Marketing
GOLUBICA
Prilikom jednog ljetovanja na Braču, u blizini Bola imao sam zanimljiv događaj koji ću dugo pamtiti.
Bilo je podne kada sam se sa svojim društvom spustio na jednu osamljenu plažicu. Nije baš neko vrijeme za podvodni ribolov ali za kontinentalca koji voli roniti svako je vrijeme za iskoristiti. I dok se moje društvo rashlađivalo u pličaku ja sam po običaju navukao odijelo, masku, peraje, uzeo podvodnu pušku i onako nenadajući se nikakvom ulovu krenuo u obilazak. Uživao sam istraživajući novi teren. Zavirivao u rupe ali veće ribe nije bilo. Znao sam da od lova nema smisla što očekivati pa sam šarao uz obalu koja se strmo spuštala na pet do šest metara. Podvodnu pušku na gumu nosio sam tek toliko. Nikad se nezna. Napeo sam je na pola harpuna. Dalje od obale dno se spuštalo na veću dubinu. Sivilo mulja nije me privlačilo, ali iz znatiželje nakon dosta vremena provedenog u vodi odlučio sam pogledati i tamo. Dubina je bila velika tako da se sivo dno više nije naziralo. Odlučio sam se vratiti. I tada tamo negdje na sivom dnu pažnju mi privuće jedna crna mrlja. Što je to? Vreča od smeča ili guma od automobila. Možda se ispod toga krije i neka lovina. Zaronio sam duboko približavajući se predmetu koji mi je zaokupio pažnju. Nisam mogao vjerovati onome što vidim. Veliki morski golub ležao je na mulju. Bez razmišljanja nanišanio sam i okinuo. Harpun je poletio i pogodio cilj. Ali što se događa? Nešto nevjerojatno. Harpun ne probija glavu već kontra kuka ostaje slobodna. Kao da sam pogodio u kamen. Golub se diže kao ogromna ptičurina, bolje rečeno kao ogroman šiš-miš i silno me povlači nekoliko metara. Špaga se napinje i strijela izvlači iz glave ribetine. Golub je odletio u dubinu , a ja odoh na površinu. Što mi se to desilo? Ne mogu doći k sebi od adrenalina. Naj veća riba u koju sam pucao u životu otišla je u nepovrat. Laštik nije bio nategnut do kraja već do pola, a to nije bilo dovoljno da mu probije glavu. Tko će mi povjerovati u tu priču. Reći će:“Znamo mi te lovačke priče”. I dok sam ja tako plutao razmišljajući kako mi je naj bolje da sve prešutim i da prijateljima o tome ništa ne govorim, u dubini primječujem crnu sjenu kako vrlo brzo prolazi ispod mene u pravcu veće dubine. To je sigurno onaj isti golub. Možda je ošamučen. Brzo složim pušku, ali ovaj puta napnem gumu na drugi zazor. Da li će ponoviti prelet? Zaronio sam još jednom. Na desetak metara se umirio. Gledam na sve strane od kuda bi se mogao pojaviti. I evo ga iz istog pravca kao i prošli put. Pliva brzo. Sigurno je ošamučen pa pliva u krug. Presreo sam ga pri dnu i u zadnji čas ispucao strijelu. Pogađam po sredini odmah iza glave. Ovaj puta strijela prolazi na drugu stranu. Primječujem da mu fali onaj njegov dugi rep sa opasnom bodljom. Vuče me za sobom. Snažna riba. Procjenjujem da ima preko deset kilograma. Privukao sam ga i ulovio za strijelu, te usmjerio prema površini. Mašući krilima pomogao mi je pri izronu. Držeći ga za strijelu krečem ka obali. Ponosno izlazim. Konačno se mogu pohvaliti sa velikom ribetinom. Slikanje, pohvale, osmijeh na licu. Prijatelji su postavljali mnoštvo pitanja i tapšali me po ramenu. Tog trenutka bio sam car.
Ali priči nije kraj. Bilo bi previše lijepo kada ne bi bilo tragično. Moja slava brzo je pala u more. Osmijeh na licu mi je splasnuo kada sam vidio neobičan prizor. Hega je prvi primjetio mali, crni repić kako viri iz zatka ribe. Kako je povukao repić, tako je izvukao mališana koji je bio sklupčan, a odmah zatim otklopio je svoja crno-bjela krila. Spomenuti golub nije bio golub već golubica, i to trudna golubica. Golubica koja je u svojim poslijednim trenucima života, u agoniji podarila nove živote. I tako pet ili šest živih mladunaca, veličine otvorene šake, pred našim očima porodilo se u jednoj minuti. Potpuno formirane ribe izlazile su iz majčine utrobe. Mališani su normalno plivali u pličaku, u blizini svoje majke, a zatim su polako krenuli u dubinu. Poželio sam im svu sreću u životu. Moja slava bila je kratkog vijeka. Moje društvo koje me do maloprije tapšalo i hvalio sada me strogo gledalo. „ Ben, pa kako si mogao“ – kaže Anita mrko me gledajući. „Srami se uboico“ - dobaci mi Željka. U trenutku sam od starog morskog vuka i preponosnog podvodnog ribolovca u njihovim očima postao običan besčutnik. Postao sam zvijer koji bezsavjesno i okrutno ubija divna morska stvorenja. Kako da im sada objasnim da je i meni bilo žao trudne ribetine, ali sada je bilo kasno. Kako sam mogao znati? Da sam znao nikada to ne bih uradio. Samo da oni mališani prežive...
Ako se ikad nađem u sličnoj prilici i sretnem goluba na dnu mora, znam sigurno da ga neču napasti. Tko zna možda bi to bio jedan od onih mališana kojima je jedan besčutnik ubio majku.
Golubica je ipak završila u loncu. Pojeli je prijatelji i susjedi kod kojih smo ljetovali. Nismo im rekli zašto mi nemamo apetit.
Post je objavljen 01.09.2012. u 13:11 sati.