Marketing
Zaron u Modru spilju
Biševo – Modra spilja.
Moj 18. uron.
Prije više od deset godina
Još jedan posjet ovoj divnoj spilji, ali ovog puta iz malo drugačije perspektive. Juće sam bio ovdje u čamcu. Provukli smo se jedva kroz maleni otvor koji vodi u utrobu spilje.
Na mjestu urona već je cjelo čudo ronioca. Tu je i jedan poveći ribarski brod, preuređen u turističke svrhe, prevozi ronioce po ronilačkim lokacijama na Jadranu. Nas je desetero; osam Italijana, Siniša i ja. Brzo sidrimo glisere, kako bismo preduhitrili one s broda, te skačemo u more. Siniša raspoređuje parove i daje znak za uron. Tonemo niz okomiti zid u bezdan. Na dvadesetak metara pojavljuju se žute i crvene gorgonije. Ljepše još nisam vidio. Ima ih na stotine. Kako se dubina povečava to su lepezice veče i bogatije. Stjene su prebogate koraljima. Vidljivost je odlična. Primječujem u dubini jedno stablo koje odskaće od ostalih. Koraljno drvce više od metra. Privuklo me svojim raskošnim granama. Tonem, tonem, tonem i konačno dolazim do njega. Divim se kao Dobriša Cesarić vočki poslje kiše.
Tamne je boje, ispunjeno tisučama sičušnih, svijetlih trepetiljaka. Da barem imam lampu, da vidim njene tamno-crvene ili ljubičaste boje. Pri korjenu je debljine oko desetak centimetara. Primječujem da netko bljeska lampom odozgo. Pogledam visoko gore u siluetu ronioca koji pali i gasi lampu. Kada je primjetio da ga vidim mahnuo je rukom prema gore dajući mi znak da se dignem. Pogledam na dubinomjer. Oupssss, 57 metara. Prevarila me dubina.
Shvatio sam svoju glupost. Napustio sam svoju grupu ronioca kad sam vidio nevjerojatano koraljno drvce. To je moje neiskustvo. Dolazim do ronioca sa baterijom. Prepoznajem Sinišu. Pokretima prstiju pita me da li sam dobro. Pokazujem mu da sam OK. Vračamo se grupi te nastavljamo dalje iza nekog grebena. Pojavljuju se jata riba. Naj više je šaraga, ima ih na stotine. A možda je više salpi, tko će ga znat. Jata prolaze uz nas na metar–dva, bez ikakvog straha. Gledaju nas svojim ljepim, živim očima. Onaj tko ne vidi ribu u moru, u njenoj prirodnoj okolini, pa još iz te blizine, i onaj tko ribe poznaje samo kao mrtve s placa, taj ne zna kakva su to divna stvorenja. Njihove oči su žive, sjajne i pokretljive, a boje njihovih ljusaka i sjaj neopisivi. Pojedini primjerci su pravi kapitalci. Dolazimo do prosjeka u stjeni. Na prosjeci je Sinša, te nas pušta jednog po jednog. Lagano napredujemo gore, a na mjestima je prolaz uzak, pa se tu provlačimo. Ulazimo u veliku spiljsku prostoriju. Netko mi prstom pokazuje prema gore. Devet metara iznad, na površini primječujem oplatu čamca i nekoliko parova nogu, a sve njih okružuju stjene. Malo sa strane, iza stjena ulazi svijetlost dana. Ljudi uživaju u Modroj spilji kao što sam i ja juće. Nemaju pojma da ih iz dubine promatraju nečije oči.
Izlazimo van spilje nekim drugim putem. Tu susrečemo grupu ronioca. Sad nas ima dvadesetak, svi smo se pomješali. Ovako u velikoj grupi izgledamo poput jata dupina. Iznad nas podiže se oblak izdahnutog zraka, a u susret nam dolaze jata riba sa svih strana. Privlače ih valjda mjehurići. Lijevo šarazi, desno fratri, a u sredini jato salpi koje nam dolaze u susret, zatim skreču, te se spajaju sa drugim jatom, iz drugog smijera. Jedno jato prolazi kroz drugo, skoro se dodirujući, ali trenutak kasnije opet nastaju dva jata, svako nastavlja svojim putem.
Tako i mi, “ljudi žabe”. Malo prije moje jato spojilo se sa jatom drugih “ljudi žaba”, nastalo je veliko jato, uživajući u zajednici osječali smo snagu, i pripadnost istoj vrsti. Nakon kratkog vremena zajedničkog druženja svako jato krenulo je svojim putem. Ne znam da li mi se čini, ali ovako nešto već sam negdje vidio. Ah da! U dokumentarcima o naj ljepšim morima svjeta. Ima samo jedna “sitna” razlika u svemu tome. Kad sam gledao dokumentarce, sjedio sam u fotelji i zavidio onima koji su u njima sudjelovali. A sada? Sada sam dio tog dokumentarca. Ostvario mi se san. Ustao sam iz fotelje i ušao u ekran. I evo me ovdje. Inficiran sam potpuno. Cjelo moje biće ispunjeno je srećom. Znam, od sada je ovo moj život, i ne vraćam se na površinu, ostat ću ovdje... zauvjek.
Post je objavljen 23.08.2012. u 08:38 sati.