početnik.
- Dobro! Ništa se ne boj. Samo budi uz mene.
Nisam htio više ništa pitati, iako mi se po glavi motalo mnogo pitanja. Pedeset i pet metara!? Zar smijem toliko? Zar nisam kod Ivane učio da je četrdeset metara limit. Siniša je iskusan, pa valjda on zna. Kada bi barem mogao nazvati Ivanu. Šta bi ona rekla, da li da zaronim ili da se kao kukavica povučem? Možda je bolje biti kukavica nego mrtvac. Po glavi mi prolaze pojmovi: dekompresijska bolest, dubinsko pijanstvo, kisik, dušik, baro-komora. Dvoumim se, ali šutim. Ako mogu oni, vajda mogu i ja. Krenimo u novu avanturu.
Provjeravam opremu nekoliko puta i zaranjam s ostalima. Troje Amera, Slovenac, Italian i nas dvoje Hrvata, prava internacionalna ekipa. Dno je na pet-šest metara. Struja “dere” kao kod mene na Savi. Probijamo se prema sprudu, gdje kamenje na mjestima dolazi do same površine. Siniša sigurno pronalazi put kroz prolaze. Pomažemo si napredovanje odgurivanjem rukama od stijena. Dolazimo na drugu stranu spruda gdje dno strmo ponire u dubinu. Držim se u blizini vođe. Kako dubina raste, tako struja mora gubi jakost. Pogledavam ostale. Dvojica mlađih amera nose skupe video-kamere oboružane sa po dva snažna reflektora, dok debeli gazda u ruci drži podvodni fotić. Pale se reflektori… Pojavljuju se prvo žute, a zatim i crvene gorgonije. I dalje padamo kao padobranci.
Na 40 metara primječujem obrise topova poslaganih onako kako su bili na brodu; u dva reda, a svaki red gleda na drugu stranu, udaljeni nekoliko metara jedan od drugog. Malo zastajem, iako mi pritisak ne stvara problem. Osječam malko strah. Naučio sam da nikada ne smijem preći 40 metara. Što će biti ako ne poslušam svoju savijest? Svi su me prošli i sada su nekoliko metara ispod. Da li da krenem za njima ili da ih pričekam na sigurnoj dubini? Ako ostanem ovdje ispast ću mlakonja i možda me Siniša više neće voditi na svoja ronjenja. Idem. Krečem i ja, pa šta bude. Ako to jednom priznam Ivani dat će mi ukor, kao u školi. Dolazim do dna. Dubinomjer dolazi skoro do kraja ljestvice, 55 metara, naj veća dubina do sada. Osječaj? Osječaj je super. Tko kaže da se nesmije na tu dubinu? Tko? Ivana? Ha, ha, baš je guba. Zrak koji udišem gust je kao ulje. Disanje je malo otežano. Svaki puta kad udahnem čuje se glasan šum zraka. Nešto mi se događa sa zubom. Šestica ili sedmica desno, dolje, zaplombirani kutnjak kao da želi izači iz ležišta. Imam osječaj kao da polako izlazi, kao da ga nešto u korjenu tjera van. Stiščem gumu u ustima jače. Neče on meni nikamo, nedam. Ajme koji osječaj. Kao da sam astronaut na mjesecu. Stojim na dnu i mislim si: ovo je mali korak za ribice ali veliki za ronioce. Sve oko mene je nekako fantastično, nestvarno, nešto između sna i jave. Svijestan sam toga da sam budan, ali slike koje gledam i osjeti koje osječam govore kao da se nalazim u svijetu snova, u svijetu bajki i priča. Tko bi znao u kojoj sam sada priči? Kada bi se ovog časa pojavile prekrasne morske sirene i zaplesale svoj čarobni ples nebi me puno iznenadilo. Uhvatio bih jednu za ruku, a moje noge tog časa pretvorile bi se u snažan dupinov rep. Tada bi krenuo za njima kud god me srce vodi… A šta ja to fantaziram? Nisam niti pio, niti pušio travu, a trabunjam gluposti. Dušik, nije valjda i mene udario. Ben, probudi se! Ameri snimaju tamne topove koji leže na sivom dnu. Brod je davno istrunuo, a topovi ostali kao njemi svjedoci. Dugi su oko tri metra, a debeli da ih ne bi mogao obuhvatiti na naj debljem dijelu. Klečim točno na mjestu gdje je nekad bila sredina broda. Reflektori paraju sivo i mrtvo okruženje, mjesto gdje ne postoje boje osim crne i sive. Ali što se to miće ispod jednog topa? Duga ticala otkrivaju velikog jastoga dugog preko pola metra ili to moje oči ne vide dobro. Reflektori su upereni u raka i otkrivaju njegove prekrasne crvene boje. Evo dokaza da boje postoje, ali ih ne vidimo. Evo još jednog, nastanio se u unutrašnjosti topa. Proviruje van i gleda čudne svatove koji su mu došli remetiti mir.
Debeli Amer lovi dugo ticalo jastoga i izvlači ga iz cijevi topa. Kad se našao izvan rupe počeo se divlje otimati, ticalo je puklo, a on umjesto da ga čapi za nos, šmugnuo ispod topa. Njegov progonitelj nije ga više lovio. Zanimljivo je kako se ovaj amer, poput tuljana spretno kretao u moru, a maloprije na palubi jedva se gegao. Nisam primjetio da mu je hladno, iako je bio oskudno odijeven. Napuštamo topove i njihove stanovnike, te odlazimo na nešto manju dubinu. Moj barometar pokazuje da sam potrošio oko 50% zraka iz boce. Ajme, hoću li ga imati dovoljno za povratak? Počeo sam štedjeti zrak. Disao sam plitko i sporo, pomalo smanjivajući dubinu. Pojavljuje se uski prolaz, poput kanjona. Na kraju kanjona prolaz se proširuje, te nastaje plato, omeđen sa svih strana okomitim stjenama. Nasuprot nama stijena se otvara. Otvor je mračan, visine desetak metara i isto toliko širok. Ulazimo u tamu. Primječujem da se radi o poluspilji. Što se više spuštamo ka dnu poluspilje to je veći mrak. Dolazimo do kraja, dalje se više ne može. Nekoliko desetaka trlji i par škarpina ovdje je pronašlo dom. Tražim kirnju, ovdje bi mogla imati brlog, ali bezuspješno. Napuštamo i ovo mjesto. Dižemo se ka plićini. U jednom trenutku, kao da me netko mačem zasjekao, osjetim bol u glavi. Odmah zatim i mučninu u trbuhu. Šta mi se to dešava? Imam osjećaj kao da sam progutao vola. Dolazi mi do povračanja. Koncentriram se koliko mogu da ne povratim, ili ako povratim da to izvedem pravilno bez udisanja mora. Opče stanje mi se promjenilo u trenutku. Jedva čekam da završi ronjenje. Prolazimo kroz iste one prolaze na pet metara, i tu čekamo da prođe dekompresijsko vrijeme. Hvata me nervoza kad pogledam ka površini, a gore uzburkano more i valovi što se lome o površinske hridi. Čamac poskakuje dva metra gore, dolje, što pokazuje sidreno uže. Loše mi je, sve lošije. Slina mi se pojačano slijeva u usta, a ja je gutam. Kako ću izdržati povratak nazad po ovakvom moru? Kako ću izdržati ponovno skakanje na valovima? Umrijet ću do Komiže. Što mi je naškodilo tako odjednom? Nešto tako naglo mi se nikad nije desilo niti na kopnu. Ovako u moru je daleko gore. Da li je to od prevelike dubine, ili od dugotrajnog skakanja po valovima, ili zato što nisam još ništa jeo? Kako se zove ova moja bolest? Dubinska mučnina možda. Razlog je valjda od svega po malo. Dekompresijska bolest ne može biti. Skupilo se više negativnosti i naškodilo mi. O joj, glava mi puca. Sječam se, tako mi zna biti drugi dan nakon mnogo pića. Dugo ostajemo na ovoj dubini. Zrak mi je pri kraju. Trideset bara. Siniša pokazuje na izlazak.
Izronili smo. Vjetar fučka, valovi se raspršuju na sve strane. Ja se nekako držim. Skidam opremu i dodajem je Siniši koji je već u čamcu. Uskačemo i mi ostali. Palimo motor i krečemo. Dolazimo do američkog broda. Ameri nas pozivaju na svoj lijepi brod. Upadamo. Upoznajemo se. Debeli gazda zove se Jack, a žena mu Jane. Jane iako u godinama vrlo je lijepa i simpatična žena. Upoznajem i ostale članove broda. Gazdinu kći i sina koji je ronio, zatim profesionalnog mornara koji je takođe ronio i brodsku kuharicu. I to je sve, njih šest na trideset metarskom brodu. Gužva ne bi vjerovao. Kada sam ja bio na jedrenju bilo nas je deset na dvanaest metarskom brodu. Jack nas pita što ćemo popiti i nabraja petnajstak raznih pića. Ja se odlučujem za ledeni čaj. Pokušavam objasniti kako se ne osječam dobro i kako me glava rastura. Odmah zatim do mene stiže ljupka tatina kći sa nekoliko raznih tableta. Uzimam samo aspirin, to jedino raspoznajem i zahvaljujem se. Momci privezuju glisere za brod i usmjeruju ga ka Komiži. Hvala dragom bogu što mi ovako pomaže, ne ću morati opet na gliseru jašiti valove. Siniša sa Jackom živo raspravlja, smije se, a ja skvrčen, podbočio glavu i u mukama svojim trpim bol. Žene donose na stol pladnjeve hrane. Ogromni sendvići kakve u životu još vidio nisam. Tu je šunka, nekoliko vrsta sira i mesnih narezaka, meso tune, zelena salata, paprika, rotkvica, paradajz, kuhana jaja, na vrhu očiščeni škampi a preko svega sitne, crne kuglice kavijara. Ljudi moji pa da li je to moguće. Toliko krasne hrane, a ja u mučnini. Ja koji tako volim finu papicu sada ne mogu ni usta otvoriti, a kamoli nešto pojesti. Ljudi su navalili na hranu i sad se dave, kao da nikad nisu jeli. Pije se piva, viski, kola…Gospođa Jane me nagovara da i ja uzmem ali ja ne mogu. Kažem da mi je žao i da ne mogu, te se dižem od stola i odlazim u obilazak broda. E, kako bi ja slasno jeo samo da mi je dobro. Nadam se da ne zamjeraju. Razgledavam brod. Motorna jedrilica za prekooceansku plovidbu. Divan je i bogato opremljen.
Nakon dva sata pojavljuje se Komiža, a mojoj mučnini nestaje traga, prestaje glavobolja i sve se vrača u normalu. U Komiškoj uvali sidre brod. Pozdravljamo se sa simpatičnim i dobrim ljudima te napuštamo brod.
Oko 15h dolazim u apartman i tu nalazim Željku. Sva uplakana briše suze i jeca.
- Pa dobro, gdje si ti do sada? Mislila sam da ti se nešto dogodilo. Baš si zločest. Zašto mi se nisi javio?
- Čekaj, polako. Sve ću ti ispričati, samo mi reci nešto. Imaš li što za jesti? Možda kakvu konzervu? Gladan sam ko vuk.- Tog trenutka prođe mi kroz misli onaj predivan stol pun hrane i pića…
komentiraj (1) * ispiši * #
VELEBIT U KOMADU
10.08.2012.05.08. Petak
Dvoje prijatelja na putu prema Jadranu rade mi uslugu i voze me do planinarskog doma Zavižan, na sjevernom Velebitu. Usput posjećujemo Kutarevo i rezervat medvjeda. Kasnije popodne stižemo do doma Zavižan. Prijatelji su oduševljeni prirodom, botaničkim vrtom i pogledom na more, tako da odlučuju prenoćiti u domu. Prvi puta susreću pravog, pravcatog poskoka pa je uzbuđenje na vrhuncu. Dom je krcat ljudima, a ja u prepunoj sobi ne mogu zaspati, što od hrkanja, što od uzbuđenja na predstojeće putovanje.
06.08. Subota Zavižan - Alan Dan 1.
Ustajem oko 6. Prijatelji odlaze na Mljet, a ja lagani dorućak, kava, pa ruksačić od 18-tak kg na leđa, pa pokret ka Premužićevoj stazi. Započinje moja Velebitska Odiseja. Nekoliko puta sam prošao tim putem prema Alanu i uvjek se divio divljoj prirodi Rožanskih i Hajdučkih kukova. Po vršnim rubovima Gromovače primječujem 5-6 divokoza. Kod Rosijeve kolibe stajem na pola sata. Tu su trojica momaka već nekoliko dana. Spavaju u šatoru i uživaju u slobodi. Isključili mobitele da ih žene ne zivkaju. Rosijeva je malo obnovljena, ali ne do kraja. Gusterna je očišćena i sada je voda dobre kvalitete. Planinari prolaze u oba smijera i nevjerovatno je prometno. Nastavljam laganom šetnjom i u planinarski dom Alan dolazim već oko 14h. Ukupno hoda bez stajanja oko 5:30h. Na Alanu gužva i jedva dobivam ležaj. Na kraju prvog dana mogu reći da sam osjetio bol u ramenima od preteškog ruksaka.
Noć, prepuna soba, jedan reže, drugi pili, treći cvili, četvrti fućka, a ja opet nikako da se iskljućim i ulovim par sati kvalitetnog sna. Jedva čekam jutro da krenem dalje.
07.08. Nedjelja Alan – Skorpovac Dan 2.
Pokret oko 7h. Vrijeme oblačno, pa je ugodno hodati po otvorenim livadama. Na kamenom putu susrećem poskoka, a uskoro još neku zmiju tamnozelene boje od preko metra. Premužička je na mjestima u vrlo lošem stanju.
Prolazim uz staro napušteno selo Korita, i tu, uz put pronalazim izvor vode. Voda doduše kapa kap po kap ali isplati se malo zastati i pričekati jer je odlična i hladna.
U blizini Radlovca stanka od sat i pol. Odmaram bolna leđa izležavajući se na travi, u polusjeni drveća. Oko 16h dolazim do skloništa na Skorpovcu i tu upoznajem dečke iz HPD „Sveti Šimun“ iz Zagreba. Momcima svaka pohvala na njihovom skloništu i na gostoprimstvu.
Krajem dana odlazimo na obližnji vrh kod Vel. Glave i čekamo predivan zalazak sunca sa pogledom na nizove jadranskih otoka. Na večer palimo vatru i uz razgovor kratimo vrijeme, dok puhovi imaju noćni tulum. Noć mi opet predstavlja problem. San dolazi tek pred jutro.
08.08. Ponedjeljak Skorpovac – Baške Oštarije ( dom Prpa ) Dan 3.
Danas me čeka kraća etapa pa se ne žurim sa pokretom. Ustajem tek oko 9h, pa čaj, nekoliko keksi za doručak, spremanje stvari, tankiranje s vodom. Krećem tek oko 10h. Put započinje šumom, pa izlazi na visoravan gdje Premužička povremeno nestaje, pa se opet javlja. Izlazim na cestu s koje je lijep pogled na Ravni Dabar i Rajičin kuk. Uskoro napuštam Premužičevu stazu koja skreće sjeverno od Badnja, gdje su navodno markacije jako loše zbog šumskih radova i izvlačenja trupaca. Ja skrečem tamo gdje se pojavljuje markacija za Baške Oštarije i PD Prpa.
Sat vremena kroz šumu i izlazim na veliko Prpić polje. Skrećem prema kućama, pa putem stižem do markacije za Kizu. Shvačam da sam negdje pogrešio pa krečem nazad. Uz malo orjentacije i karte shvačem pogrešku i uskoro dolazim do Prpe u 16h. Ovdje upoznajem poznatog Vladu Prpića, vlasnika doma. Tu susrećem i četvoricu zagrebačkih planinara koji su se upravo vratili sa istog ovakvog planinarenja po Velebitu.
Njima je trebalo šest dana za isti taj put. Sa Prpom je bilo vrlo zabavno. Pozvao me da s još dvojicom planinara odemo đipom do obližnjeg potoka i provjerimo da li ima potočnih rakova.
Rakove smo pronašli, krasne krupne primjerke i naravno poslikali ih.
Malo poslije Prpa nas odvodi do svog ljubimca, poskoka koji se lijeno sunčao na grani. Evo novog materijala za slikanje.
Nakon što smo se vratili i popili nekoliko Velebitskih piva pomogli smo Prpi ispilit nešto drva i tako zaradili večeru. Bilo je to lijepo druženje. Dobio sam „apartman“; kućicu samo za sebe, gdje ću se konačno naspavati nakon tri neprospavane noći. Dobar san pojačala je kiša koja je padala dobar dio noći.
09.08. Utorak Baške Ošterije – Šugarska duliba Dan 4.
Ustajem u 6:15 naspavan i spreman za dužu etapu po južnom Velebitu. Pozdrav s momcima i legendarnim Prpom. Put započinje strmim usponom po mokroj šumi. Vrlo brzo sve na meni postaje mokro. Bura brije i tako će slijedeća dva dana. Izlazim na planinsku livadu koja me vodi do šumetine iz koje ne ću izaći satima. Staza je odlično markirana tako da nema problema sa orjentacijom. Bezbroj puta se spušta, pa se penje, tako da je dosta naporna. To je prava prašuma gdje nisam primjetio sječu, već stabla rastu, umiru i ponovo se rađaju bez uplitanja čovjeka.
Nakon 5h izlazim iz šumetine, a put me dalje vodi do klanjca, na vrlo strmu livadu po kojoj se treba uspijeti. Tu susrećem mladi par iz Poljske. Eto dokaza da bi planinarenje trebalo ubaciti u turističku ponudu Hrvatske. Kroz ovaj dio puta susrećem razne, simpatične nazive područja, npr: Griva, Medin dolac, Piskovita kosica, Šikić jatara, Kupusova dolina, Pasji klanac, Ripište. Nakon Ripišta izlazim na prekrasnu planinsku livadu koja me vodi do mog današnjeg cilja, skloništa Šugarska duliba. Ukupno oko 7h hoda. Kraj je vrlo zanimljiv. Značenje duliba, zapravo sam tek sada shvatio, a označava veliku, pošumljenu udolinu, takoreći prašumu, u obliku školjke, iz koje se sa svih strana uzdižu kukovi planinskih lanaca. Tako je i ova Šugarska duliba klasičan primjer takve prašumske udoline. Samo par minuta uspona na obližnji vrh i pogled puca na more i otoke. Na vrhu ima i dovoljno jaki telefonski signal.
Nekoliko minuta od skloništa nalazi se bunar s odličnom vodom. Uz put do bunara pronalazim gljive lisićke koje ću kasnije ubaciti u juhu od gljiva.
Sklonište je zapravo kontejner i tu pronalazim ostatke neurednih ljudi, ne želim reći planinara. Na stolu dvije prazne konzerve ribica, proliveno ulje i rastopljena svijeća. Na podu kojekakvog smeća. Pronašao sam metlu i primio se pospremanja. Kako je sunce zalazilo temperatura ja naglo padala, a bura je jačala.
Skupio sam drva i zapalio vatru u staroj gusnatoj peći. Dima je bilo više u skloništu nego što je izlazilo van kroz dimnjak. Čak su se i puhovi uznemirili i počeli protestirati. U noći su zaigrani puhovi imali svoju predstavu, no nisu mi smetali, brzo sam utonuo u san.
10.08. Srijeda Šugarska duliba – Stap ( Tatekova koliba ) Dan 5.
8h. Vani i dalje puše bura i hladno je. Čekam da sunce izađe i da malo zagrije. Nakon duple kave „3u1“ i nekoliko energetskih pločica krećem i ostavljam ovo lijepo mjesto. Put je prilično naporan sa čestim usponima i spuštanjima ali ukupno nije predug. Put izlazi na makadamsku cestu koja desno vodi prema napuštenoj vojarni JNA, „ Panos“ . S druge strane lijevo vodi VPP prema Jelovoj Ruji. Taj drugi put je kako sam čuo u vrlo lošem stanju i slabo markiran zbog šumskih radova. Krečem ka Panosu. Na putu table na kojima je zabrana prolaza i piše „minirano“, no postoje i markacije tako da nastavljam dalje. Ulazim u ograđeno područje vojarne i razgledavam veliko napušteno zdanje kasarne i pratečih objekata i bunkera. Sve polako propada, što je prava šteta. Moglo bi se to pretvoriti u odličan hotel ili planinarski dom. Cijela vojarna je na strmim liticama Velebita i gleda s jedne strane na Jadran, a s druge strane na sure, bijele planinske vrhunce i zelene doline. Kakva bi ovo bila atrakcija za turiste. Ponuda: planinarenje, biciklizam, penjanje, lov ili samo uživanje u prirodi.
Vračam se na markirani put i pravac za Stap. Već oko 14h dolazim podno Stapa, ogromnog monolitnog čudovišta. Pogled je fantastičan, jedan od najljepših na cijelom putu. S jedne strane je velika travnata dolina, s druge strane bjele stijene i vrhovi, a kao kruna iznad svega kuk Stapa.
Uz put pronalazim ostatke davnih ljudskih naseobina, suhozide, porušene kamene zidove kuća i sve to zarašteno u stogodišnju šumetinu poput priće iz Trnoružice. Tatekova koliba je na rubu livade i bjelih stjena podno Stapine. Izvana izgleda pomalo jadno, obučena u limove, no iz nutra je prava ljepotica, udobna i topla. Ispred kuće je velik stol i klupe. Kuća je opskrbljena svim potrebnim stvarima za život, od hrane, vode, svijeća, do sjekira i karata. Jedino pumpa u blizini ne radi, ali je zato netko napunio nekoliko flaša i karnistera s vodom. Kućica je prava suprotnost onoj na Šugarskoj dulibi, čista i uredna.
Ostavljam stvari i odlazim u istraživanje okolice. Čučavac je čudo prirode, kamena gromada koja odoljeva zakonima fizike, bar na prvi pogled. Čuči nad strminom, nagnut kao da će svakog ćasa krenut nizbrdo, a dodiruje zemlju na manje od pola metra kvadratna.
Posječujem i svetište Sv. Antuna. Uz put pronalazim malo jezerce s čistom vodom zarobljenom u kamenu. Svetište predstavlja Sv. Antuna s djetetom isklesan u kamenu, u kamenoj udubini koja ima maleni otvor prema nebu. Tu se dešava moje malo-veliko čudo. Kada sam se poklonio i prekrižio, pogledao sam na kamenu formu. Kip je bio cijeli obasjan jarkom svijetlosti sunca sa zadnje strane, tako da se gotovo nije vidio već je bio silueta u svijetlosti. Svijetlost koja je zaokružila kip bila je toliko jaka da se jedva moglo gledati u tom pravcu. Prizor je bio toliko fantastičan i nestvaran da sam u tom trenutku povjerovao u sva čuda ovog svijeta.
Moram priznati da sam bio uzbuđen. Trenutak čuda trajao je samo nekoliko minuta jer je sunce pobjeglo u stranu i sve je opet bilo obično, samo kamen i kip Antuna s djetetom.
Nikad u životu nisam doživio nešto slično. Vjerovatno je doživljaj još pojačalo to što sam bio sam, samcat već drugi dan bez ljudi u divljini Velebita. S mog gledišta prema kipu, s druge strane u stropu postoji malena rupa u koju je u tom trenutku kada sam ja pogledao došlo sunce i obasjalo me. Proučio sam položaj tog svetišta i zakljućio da se takav trenutak može desiti svakog dana u toćno određeno vrijeme i u određeno godišnje doba i to samo nekoliko minuta. Nešto kao hrvatski Stonehenge. Bio sam blagoslovljen i sretan.
11.08. Četvrtak Stap – Struge Dan 6.
Ustajem već u 6 i nakon kave u 6:30 napuštam ovo prekrasno i za mene mistično mijesto. Bura je prestala i jasno mi je da me danas čeka jedna od napornijih i vručih tura. Odmah počinje strmi uspon do visoravni kod Stapa. Zadnji pogled na krasnu dolinu i put me vodi dalje u šumu. Nakon oko 1h dolazim do križanja na kojem ništa ne piše, ali na karti bi to trabalo biti odvojak na desno za kamenu galeriju. Ostavljam ruksak i uzimam samo fotić. Nikad neću požaliti što sam odvojio sat vremena za kamenu galeriju jer je to iskonsko čudo prirode. Ne znam da li sam ikada vidio na tako malom prostoru toliko nevjerojatnih kamenih oblika, prolaza u stjeni, oštrih i precizno obrađenih kamenih struktura. Sve izgleda poput Jurskog parka po kojem su razbacane zmajeve kosti, a patuljci, Hobiti i vilenjaci žive u utrobi dinosaura. To što tamo postoji je prića za sebe koja se ne može opisati, već se može samo doživjeti na svoj način.
Dalje na putu kroz šumu začujem cvilenje i žalosno zavijanje, poput psa kojeg je zločesti lovac privezao za stablo. Pomislio sam da je to pas ili lisica ili mladi vuk kojeg je majka napustila. Čuo sam kako ta životinja trči šumom i ne prestaje se glasati. Čas je negdje ispred mene, čes negdje iza. Počeo sam fučkati kako bi ga dozvao ako se radi možda o zalutalom lovačkom psu. Cvilenje se pretvorilo u glasno, žalosno lajanje. Nisam se obazirao, ako je pas sigurno će ići zamnom, ako je vuk bolje da nestanem što prije. Nakon oko pola sata zašuška nešto točno ispred mene na kojih dvadesetak metara. Stanem u očekivanju što će se pojaviti. Povukao sam nož koji mi je bio na dohvat ruke. I konačno, veliki i krupni srndać. U tri skoka dvadeset metara, pa stao, trenutak, možda sekundu - dvije pogledali smo se oči u oči. Dvije životinje su se u tom trenutku odmjerile, ona rogata je u slijedeća dva skoka nestala u šumi, a ona čudna na dvije noge i štapovima umjesto prednjih nogu ostala na trenutak bez daha. Javio mi se malo kasnije sa još nekoliko glasova, a onda je prestalo.
Izlazak iz šume nagovjestio je Malo, pa zatim i Veliko Rujno, ogromne Velebitske ravnice. Sunce prži, vjetru ni traga, a muhe napadaju. Tu susrećem planinare iz Rijeke, prve ljude nakon dva dana. Zastajem kod crkvice na Velikom Rujnu i radim pauzu za ručak.
Nakon sat i pol odlazim ka Strugama. Uspon mi ne godi. Osječam prve znakove umora. Vrućina me ubija. Uspon, uspon, uspon. Sada nadoknađujem sve ono što sam na visini izgubio. Put me vodi do šumskog izvora čija me hladna voda vraća u život. Oko 16:30 dolazim u dom. U domu dosta planinara. Konačno mogu s nekim porazgovarati, zaželio sam se toga. Dvije hladne pive vratile su me u normalu. Navećer je vani na ognjištu zapaljena vatra i pala je pjesma uz gitaru. Oko vatre stisli se mladi planinari i uživali u razgovoru i opuštajućem pogledu u vatru do kasnih sati.
12.08. Petak Struge – Vaganski vrh – Sveto Brdo – V. Paklenica Dan 7.
Ustajem u 6h. Spremam se za moj posljednji dan.
Oko 7 krečem ka Marasovcu i tamošnjem bunaru s vodom. Sa mnom kreće i simpatićna pratiteljica koju sam upoznao u domu. Ona nije bila na Sv Brdu pa želi to riješiti. Nakon 20 minuta sam kod bunara i primječujem da sam u domu ostavio štapove za hodanje. Vračam se nazad. Tko nema u glavi ima u nogama. Gubim skoro cijeli sat zbog nepažnje. Nastavljamo ka Vaganskom. Ovaj put mi je poznat od prije. Na Vaganskom slikanje i pogledi ka udaljenom Svetom Brdu.
Put nas vodi manje–više po grebenu prekrivenom crnogoričnom makijom. Uz put primječujemo mnoštvo vrganjevki. Pakleno je vruće, a to nikako ne podnosim. Cijelo vrijeme smo na otvorenom i nema hlada. Poseban krajolik je na djelu puta koji se zove „Zala ploča“, a ime je dobio jer je u prošlosti tu bio pastirski put na kojem se često dešavalo da su ovce znale pasti niz strme sipare i smrtno stradale.
Dolazimo do Čičine doline gdje ostavljamo ruksake, a uzimamo samo malo vode. Od tuda kreće put za Sveto Brdo, za mene zadnji uspon u ovom sedmodnevnom putovanju. Osječam umor i zasičenje, te jedva čekam da se dokopam vrha i konačno krenem u dolinu. U mislima mi je susret sa ženom, kupanje u moru i ljenčarenje u kampu. Elana mi polako nestaje i polako kalipsam prema vrhu ko stari, istrošeni tovar. Moja me pratiteljica povremeno čeka. „Ne ide, sorry“. Polako s noge na nogu, kao da idem na Mont Blanc stižem do vrha. Hvala Bogu, uspio sam. Slikanje i čestitanje. Javljam ženi da sam uspio i da mi treba još samo oko 5h da izađen iz Velike Paklenice.
Povratak istim putem do ruksaka, pa pravac Ivine Vodice. Tu nas čeka hladna voda i kratki odmor.
Spuštanje prema Borisovom domu kroz šumu punu vrganja. Nemam volje da se saginjem i uberem pokojeg, već samo hodam uz njih. Drago mi je da sam zadnji dan imao društvo, lijepu i govorljivu planinarku koja mi je zanimljivim i ugodnim razgovorom uljepšala dan. U Borisovom domu pijemo odličnu, pravu tursku kavu.
U kanjon Velike Paklenice ulazimo u sumrak nakon više od dvanaest sati hoda. Tu susrečemo masu penjaća kojima se nekako ne da iz kanjona.
Gotovo je. Predstoji susret sa ženicom, pristojna većerica i trodnevni odmor na moru.
Što reći za kraj. Bilo je to ljepo, nezaboravno, poučno i zanimljivo putovanje. Iako sam bio sam nije mi bilo dosadno, iako bi bilo daleko lijepše da sam sve lijepe trenutke na ovom putu mogao podjeliti s nekim. Ni u jednom trenutku se nisam bojao samoće, mogućih povreda ili neke nesreće. Doživio sam nesvakidašnja iskustva. Upoznao drage i zanimljive ljude. Na neki naćin upoznao sam i sebe. Zahvaljujem svim planinarskim domovima i planinarskim društvima koji održavaju skloništa i markiraju staze. Bez njih bi ovo putovanje bilo teško izvedivo. Posebno pozdravljam drage ljude koje sam upoznao: Ante Vukušića, Nenada Sitara i Dragu Munđara - Dugog, Vladu Prpića i Janju. Vjerujem da ću ovo putovanje jednom opet ponoviti.
komentiraj (6) * ispiši * #
Uspon na Aiguille de Peclet ( Savoiske Alpe – Francuska ) 24.03.2011.
08.08.2012.Uspon na Aiguille de Peclet ( Savoiske Alpe – Francuska ) 24.03.2011.
Ovogodišnje skijanje na prekrasnim stazama Val Thorensa i “Tri doline“začinio sam jednodnevnim planinarenjem na najviši vrh tog skijaškog područja, impresivni Aiguille de Peclet.
Nakon četri dana skijanja i odlične aklimatizacije došao je opet jedan poseban dan, dan za osvajanje divnog, bijelog gorostasa što se ponosno digao iznad najvećeg skijališta na svijetu.
U ruksak sam stavio planinarsku opremu, a na noge pance i skije. Spustivši se do skijaške žičare „Moraine“ koja me digla do druge žice „Col“, pa njom do podnožja „Glacier De Chaviere“ našao sam se već na 3000 mnv. Tu sam ostavio skije i pance, a obukao gojze i dereze. Ovdje započinje staza preko glečera za turne skijaše koji se ovdje dignu do sedla podno Pecleta i prelaze na drugu stranu na „Glacier de Gebroulaz“, pa se tuda spuste u dolinu.
Hodam po utabanoj stazi po kojoj je već prošlo nekoliko planinara. Uskoro prestižem ekipu turnih skijaša.
Sunce sve jače grije i topi tanku ledenu koru pa sve češće propadam u snijeg. Bilo bi dobro da imam krplje za ovakve vremenske uvjete. Nakon uspona dolazim na ogromnu ledenu ravnicu. Moj put ovdje skreće lijevo sa puta turnih skijaša. Ubrzo dolazim podno sniježne strmine. Polako počinjem penjanje prema vrhu, prvo po snjegu, a kasnije i po granitnom kamenju. Cepin je povremeno jedino za što se mogu držati. Uživao sam u ne previše teškom usponu i pogledu na okolne vrhove.
Nakon dva sata dolazim na vrh, 3562 mnv. Pogled je fantastičan. Ko na dlanu vide se glečeri, skijališta, Val Thorens, Meribel, u daljini Mont Blanc.
O kako je divno ovdje, šteta što doživljaj ne mogu podjeliti još s nekim. Tolika je tišina da čujem otkucaje vlastitog srca. Tišina je kakvu ne možete doživjeti nigdje drugdje već samo na takvim mjestima.
Slikam, snimam i šaljem sms-ove prijateljima.
Nakon kratke meditacije spuštam se nazad istim putem, ali sada malo opreznije, povratak je uvijek malo teži od uspona. Podno glečera čekaju me prijatelji i skije kojima ću se spustiti u dolinu.
Ako se nađete u ovom poznatom Francuskom skijalištu preporučam vam da iskoristite jedan dan za penjanje na ovaj vrh. Isplati se, jer tko zna kada će te imati opet ovakvu priliku.
komentiraj (1) * ispiši * #
USPON NA MONT BLANC
USPON NA MONT BLANC
U subotu 24.07.2010. stigli smo u Chamonix, prekrasni Francuski gradić. Smjestili se u apartmanu, pa prošetali gradom punom turista iz cijelog svijeta. Pale su prve slike ispod spomenika prvih osvajaća Mont Blanca, Jacques Balmata i doktora Michel Gabriel Paccarda davne 1786.g.
Iz grada se vide fascinantni vrhovi i ledenjaci tog alpskog masiva. Vrh na kojeg smo se namjeravali popeti bio je obavijen laganom maglicom. Bio je prekrasan i na izgled neosvojiv.
Pitali smo se da li nas dvojica to možemo, hoćemo li uspjeti, hoče li nam dopustiti taj gorostas da se popnemo na njega. Trebalo nas je biti četvero u navezu, ali na žalost dvojica su već odustala.
Drugi dan krečemo prvim autobusom iz Chamonixa do Les Houchesa odakle gondolom do Bellevue. Tu čekamo tramvaj za Mont Blanc. Tramvajem se uspinjemo do zadnje stanice na 2380mnv. Oko 9h smo na stazi prema domu Goűter. Put je lagan, pravi planinarski. Pejzaž je marsovski, mrtva priroda kamenih ploča.
Nakon 2h stižemo podno planinarskog doma Tete Rousse na 3167mnv. Tu nam je prvi kraći odmor prije ozbiljnijeg uspona. Ovdje počinje sniježno podrućje, pa stavljamo dereze, penjačke pojaseve i kacige.
Krečemo dalje i uskoro stižemo do najopasnijeg mijesta na putu; „Kuloara smrti“. Na tom mijestu kamenje pada velikom brzinom s gornjih stijena preko puta kojim moramo proći. Vatromet poćinje i prije kuloara gdje kamenje do veličine rukometne lopte, brzinom od cca 50-60km/h jurne na nas. Panično bježimo u stranu poput zečeva na streljani. Dragec zamalo izbjegava pogodak. Kamen mu prolazi između nogu. Što bi mi rekla njegova žena da ga vratim bez „one“ stvari. Na kuloaru sretno pretrčavamo na drugu stranu. Jedan planinar iz suprotnog pravca posrće, ali se sretno zadržava na stazi da ne padne u provaliju.
Kuloar smrti.
Predstoji nam nekoliko sati skoro okomitog penjanja do planinarskog doma Aiguille du Goűter. Sve bi bilo lako da nam na leđima nisu ruksaci od dvadesetak kilograma. Zadnjih dvijestotinjak metara osjećam laganu vrtoglavicu, pa se osiguravam karabinerom za sajle. Dragec dobiva sve simptome visinske bolesti; glavobolja, mučnina, vrtoglavica, pa dosta zaostaje. Malo je dezorjentiran pa poćinje penjati krivi smijer. Nakon nekog vremena shvaća pogrešku, pa se vraća na pravi put.
Umoran dolazim do doma i gutam prvu tabletu protiv glavobolje. Nakon više od pola sata stiže i Dragec. Stanje mu je loše. Plača danak visini od 3863m. Velika pričalica sada šuti ko zaliven i drži se za glavu. Dajem mu tablete protiv glavobolje, ali sumljam da će mu odmah pomoći. Kada smo se pripremali za ovaj put bile su to samo fizičke pripreme, no nismo razmišljali o visinskim pripremama. Niski tlak i rijetki zrak očito ne odgovaraju mom kompanjonu. Izgleda da sam upravo izgubio jedino društvo za vrh.
Dragec
Moja glavobolja popušta i osječam se relativno dobro. Dobivamo smještaj koji smo prije rezervirali i plačamo 27 Eura po glavi. Ne daju nam popust na hrvatske planinarske iskaznice. Bezuspješno se prepiren sa djevojkom koja radi u domu. Objašnjava mi da naše iskaznice nemaju neku markicu u obliku kućice i da mi bez toga ne može dati popust.
Već u 19h odlazimo u sobu za odmor. Soba je veličine oko 10 X 3m i u njoj se nalazi dva reda ležaja na kat, tvz. skupno ležište. Mi smo naravno na onom gornjem katu. Natiskani smo poput ribica. Sve je krcato planinarima i opremom. Zaudara po znoju. U sobi je buka. Ljudi razgovaraju na raznim jezicima, kreveti škripe, oprema zvoni, zagušljivo je. Dragec jauće, kaže da mu je muka, kao da je popio litru rakije. Nemogući uvjeti za spavanje. Primjenjujem savjet jednog našeg iskusnog planinara i gutam tabletu za spavanje. Prvi puta u životu to radim. Treba se isključiti iz svega i zaspati barem par sati. Budim se oko 23:30h. Dragecu je i dalje loše. Moli me da otiđem otvoriti prozor. Palim čeonu lampicu i silazim. Otvaram prozor koji je netko špagom zavezao, pa se opet vračam. Ovaj puta više ne mogu zaspati. Dižem se u 1h, oblačim zimsko odijelo i odlazim u dnevni boravak. Tu neki planinari spavaju na klupama i na stolu. Spremam si u ruksak stvari najpotrebnije za završni pohod. Na silu pojedem jedan sendvić i progutam još jednu tabletu protiv glavobolje. U 01:30 dižu se prvi planinari i otvara se kantina. Planinari doručkuju prije polaska. Ja odlazim van. Vani magla i pada snijeg. Prvi od svih stavljam dereze i čekam prvi navez da krene. Morat ću poći sam bez prijatelja s kojim sam trebao biti u navezu. Vadim fotić i slikam sam sebe kako bih zabilježio trenutak o kojem sam zadnjih mijeseci maštao i planirao ga. Uspon na Mont Blanc.
Uskoro dolaze četvorica u navezu. Krečem za njima. Čujem da govore nešto na Češki ili Slovački. Odustajem od njih i čekam drugi navez. Tko zna kuda bi me ovi odveli.
Drugi su neki Njemci. Izgledaju iskusno. Krečem za njima. Noć je maglovita, snjeg i dalje pada. Svi imamo čeone lampe koje nam obasjavaju slabo vidljiv put u snijegu. Koraci postaju sve teži, a odmori u početku rijetki postaju sve učastaliji. Do zraka je teško doći. Dišemo ko šarani na suhom. Srce počinje sve više udarati i jedina muzika na dalje bit će slušanje otkucaja vlastitog srca i pritajeno jecanje kod svakog izdisaja.
Kada smo se malo udaljili pogledao sam dolje i vidio kako se nove lampice pojavljuju na putu kojim smo mi već prošli. Sve ih je više, pa izgledaju poput krijesnica koje se miću jedna za drugom.
Odjednom magla je nestala i mjesec se pojavio.
Snjeg i vjetar na mahove luduju, pa se na mahove stišaju. Rekao bih da je oko -15°C. Neki navezi nas sustižu, pa poput čete partizana zajedno hodamo, jedan iza drugog. Na jednom mijestu nailazimo na ledenjačku pukotinu, koja nam presjeca put. Sva sreća da je mrak, pa ne vidimo preko čega moramo preskakati. Dolazimo do limenog bivka Vallot na 4362mnv.
Svi ulazimo u njega kako bi se sklonili od mečave. Tu budimo nekolicinu planinara koji su tu noćili. Ovdje je ipak malo toplije. Sjedam na pod i razmišljam koliko me još muke čeka. Što ako padnem na rubu neke provalije, a nemam navez na koji bi se oslonio? Hoće li tada netko pozvati kakvu pomoć? Da li bi mi bilo bolje da jednostavno odustanem i vratim se podvijenog repa? Reći ću da je bila jaka mečava i nije se moglo. Ne bih ništa lagao. Vadim bocu soka iz đepa i naginjem da si malo popijem, ali sok ne izlazi, zaledio se. Vadim drugu bocu iz ruksaka, ali isto. Krasno, termosica je ostala kod Drageca. Baš lijepo što sam je zaboravio. Dolaze i drugi navezi. Postaje tijesno. Naguralo nas se pedesetak ljudi. Više ih i ne stane. Ljudi stoje kao u tramvaju. Prolazi oko ľ sata i kroz prozor vidim da se počelo daniti. Neki ljudi izlaze iz skloništa, pa ja polazim za njima.
Gasim lampicu na čelu i sada malo odmorniji koračam za prvima prema vrhu. Vrh se počeo nazirati ali meni se činilo da ga nikad ne ću osvojiti. Prekrasni divlji kraj me nije mogao impresionirati jer sam bio u mukama kako da usporim rad srca koje je sve bjesomučnije lupalo i bunilo se protiv moje odluke da idem prema gore. Počeo sam brojiti korake koje ću napraviti prije slijedeće stanke. Napravio sam dvadeset koraka, onako s noge na nogu, pa zatim 2-3 min odmora. Dok sam se odmarao prislonio sam se na cepin, zatvorio oči i koju sekundu odspavao. Zatim sam se opet natjerao da ponovim isti postupak. Šestero ispred mene, vjerovatno bolje pripremljeni na visinu, polako su povečavali razdaljinu od mene. Nakon nekog vremena okrenuo sam se oko sebe i zaključio da sam ostao potpuno sam. Ovi ispred mene nestali su s vidika, a iza mene nema nikoga. Da sad negdje kliznem nitko ne bi znao. Ostalo je još jedno opasno mijesto koje moram proći, a zove se žilet. To je greben po čijoj ivici treba proći. Zadnji uspon prije vrha ide po samom rubu snježnog nanosa. Ako klizneš lijevo završit ćeš u Francuskoj, podno Aiguille du Midia. Ako klizneš desno završit ćeš negdje u Italiji. Sva sreća da se ne moram s nikim mimoilaziti.
Zadnji uspon. Da treba prepuzao bih ga.
I konačno 26.07.2010. u 7:50 na vrhu Alpa. Mont Blanc 4810mnv. Vrijeme je divno, sunčano, bez magle, ali puše jak vjetar. Minus je ne znam koliko. Pogled fantastičan, a osječaj nezaboravan. Vadim fotić i slikam uokolo. Prsti mi se bez rukavica lede. Molim neku Italijanku da me poslika. Držim čvrsto Hrvatsku zastavu da mi je vijetar ne odnese. Svi se sedmero na vrhu grlimo i čestitamo jedan drugom. Žedan sam, a nemam nikakve tekučine. Sve se smrzlo. U ruksaku pronalazim pljoskicu sa žesticom od malina, pa i ja sam sebi nazdravljam.
Uspijevam napisati poruku ženi: „ja na vrhu, pusa“, pošaljem je, nakon čega se mobitel skroz ugasio.
Tisuću metara ispod: Aiguille du Midi.
Pogled prema jugu.
Istok.
Sjever.
Zar to nije divno!?
Povratak u dolinu. Sada mogu uživati u vidicima.
Ovu pukotinu nočas smo preskakali i nije bilo straha. Sada je dan i nije mi svejedno.
U dom stižem oko 11h i pronalazim Drageca kojem je sada već puno bolje. Skaće mi oko vrata i ispituje me da li sam bio na vrhu. Ja mu pokušavam reći ali ne mogu. Usta i grlo su mi toliko suhi da ne mogu progovoriti ni rijeć. Samo klimam glavom gore, dole i odlazim brzo nešto popiti. Nakon masne juhice krećemo istim putem u dolinu. Da smo ostali još jedan dan, Dragec bi tada sigurno uspio popeti se na vrh, no to mu nije bila želja. Samo da se što prije spustimo u dolinu.
Ukupno mi je trebalo od zadnje stanice tramvaja za MB do vrha i nazad 31h, od toga je 21h hoda.
Kada bih nekome davao savjet za uspon na Mont Blanc, bilo bi to:
- Dobro se fizički pripremiti.
- Doći na par dana kako bi se aklimatizirali na visinu. Znaći prvo prespavati na Tete Rosse, zatim provesti jedan cijeli dan na Guteru, pa tek tada krenuti na vrh.
- Imati nekoliko prijatelja za navez, pa ako netko odustane da nisi sam.
- Imati tekučinu u termosici a ne u plastičnim bocama.
- Ne nositi puno hrane jer se gore nema apetita.
- Rezervirati unaprijed krevet u domu.
- Imati dobre termo hlaće, jaknu i nekoliko slojeva majica.
- Cepin, dereze, penjački pojas, dobre gojze, debele rukavice, sunčane naočale, skijaške naočale i kaciga su obavezni.
- Tablete protiv glavobolje i neke za spavanje.
- Krema sa večim UV faktorom.
- Čeona lampa i fotić sa novim baterijama.
- Ako imate rezervaciju za ležaj nije potrebno nositi vreću za spavanje i karimat. U domu je dovoljno toplo i postoje pokrivaći.
- Ne krečite ako je dugoročna prognoza loša.
- Ako ste čvrsto odlučili da idete na MB, budite spremni na muku. Uspon na MB bih usporedio sa križim putem. Tko vam kaže da je to lagano, taj vam laže. Ima dosta opasnih mijesta, ledenjačkih pukotina, ledenih strmina, provalija, mijesta gdje leti kamenje. Uvijek je hladno i večinom puše jak vijetar. Zrak je rijedak s manje kisika. Hodanje je teško i usporeno. Srce radi turbo. Boli glava i zna biti mučno. No ako sve to izdržite morate imati puno srće da vam bude na vrhu vedro i sunčano, kao npr.meni. Tada je doživljaj jedinstven, neopisiv i čaroban. Na vrhu MB osječati će te se sretno i ponosno. Sve muke do vrha tada se zaborave a tijelo i duh kao da su pročišćeni.
komentiraj (1) * ispiši * #
