05.08. Petak
Dvoje prijatelja na putu prema Jadranu rade mi uslugu i voze me do planinarskog doma Zavižan, na sjevernom Velebitu. Usput posjećujemo Kutarevo i rezervat medvjeda. Kasnije popodne stižemo do doma Zavižan. Prijatelji su oduševljeni prirodom, botaničkim vrtom i pogledom na more, tako da odlučuju prenoćiti u domu. Prvi puta susreću pravog, pravcatog poskoka pa je uzbuđenje na vrhuncu. Dom je krcat ljudima, a ja u prepunoj sobi ne mogu zaspati, što od hrkanja, što od uzbuđenja na predstojeće putovanje.








06.08. Subota Zavižan - Alan Dan 1.
Ustajem oko 6. Prijatelji odlaze na Mljet, a ja lagani dorućak, kava, pa ruksačić od 18-tak kg na leđa, pa pokret ka Premužićevoj stazi. Započinje moja Velebitska Odiseja. Nekoliko puta sam prošao tim putem prema Alanu i uvjek se divio divljoj prirodi Rožanskih i Hajdučkih kukova. Po vršnim rubovima Gromovače primječujem 5-6 divokoza. Kod Rosijeve kolibe stajem na pola sata. Tu su trojica momaka već nekoliko dana. Spavaju u šatoru i uživaju u slobodi. Isključili mobitele da ih žene ne zivkaju. Rosijeva je malo obnovljena, ali ne do kraja. Gusterna je očišćena i sada je voda dobre kvalitete. Planinari prolaze u oba smijera i nevjerovatno je prometno. Nastavljam laganom šetnjom i u planinarski dom Alan dolazim već oko 14h. Ukupno hoda bez stajanja oko 5:30h. Na Alanu gužva i jedva dobivam ležaj. Na kraju prvog dana mogu reći da sam osjetio bol u ramenima od preteškog ruksaka.
Noć, prepuna soba, jedan reže, drugi pili, treći cvili, četvrti fućka, a ja opet nikako da se iskljućim i ulovim par sati kvalitetnog sna. Jedva čekam jutro da krenem dalje.












07.08. Nedjelja Alan – Skorpovac Dan 2.
Pokret oko 7h. Vrijeme oblačno, pa je ugodno hodati po otvorenim livadama. Na kamenom putu susrećem poskoka, a uskoro još neku zmiju tamnozelene boje od preko metra. Premužička je na mjestima u vrlo lošem stanju.



Prolazim uz staro napušteno selo Korita, i tu, uz put pronalazim izvor vode. Voda doduše kapa kap po kap ali isplati se malo zastati i pričekati jer je odlična i hladna.










U blizini Radlovca stanka od sat i pol. Odmaram bolna leđa izležavajući se na travi, u polusjeni drveća. Oko 16h dolazim do skloništa na Skorpovcu i tu upoznajem dečke iz HPD „Sveti Šimun“ iz Zagreba. Momcima svaka pohvala na njihovom skloništu i na gostoprimstvu.



Krajem dana odlazimo na obližnji vrh kod Vel. Glave i čekamo predivan zalazak sunca sa pogledom na nizove jadranskih otoka. Na večer palimo vatru i uz razgovor kratimo vrijeme, dok puhovi imaju noćni tulum. Noć mi opet predstavlja problem. San dolazi tek pred jutro.






08.08. Ponedjeljak Skorpovac – Baške Oštarije ( dom Prpa ) Dan 3.
Danas me čeka kraća etapa pa se ne žurim sa pokretom. Ustajem tek oko 9h, pa čaj, nekoliko keksi za doručak, spremanje stvari, tankiranje s vodom. Krećem tek oko 10h. Put započinje šumom, pa izlazi na visoravan gdje Premužička povremeno nestaje, pa se opet javlja. Izlazim na cestu s koje je lijep pogled na Ravni Dabar i Rajičin kuk. Uskoro napuštam Premužičevu stazu koja skreće sjeverno od Badnja, gdje su navodno markacije jako loše zbog šumskih radova i izvlačenja trupaca. Ja skrečem tamo gdje se pojavljuje markacija za Baške Oštarije i PD Prpa.






Sat vremena kroz šumu i izlazim na veliko Prpić polje. Skrećem prema kućama, pa putem stižem do markacije za Kizu. Shvačam da sam negdje pogrešio pa krečem nazad. Uz malo orjentacije i karte shvačem pogrešku i uskoro dolazim do Prpe u 16h. Ovdje upoznajem poznatog Vladu Prpića, vlasnika doma. Tu susrećem i četvoricu zagrebačkih planinara koji su se upravo vratili sa istog ovakvog planinarenja po Velebitu.






Njima je trebalo šest dana za isti taj put. Sa Prpom je bilo vrlo zabavno. Pozvao me da s još dvojicom planinara odemo đipom do obližnjeg potoka i provjerimo da li ima potočnih rakova.



Rakove smo pronašli, krasne krupne primjerke i naravno poslikali ih.



Malo poslije Prpa nas odvodi do svog ljubimca, poskoka koji se lijeno sunčao na grani. Evo novog materijala za slikanje.





Nakon što smo se vratili i popili nekoliko Velebitskih piva pomogli smo Prpi ispilit nešto drva i tako zaradili večeru. Bilo je to lijepo druženje. Dobio sam „apartman“; kućicu samo za sebe, gdje ću se konačno naspavati nakon tri neprospavane noći. Dobar san pojačala je kiša koja je padala dobar dio noći.





09.08. Utorak Baške Ošterije – Šugarska duliba Dan 4.
Ustajem u 6:15 naspavan i spreman za dužu etapu po južnom Velebitu. Pozdrav s momcima i legendarnim Prpom. Put započinje strmim usponom po mokroj šumi. Vrlo brzo sve na meni postaje mokro. Bura brije i tako će slijedeća dva dana. Izlazim na planinsku livadu koja me vodi do šumetine iz koje ne ću izaći satima. Staza je odlično markirana tako da nema problema sa orjentacijom. Bezbroj puta se spušta, pa se penje, tako da je dosta naporna. To je prava prašuma gdje nisam primjetio sječu, već stabla rastu, umiru i ponovo se rađaju bez uplitanja čovjeka.





Nakon 5h izlazim iz šumetine, a put me dalje vodi do klanjca, na vrlo strmu livadu po kojoj se treba uspijeti. Tu susrećem mladi par iz Poljske. Eto dokaza da bi planinarenje trebalo ubaciti u turističku ponudu Hrvatske. Kroz ovaj dio puta susrećem razne, simpatične nazive područja, npr: Griva, Medin dolac, Piskovita kosica, Šikić jatara, Kupusova dolina, Pasji klanac, Ripište. Nakon Ripišta izlazim na prekrasnu planinsku livadu koja me vodi do mog današnjeg cilja, skloništa Šugarska duliba. Ukupno oko 7h hoda. Kraj je vrlo zanimljiv. Značenje duliba, zapravo sam tek sada shvatio, a označava veliku, pošumljenu udolinu, takoreći prašumu, u obliku školjke, iz koje se sa svih strana uzdižu kukovi planinskih lanaca. Tako je i ova Šugarska duliba klasičan primjer takve prašumske udoline. Samo par minuta uspona na obližnji vrh i pogled puca na more i otoke. Na vrhu ima i dovoljno jaki telefonski signal.







Nekoliko minuta od skloništa nalazi se bunar s odličnom vodom. Uz put do bunara pronalazim gljive lisićke koje ću kasnije ubaciti u juhu od gljiva.



Sklonište je zapravo kontejner i tu pronalazim ostatke neurednih ljudi, ne želim reći planinara. Na stolu dvije prazne konzerve ribica, proliveno ulje i rastopljena svijeća. Na podu kojekakvog smeća. Pronašao sam metlu i primio se pospremanja. Kako je sunce zalazilo temperatura ja naglo padala, a bura je jačala.





Skupio sam drva i zapalio vatru u staroj gusnatoj peći. Dima je bilo više u skloništu nego što je izlazilo van kroz dimnjak. Čak su se i puhovi uznemirili i počeli protestirati. U noći su zaigrani puhovi imali svoju predstavu, no nisu mi smetali, brzo sam utonuo u san.








10.08. Srijeda Šugarska duliba – Stap ( Tatekova koliba ) Dan 5.
8h. Vani i dalje puše bura i hladno je. Čekam da sunce izađe i da malo zagrije. Nakon duple kave „3u1“ i nekoliko energetskih pločica krećem i ostavljam ovo lijepo mjesto. Put je prilično naporan sa čestim usponima i spuštanjima ali ukupno nije predug. Put izlazi na makadamsku cestu koja desno vodi prema napuštenoj vojarni JNA, „ Panos“ . S druge strane lijevo vodi VPP prema Jelovoj Ruji. Taj drugi put je kako sam čuo u vrlo lošem stanju i slabo markiran zbog šumskih radova. Krečem ka Panosu. Na putu table na kojima je zabrana prolaza i piše „minirano“, no postoje i markacije tako da nastavljam dalje. Ulazim u ograđeno područje vojarne i razgledavam veliko napušteno zdanje kasarne i pratečih objekata i bunkera. Sve polako propada, što je prava šteta. Moglo bi se to pretvoriti u odličan hotel ili planinarski dom. Cijela vojarna je na strmim liticama Velebita i gleda s jedne strane na Jadran, a s druge strane na sure, bijele planinske vrhunce i zelene doline. Kakva bi ovo bila atrakcija za turiste. Ponuda: planinarenje, biciklizam, penjanje, lov ili samo uživanje u prirodi.









Vračam se na markirani put i pravac za Stap. Već oko 14h dolazim podno Stapa, ogromnog monolitnog čudovišta. Pogled je fantastičan, jedan od najljepših na cijelom putu. S jedne strane je velika travnata dolina, s druge strane bjele stijene i vrhovi, a kao kruna iznad svega kuk Stapa.



Uz put pronalazim ostatke davnih ljudskih naseobina, suhozide, porušene kamene zidove kuća i sve to zarašteno u stogodišnju šumetinu poput priće iz Trnoružice. Tatekova koliba je na rubu livade i bjelih stjena podno Stapine. Izvana izgleda pomalo jadno, obučena u limove, no iz nutra je prava ljepotica, udobna i topla. Ispred kuće je velik stol i klupe. Kuća je opskrbljena svim potrebnim stvarima za život, od hrane, vode, svijeća, do sjekira i karata. Jedino pumpa u blizini ne radi, ali je zato netko napunio nekoliko flaša i karnistera s vodom. Kućica je prava suprotnost onoj na Šugarskoj dulibi, čista i uredna.







Ostavljam stvari i odlazim u istraživanje okolice. Čučavac je čudo prirode, kamena gromada koja odoljeva zakonima fizike, bar na prvi pogled. Čuči nad strminom, nagnut kao da će svakog ćasa krenut nizbrdo, a dodiruje zemlju na manje od pola metra kvadratna.



Posječujem i svetište Sv. Antuna. Uz put pronalazim malo jezerce s čistom vodom zarobljenom u kamenu. Svetište predstavlja Sv. Antuna s djetetom isklesan u kamenu, u kamenoj udubini koja ima maleni otvor prema nebu. Tu se dešava moje malo-veliko čudo. Kada sam se poklonio i prekrižio, pogledao sam na kamenu formu. Kip je bio cijeli obasjan jarkom svijetlosti sunca sa zadnje strane, tako da se gotovo nije vidio već je bio silueta u svijetlosti. Svijetlost koja je zaokružila kip bila je toliko jaka da se jedva moglo gledati u tom pravcu. Prizor je bio toliko fantastičan i nestvaran da sam u tom trenutku povjerovao u sva čuda ovog svijeta.



Moram priznati da sam bio uzbuđen. Trenutak čuda trajao je samo nekoliko minuta jer je sunce pobjeglo u stranu i sve je opet bilo obično, samo kamen i kip Antuna s djetetom.





Nikad u životu nisam doživio nešto slično. Vjerovatno je doživljaj još pojačalo to što sam bio sam, samcat već drugi dan bez ljudi u divljini Velebita. S mog gledišta prema kipu, s druge strane u stropu postoji malena rupa u koju je u tom trenutku kada sam ja pogledao došlo sunce i obasjalo me. Proučio sam položaj tog svetišta i zakljućio da se takav trenutak može desiti svakog dana u toćno određeno vrijeme i u određeno godišnje doba i to samo nekoliko minuta. Nešto kao hrvatski Stonehenge. Bio sam blagoslovljen i sretan.



11.08. Četvrtak Stap – Struge Dan 6.
Ustajem već u 6 i nakon kave u 6:30 napuštam ovo prekrasno i za mene mistično mijesto. Bura je prestala i jasno mi je da me danas čeka jedna od napornijih i vručih tura. Odmah počinje strmi uspon do visoravni kod Stapa. Zadnji pogled na krasnu dolinu i put me vodi dalje u šumu. Nakon oko 1h dolazim do križanja na kojem ništa ne piše, ali na karti bi to trabalo biti odvojak na desno za kamenu galeriju. Ostavljam ruksak i uzimam samo fotić. Nikad neću požaliti što sam odvojio sat vremena za kamenu galeriju jer je to iskonsko čudo prirode. Ne znam da li sam ikada vidio na tako malom prostoru toliko nevjerojatnih kamenih oblika, prolaza u stjeni, oštrih i precizno obrađenih kamenih struktura. Sve izgleda poput Jurskog parka po kojem su razbacane zmajeve kosti, a patuljci, Hobiti i vilenjaci žive u utrobi dinosaura. To što tamo postoji je prića za sebe koja se ne može opisati, već se može samo doživjeti na svoj način.









Dalje na putu kroz šumu začujem cvilenje i žalosno zavijanje, poput psa kojeg je zločesti lovac privezao za stablo. Pomislio sam da je to pas ili lisica ili mladi vuk kojeg je majka napustila. Čuo sam kako ta životinja trči šumom i ne prestaje se glasati. Čas je negdje ispred mene, čes negdje iza. Počeo sam fučkati kako bi ga dozvao ako se radi možda o zalutalom lovačkom psu. Cvilenje se pretvorilo u glasno, žalosno lajanje. Nisam se obazirao, ako je pas sigurno će ići zamnom, ako je vuk bolje da nestanem što prije. Nakon oko pola sata zašuška nešto točno ispred mene na kojih dvadesetak metara. Stanem u očekivanju što će se pojaviti. Povukao sam nož koji mi je bio na dohvat ruke. I konačno, veliki i krupni srndać. U tri skoka dvadeset metara, pa stao, trenutak, možda sekundu - dvije pogledali smo se oči u oči. Dvije životinje su se u tom trenutku odmjerile, ona rogata je u slijedeća dva skoka nestala u šumi, a ona čudna na dvije noge i štapovima umjesto prednjih nogu ostala na trenutak bez daha. Javio mi se malo kasnije sa još nekoliko glasova, a onda je prestalo.





Izlazak iz šume nagovjestio je Malo, pa zatim i Veliko Rujno, ogromne Velebitske ravnice. Sunce prži, vjetru ni traga, a muhe napadaju. Tu susrećem planinare iz Rijeke, prve ljude nakon dva dana. Zastajem kod crkvice na Velikom Rujnu i radim pauzu za ručak.



Nakon sat i pol odlazim ka Strugama. Uspon mi ne godi. Osječam prve znakove umora. Vrućina me ubija. Uspon, uspon, uspon. Sada nadoknađujem sve ono što sam na visini izgubio. Put me vodi do šumskog izvora čija me hladna voda vraća u život. Oko 16:30 dolazim u dom. U domu dosta planinara. Konačno mogu s nekim porazgovarati, zaželio sam se toga. Dvije hladne pive vratile su me u normalu. Navećer je vani na ognjištu zapaljena vatra i pala je pjesma uz gitaru. Oko vatre stisli se mladi planinari i uživali u razgovoru i opuštajućem pogledu u vatru do kasnih sati.









12.08. Petak Struge – Vaganski vrh – Sveto Brdo – V. Paklenica Dan 7.

Ustajem u 6h. Spremam se za moj posljednji dan.



Oko 7 krečem ka Marasovcu i tamošnjem bunaru s vodom. Sa mnom kreće i simpatićna pratiteljica koju sam upoznao u domu. Ona nije bila na Sv Brdu pa želi to riješiti. Nakon 20 minuta sam kod bunara i primječujem da sam u domu ostavio štapove za hodanje. Vračam se nazad. Tko nema u glavi ima u nogama. Gubim skoro cijeli sat zbog nepažnje. Nastavljamo ka Vaganskom. Ovaj put mi je poznat od prije. Na Vaganskom slikanje i pogledi ka udaljenom Svetom Brdu.





Put nas vodi manje–više po grebenu prekrivenom crnogoričnom makijom. Uz put primječujemo mnoštvo vrganjevki. Pakleno je vruće, a to nikako ne podnosim. Cijelo vrijeme smo na otvorenom i nema hlada. Poseban krajolik je na djelu puta koji se zove „Zala ploča“, a ime je dobio jer je u prošlosti tu bio pastirski put na kojem se često dešavalo da su ovce znale pasti niz strme sipare i smrtno stradale.



Dolazimo do Čičine doline gdje ostavljamo ruksake, a uzimamo samo malo vode. Od tuda kreće put za Sveto Brdo, za mene zadnji uspon u ovom sedmodnevnom putovanju. Osječam umor i zasičenje, te jedva čekam da se dokopam vrha i konačno krenem u dolinu. U mislima mi je susret sa ženom, kupanje u moru i ljenčarenje u kampu. Elana mi polako nestaje i polako kalipsam prema vrhu ko stari, istrošeni tovar. Moja me pratiteljica povremeno čeka. „Ne ide, sorry“. Polako s noge na nogu, kao da idem na Mont Blanc stižem do vrha. Hvala Bogu, uspio sam. Slikanje i čestitanje. Javljam ženi da sam uspio i da mi treba još samo oko 5h da izađen iz Velike Paklenice.







Povratak istim putem do ruksaka, pa pravac Ivine Vodice. Tu nas čeka hladna voda i kratki odmor.



Spuštanje prema Borisovom domu kroz šumu punu vrganja. Nemam volje da se saginjem i uberem pokojeg, već samo hodam uz njih. Drago mi je da sam zadnji dan imao društvo, lijepu i govorljivu planinarku koja mi je zanimljivim i ugodnim razgovorom uljepšala dan. U Borisovom domu pijemo odličnu, pravu tursku kavu.



U kanjon Velike Paklenice ulazimo u sumrak nakon više od dvanaest sati hoda. Tu susrečemo masu penjaća kojima se nekako ne da iz kanjona.

Gotovo je. Predstoji susret sa ženicom, pristojna većerica i trodnevni odmor na moru.




Što reći za kraj. Bilo je to ljepo, nezaboravno, poučno i zanimljivo putovanje. Iako sam bio sam nije mi bilo dosadno, iako bi bilo daleko lijepše da sam sve lijepe trenutke na ovom putu mogao podjeliti s nekim. Ni u jednom trenutku se nisam bojao samoće, mogućih povreda ili neke nesreće. Doživio sam nesvakidašnja iskustva. Upoznao drage i zanimljive ljude. Na neki naćin upoznao sam i sebe. Zahvaljujem svim planinarskim domovima i planinarskim društvima koji održavaju skloništa i markiraju staze. Bez njih bi ovo putovanje bilo teško izvedivo. Posebno pozdravljam drage ljude koje sam upoznao: Ante Vukušića, Nenada Sitara i Dragu Munđara - Dugog, Vladu Prpića i Janju. Vjerujem da ću ovo putovanje jednom opet ponoviti.