Pregled posta

Galija, kod otočića Greben, uz istočni dio Visa

Moj 17. zaron.
Prije više od deset godina.

Ostaci francuske galije iz 17. st.

Vođa je Siniša, a uz mene tu su: Slovenac; Andrej i jedan Italian. Krečemo iz Komiže. Nakon skoro sat vremena napornog skakanja, malim gumenim gliserom po valovitom moru, stižemo do cilja. Pristajemo uz tridesetak metara dug jedrenjak, koji je tu usidren. Siniša uspostavlja kontakt sa posadom broda. Saznajem da su to bogati Ameri, koji su se već prije dogovorili s njim za ovaj uron. Ljudi dolaze iz Kalifornije. Vlasnik je kao iz nekog mafijaškog filma; star oko šezdesetak godina i vrlo debeo čovjek. Lice mu je naboranog, tužnog izgleda. Podsječa me na Barnija iz crtića. Hoda teško, gegajući se. Na sebi ima odjeven samo kratki, ronilački šorc, kratkih nogavica i rukava. - Pa zar će i on roniti?- Uz njega tu su dvojica mlađih. Jedan je mornar, a drugi bi mogao biti gazdin sin. Kažu nam da su instruktori ronjenja. Odjeveni su u ronilačka odjela i spremni za pokret. Predaju svoje iskaznice Siniši, koji ih sprema i poziva na pokret. Njih troje uskaču u svoj veliki gumeni gliser i pale neobično velik, dizelski motor. Motor zabrunda i oslobađa gusti oblak dima. Krečemo. Nekoliko stotina metara dalje, u blizini sprudova otočića Greben, gdje se valovi silovito razbijaju, zaustavljamo čamce. Sidrimo se. Upravo na te sprudove naletjela je prije tristotinjak godina drvena, a drugih tada nije ni bilo, španjolska galija i potonula.
- Na kojoj je dubini Galija? – upitam Sinišu.
- 55 metara! – Odgovara.
- 55 metara? Zar toliko? –
- Da li si ikad bio na toj dubini?
- Ne! – Klimnuo sam. A lijepo sam mu rekao da sam početnik.
- Dobro! Ništa se ne boj. Samo budi uz mene.
Nisam htio više ništa pitati, iako mi se po glavi motalo mnogo pitanja. Pedeset i pet metara!? Zar smijem toliko? Zar nisam kod Ivane učio da je četrdeset metara limit. Siniša je iskusan, pa valjda on zna. Kada bi barem mogao nazvati Ivanu. Šta bi ona rekla, da li da zaronim ili da se kao kukavica povučem? Možda je bolje biti kukavica nego mrtvac. Po glavi mi prolaze pojmovi: dekompresijska bolest, dubinsko pijanstvo, kisik, dušik, baro-komora. Dvoumim se, ali šutim. Ako mogu oni, vajda mogu i ja. Krenimo u novu avanturu.
Provjeravam opremu nekoliko puta i zaranjam s ostalima. Troje Amera, Slovenac, Italian i nas dvoje Hrvata, prava internacionalna ekipa. Dno je na pet-šest metara. Struja “dere” kao kod mene na Savi. Probijamo se prema sprudu, gdje kamenje na mjestima dolazi do same površine. Siniša sigurno pronalazi put kroz prolaze. Pomažemo si napredovanje odgurivanjem rukama od stijena. Dolazimo na drugu stranu spruda gdje dno strmo ponire u dubinu. Držim se u blizini vođe. Kako dubina raste, tako struja mora gubi jakost. Pogledavam ostale. Dvojica mlađih amera nose skupe video-kamere oboružane sa po dva snažna reflektora, dok debeli gazda u ruci drži podvodni fotić. Pale se reflektori… Pojavljuju se prvo žute, a zatim i crvene gorgonije. I dalje padamo kao padobranci.



Na 40 metara primječujem obrise topova poslaganih onako kako su bili na brodu; u dva reda, a svaki red gleda na drugu stranu, udaljeni nekoliko metara jedan od drugog. Malo zastajem, iako mi pritisak ne stvara problem. Osječam malko strah. Naučio sam da nikada ne smijem preći 40 metara. Što će biti ako ne poslušam svoju savijest? Svi su me prošli i sada su nekoliko metara ispod. Da li da krenem za njima ili da ih pričekam na sigurnoj dubini? Ako ostanem ovdje ispast ću mlakonja i možda me Siniša više neće voditi na svoja ronjenja. Idem. Krečem i ja, pa šta bude. Ako to jednom priznam Ivani dat će mi ukor, kao u školi. Dolazim do dna. Dubinomjer dolazi skoro do kraja ljestvice, 55 metara, naj veća dubina do sada. Osječaj? Osječaj je super. Tko kaže da se nesmije na tu dubinu? Tko? Ivana? Ha, ha, baš je guba. Zrak koji udišem gust je kao ulje. Disanje je malo otežano. Svaki puta kad udahnem čuje se glasan šum zraka. Nešto mi se događa sa zubom. Šestica ili sedmica desno, dolje, zaplombirani kutnjak kao da želi izači iz ležišta. Imam osječaj kao da polako izlazi, kao da ga nešto u korjenu tjera van. Stiščem gumu u ustima jače. Neče on meni nikamo, nedam. Ajme koji osječaj. Kao da sam astronaut na mjesecu. Stojim na dnu i mislim si: ovo je mali korak za ribice ali veliki za ronioce. Sve oko mene je nekako fantastično, nestvarno, nešto između sna i jave. Svijestan sam toga da sam budan, ali slike koje gledam i osjeti koje osječam govore kao da se nalazim u svijetu snova, u svijetu bajki i priča. Tko bi znao u kojoj sam sada priči? Kada bi se ovog časa pojavile prekrasne morske sirene i zaplesale svoj čarobni ples nebi me puno iznenadilo. Uhvatio bih jednu za ruku, a moje noge tog časa pretvorile bi se u snažan dupinov rep. Tada bi krenuo za njima kud god me srce vodi… A šta ja to fantaziram? Nisam niti pio, niti pušio travu, a trabunjam gluposti. Dušik, nije valjda i mene udario. Ben, probudi se! Ameri snimaju tamne topove koji leže na sivom dnu. Brod je davno istrunuo, a topovi ostali kao njemi svjedoci. Dugi su oko tri metra, a debeli da ih ne bi mogao obuhvatiti na naj debljem dijelu. Klečim točno na mjestu gdje je nekad bila sredina broda. Reflektori paraju sivo i mrtvo okruženje, mjesto gdje ne postoje boje osim crne i sive. Ali što se to miće ispod jednog topa? Duga ticala otkrivaju velikog jastoga dugog preko pola metra ili to moje oči ne vide dobro. Reflektori su upereni u raka i otkrivaju njegove prekrasne crvene boje. Evo dokaza da boje postoje, ali ih ne vidimo. Evo još jednog, nastanio se u unutrašnjosti topa. Proviruje van i gleda čudne svatove koji su mu došli remetiti mir.





Debeli Amer lovi dugo ticalo jastoga i izvlači ga iz cijevi topa. Kad se našao izvan rupe počeo se divlje otimati, ticalo je puklo, a on umjesto da ga čapi za nos, šmugnuo ispod topa. Njegov progonitelj nije ga više lovio. Zanimljivo je kako se ovaj amer, poput tuljana spretno kretao u moru, a maloprije na palubi jedva se gegao. Nisam primjetio da mu je hladno, iako je bio oskudno odijeven. Napuštamo topove i njihove stanovnike, te odlazimo na nešto manju dubinu. Moj barometar pokazuje da sam potrošio oko 50% zraka iz boce. Ajme, hoću li ga imati dovoljno za povratak? Počeo sam štedjeti zrak. Disao sam plitko i sporo, pomalo smanjivajući dubinu. Pojavljuje se uski prolaz, poput kanjona. Na kraju kanjona prolaz se proširuje, te nastaje plato, omeđen sa svih strana okomitim stjenama. Nasuprot nama stijena se otvara. Otvor je mračan, visine desetak metara i isto toliko širok. Ulazimo u tamu. Primječujem da se radi o poluspilji. Što se više spuštamo ka dnu poluspilje to je veći mrak. Dolazimo do kraja, dalje se više ne može. Nekoliko desetaka trlji i par škarpina ovdje je pronašlo dom. Tražim kirnju, ovdje bi mogla imati brlog, ali bezuspješno. Napuštamo i ovo mjesto. Dižemo se ka plićini. U jednom trenutku, kao da me netko mačem zasjekao, osjetim bol u glavi. Odmah zatim i mučninu u trbuhu. Šta mi se to dešava? Imam osjećaj kao da sam progutao vola. Dolazi mi do povračanja. Koncentriram se koliko mogu da ne povratim, ili ako povratim da to izvedem pravilno bez udisanja mora. Opče stanje mi se promjenilo u trenutku. Jedva čekam da završi ronjenje. Prolazimo kroz iste one prolaze na pet metara, i tu čekamo da prođe dekompresijsko vrijeme. Hvata me nervoza kad pogledam ka površini, a gore uzburkano more i valovi što se lome o površinske hridi. Čamac poskakuje dva metra gore, dolje, što pokazuje sidreno uže. Loše mi je, sve lošije. Slina mi se pojačano slijeva u usta, a ja je gutam. Kako ću izdržati povratak nazad po ovakvom moru? Kako ću izdržati ponovno skakanje na valovima? Umrijet ću do Komiže. Što mi je naškodilo tako odjednom? Nešto tako naglo mi se nikad nije desilo niti na kopnu. Ovako u moru je daleko gore. Da li je to od prevelike dubine, ili od dugotrajnog skakanja po valovima, ili zato što nisam još ništa jeo? Kako se zove ova moja bolest? Dubinska mučnina možda. Razlog je valjda od svega po malo. Dekompresijska bolest ne može biti. Skupilo se više negativnosti i naškodilo mi. O joj, glava mi puca. Sječam se, tako mi zna biti drugi dan nakon mnogo pića. Dugo ostajemo na ovoj dubini. Zrak mi je pri kraju. Trideset bara. Siniša pokazuje na izlazak.







Izronili smo. Vjetar fučka, valovi se raspršuju na sve strane. Ja se nekako držim. Skidam opremu i dodajem je Siniši koji je već u čamcu. Uskačemo i mi ostali. Palimo motor i krečemo. Dolazimo do američkog broda. Ameri nas pozivaju na svoj lijepi brod. Upadamo. Upoznajemo se. Debeli gazda zove se Jack, a žena mu Jane. Jane iako u godinama vrlo je lijepa i simpatična žena. Upoznajem i ostale članove broda. Gazdinu kći i sina koji je ronio, zatim profesionalnog mornara koji je takođe ronio i brodsku kuharicu. I to je sve, njih šest na trideset metarskom brodu. Gužva ne bi vjerovao. Kada sam ja bio na jedrenju bilo nas je deset na dvanaest metarskom brodu. Jack nas pita što ćemo popiti i nabraja petnajstak raznih pića. Ja se odlučujem za ledeni čaj. Pokušavam objasniti kako se ne osječam dobro i kako me glava rastura. Odmah zatim do mene stiže ljupka tatina kći sa nekoliko raznih tableta. Uzimam samo aspirin, to jedino raspoznajem i zahvaljujem se. Momci privezuju glisere za brod i usmjeruju ga ka Komiži. Hvala dragom bogu što mi ovako pomaže, ne ću morati opet na gliseru jašiti valove. Siniša sa Jackom živo raspravlja, smije se, a ja skvrčen, podbočio glavu i u mukama svojim trpim bol. Žene donose na stol pladnjeve hrane. Ogromni sendvići kakve u životu još vidio nisam. Tu je šunka, nekoliko vrsta sira i mesnih narezaka, meso tune, zelena salata, paprika, rotkvica, paradajz, kuhana jaja, na vrhu očiščeni škampi a preko svega sitne, crne kuglice kavijara. Ljudi moji pa da li je to moguće. Toliko krasne hrane, a ja u mučnini. Ja koji tako volim finu papicu sada ne mogu ni usta otvoriti, a kamoli nešto pojesti. Ljudi su navalili na hranu i sad se dave, kao da nikad nisu jeli. Pije se piva, viski, kola…Gospođa Jane me nagovara da i ja uzmem ali ja ne mogu. Kažem da mi je žao i da ne mogu, te se dižem od stola i odlazim u obilazak broda. E, kako bi ja slasno jeo samo da mi je dobro. Nadam se da ne zamjeraju. Razgledavam brod. Motorna jedrilica za prekooceansku plovidbu. Divan je i bogato opremljen.
Nakon dva sata pojavljuje se Komiža, a mojoj mučnini nestaje traga, prestaje glavobolja i sve se vrača u normalu. U Komiškoj uvali sidre brod. Pozdravljamo se sa simpatičnim i dobrim ljudima te napuštamo brod.
Oko 15h dolazim u apartman i tu nalazim Željku. Sva uplakana briše suze i jeca.
- Pa dobro, gdje si ti do sada? Mislila sam da ti se nešto dogodilo. Baš si zločest. Zašto mi se nisi javio?
- Čekaj, polako. Sve ću ti ispričati, samo mi reci nešto. Imaš li što za jesti? Možda kakvu konzervu? Gladan sam ko vuk.- Tog trenutka prođe mi kroz misli onaj predivan stol pun hrane i pića…






Post je objavljen 21.08.2012. u 12:29 sati.