Biševo – Modra spilja.
Moj 18. uron.
Prije više od deset godina



Još jedan posjet ovoj divnoj spilji, ali ovog puta iz malo drugačije perspektive. Juće sam bio ovdje u čamcu. Provukli smo se jedva kroz maleni otvor koji vodi u utrobu spilje.
Na mjestu urona već je cjelo čudo ronioca. Tu je i jedan poveći ribarski brod, preuređen u turističke svrhe, prevozi ronioce po ronilačkim lokacijama na Jadranu. Nas je desetero; osam Italijana, Siniša i ja. Brzo sidrimo glisere, kako bismo preduhitrili one s broda, te skačemo u more. Siniša raspoređuje parove i daje znak za uron. Tonemo niz okomiti zid u bezdan. Na dvadesetak metara pojavljuju se žute i crvene gorgonije. Ljepše još nisam vidio. Ima ih na stotine. Kako se dubina povečava to su lepezice veče i bogatije. Stjene su prebogate koraljima. Vidljivost je odlična. Primječujem u dubini jedno stablo koje odskaće od ostalih. Koraljno drvce više od metra. Privuklo me svojim raskošnim granama. Tonem, tonem, tonem i konačno dolazim do njega. Divim se kao Dobriša Cesarić vočki poslje kiše.



Tamne je boje, ispunjeno tisučama sičušnih, svijetlih trepetiljaka. Da barem imam lampu, da vidim njene tamno-crvene ili ljubičaste boje. Pri korjenu je debljine oko desetak centimetara. Primječujem da netko bljeska lampom odozgo. Pogledam visoko gore u siluetu ronioca koji pali i gasi lampu. Kada je primjetio da ga vidim mahnuo je rukom prema gore dajući mi znak da se dignem. Pogledam na dubinomjer. Oupssss, 57 metara. Prevarila me dubina.



Shvatio sam svoju glupost. Napustio sam svoju grupu ronioca kad sam vidio nevjerojatano koraljno drvce. To je moje neiskustvo. Dolazim do ronioca sa baterijom. Prepoznajem Sinišu. Pokretima prstiju pita me da li sam dobro. Pokazujem mu da sam OK. Vračamo se grupi te nastavljamo dalje iza nekog grebena. Pojavljuju se jata riba. Naj više je šaraga, ima ih na stotine. A možda je više salpi, tko će ga znat. Jata prolaze uz nas na metar–dva, bez ikakvog straha. Gledaju nas svojim ljepim, živim očima. Onaj tko ne vidi ribu u moru, u njenoj prirodnoj okolini, pa još iz te blizine, i onaj tko ribe poznaje samo kao mrtve s placa, taj ne zna kakva su to divna stvorenja. Njihove oči su žive, sjajne i pokretljive, a boje njihovih ljusaka i sjaj neopisivi. Pojedini primjerci su pravi kapitalci. Dolazimo do prosjeka u stjeni. Na prosjeci je Sinša, te nas pušta jednog po jednog. Lagano napredujemo gore, a na mjestima je prolaz uzak, pa se tu provlačimo. Ulazimo u veliku spiljsku prostoriju. Netko mi prstom pokazuje prema gore. Devet metara iznad, na površini primječujem oplatu čamca i nekoliko parova nogu, a sve njih okružuju stjene. Malo sa strane, iza stjena ulazi svijetlost dana. Ljudi uživaju u Modroj spilji kao što sam i ja juće. Nemaju pojma da ih iz dubine promatraju nečije oči.



Izlazimo van spilje nekim drugim putem. Tu susrečemo grupu ronioca. Sad nas ima dvadesetak, svi smo se pomješali. Ovako u velikoj grupi izgledamo poput jata dupina. Iznad nas podiže se oblak izdahnutog zraka, a u susret nam dolaze jata riba sa svih strana. Privlače ih valjda mjehurići. Lijevo šarazi, desno fratri, a u sredini jato salpi koje nam dolaze u susret, zatim skreču, te se spajaju sa drugim jatom, iz drugog smijera. Jedno jato prolazi kroz drugo, skoro se dodirujući, ali trenutak kasnije opet nastaju dva jata, svako nastavlja svojim putem.



Tako i mi, “ljudi žabe”. Malo prije moje jato spojilo se sa jatom drugih “ljudi žaba”, nastalo je veliko jato, uživajući u zajednici osječali smo snagu, i pripadnost istoj vrsti. Nakon kratkog vremena zajedničkog druženja svako jato krenulo je svojim putem. Ne znam da li mi se čini, ali ovako nešto već sam negdje vidio. Ah da! U dokumentarcima o naj ljepšim morima svjeta. Ima samo jedna “sitna” razlika u svemu tome. Kad sam gledao dokumentarce, sjedio sam u fotelji i zavidio onima koji su u njima sudjelovali. A sada? Sada sam dio tog dokumentarca. Ostvario mi se san. Ustao sam iz fotelje i ušao u ekran. I evo me ovdje. Inficiran sam potpuno. Cjelo moje biće ispunjeno je srećom. Znam, od sada je ovo moj život, i ne vraćam se na površinu, ostat ću ovdje... zauvjek.

Moj 17. zaron.
Prije više od deset godina.

Ostaci francuske galije iz 17. st.

Vođa je Siniša, a uz mene tu su: Slovenac; Andrej i jedan Italian. Krečemo iz Komiže. Nakon skoro sat vremena napornog skakanja, malim gumenim gliserom po valovitom moru, stižemo do cilja. Pristajemo uz tridesetak metara dug jedrenjak, koji je tu usidren. Siniša uspostavlja kontakt sa posadom broda. Saznajem da su to bogati Ameri, koji su se već prije dogovorili s njim za ovaj uron. Ljudi dolaze iz Kalifornije. Vlasnik je kao iz nekog mafijaškog filma; star oko šezdesetak godina i vrlo debeo čovjek. Lice mu je naboranog, tužnog izgleda. Podsječa me na Barnija iz crtića. Hoda teško, gegajući se. Na sebi ima odjeven samo kratki, ronilački šorc, kratkih nogavica i rukava. - Pa zar će i on roniti?- Uz njega tu su dvojica mlađih. Jedan je mornar, a drugi bi mogao biti gazdin sin. Kažu nam da su instruktori ronjenja. Odjeveni su u ronilačka odjela i spremni za pokret. Predaju svoje iskaznice Siniši, koji ih sprema i poziva na pokret. Njih troje uskaču u svoj veliki gumeni gliser i pale neobično velik, dizelski motor. Motor zabrunda i oslobađa gusti oblak dima. Krečemo. Nekoliko stotina metara dalje, u blizini sprudova otočića Greben, gdje se valovi silovito razbijaju, zaustavljamo čamce. Sidrimo se. Upravo na te sprudove naletjela je prije tristotinjak godina drvena, a drugih tada nije ni bilo, španjolska galija i potonula.
- Na kojoj je dubini Galija? – upitam Sinišu.
- 55 metara! – Odgovara.
- 55 metara? Zar toliko? –
- Da li si ikad bio na toj dubini?
- Ne! – Klimnuo sam. A lijepo sam mu rekao da sam početnik.
- Dobro! Ništa se ne boj. Samo budi uz mene.
Nisam htio više ništa pitati, iako mi se po glavi motalo mnogo pitanja. Pedeset i pet metara!? Zar smijem toliko? Zar nisam kod Ivane učio da je četrdeset metara limit. Siniša je iskusan, pa valjda on zna. Kada bi barem mogao nazvati Ivanu. Šta bi ona rekla, da li da zaronim ili da se kao kukavica povučem? Možda je bolje biti kukavica nego mrtvac. Po glavi mi prolaze pojmovi: dekompresijska bolest, dubinsko pijanstvo, kisik, dušik, baro-komora. Dvoumim se, ali šutim. Ako mogu oni, vajda mogu i ja. Krenimo u novu avanturu.
Provjeravam opremu nekoliko puta i zaranjam s ostalima. Troje Amera, Slovenac, Italian i nas dvoje Hrvata, prava internacionalna ekipa. Dno je na pet-šest metara. Struja “dere” kao kod mene na Savi. Probijamo se prema sprudu, gdje kamenje na mjestima dolazi do same površine. Siniša sigurno pronalazi put kroz prolaze. Pomažemo si napredovanje odgurivanjem rukama od stijena. Dolazimo na drugu stranu spruda gdje dno strmo ponire u dubinu. Držim se u blizini vođe. Kako dubina raste, tako struja mora gubi jakost. Pogledavam ostale. Dvojica mlađih amera nose skupe video-kamere oboružane sa po dva snažna reflektora, dok debeli gazda u ruci drži podvodni fotić. Pale se reflektori… Pojavljuju se prvo žute, a zatim i crvene gorgonije. I dalje padamo kao padobranci.



Na 40 metara primječujem obrise topova poslaganih onako kako su bili na brodu; u dva reda, a svaki red gleda na drugu stranu, udaljeni nekoliko metara jedan od drugog. Malo zastajem, iako mi pritisak ne stvara problem. Osječam malko strah. Naučio sam da nikada ne smijem preći 40 metara. Što će biti ako ne poslušam svoju savijest? Svi su me prošli i sada su nekoliko metara ispod. Da li da krenem za njima ili da ih pričekam na sigurnoj dubini? Ako ostanem ovdje ispast ću mlakonja i možda me Siniša više neće voditi na svoja ronjenja. Idem. Krečem i ja, pa šta bude. Ako to jednom priznam Ivani dat će mi ukor, kao u školi. Dolazim do dna. Dubinomjer dolazi skoro do kraja ljestvice, 55 metara, naj veća dubina do sada. Osječaj? Osječaj je super. Tko kaže da se nesmije na tu dubinu? Tko? Ivana? Ha, ha, baš je guba. Zrak koji udišem gust je kao ulje. Disanje je malo otežano. Svaki puta kad udahnem čuje se glasan šum zraka. Nešto mi se događa sa zubom. Šestica ili sedmica desno, dolje, zaplombirani kutnjak kao da želi izači iz ležišta. Imam osječaj kao da polako izlazi, kao da ga nešto u korjenu tjera van. Stiščem gumu u ustima jače. Neče on meni nikamo, nedam. Ajme koji osječaj. Kao da sam astronaut na mjesecu. Stojim na dnu i mislim si: ovo je mali korak za ribice ali veliki za ronioce. Sve oko mene je nekako fantastično, nestvarno, nešto između sna i jave. Svijestan sam toga da sam budan, ali slike koje gledam i osjeti koje osječam govore kao da se nalazim u svijetu snova, u svijetu bajki i priča. Tko bi znao u kojoj sam sada priči? Kada bi se ovog časa pojavile prekrasne morske sirene i zaplesale svoj čarobni ples nebi me puno iznenadilo. Uhvatio bih jednu za ruku, a moje noge tog časa pretvorile bi se u snažan dupinov rep. Tada bi krenuo za njima kud god me srce vodi… A šta ja to fantaziram? Nisam niti pio, niti pušio travu, a trabunjam gluposti. Dušik, nije valjda i mene udario. Ben, probudi se! Ameri snimaju tamne topove koji leže na sivom dnu. Brod je davno istrunuo, a topovi ostali kao njemi svjedoci. Dugi su oko tri metra, a debeli da ih ne bi mogao obuhvatiti na naj debljem dijelu. Klečim točno na mjestu gdje je nekad bila sredina broda. Reflektori paraju sivo i mrtvo okruženje, mjesto gdje ne postoje boje osim crne i sive. Ali što se to miće ispod jednog topa? Duga ticala otkrivaju velikog jastoga dugog preko pola metra ili to moje oči ne vide dobro. Reflektori su upereni u raka i otkrivaju njegove prekrasne crvene boje. Evo dokaza da boje postoje, ali ih ne vidimo. Evo još jednog, nastanio se u unutrašnjosti topa. Proviruje van i gleda čudne svatove koji su mu došli remetiti mir.





Debeli Amer lovi dugo ticalo jastoga i izvlači ga iz cijevi topa. Kad se našao izvan rupe počeo se divlje otimati, ticalo je puklo, a on umjesto da ga čapi za nos, šmugnuo ispod topa. Njegov progonitelj nije ga više lovio. Zanimljivo je kako se ovaj amer, poput tuljana spretno kretao u moru, a maloprije na palubi jedva se gegao. Nisam primjetio da mu je hladno, iako je bio oskudno odijeven. Napuštamo topove i njihove stanovnike, te odlazimo na nešto manju dubinu. Moj barometar pokazuje da sam potrošio oko 50% zraka iz boce. Ajme, hoću li ga imati dovoljno za povratak? Počeo sam štedjeti zrak. Disao sam plitko i sporo, pomalo smanjivajući dubinu. Pojavljuje se uski prolaz, poput kanjona. Na kraju kanjona prolaz se proširuje, te nastaje plato, omeđen sa svih strana okomitim stjenama. Nasuprot nama stijena se otvara. Otvor je mračan, visine desetak metara i isto toliko širok. Ulazimo u tamu. Primječujem da se radi o poluspilji. Što se više spuštamo ka dnu poluspilje to je veći mrak. Dolazimo do kraja, dalje se više ne može. Nekoliko desetaka trlji i par škarpina ovdje je pronašlo dom. Tražim kirnju, ovdje bi mogla imati brlog, ali bezuspješno. Napuštamo i ovo mjesto. Dižemo se ka plićini. U jednom trenutku, kao da me netko mačem zasjekao, osjetim bol u glavi. Odmah zatim i mučninu u trbuhu. Šta mi se to dešava? Imam osjećaj kao da sam progutao vola. Dolazi mi do povračanja. Koncentriram se koliko mogu da ne povratim, ili ako povratim da to izvedem pravilno bez udisanja mora. Opče stanje mi se promjenilo u trenutku. Jedva čekam da završi ronjenje. Prolazimo kroz iste one prolaze na pet metara, i tu čekamo da prođe dekompresijsko vrijeme. Hvata me nervoza kad pogledam ka površini, a gore uzburkano more i valovi što se lome o površinske hridi. Čamac poskakuje dva metra gore, dolje, što pokazuje sidreno uže. Loše mi je, sve lošije. Slina mi se pojačano slijeva u usta, a ja je gutam. Kako ću izdržati povratak nazad po ovakvom moru? Kako ću izdržati ponovno skakanje na valovima? Umrijet ću do Komiže. Što mi je naškodilo tako odjednom? Nešto tako naglo mi se nikad nije desilo niti na kopnu. Ovako u moru je daleko gore. Da li je to od prevelike dubine, ili od dugotrajnog skakanja po valovima, ili zato što nisam još ništa jeo? Kako se zove ova moja bolest? Dubinska mučnina možda. Razlog je valjda od svega po malo. Dekompresijska bolest ne može biti. Skupilo se više negativnosti i naškodilo mi. O joj, glava mi puca. Sječam se, tako mi zna biti drugi dan nakon mnogo pića. Dugo ostajemo na ovoj dubini. Zrak mi je pri kraju. Trideset bara. Siniša pokazuje na izlazak.







Izronili smo. Vjetar fučka, valovi se raspršuju na sve strane. Ja se nekako držim. Skidam opremu i dodajem je Siniši koji je već u čamcu. Uskačemo i mi ostali. Palimo motor i krečemo. Dolazimo do američkog broda. Ameri nas pozivaju na svoj lijepi brod. Upadamo. Upoznajemo se. Debeli gazda zove se Jack, a žena mu Jane. Jane iako u godinama vrlo je lijepa i simpatična žena. Upoznajem i ostale članove broda. Gazdinu kći i sina koji je ronio, zatim profesionalnog mornara koji je takođe ronio i brodsku kuharicu. I to je sve, njih šest na trideset metarskom brodu. Gužva ne bi vjerovao. Kada sam ja bio na jedrenju bilo nas je deset na dvanaest metarskom brodu. Jack nas pita što ćemo popiti i nabraja petnajstak raznih pića. Ja se odlučujem za ledeni čaj. Pokušavam objasniti kako se ne osječam dobro i kako me glava rastura. Odmah zatim do mene stiže ljupka tatina kći sa nekoliko raznih tableta. Uzimam samo aspirin, to jedino raspoznajem i zahvaljujem se. Momci privezuju glisere za brod i usmjeruju ga ka Komiži. Hvala dragom bogu što mi ovako pomaže, ne ću morati opet na gliseru jašiti valove. Siniša sa Jackom živo raspravlja, smije se, a ja skvrčen, podbočio glavu i u mukama svojim trpim bol. Žene donose na stol pladnjeve hrane. Ogromni sendvići kakve u životu još vidio nisam. Tu je šunka, nekoliko vrsta sira i mesnih narezaka, meso tune, zelena salata, paprika, rotkvica, paradajz, kuhana jaja, na vrhu očiščeni škampi a preko svega sitne, crne kuglice kavijara. Ljudi moji pa da li je to moguće. Toliko krasne hrane, a ja u mučnini. Ja koji tako volim finu papicu sada ne mogu ni usta otvoriti, a kamoli nešto pojesti. Ljudi su navalili na hranu i sad se dave, kao da nikad nisu jeli. Pije se piva, viski, kola…Gospođa Jane me nagovara da i ja uzmem ali ja ne mogu. Kažem da mi je žao i da ne mogu, te se dižem od stola i odlazim u obilazak broda. E, kako bi ja slasno jeo samo da mi je dobro. Nadam se da ne zamjeraju. Razgledavam brod. Motorna jedrilica za prekooceansku plovidbu. Divan je i bogato opremljen.
Nakon dva sata pojavljuje se Komiža, a mojoj mučnini nestaje traga, prestaje glavobolja i sve se vrača u normalu. U Komiškoj uvali sidre brod. Pozdravljamo se sa simpatičnim i dobrim ljudima te napuštamo brod.
Oko 15h dolazim u apartman i tu nalazim Željku. Sva uplakana briše suze i jeca.
- Pa dobro, gdje si ti do sada? Mislila sam da ti se nešto dogodilo. Baš si zločest. Zašto mi se nisi javio?
- Čekaj, polako. Sve ću ti ispričati, samo mi reci nešto. Imaš li što za jesti? Možda kakvu konzervu? Gladan sam ko vuk.- Tog trenutka prođe mi kroz misli onaj predivan stol pun hrane i pića…

05.08. Petak
Dvoje prijatelja na putu prema Jadranu rade mi uslugu i voze me do planinarskog doma Zavižan, na sjevernom Velebitu. Usput posjećujemo Kutarevo i rezervat medvjeda. Kasnije popodne stižemo do doma Zavižan. Prijatelji su oduševljeni prirodom, botaničkim vrtom i pogledom na more, tako da odlučuju prenoćiti u domu. Prvi puta susreću pravog, pravcatog poskoka pa je uzbuđenje na vrhuncu. Dom je krcat ljudima, a ja u prepunoj sobi ne mogu zaspati, što od hrkanja, što od uzbuđenja na predstojeće putovanje.








06.08. Subota Zavižan - Alan Dan 1.
Ustajem oko 6. Prijatelji odlaze na Mljet, a ja lagani dorućak, kava, pa ruksačić od 18-tak kg na leđa, pa pokret ka Premužićevoj stazi. Započinje moja Velebitska Odiseja. Nekoliko puta sam prošao tim putem prema Alanu i uvjek se divio divljoj prirodi Rožanskih i Hajdučkih kukova. Po vršnim rubovima Gromovače primječujem 5-6 divokoza. Kod Rosijeve kolibe stajem na pola sata. Tu su trojica momaka već nekoliko dana. Spavaju u šatoru i uživaju u slobodi. Isključili mobitele da ih žene ne zivkaju. Rosijeva je malo obnovljena, ali ne do kraja. Gusterna je očišćena i sada je voda dobre kvalitete. Planinari prolaze u oba smijera i nevjerovatno je prometno. Nastavljam laganom šetnjom i u planinarski dom Alan dolazim već oko 14h. Ukupno hoda bez stajanja oko 5:30h. Na Alanu gužva i jedva dobivam ležaj. Na kraju prvog dana mogu reći da sam osjetio bol u ramenima od preteškog ruksaka.
Noć, prepuna soba, jedan reže, drugi pili, treći cvili, četvrti fućka, a ja opet nikako da se iskljućim i ulovim par sati kvalitetnog sna. Jedva čekam jutro da krenem dalje.












07.08. Nedjelja Alan – Skorpovac Dan 2.
Pokret oko 7h. Vrijeme oblačno, pa je ugodno hodati po otvorenim livadama. Na kamenom putu susrećem poskoka, a uskoro još neku zmiju tamnozelene boje od preko metra. Premužička je na mjestima u vrlo lošem stanju.



Prolazim uz staro napušteno selo Korita, i tu, uz put pronalazim izvor vode. Voda doduše kapa kap po kap ali isplati se malo zastati i pričekati jer je odlična i hladna.










U blizini Radlovca stanka od sat i pol. Odmaram bolna leđa izležavajući se na travi, u polusjeni drveća. Oko 16h dolazim do skloništa na Skorpovcu i tu upoznajem dečke iz HPD „Sveti Šimun“ iz Zagreba. Momcima svaka pohvala na njihovom skloništu i na gostoprimstvu.



Krajem dana odlazimo na obližnji vrh kod Vel. Glave i čekamo predivan zalazak sunca sa pogledom na nizove jadranskih otoka. Na večer palimo vatru i uz razgovor kratimo vrijeme, dok puhovi imaju noćni tulum. Noć mi opet predstavlja problem. San dolazi tek pred jutro.






08.08. Ponedjeljak Skorpovac – Baške Oštarije ( dom Prpa ) Dan 3.
Danas me čeka kraća etapa pa se ne žurim sa pokretom. Ustajem tek oko 9h, pa čaj, nekoliko keksi za doručak, spremanje stvari, tankiranje s vodom. Krećem tek oko 10h. Put započinje šumom, pa izlazi na visoravan gdje Premužička povremeno nestaje, pa se opet javlja. Izlazim na cestu s koje je lijep pogled na Ravni Dabar i Rajičin kuk. Uskoro napuštam Premužičevu stazu koja skreće sjeverno od Badnja, gdje su navodno markacije jako loše zbog šumskih radova i izvlačenja trupaca. Ja skrečem tamo gdje se pojavljuje markacija za Baške Oštarije i PD Prpa.






Sat vremena kroz šumu i izlazim na veliko Prpić polje. Skrećem prema kućama, pa putem stižem do markacije za Kizu. Shvačam da sam negdje pogrešio pa krečem nazad. Uz malo orjentacije i karte shvačem pogrešku i uskoro dolazim do Prpe u 16h. Ovdje upoznajem poznatog Vladu Prpića, vlasnika doma. Tu susrećem i četvoricu zagrebačkih planinara koji su se upravo vratili sa istog ovakvog planinarenja po Velebitu.






Njima je trebalo šest dana za isti taj put. Sa Prpom je bilo vrlo zabavno. Pozvao me da s još dvojicom planinara odemo đipom do obližnjeg potoka i provjerimo da li ima potočnih rakova.



Rakove smo pronašli, krasne krupne primjerke i naravno poslikali ih.



Malo poslije Prpa nas odvodi do svog ljubimca, poskoka koji se lijeno sunčao na grani. Evo novog materijala za slikanje.





Nakon što smo se vratili i popili nekoliko Velebitskih piva pomogli smo Prpi ispilit nešto drva i tako zaradili večeru. Bilo je to lijepo druženje. Dobio sam „apartman“; kućicu samo za sebe, gdje ću se konačno naspavati nakon tri neprospavane noći. Dobar san pojačala je kiša koja je padala dobar dio noći.





09.08. Utorak Baške Ošterije – Šugarska duliba Dan 4.
Ustajem u 6:15 naspavan i spreman za dužu etapu po južnom Velebitu. Pozdrav s momcima i legendarnim Prpom. Put započinje strmim usponom po mokroj šumi. Vrlo brzo sve na meni postaje mokro. Bura brije i tako će slijedeća dva dana. Izlazim na planinsku livadu koja me vodi do šumetine iz koje ne ću izaći satima. Staza je odlično markirana tako da nema problema sa orjentacijom. Bezbroj puta se spušta, pa se penje, tako da je dosta naporna. To je prava prašuma gdje nisam primjetio sječu, već stabla rastu, umiru i ponovo se rađaju bez uplitanja čovjeka.





Nakon 5h izlazim iz šumetine, a put me dalje vodi do klanjca, na vrlo strmu livadu po kojoj se treba uspijeti. Tu susrećem mladi par iz Poljske. Eto dokaza da bi planinarenje trebalo ubaciti u turističku ponudu Hrvatske. Kroz ovaj dio puta susrećem razne, simpatične nazive područja, npr: Griva, Medin dolac, Piskovita kosica, Šikić jatara, Kupusova dolina, Pasji klanac, Ripište. Nakon Ripišta izlazim na prekrasnu planinsku livadu koja me vodi do mog današnjeg cilja, skloništa Šugarska duliba. Ukupno oko 7h hoda. Kraj je vrlo zanimljiv. Značenje duliba, zapravo sam tek sada shvatio, a označava veliku, pošumljenu udolinu, takoreći prašumu, u obliku školjke, iz koje se sa svih strana uzdižu kukovi planinskih lanaca. Tako je i ova Šugarska duliba klasičan primjer takve prašumske udoline. Samo par minuta uspona na obližnji vrh i pogled puca na more i otoke. Na vrhu ima i dovoljno jaki telefonski signal.







Nekoliko minuta od skloništa nalazi se bunar s odličnom vodom. Uz put do bunara pronalazim gljive lisićke koje ću kasnije ubaciti u juhu od gljiva.



Sklonište je zapravo kontejner i tu pronalazim ostatke neurednih ljudi, ne želim reći planinara. Na stolu dvije prazne konzerve ribica, proliveno ulje i rastopljena svijeća. Na podu kojekakvog smeća. Pronašao sam metlu i primio se pospremanja. Kako je sunce zalazilo temperatura ja naglo padala, a bura je jačala.





Skupio sam drva i zapalio vatru u staroj gusnatoj peći. Dima je bilo više u skloništu nego što je izlazilo van kroz dimnjak. Čak su se i puhovi uznemirili i počeli protestirati. U noći su zaigrani puhovi imali svoju predstavu, no nisu mi smetali, brzo sam utonuo u san.








10.08. Srijeda Šugarska duliba – Stap ( Tatekova koliba ) Dan 5.
8h. Vani i dalje puše bura i hladno je. Čekam da sunce izađe i da malo zagrije. Nakon duple kave „3u1“ i nekoliko energetskih pločica krećem i ostavljam ovo lijepo mjesto. Put je prilično naporan sa čestim usponima i spuštanjima ali ukupno nije predug. Put izlazi na makadamsku cestu koja desno vodi prema napuštenoj vojarni JNA, „ Panos“ . S druge strane lijevo vodi VPP prema Jelovoj Ruji. Taj drugi put je kako sam čuo u vrlo lošem stanju i slabo markiran zbog šumskih radova. Krečem ka Panosu. Na putu table na kojima je zabrana prolaza i piše „minirano“, no postoje i markacije tako da nastavljam dalje. Ulazim u ograđeno područje vojarne i razgledavam veliko napušteno zdanje kasarne i pratečih objekata i bunkera. Sve polako propada, što je prava šteta. Moglo bi se to pretvoriti u odličan hotel ili planinarski dom. Cijela vojarna je na strmim liticama Velebita i gleda s jedne strane na Jadran, a s druge strane na sure, bijele planinske vrhunce i zelene doline. Kakva bi ovo bila atrakcija za turiste. Ponuda: planinarenje, biciklizam, penjanje, lov ili samo uživanje u prirodi.









Vračam se na markirani put i pravac za Stap. Već oko 14h dolazim podno Stapa, ogromnog monolitnog čudovišta. Pogled je fantastičan, jedan od najljepših na cijelom putu. S jedne strane je velika travnata dolina, s druge strane bjele stijene i vrhovi, a kao kruna iznad svega kuk Stapa.



Uz put pronalazim ostatke davnih ljudskih naseobina, suhozide, porušene kamene zidove kuća i sve to zarašteno u stogodišnju šumetinu poput priće iz Trnoružice. Tatekova koliba je na rubu livade i bjelih stjena podno Stapine. Izvana izgleda pomalo jadno, obučena u limove, no iz nutra je prava ljepotica, udobna i topla. Ispred kuće je velik stol i klupe. Kuća je opskrbljena svim potrebnim stvarima za život, od hrane, vode, svijeća, do sjekira i karata. Jedino pumpa u blizini ne radi, ali je zato netko napunio nekoliko flaša i karnistera s vodom. Kućica je prava suprotnost onoj na Šugarskoj dulibi, čista i uredna.







Ostavljam stvari i odlazim u istraživanje okolice. Čučavac je čudo prirode, kamena gromada koja odoljeva zakonima fizike, bar na prvi pogled. Čuči nad strminom, nagnut kao da će svakog ćasa krenut nizbrdo, a dodiruje zemlju na manje od pola metra kvadratna.



Posječujem i svetište Sv. Antuna. Uz put pronalazim malo jezerce s čistom vodom zarobljenom u kamenu. Svetište predstavlja Sv. Antuna s djetetom isklesan u kamenu, u kamenoj udubini koja ima maleni otvor prema nebu. Tu se dešava moje malo-veliko čudo. Kada sam se poklonio i prekrižio, pogledao sam na kamenu formu. Kip je bio cijeli obasjan jarkom svijetlosti sunca sa zadnje strane, tako da se gotovo nije vidio već je bio silueta u svijetlosti. Svijetlost koja je zaokružila kip bila je toliko jaka da se jedva moglo gledati u tom pravcu. Prizor je bio toliko fantastičan i nestvaran da sam u tom trenutku povjerovao u sva čuda ovog svijeta.



Moram priznati da sam bio uzbuđen. Trenutak čuda trajao je samo nekoliko minuta jer je sunce pobjeglo u stranu i sve je opet bilo obično, samo kamen i kip Antuna s djetetom.





Nikad u životu nisam doživio nešto slično. Vjerovatno je doživljaj još pojačalo to što sam bio sam, samcat već drugi dan bez ljudi u divljini Velebita. S mog gledišta prema kipu, s druge strane u stropu postoji malena rupa u koju je u tom trenutku kada sam ja pogledao došlo sunce i obasjalo me. Proučio sam položaj tog svetišta i zakljućio da se takav trenutak može desiti svakog dana u toćno određeno vrijeme i u određeno godišnje doba i to samo nekoliko minuta. Nešto kao hrvatski Stonehenge. Bio sam blagoslovljen i sretan.



11.08. Četvrtak Stap – Struge Dan 6.
Ustajem već u 6 i nakon kave u 6:30 napuštam ovo prekrasno i za mene mistično mijesto. Bura je prestala i jasno mi je da me danas čeka jedna od napornijih i vručih tura. Odmah počinje strmi uspon do visoravni kod Stapa. Zadnji pogled na krasnu dolinu i put me vodi dalje u šumu. Nakon oko 1h dolazim do križanja na kojem ništa ne piše, ali na karti bi to trabalo biti odvojak na desno za kamenu galeriju. Ostavljam ruksak i uzimam samo fotić. Nikad neću požaliti što sam odvojio sat vremena za kamenu galeriju jer je to iskonsko čudo prirode. Ne znam da li sam ikada vidio na tako malom prostoru toliko nevjerojatnih kamenih oblika, prolaza u stjeni, oštrih i precizno obrađenih kamenih struktura. Sve izgleda poput Jurskog parka po kojem su razbacane zmajeve kosti, a patuljci, Hobiti i vilenjaci žive u utrobi dinosaura. To što tamo postoji je prića za sebe koja se ne može opisati, već se može samo doživjeti na svoj način.









Dalje na putu kroz šumu začujem cvilenje i žalosno zavijanje, poput psa kojeg je zločesti lovac privezao za stablo. Pomislio sam da je to pas ili lisica ili mladi vuk kojeg je majka napustila. Čuo sam kako ta životinja trči šumom i ne prestaje se glasati. Čas je negdje ispred mene, čes negdje iza. Počeo sam fučkati kako bi ga dozvao ako se radi možda o zalutalom lovačkom psu. Cvilenje se pretvorilo u glasno, žalosno lajanje. Nisam se obazirao, ako je pas sigurno će ići zamnom, ako je vuk bolje da nestanem što prije. Nakon oko pola sata zašuška nešto točno ispred mene na kojih dvadesetak metara. Stanem u očekivanju što će se pojaviti. Povukao sam nož koji mi je bio na dohvat ruke. I konačno, veliki i krupni srndać. U tri skoka dvadeset metara, pa stao, trenutak, možda sekundu - dvije pogledali smo se oči u oči. Dvije životinje su se u tom trenutku odmjerile, ona rogata je u slijedeća dva skoka nestala u šumi, a ona čudna na dvije noge i štapovima umjesto prednjih nogu ostala na trenutak bez daha. Javio mi se malo kasnije sa još nekoliko glasova, a onda je prestalo.





Izlazak iz šume nagovjestio je Malo, pa zatim i Veliko Rujno, ogromne Velebitske ravnice. Sunce prži, vjetru ni traga, a muhe napadaju. Tu susrećem planinare iz Rijeke, prve ljude nakon dva dana. Zastajem kod crkvice na Velikom Rujnu i radim pauzu za ručak.



Nakon sat i pol odlazim ka Strugama. Uspon mi ne godi. Osječam prve znakove umora. Vrućina me ubija. Uspon, uspon, uspon. Sada nadoknađujem sve ono što sam na visini izgubio. Put me vodi do šumskog izvora čija me hladna voda vraća u život. Oko 16:30 dolazim u dom. U domu dosta planinara. Konačno mogu s nekim porazgovarati, zaželio sam se toga. Dvije hladne pive vratile su me u normalu. Navećer je vani na ognjištu zapaljena vatra i pala je pjesma uz gitaru. Oko vatre stisli se mladi planinari i uživali u razgovoru i opuštajućem pogledu u vatru do kasnih sati.









12.08. Petak Struge – Vaganski vrh – Sveto Brdo – V. Paklenica Dan 7.

Ustajem u 6h. Spremam se za moj posljednji dan.



Oko 7 krečem ka Marasovcu i tamošnjem bunaru s vodom. Sa mnom kreće i simpatićna pratiteljica koju sam upoznao u domu. Ona nije bila na Sv Brdu pa želi to riješiti. Nakon 20 minuta sam kod bunara i primječujem da sam u domu ostavio štapove za hodanje. Vračam se nazad. Tko nema u glavi ima u nogama. Gubim skoro cijeli sat zbog nepažnje. Nastavljamo ka Vaganskom. Ovaj put mi je poznat od prije. Na Vaganskom slikanje i pogledi ka udaljenom Svetom Brdu.





Put nas vodi manje–više po grebenu prekrivenom crnogoričnom makijom. Uz put primječujemo mnoštvo vrganjevki. Pakleno je vruće, a to nikako ne podnosim. Cijelo vrijeme smo na otvorenom i nema hlada. Poseban krajolik je na djelu puta koji se zove „Zala ploča“, a ime je dobio jer je u prošlosti tu bio pastirski put na kojem se često dešavalo da su ovce znale pasti niz strme sipare i smrtno stradale.



Dolazimo do Čičine doline gdje ostavljamo ruksake, a uzimamo samo malo vode. Od tuda kreće put za Sveto Brdo, za mene zadnji uspon u ovom sedmodnevnom putovanju. Osječam umor i zasičenje, te jedva čekam da se dokopam vrha i konačno krenem u dolinu. U mislima mi je susret sa ženom, kupanje u moru i ljenčarenje u kampu. Elana mi polako nestaje i polako kalipsam prema vrhu ko stari, istrošeni tovar. Moja me pratiteljica povremeno čeka. „Ne ide, sorry“. Polako s noge na nogu, kao da idem na Mont Blanc stižem do vrha. Hvala Bogu, uspio sam. Slikanje i čestitanje. Javljam ženi da sam uspio i da mi treba još samo oko 5h da izađen iz Velike Paklenice.







Povratak istim putem do ruksaka, pa pravac Ivine Vodice. Tu nas čeka hladna voda i kratki odmor.



Spuštanje prema Borisovom domu kroz šumu punu vrganja. Nemam volje da se saginjem i uberem pokojeg, već samo hodam uz njih. Drago mi je da sam zadnji dan imao društvo, lijepu i govorljivu planinarku koja mi je zanimljivim i ugodnim razgovorom uljepšala dan. U Borisovom domu pijemo odličnu, pravu tursku kavu.



U kanjon Velike Paklenice ulazimo u sumrak nakon više od dvanaest sati hoda. Tu susrečemo masu penjaća kojima se nekako ne da iz kanjona.

Gotovo je. Predstoji susret sa ženicom, pristojna većerica i trodnevni odmor na moru.




Što reći za kraj. Bilo je to ljepo, nezaboravno, poučno i zanimljivo putovanje. Iako sam bio sam nije mi bilo dosadno, iako bi bilo daleko lijepše da sam sve lijepe trenutke na ovom putu mogao podjeliti s nekim. Ni u jednom trenutku se nisam bojao samoće, mogućih povreda ili neke nesreće. Doživio sam nesvakidašnja iskustva. Upoznao drage i zanimljive ljude. Na neki naćin upoznao sam i sebe. Zahvaljujem svim planinarskim domovima i planinarskim društvima koji održavaju skloništa i markiraju staze. Bez njih bi ovo putovanje bilo teško izvedivo. Posebno pozdravljam drage ljude koje sam upoznao: Ante Vukušića, Nenada Sitara i Dragu Munđara - Dugog, Vladu Prpića i Janju. Vjerujem da ću ovo putovanje jednom opet ponoviti.

Uspon na Aiguille de Peclet ( Savoiske Alpe – Francuska ) 24.03.2011.



Ovogodišnje skijanje na prekrasnim stazama Val Thorensa i “Tri doline“začinio sam jednodnevnim planinarenjem na najviši vrh tog skijaškog područja, impresivni Aiguille de Peclet.



Nakon četri dana skijanja i odlične aklimatizacije došao je opet jedan poseban dan, dan za osvajanje divnog, bijelog gorostasa što se ponosno digao iznad najvećeg skijališta na svijetu.





U ruksak sam stavio planinarsku opremu, a na noge pance i skije. Spustivši se do skijaške žičare „Moraine“ koja me digla do druge žice „Col“, pa njom do podnožja „Glacier De Chaviere“ našao sam se već na 3000 mnv. Tu sam ostavio skije i pance, a obukao gojze i dereze. Ovdje započinje staza preko glečera za turne skijaše koji se ovdje dignu do sedla podno Pecleta i prelaze na drugu stranu na „Glacier de Gebroulaz“, pa se tuda spuste u dolinu.





Hodam po utabanoj stazi po kojoj je već prošlo nekoliko planinara. Uskoro prestižem ekipu turnih skijaša.



Sunce sve jače grije i topi tanku ledenu koru pa sve češće propadam u snijeg. Bilo bi dobro da imam krplje za ovakve vremenske uvjete. Nakon uspona dolazim na ogromnu ledenu ravnicu. Moj put ovdje skreće lijevo sa puta turnih skijaša. Ubrzo dolazim podno sniježne strmine. Polako počinjem penjanje prema vrhu, prvo po snjegu, a kasnije i po granitnom kamenju. Cepin je povremeno jedino za što se mogu držati. Uživao sam u ne previše teškom usponu i pogledu na okolne vrhove.





Nakon dva sata dolazim na vrh, 3562 mnv. Pogled je fantastičan. Ko na dlanu vide se glečeri, skijališta, Val Thorens, Meribel, u daljini Mont Blanc.



O kako je divno ovdje, šteta što doživljaj ne mogu podjeliti još s nekim. Tolika je tišina da čujem otkucaje vlastitog srca. Tišina je kakvu ne možete doživjeti nigdje drugdje već samo na takvim mjestima.





Slikam, snimam i šaljem sms-ove prijateljima.





Nakon kratke meditacije spuštam se nazad istim putem, ali sada malo opreznije, povratak je uvijek malo teži od uspona. Podno glečera čekaju me prijatelji i skije kojima ću se spustiti u dolinu.





Ako se nađete u ovom poznatom Francuskom skijalištu preporučam vam da iskoristite jedan dan za penjanje na ovaj vrh. Isplati se, jer tko zna kada će te imati opet ovakvu priliku.

USPON NA MONT BLANC

U subotu 24.07.2010. stigli smo u Chamonix, prekrasni Francuski gradić. Smjestili se u apartmanu, pa prošetali gradom punom turista iz cijelog svijeta. Pale su prve slike ispod spomenika prvih osvajaća Mont Blanca, Jacques Balmata i doktora Michel Gabriel Paccarda davne 1786.g.



Iz grada se vide fascinantni vrhovi i ledenjaci tog alpskog masiva. Vrh na kojeg smo se namjeravali popeti bio je obavijen laganom maglicom. Bio je prekrasan i na izgled neosvojiv.



Pitali smo se da li nas dvojica to možemo, hoćemo li uspjeti, hoče li nam dopustiti taj gorostas da se popnemo na njega. Trebalo nas je biti četvero u navezu, ali na žalost dvojica su već odustala.
Drugi dan krečemo prvim autobusom iz Chamonixa do Les Houchesa odakle gondolom do Bellevue. Tu čekamo tramvaj za Mont Blanc. Tramvajem se uspinjemo do zadnje stanice na 2380mnv. Oko 9h smo na stazi prema domu Goűter. Put je lagan, pravi planinarski. Pejzaž je marsovski, mrtva priroda kamenih ploča.





Nakon 2h stižemo podno planinarskog doma Tete Rousse na 3167mnv. Tu nam je prvi kraći odmor prije ozbiljnijeg uspona. Ovdje počinje sniježno podrućje, pa stavljamo dereze, penjačke pojaseve i kacige.



Krečemo dalje i uskoro stižemo do najopasnijeg mijesta na putu; „Kuloara smrti“. Na tom mijestu kamenje pada velikom brzinom s gornjih stijena preko puta kojim moramo proći. Vatromet poćinje i prije kuloara gdje kamenje do veličine rukometne lopte, brzinom od cca 50-60km/h jurne na nas. Panično bježimo u stranu poput zečeva na streljani. Dragec zamalo izbjegava pogodak. Kamen mu prolazi između nogu. Što bi mi rekla njegova žena da ga vratim bez „one“ stvari. Na kuloaru sretno pretrčavamo na drugu stranu. Jedan planinar iz suprotnog pravca posrće, ali se sretno zadržava na stazi da ne padne u provaliju.

Kuloar smrti.



Predstoji nam nekoliko sati skoro okomitog penjanja do planinarskog doma Aiguille du Goűter. Sve bi bilo lako da nam na leđima nisu ruksaci od dvadesetak kilograma. Zadnjih dvijestotinjak metara osjećam laganu vrtoglavicu, pa se osiguravam karabinerom za sajle. Dragec dobiva sve simptome visinske bolesti; glavobolja, mučnina, vrtoglavica, pa dosta zaostaje. Malo je dezorjentiran pa poćinje penjati krivi smijer. Nakon nekog vremena shvaća pogrešku, pa se vraća na pravi put.




Umoran dolazim do doma i gutam prvu tabletu protiv glavobolje. Nakon više od pola sata stiže i Dragec. Stanje mu je loše. Plača danak visini od 3863m. Velika pričalica sada šuti ko zaliven i drži se za glavu. Dajem mu tablete protiv glavobolje, ali sumljam da će mu odmah pomoći. Kada smo se pripremali za ovaj put bile su to samo fizičke pripreme, no nismo razmišljali o visinskim pripremama. Niski tlak i rijetki zrak očito ne odgovaraju mom kompanjonu. Izgleda da sam upravo izgubio jedino društvo za vrh.


Dragec
Moja glavobolja popušta i osječam se relativno dobro. Dobivamo smještaj koji smo prije rezervirali i plačamo 27 Eura po glavi. Ne daju nam popust na hrvatske planinarske iskaznice. Bezuspješno se prepiren sa djevojkom koja radi u domu. Objašnjava mi da naše iskaznice nemaju neku markicu u obliku kućice i da mi bez toga ne može dati popust.
Već u 19h odlazimo u sobu za odmor. Soba je veličine oko 10 X 3m i u njoj se nalazi dva reda ležaja na kat, tvz. skupno ležište. Mi smo naravno na onom gornjem katu. Natiskani smo poput ribica. Sve je krcato planinarima i opremom. Zaudara po znoju. U sobi je buka. Ljudi razgovaraju na raznim jezicima, kreveti škripe, oprema zvoni, zagušljivo je. Dragec jauće, kaže da mu je muka, kao da je popio litru rakije. Nemogući uvjeti za spavanje. Primjenjujem savjet jednog našeg iskusnog planinara i gutam tabletu za spavanje. Prvi puta u životu to radim. Treba se isključiti iz svega i zaspati barem par sati. Budim se oko 23:30h. Dragecu je i dalje loše. Moli me da otiđem otvoriti prozor. Palim čeonu lampicu i silazim. Otvaram prozor koji je netko špagom zavezao, pa se opet vračam. Ovaj puta više ne mogu zaspati. Dižem se u 1h, oblačim zimsko odijelo i odlazim u dnevni boravak. Tu neki planinari spavaju na klupama i na stolu. Spremam si u ruksak stvari najpotrebnije za završni pohod. Na silu pojedem jedan sendvić i progutam još jednu tabletu protiv glavobolje. U 01:30 dižu se prvi planinari i otvara se kantina. Planinari doručkuju prije polaska. Ja odlazim van. Vani magla i pada snijeg. Prvi od svih stavljam dereze i čekam prvi navez da krene. Morat ću poći sam bez prijatelja s kojim sam trebao biti u navezu. Vadim fotić i slikam sam sebe kako bih zabilježio trenutak o kojem sam zadnjih mijeseci maštao i planirao ga. Uspon na Mont Blanc.




Uskoro dolaze četvorica u navezu. Krečem za njima. Čujem da govore nešto na Češki ili Slovački. Odustajem od njih i čekam drugi navez. Tko zna kuda bi me ovi odveli.



Drugi su neki Njemci. Izgledaju iskusno. Krečem za njima. Noć je maglovita, snjeg i dalje pada. Svi imamo čeone lampe koje nam obasjavaju slabo vidljiv put u snijegu. Koraci postaju sve teži, a odmori u početku rijetki postaju sve učastaliji. Do zraka je teško doći. Dišemo ko šarani na suhom. Srce počinje sve više udarati i jedina muzika na dalje bit će slušanje otkucaja vlastitog srca i pritajeno jecanje kod svakog izdisaja.
Kada smo se malo udaljili pogledao sam dolje i vidio kako se nove lampice pojavljuju na putu kojim smo mi već prošli. Sve ih je više, pa izgledaju poput krijesnica koje se miću jedna za drugom.



Odjednom magla je nestala i mjesec se pojavio.



Snjeg i vjetar na mahove luduju, pa se na mahove stišaju. Rekao bih da je oko -15°C. Neki navezi nas sustižu, pa poput čete partizana zajedno hodamo, jedan iza drugog. Na jednom mijestu nailazimo na ledenjačku pukotinu, koja nam presjeca put. Sva sreća da je mrak, pa ne vidimo preko čega moramo preskakati. Dolazimo do limenog bivka Vallot na 4362mnv.



Svi ulazimo u njega kako bi se sklonili od mečave. Tu budimo nekolicinu planinara koji su tu noćili. Ovdje je ipak malo toplije. Sjedam na pod i razmišljam koliko me još muke čeka. Što ako padnem na rubu neke provalije, a nemam navez na koji bi se oslonio? Hoće li tada netko pozvati kakvu pomoć? Da li bi mi bilo bolje da jednostavno odustanem i vratim se podvijenog repa? Reći ću da je bila jaka mečava i nije se moglo. Ne bih ništa lagao. Vadim bocu soka iz đepa i naginjem da si malo popijem, ali sok ne izlazi, zaledio se. Vadim drugu bocu iz ruksaka, ali isto. Krasno, termosica je ostala kod Drageca. Baš lijepo što sam je zaboravio. Dolaze i drugi navezi. Postaje tijesno. Naguralo nas se pedesetak ljudi. Više ih i ne stane. Ljudi stoje kao u tramvaju. Prolazi oko ľ sata i kroz prozor vidim da se počelo daniti. Neki ljudi izlaze iz skloništa, pa ja polazim za njima.





Gasim lampicu na čelu i sada malo odmorniji koračam za prvima prema vrhu. Vrh se počeo nazirati ali meni se činilo da ga nikad ne ću osvojiti. Prekrasni divlji kraj me nije mogao impresionirati jer sam bio u mukama kako da usporim rad srca koje je sve bjesomučnije lupalo i bunilo se protiv moje odluke da idem prema gore. Počeo sam brojiti korake koje ću napraviti prije slijedeće stanke. Napravio sam dvadeset koraka, onako s noge na nogu, pa zatim 2-3 min odmora. Dok sam se odmarao prislonio sam se na cepin, zatvorio oči i koju sekundu odspavao. Zatim sam se opet natjerao da ponovim isti postupak. Šestero ispred mene, vjerovatno bolje pripremljeni na visinu, polako su povečavali razdaljinu od mene. Nakon nekog vremena okrenuo sam se oko sebe i zaključio da sam ostao potpuno sam. Ovi ispred mene nestali su s vidika, a iza mene nema nikoga. Da sad negdje kliznem nitko ne bi znao. Ostalo je još jedno opasno mijesto koje moram proći, a zove se žilet. To je greben po čijoj ivici treba proći. Zadnji uspon prije vrha ide po samom rubu snježnog nanosa. Ako klizneš lijevo završit ćeš u Francuskoj, podno Aiguille du Midia. Ako klizneš desno završit ćeš negdje u Italiji. Sva sreća da se ne moram s nikim mimoilaziti.





Zadnji uspon. Da treba prepuzao bih ga.




I konačno 26.07.2010. u 7:50 na vrhu Alpa. Mont Blanc 4810mnv. Vrijeme je divno, sunčano, bez magle, ali puše jak vjetar. Minus je ne znam koliko. Pogled fantastičan, a osječaj nezaboravan. Vadim fotić i slikam uokolo. Prsti mi se bez rukavica lede. Molim neku Italijanku da me poslika. Držim čvrsto Hrvatsku zastavu da mi je vijetar ne odnese. Svi se sedmero na vrhu grlimo i čestitamo jedan drugom. Žedan sam, a nemam nikakve tekučine. Sve se smrzlo. U ruksaku pronalazim pljoskicu sa žesticom od malina, pa i ja sam sebi nazdravljam.



Uspijevam napisati poruku ženi: „ja na vrhu, pusa“, pošaljem je, nakon čega se mobitel skroz ugasio.



Tisuću metara ispod: Aiguille du Midi.



Pogled prema jugu.



Istok.



Sjever.



Zar to nije divno!?



Povratak u dolinu. Sada mogu uživati u vidicima.









Ovu pukotinu nočas smo preskakali i nije bilo straha. Sada je dan i nije mi svejedno.



U dom stižem oko 11h i pronalazim Drageca kojem je sada već puno bolje. Skaće mi oko vrata i ispituje me da li sam bio na vrhu. Ja mu pokušavam reći ali ne mogu. Usta i grlo su mi toliko suhi da ne mogu progovoriti ni rijeć. Samo klimam glavom gore, dole i odlazim brzo nešto popiti. Nakon masne juhice krećemo istim putem u dolinu. Da smo ostali još jedan dan, Dragec bi tada sigurno uspio popeti se na vrh, no to mu nije bila želja. Samo da se što prije spustimo u dolinu.
Ukupno mi je trebalo od zadnje stanice tramvaja za MB do vrha i nazad 31h, od toga je 21h hoda.

Kada bih nekome davao savjet za uspon na Mont Blanc, bilo bi to:
- Dobro se fizički pripremiti.
- Doći na par dana kako bi se aklimatizirali na visinu. Znaći prvo prespavati na Tete Rosse, zatim provesti jedan cijeli dan na Guteru, pa tek tada krenuti na vrh.
- Imati nekoliko prijatelja za navez, pa ako netko odustane da nisi sam.
- Imati tekučinu u termosici a ne u plastičnim bocama.
- Ne nositi puno hrane jer se gore nema apetita.
- Rezervirati unaprijed krevet u domu.
- Imati dobre termo hlaće, jaknu i nekoliko slojeva majica.
- Cepin, dereze, penjački pojas, dobre gojze, debele rukavice, sunčane naočale, skijaške naočale i kaciga su obavezni.
- Tablete protiv glavobolje i neke za spavanje.
- Krema sa večim UV faktorom.
- Čeona lampa i fotić sa novim baterijama.
- Ako imate rezervaciju za ležaj nije potrebno nositi vreću za spavanje i karimat. U domu je dovoljno toplo i postoje pokrivaći.
- Ne krečite ako je dugoročna prognoza loša.
- Ako ste čvrsto odlučili da idete na MB, budite spremni na muku. Uspon na MB bih usporedio sa križim putem. Tko vam kaže da je to lagano, taj vam laže. Ima dosta opasnih mijesta, ledenjačkih pukotina, ledenih strmina, provalija, mijesta gdje leti kamenje. Uvijek je hladno i večinom puše jak vijetar. Zrak je rijedak s manje kisika. Hodanje je teško i usporeno. Srce radi turbo. Boli glava i zna biti mučno. No ako sve to izdržite morate imati puno srće da vam bude na vrhu vedro i sunčano, kao npr.meni. Tada je doživljaj jedinstven, neopisiv i čaroban. Na vrhu MB osječati će te se sretno i ponosno. Sve muke do vrha tada se zaborave a tijelo i duh kao da su pročišćeni.