Skupila se ekipa, jedna žena i tri muškarca, svi iskusni planinari, sa ciljem da se pokušamo popeti do najvišeg planinarskog skloništa u Europi, Rifugio Margherita, koji se nalazi na vrhu Gnifetti (Signalkuppe), planinskog masiva Monte Rosa, na granici Švicarske i Italije. Margherita je pravo čudo graditeljstva, sagređen na samoj špici, na visini od 4554 mnm. Prvobitna koliba sagrađena je davne 1893. g. a dobila je naziv po tadašnjoj kraljici Marghareti, koja je dom otvorila. Sav potreban građevni materijal dovučen je iz doline, dio puta na mazgama, a završni dio na leđima ljudi. 1980. g. sagrađeno je na istom mjestu novo sklonište, odnosno planinarski dom, koji je ujedno i meteorološka postaja. U sklopu doma nalazi se 70 ležaja, kuhinja i malena knjižnica za planinare i alpiniste. Tako je Margherita postala jedinstveno mjesto, planinarski dom, meteorološka postaja i knjižnica na najvišoj nadmorskoj visini u Europi.



25.07.2015. oko 6:00. Autom prepunim stvari i planinarske opreme napuštamo Hrvatsku na Bregani pa punim gasom za Ljubljanu, Trst, Milano, do konačnog odredišta, alpskog mjesta Alagna Valsesia u pokraini Piemont. Oko 17 h dolazimo u autokamp na početku Alagne. Kelna i Mark podižu šator dok ću ja sa ženicom Željkom prespavati u autu. Cijena je 10 eura po osobi.



Odmah zatim smo prošetali prekrasnim alpskim gradićem i divili se lokalnoj arhitekturi. Kuće su posebne i bajkovite, prizemni dio od kamena, gornji katovi drveni, a krovovi od kamenih ploča. Dvorišta su uredna, trava pošišana i njegovana sa puno ruža i raznog cvijeća. Kućice su raštrkane, svakakvih veličina i oblika, a do njih vode krivudavi puteljci. Oko centra se nalaze mnogobrojni mali dućani i pubovi. Sjeli smo u jedan pub i uz piće dogovarali sutrašnju strategiju.



26.07. Jutro. Lagani doručak, kava, pa pakiranje najpotrebnijih stvari za nekoliko dana visokogorskog planinarenja. U 09:30 kreće uspinjača. Kupljena karta vrijedi tjedan dana u oba smjera. Počinje najlakši dio našeg putovanja gondolom Alagna (1191 m) – Pianalunga (2050 m). Tu presjedamo na drugu gondolu koja vodi na Salati (2971 m). Nakon izlaska iz gondole iznenađuje nas alpski sajam poljoprivrednih proizvoda. Tu na gotovo 3000 m lokalni poljoprivrednici pokušavaju prodati svoje proizvode, ali koliko vidim slabo se trguje. Tu se nađu domaći eko proizvodi, kruhovi, kobasice, sirevi, med, kolači...



Odlazimo nekoliko stotina metara dalje do treće gondole. Usput susrećemo divlje gamsove koji se rado slikaju s nama. Treća gondola nas vodi do Punta Indren (3275 m). Za samo sat vremena uštedjeli smo jedan dan napornog planinarenja, odnosno oko 2100 m visinske razlike. Iz vrlo ugodne klime u dolini, u trenutku smo se našli u oštroj planinskoj klimi na samoj ledenoj granici. Čim smo izašli iz gondole zapuhnuo nas je oštar, hladan vjetar i rijedak zrak. Predstoji nam put do planinarskog doma Rifugio Gnifetti (3611 m). Ispred nas već nakon stotinjak metara ispriječio se završni dio glečera. Moramo ga poprečno preći u širini oko 1 km. Utapšana staza je u čistom ledu, ali nema neke velike opasnosti od pada jer nije jako strmo. Na drugoj strani nas očekuje ferata u stijeni. Sve je tako dobro osigurano debelim konopima da je stazu proći prava uživancija. Kada smo ispenjali feratu otvorio se novi vidik prema glečerima Indren ispred nas i Lys koji se prostirao daleko gore i završavao u oblacima. S lijeve strane, gore, na jednoj kamenoj hridi lijepo se ocrtavao dom Rifugio Gnifetti, cilj našeg današnjeg putovanja. Da bismo došli do doma moramo proći preko strmog glečera. Iako put više nije bezopasan, a noge na ovoj visini počinju biti teške, Željka odbija da se vežemo konopcem, već samo stavlja dereze i hrabro kroči preko leda.



Stižemo do kraja leda gdje počinje završni, ali kratki uspon po stijenama. Put je osiguran klinovima, sajlom i konopom. Iako je sve toliko kratko srce već tu počinje udarati i tražiti više kisika, a mi upregnuli kao bikovi. Evo nas na prvom odredištu, prekrasnom domu Rifugio Gnifetti na 3611 mnm.



Planinarski dom Rifugio Gnifetti sagrađen je još davne 1876.g. a do danas više puta proširivan. Dobio je ime po Don Giovanni Gnifettiu, župniku iz Alagne i vrsnom planinaru, koji je još 1842.g. prvi ispeljao vrh na kojem se nalazi dom Margherita. Svaka mu čast.



Dom je odlično opremljen i do njega svatko može doći na jedan dan i osjetiti pravi alpski doživljaj. Dom se nalazi na kamenoj hridi, kao otok koji viri iz mora leda. Sa terase je prava uživancija gledati bijele alpske vrhunce i dolinu koja je odavde tako daleko. Naravno, i mi smo tako sjedili i uz pivce i rakijicu uživali na suncu. Bili smo oduševljeni kada nas je Kelna doveo do male sobice sa četiri kreveta i tu se fino grofofski smjestili. O koja milina. Kelna je bio prepun hvale za svoju odličnu organizaciju i pomalo nas ucjenjivao da takav smještaj vrijedi najmanje jednu pivu. I kada smo već legli dolazi do nas djevojka koja radi u domu i objašnjava nam da smo zauzeli krivu sobu, da to nije naša soba i da se moramo iseliti iz nje u neku drugu. Kelna je broj sobe krivo čuo. Morali smo je poslušati i otići u sobu koju nam je odredila. Ta druga soba je samo malko veća i ima dvadesetak kreveta. Ma nema veze, glavno da imamo krov nad glavom. Soba se puni planinarima. Ljudi razgovaraju na raznim jezicima svijeta. Kojeg li čuda, mnoštvo ljudi govori našim jezikom. Tu je desetak planinara iz Zagreba i još tridesetak iz Srbije i BiH. Vele – „Došli bre ovde autobusom Balkan expres“. Danas se ovdje zakuhao pravi balkanski lonac. Na veće počinju glavobolje. Ljudi se drže za glavu i piju tabletice. Moja tabletica je mala plava, čarobna, koja će me potpuno isključiti iz svijesti, od svih šuškanja, kašljanja, kihanja, lupanja, hrkanja, prdenja na barem šest do osam sati. Baš korisna drogica. U jutro ću biti odmoran i pun elana za okolne vrhove.



27.7. Ustajemo prije 6h. Spremanje stvari, lagani doručak i polazak na stazu. Uzimamo samo najpotrebniju opremu, a ostalo ostavljamo u domu. Na stazi stavljamo dereze i penjačke pojase, te se vežemo konopcem. U navezu su Kelna i Mark, te Željka i ja. Željka nema visokogorskog iskustva i ovo joj je prvi takav uspon u ledu. Pomažem joj oko dereza, oko pojasa, vežem je prema pravilu i dajem joj savjete kako da hoda, a da ne padne na vlastite dereze. Pokazujem kako da sveže osmicu a kako pašnjak. Kratka obuka o cepinu i možemo krenuti. Željka će biti prva u mom navezu i diktirati će brzinu hoda prema vlastitim mogućnostima. Cilj nam je osvojiti vrh, Piramida Vincent, na 4215 m. i možda još koji vrh ovisno koliko ćemo fizički moći. Napredujemo polako, puno polakše nego bi hodali negdje na nižim visinama. Koraci su spori i kratki. Srce lupa, a noge su teške. Mark i Kelna su malo brži pa nas povremeno čekaju. Svako malo nailazimo na ledenjačke pukotine pa ih moramo zaobilaziti. Toliko su duboke da se ne vidi dno.



Nakon 2-3 sata izlazimo iz sjene, odnosno sunce se diže i obasjava nas u punom sjaju. Svijetlo je toliko jako da se bez sunčanih naočala ne bi moglo. Malo se hoda, pa se kratko odmara i opet tako nebrojeno puta. Na jednom djelu put se račva, lijevo se nastavlja u pravcu bivka Giordana al Balmerhorna i Margherite, a desno je naš put prema vrhu Piramide Vincent. Kako se dižemo prema vrhu vjetar sve više pojačava. Dolazimo na vrh, ali samo na trenutak jer je ovdje vjetar toliko jak da se ne možemo održavati na nogama. Slikamo se klečeći na snijegu.



Toliko je hladno da se prsti smrzavaju bez rukavica. Vjetar nam ne dopušta da ovdje uživamo u pogledu. Brzo se spuštamo istim putem do račvanja gdje je mirno i bez vjetra. Željka je poprilično umorna, pa se odlučujemo za silazak nazad u dom, dok će Mark i Kelna nastaviti do bivka Giordana. Bivak se odavde lijepo vidi nedaleko na uzvisini. Silazak je uvijek lagan, tako da noge same lete. U domu nas čeka sunčana terasa, pivce i sendvič. Nakon dva sata pridružuju nam se dečki koji su uspješno došli do bivka Giordana i vratili se nazad.



28.7. Oko 06h. Hodamo istim putem kao i juče. Kod istog onog račvanja nastavljamo lijevim putem. Vrijeme je fantastično, planinara mnoštvo. Okolni vrhovi izdižu se iz bijele pustinje. Nebo plavo sa nekoliko bijelih crta. Povremeno se stvori maleni oblačić koji munjevito prođe nebom, toliko brzo da dok izvučem fotić i namjestim ga za slikanje, oblačić već nekuda odjuri. Doživljaj je izvanredan, samo da nije tako naporno hodati.



Željka predvodi naš navez i hrabro kroći po zaleđenom putu. Brojim korake kao i uvijek kad mi je teško, nešto kao u teretani kad dižem utege. Jedan, dva, tri, četiri... trinaest, pa odmor minutu, dvije, pa opet ispočetka. Svakih sat vremena radimo pauzu od desetak minuta. Željkini koraci sve su sporiji, a pauze sve češće kako se dižemo na visini. Punta Gnifeti, sada se lijepo vidi, bijelo brdo koje se ocrtava na plavom nebu i dom na samom vrhu.



Prolazimo uz nekoliko gadnih pukotina i dolazimo do završnog, strmog uspona prema Margheriti. Osim što je uspon strm, staza je bočno jako strma i uska toliko koliko je dovoljno da se prođe u jednom smjeru. Ovdje se teško mimoilazi. Odlučujem da ću ovdje ja preuzeti vodstvo jer se bojim da mi Željka ovdje ne zapne i od straha i umora ne zastane. Ne bi bilo dobro da mi na ovakvom mijestu posustane i odlući se vratiti, jer iza nas će biti još planinara u usponu. Krenuo sam malo oštrije, misleći da Željka to može. Kad sam osjetio zatezanje štrika znao sam da je u krizi. Radio sam nekoliko koraka pa pauza. Ipak je to za Željku bio veliki napor, pa sam je malo i vukao konopom kako bi joj olakšao uspon. Kada je napokon došla do visoravni pred domom i kada opasnosti više nije bilo, opala je na snijeg od iscrpljenosti. Srce joj je panično lupalo i nije mogla doći do zraka.



https://www.youtube.com/watch?v=L9PZd3plyr0

Nakon nekoliko minuta malo se smirila. Pomogao sam joj da se popne u dom, a oči su joj bile pune suza. Brzo sam je raspakirao, odvezao, skinuo dereze i gojze. Zagrlio sam ženu i čestitao joj na uspješnom usponu, a ona je panično vikala - „Ubit ću te. Ubit ću te“. Nakon petnaestak minuta znao sam da je adrenalin popustio, kad je povikala: „Daj onu rakiju. Što čekaš?“. Mark donosi whisky. Čestitamo i nazdravljamo na uspješnom poduhvatu. Bilo je oko 13 h. Prijavili se osoblju, i dobili smještaj na drugom katu. U boravku smo sjeli, popili pivce i malo pričali. Piva ovdje djeluje puno snažnije pa smo bili lagano opijeni, što od alkohola, što od rijetkog zraka. Mozgu je falilo kisika. Iako daleko od civilizacije cijene su nekako normalne. Ovdje se sve potrepštine dovoze helićem. Od vode do goriva i hrane. Naručio sam si juhu i ragu ala bolognese i platio oko 17 eura, a sve zalijo pivcem za 5 eura. Juhica je bila neobična, ali savršena, od nekih zelenih klica, oraha i sira. Smještaj s doručkom stoji 40 eura. Uz taj doručak dobije se 1 L čaja, što nam je bilo jako bitno za povratak. Pokušali smo zakartati belu, ali smo svi bili preglupi i nije išlo. Mozak jednostavno ne radi na toj visini. Glavobolja se lijeći tabletama, ali mučnina ostaje. Zanimljivo je da je ovdje sproveden internet. Možeš na facebook do mile volje. Slikam nekoliko fotki s prozora i primječujem crne oblake u daljini. Samo da ne dođu ovdje. Izašao sam na kratko izvan doma, padao je mrak, a temperatura se spustila puno, puno ispod nule, dok je vjetar orkanski zapuhao. Brrr, nebi bilo pametno ostati vani. Do jutra postao bi snješko.
Toalet je najzanimljiviji. Uđeš u prostoriju od inox lima, u sredini je rupa od čučavca, pa kad staneš, skineš odjeću i nanišaniš rupu, osjetiš kako ti iz rupe zapuše hladan zrak po stražnjici. Na zid je naslonjen skijaški štap, pa se zapitaš čemu služi. Kada se završi nužda, skužiš da u prostoriji ne postoji vodokotlić i da ne možeš isprati čučavac. Tada shvatiš da je onaj štap namjenjen da se s njime utisne u rupu papir i zaostali izmet. Prvi pokušaj mi je bio bezuspješan jer je toaletni papir poletio nazad iz rupe oko pola metra u vis i pao opet negdje sa strane. Malo-pomalo skužio sam tehniku. Potrebno je papir štapom malo dublje pritisnuti kako bi ga vjetar ispod toaleta odnio negdje dole. Pogledao sam u rupu i vidio prazan prostor napolju. Nije bilo cjevi već samo slobodni pad za naše produkte metabolizma. Ruke se ne peru vodom već postoji dezinficijens u spreju. Štedi se na svakom koraku. Naše glave bile su preglupe za bilo kakvo druženje to veće, pa smo brzo krenuli na počinak. Da li ću ikada više u svom životu spavati na nekoj višoj nadmorskoj visini? Treba nam odmora. Sutra je povratak u dolinu i možda doma. Iako je Punta Dufour (4633 m) najviši vrh masiva Monte Rose tu u blizini, nemamo ga u planu osvajati jer je prokleto opasan i nije nimalo jednostavan za ispeljati. Težak je i za malo bolje od nas. Njega ostavljamo alpinistima.



29.07. Ustajanje oko 5 h. Povratak. Već prije pet sati počinje zveckanje, šuškanje, kašljucanje, šaputanje i svakakvi drugi zvukovi koje rade planinari koji se spremaju u nove avanture. Ne mogu spavati i kad bi htio. Ustajemo i mi. Svi imamo iste simptome blage visinske bolesti, koja pomalo popušta od juče. Osjećaj je kao da umjesto glave na ramenima nosiš bundevu, očni kapci su natečeni kao buftlice, a pokreti usporeni. Silazimo dva kata niže u blagovaonu i uzimamo skromni doručak. Do hrane nam ionako nije stalo, bitnije je što dobivamo čaj koliko želimo, pa ga punimo u termosice. Pogled kroz prozor napolje ne ulijeva nam ništa dobro. Ne vidi se ništa osim bjeline. Kao da je netko pobojao staklo u bijelo. Ne vide se nikakvi obrisi, nema neba, sve je u magli. Znači da se upravo nalazimo u oblaku. Dogovaramo se što uraditi, da li krenuti ili pričekati bolje vrijeme. Dogovor pada da krenemo. Put znamo. Ići ćemo po tragovima od juče, a dole u nizini je možda bolja vidljivost. Spremni napuštamo dom. Vani je vidljivost pet do šest metara. Temperatura ispod -20. Snijeg pada vodoravno. Zidovi i ograda doma okovani su u debelom ledu. Obučeni smo tako da nam ni jedan dio lica nije otkriven. U navezu se spuštamo po najstrmijem djelu staze. Ovako je možda bolje jer se barem ne vidi strmina po kojoj se spuštamo. Povratak je uvijek opasniji od uspona. Uspijevamo doći do visoravni gdje pokušavamo naći utabanu stazu od juče, ali staze nema. Sve je vjetar poravnao. Od magle ne vidi se prst pred nosom. Sve je u jednoj nestvarnoj tmini, kao da nismo na Zemlji, već na nekoj nepoznatoj planeti. Nikome ne pada na pamet da nije dobro krenuti i da se vrlo lako možemo izgubiti u bespuću sivila. Svuda oko nas su vratolomne padine i ledenjačke pukotine, i ako samo malo skrenemo s puta možemo lako nastradati. Nastavljamo kao da znamo kojim smo se smjerom juče popeli. Od magle jedva da se vidimo. Malo skrenemo lijevo, pa shvatimo da to nije pravo skretanje, pa skrećemo desno, pa opet krivo, pa vrludamo tražeći tragove. Konačno nam svima pada na pamet da to nije pametno što radimo i da se obavezno moramo vratiti. Naši zatupljeni mozgovi to nisu na vrijeme shvatili. Pada novi dogovor, vračamo se nazad u dom. Krećemo se nazad i pratimo vlastite tragove, ali tragovi nestaju. Vjetar ih je poravnao i šiljci od dereza se više ne vide. Shvaćamo jezivu činjenicu da smo se možda izgubili. Znamo sigurno da nismo daleko otišli. Ne smijemo više raditi pogreške. Ne smije nas uloviti panika. Moramo nekako naći onaj uski uspon prema domu. Prolaze minute, a mi i dalje izgubljeni u magli. Ne znamo se više vratiti. Što da uradimo? Kako da se vratimo? Stisli smo se ko jaganjci skupa da pokušamo zajedno smisliti nešto pametno. Strah je pomalo jačala. Bojao sam se da netko ne počne paničariti, to bi moglo jako loše završiti. I dok smo se tako tresli na hladnoći, gledali smo jedan drugog i očekivali da će netko od nas dati neki pametan prijedlog. Od jednom začujemo negdje u blizini ljudske glasove. Osluškujemo kako bi odredili lokaciju od kuda glasovi dolaze. Krenuli smo u pravcu glasova. Nedaleko u totalnom sivilu primječujemo siluete nekoliko ljudi. Dolazimo do njih. Pitamo ih tko su i od kuda dolaze. Odgovaraju da su Čehi koji su isto kao i mi krenuli u dolinu. Oni su barem stali na visoravni ispod strmog puteljka koji vodi prema domu. Hvala Bogu, sada znamo gdje smo. Bili smo pedesetak metara od puteljka, a da to nismo znali. Dogovaramo se svi skupa da krenemo u dom i pričekamo bolje vrijeme, pa makar to potrajalo i par dana. Istim onim putem kojim smo juče imali problema, sada letimo. Zahvalni Bogu dolazimo do doma. Ulazimo u tople prostorije i onako zaleđeni sjedamo u garderobi. Uskoro dolazi jedan od onih planinara koje smo sreli i obaviještava nas da su saznali kako dvojica vodiča iz doma namjeravaju uskoro poći u dolinu i da, ako želimo možemo poći za njima. Oni naravno znaju put i u ovakvim uvjetima. Jedino je bitno da oni ne čekaju nikoga, imaju brz korak i ako mislimo da ne bi mogli održavati njihov tempo, bolje da ne krenemo za njima. Pogledao sam Željku i pitao je hoćemo li pokušati ili ne. Obećala je da će dati sve od sebe. Krenuli smo zajedno sa nekoliko Čeha za brzom dvojicom planinarskih vodiča. Onaj opasni, strmi i uski dio puta sada smo treći puta prolazili i doslovno smo ga pretrčali, kako ne bi puno zaostali za grupom. Zanimljivo je kako s malo iskustva, za kratko vrijeme postajemo sve sigurniji.



Pratili smo ih dobar dio puta, ali kod prelaska prve ledenjačke pukotine počinjemo zaostajati. Ubrzo grupa nestaje u magli, a mi se trudimo pratiti njihove tragove u snijegu. U jednom trenutku magla na trenutak nestaje i ja ih uspijevam vidjeti stotinjak metara dalje. Sve je u redu, na dobrom smo putu. Kako se spuštamo, tako magla postaje rjeđa. Na prelazu preko druge pukotine nailazimo na drugu grupu planinara koji napreduju u suprotnom smjeru. Pukotine su danas veće nego juče i nije mi svejedno preskakati ih. Brzo napredujemo u silasku. Danas zaobilazimo desetke pukotina kojih u usponu nije bilo. Maglu ostavljamo iza sebe. Nailazimo na jednu ledenjačku pukotinu koja se ispred nas ispriječila u dužini od oko jedan kilometar. Moramo je zaobići u širokom luku.



Susrećemo povorke planinara koji se polako, s noge na nogu kreću prema gore. Sa desne strane ostavljamo dom Rifugio Gnifetti i nastavljamo prema domu Rifugio Mantova kojeg smo zaobišli prije neki dan. Na taj način izbjegavamo feratu u silasku. Kod doma radimo kratku pauzu, pa nastavljamo po kamenoj stazi do završnog djela glečera. Taj dio glečera je danas vrlo sklizav za razliku od zadnji puta kada je bio lakši za prelaz. Ubrzo dolazimo do gondole koja će nas sretne vratiti u dolinu.



Isti dan oko 22 h dolazimo kući. Iza nas je prekrasno i nezaboravno putovanje, iskustvo koje ćemo za uvijek pamtiti. Zahvaljujem prekrasnim i divnim prijateljima bez kojih se ovo putovanje ne bi ostvario. Kelna koji je bio glavni organizator i vođa, i Mark koji nas je znao oraspoložiti i kada je bilo najteže. Najviše moram zahvaliti mojoj ženi, koja je uspjela i hrabro izdržala sve napore, strahove, hladnoću i opasnosti na ovom putu, i koja je ovo putovanje podijelila sa mnom.