Kada čovjek voli rijeku
23.10.2012.Kada čovjek voli rijeku
Već mnogo godina dočekujem ljeto i jesen s prijateljima na rijeci Kupi. Počelo je to kada sam imao dvadeset godina. Sada imam puno više, i čini mi se da je ta rijeka za sve ove godine postala dio mene. Posjet rijeci Kupi u Gorskom Kotaru, jednom ili dva puta godišnje postao mi je nezaobilazan i obavezan, poput cjepiva. To je nešto bez čega jednostavno ne bih želio. To je nešto što me čini sretnim. Kupa je postala moja “Rijeka sjećanja”.
Kako sam ja proživio tu rijeku i zašto je toliko volim? Nema čovjeka koji ne bi ostao zadivljen krajolicima od izvora Kupe pa stotinjak kilometara nizvodno. Posebno je doživjeti divljinu te rijeke spuštajući se njenim brzacima u kanuu, prolaziti od vodenice do vodenice ili kliziti kroz njen tihi kanjon. Divota je loviti umjetnom mušicom pastrve i lipljane, kampirati uz rijeku, ložiti logorsku vatru i na žaru peći ribe i kobasice. Naravno, najlijepše je sve to podjeliti sa dobrim prijateljima. Svake godine Kupa me dočekuje razdragana i sjetna, a na žalost, prijatelji nestaju, izgube se negdje. Svake godine sve je manje onih starih s kojima sam započeo, ali pojavljuju se neki novi. Svi oni nekako dođu i prođu, jedino se ja, poput laste vraćam svake godine.
Toliko ljepih doživljaja veže me uz tu rijeku da bih mogao napisati knjigu. Ali onaj tko bi čitao knjigu ne bi mogao osjetiti mirise vode, šume, biljaka i cvijeća. Ne bi mogo čuti šum slapova, cvrkut ptica u kanjonu, pucketanje vatrice u noći i šuštanje lišća. Osjetiti okus hladne kupske vode i okusiti lipljana na žaru. Doživjeti jutarnju maglicu koja izgleda poput rasplesanih vila na rosnoj travi. Osjetiti sreću u društvu dobrih prijatelja koji zajednički djele sve, i sreću, i tugu, i radost, i na taj način dožive pravu, iskonsku povezanost. Mogao bi opisati dan na Kupi; spuštanje u kanuu, prelaženje preko slapova i brzaka, lov ribe i kampiranje uz rijeku, ali se ne može dočarati duboki osjećaj koji se javlja u nama, kada nakon živopisnog dana, navećer, sjednemo svi oko logorske vatre. Oko nas širi se miris pečene ribe, a u ustima okus vina. Prepričavaju se zanimljivi doživljaji proteklog dana, pa se zapjeva neka domača pjesmica. Naša tjela umorna od aktivnog dana, ugrijana od vatre i pića, a lica obasjana od titrave svijetlosti, pogled usmjeren u razigrane plamičke i žeravicu, i tako, nesvjesno utonemo u duboku meditaciju. I kada su svi već rekli što su imali, kad utihne i zadnja pjesmica, kada samo vatrica tiho govori, tada, baš tada pojavljuje se ona praiskonska povezanost među ljudima, povezanost i bliskost stara koliko i sam čovijek, povezanost, ne samo među nama prisutnima, javlja se neka duhovna veza nas i naših korjena. Kao da priroda koja nas okružuje pokušava ući u nas. Kao da opet postajemo dio nje, te čiste i neiskvarene prirode. Kada svi tako šutke gledamo u vatru, u nama se javlja čistoća misli i neko hipnotičko potpuno razumjevanje. Misli i osjeti postaju izoštreni i jasni. Telepatski možemo osjetiti kako se osjeća bilo tko među nama. Osjetiti bliskost sa biljkama i životinjama što nas okružuju. Osjetiti i čuti škripanje stabala koja se njišu i kao da dišu poput nas. Kao da nas sve spajaju neki daleki zajednički korjeni. Kao da smo nastali od iste materije. Iako ih ne vidim osječam ih. Znam da su tu i da postoje.
I tako će moja „voljena“ i dalje teći i svojim koritom pronjeti moje osječaje, fantazije, snove i misli, a ja ću joj zauzvrat zauvjek ostati vjeran.
komentiraj (2) * ispiši * #
