Marketing
Castor – predivni vrh u masivu Monte Rosa u Penninskim Alpama
Nakon dvanaest sati putovanja u kasno popodne dolazimo u pitoreskno alpsko mjesto Grassoney – lac - trinite, gdje se smještamo u privatnom autokampu. Prvu noć ćemo boraviti u šatorima. Visoko gore iznad mjesta ponosno stoje vrhovi preko 4000m, a podno vrhova veliki glečer. Imamo dovoljno vremena za obilazak mjesta. Mjesto je maleno, alpsko, ali odiše ljepotom, kulturom i povješću. Ovdje je mnoštvo starih kuća, vila i dvoraca, ali sve savršeno očuvano i održavano, sve u jednom stilu. Uz mjesto protiće brza planinska rječica, koju presjecaju drveni mostovi. Krovovi su prekriveni kamenim pločama, na prozorima pelargonije i crvene zavjese, a vrtovi prepudi raznog cvijeća. Mnoštvo je dućančića sa suvenirima i malenih kafića u retro stilu. Naravno, tu smo ispili nekoliko piva na terasici jednog takvog kafića. Već je pala noć kada smo ušli u lokalnu crkvu iz koje se čula klasična glazba; dvije violine i violončelo. Nakon uživanja u ozbiljnoj glazbi krenuli smo nazad prema kampu, a u daljini planinskih lanaca svakih nekoliko sekundi munje su parale nebo.
Noć je bila hladna za ovo godišnje doba, temperatura izmjerena u šatoru samo 6 °C. Mjesto se nalazi na više od 1600 metara visine tako da to i nije neko čudo. U neko gluho doba noći budim se zbog hladnoće i drhčući izlazim iz vreće i odjevam još odjeće i debele čarape, a vreću podebljavam s jaknom. Dižemo se rano. Budi nas jutarnje, zubato sunce. Spremamo šatore, provjeravamo ruksake za uspon i konačno krečemo. Žičera nas diže do 2700mnv. Tu je karakterističan krajoik za ove krajeve, carstvo kamenih ploča sa vrlo oskudnom florom i faunom. Iako malo grmlja i trave primječujemo u blizini vrlo krupne kozoroge kako ljenčare i svijesni svoje snage i ljepote ponosno poziraju našim fotoaparatima. Put prema domu „Rifugio Quinto Sella“ zadovoljio bi i najizbirljivije planinarske sladokusce. Put je prvim djelom lagani pješački, ali kasnije prelazi u laganu feratu osiguranu konopima, a na nekim mjestima su izgrađeni mostići koji premošćuju kritična mjesta na grebenima. Ti mostići, iako nepotrebni, djeluju u toj surovoj prirodi vrlo lijepo. Dom se nalazi na granici viječnog snjega, na 3585mnv. Južno od doma nema snjega, sjeverno je sve pod snjegom. Na toj visini ljudima dolazi mučnina i glavobolja, a uspinjanje po stepenicama na drugi kat gdje smo bili smješteni iziskuje napor duplo veći nego bi to bilo u dolini. U velikom dnevnom boravku je vrlo ugodno i toplo, puno je planinara iz raznih zemalja, pa se ćuju razni jezici. Kada sam sjeo s prijateljima za stol tako je i došla prva grosse birra. Nakon treće pive i ja sam dobio visinsku bolest. Oko dva sata u jutro pijem već drugu tabletu protiv glavobolje, odlazim van na sviježi zrak, a vani pada sitni, gusti snjeg. Konačno me popušta pa odlazim nazad u krevet.
Ustajemo oko sedam. Spremanje naj osnovnijih stvari za pohod na vrh, lagani doručak, kava i oko osam smo vani, spremni i u navezu. Danas nam je u planu savladati malo više od 600m visine do vrha i povratak u dom. Bez ikakve žurbe, u vrlo laganom tempu krečemo snježnim stazama prema Castoru. Vrijeme nam nije u pitanju, samo sigurnost. Mnogi navezi su krenuli prije nas tako da smo mi bili jedni od posljednjih. Oko nas se uzdižu sami četiritisučnjaci; Lyskamm, Breithorn, Matterhorn, Weisshorn, Dom, desno nam je najviša Margherita, a ispred nas Castor. Od početka je uspon vrlo blag, a sve dalje kako napredujemo put postaje sve strmiji. Vrijeme je savršeno, sunčano i bez oblačka. Vjetar povremeno diže snježnu prašinu preko zaleđenih grebena. Nakon prvog uspona po ledenom rubu dolazimo do bjele visoravni. To je velika ravna ploha veća od nogometnog igrališta. Tu je prvi veći odmor. Na zapadu promatram „moj“ Mont Blanc koji je prema meni bio isto ovako blagonaklon i ne vjerujem da je od tada već prošlo dvije godine. Dan je tada bio isto ovako divan kao i danas. Gleda me kao da me poziva da ga još jednom posjetim.
Uspinjemo se strmo prema još jednom grebenu i malo po malo stižemo na njegov vrh. Od tuda počinje najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio puta. Od vrha jednog grebena do vrha drugog grebena vodi nas put po sedlu širine oko 25-30 cm. Lijevo i desno je ledena strmina kojoj se ne vidi kraja. Na sredini tog puta molim prijatelja na navezu da stane da poslikam trenutak, ali on uz psovku na moju ideju to odbija i ne staje sve do drugog proširenja. Na drugom proširenju lijepo se vidi naš cilj. Još jednom prelazimo slićan put kao i prošli, po samom zaleđenom rubu, te dolazimo do podnožja zadnjeg uspona prema vrhu. Tu se moramo zaustaviti malo duže jer se mnogi planinari spuštaju s vrha i ovdje je naj bolje mjesto za mimoilaženje. Kada su nas planinari prošli, krenuli smo u zadnji uspon do vrha. I dolazimo na vrh, 4228mnv. Osječaj je divan kao i uvjek. Naj češće sam u ovakvim situacijama sam, bez prijatelja, tada na vrhu vlada nevjerovatna tišina, tišina gdje čuješ otkucaje vlastitog srca, za razliku od sada kada oko sebe imam masu prijatelja koji od veselja galame i viću. Vadim svoju pljoskicu s medicom pa nazdravljamo sretnom trenutku uz želje za još mnogim takvim osvojenim vrhovima. Ipak je lijepše kada ovakav trenutak možeš podjeliti s nekim. Oko nas prava, divlja, surova priroda. Pogled seže stotinama kilometara u krug. Na granici smo Italije i Švicarske. Ispod nas na putu kojim smo došli promatram planinare koji se vračaju i pomalo nestaju u bjelom oblaku. Oblaci se dižu iz doline i sve ih je više. Ne zadržavamo se dugo, vračamo se istim putem. Na onoj velikoj, bjeloj visoravni sustižemo jednu zanimljivu žensku skupinu koja se također vraća prema domu. Vesele cure su Čehinje i mole nas da ih poslikamo. Moj prijatelj to vrlo stručno obavlja i uspjeva kod cura izazvati salve smjeha. Pijemo Becherevku, pa moju medicu, pa Becherevku , pa medicu... Oko tri dolazimo u dom.
Četvrti dan je dan povratka u dolinu i povratka kući. Oko osam krečemo istim putem kojim smo i došli, ali na jednom djelu puta skrečemo desnim putem prema drugoj dolini gdje će nas sačekati naš autobus. Put je djelomično pod snjegom pa se kližemo kako tko zna, neki po gojzama, neki po stražnjici, a ja oboje. Prelazimo mnoge male potočiće koji se stvaraju otapljanjem ledenjaka. Malo po malo se ti potočići spajaju i nastaje sve veća rječica. Na jednom mjestu se pojavljuje divno tirkizno jezero. Tu več dolaze lokalni turisti i školske ekskurzije. Iako mnoštvo ljudi, ovdje, kao ni dalje do mjesta ne primječujem niti malo smeća i ljudskih otpadaka i to me iznenađuje. Pitam se kako naučiti naše ljude da ne zagađuju našu prirodu svojim otpacima. Ovdje počinju crnogorične šume i planinski pašnjaci po kojima kravice slobodno pasu. Put nas cijelo vrijeme vodi uz sada već nabujalu rječicu sve do mjesta Saint Jacques. Spuštanje od doma do ovdje je više od 2000m tako da s olakšanjem skidamo gojze i hladimo noge. Neki su zaradili žuljeve, neki došli šepajući, ali nitko se nije žalio, svima se na licu vido osmjeh i zadovoljstvo. Slušam razgovore ljudi, nitko više ne spominje Castor, svi već govore o nekim budućim izletima i nekim novim vrhovima.
Post je objavljen 23.09.2012. u 21:34 sati.