Nije me osobito iznenadio tijek večerašnjeg Epicentra na Nova TV. Tema Tito je nepresušno vrelo laprdanja sa raznih strana. Nije me čak iznenadio niti konačni rezultat upitnika prema kojem se 71% gledatelja opredijelilo za Tita kao za pozitivnu povijesnu osobu. Pa ipak, nakon svega što je tamo rečeno, iako bez ičeg novog ili iznenađujućeg, ostao mi je gorak okus nakon gledanja emisije. Evo zašto...
Ako je povijesna činjenica da je za vrijeme Titove vladavine stradalo možda i milijun ljudi na ovaj ili onaj način, ali svakako uz njegovo dopuštenje, a mnogo puta i njegov nalog, kako je moguće uopće razmišljati o tome je li on pozitivna ili negativna povijesna osoba? Čitava je emisija već u startu ispala obična lakrdija. Mišljenja sam da se o takvim stvarima ne bi trebalo raspravljati, s obzirom na to da povijesni podaci vrlo jasno govore kako se radi o jednom, ako ne ratnom, onda svakako političkom (u nedostatku boljeg naziva) zločincu. Meni je potpuno odbojno kada ljudi počnu spominjati nekakvo blagostanje u kojem su živjeli za vrijeme SFRJ. Ja sam u toj državi živio do svoje 19. godine, i ne sjećam se nekog osobitog blagostanja. Zar se može nazvati blagostanjem život u kojem ti je načelno osigurano radno mjesto, plaća koja će zbog inflacije već do sljedeće isplate izgubiti svoju vrijednost, a s druge strane ti je zajamčena indoktrinacija od najranije životne dobi do smrti putem škole, medija, represije i tome slično? Blagostanje bi valjda trebalo kao pojam predstavljati nekakav sklad različitih životnih područja. To što se u SFRJ nije umiralo od gladi i što si imao više - manje osiguran posao nije baš iscrpilo sva životna područja. Postoje ljudi kojima se sve životne vrijednosti ne svode na osobno i društveno gospodarsko stanje. Ukoliko si u SFRJ imao drugačije političko mišljenje od dopuštenog, čak i ove navedene stvari nisu ti bile osigurane. U mnogim zanimanjima moglo se ostati bez posla i karijere, a i bez slobode zbog pjevanja određenih pjesama (koje nisu imale nikakav sadržaj mržnje), zbog iskazane ljubavi prema svom narodu i domovini, zbog redovitog odlaska na misu, zbog nacionalne pripadnosti, zbog prezimena ili kakvih drugih rodbinskih veza sa "krivim" ljudima itd.
Kako je moguće razmišljati o Titu kao povijesnom liku, kad se znade što je učinjeno na Bleiburgu, uz njegovo znanje i, u najboljem slučaju, dopuštenje? Za vrijeme njegove vladavine toliki nevini ljudi su skončali svoje živote po raznim jamama, zatvorima i tome slično. To su povijesno dokazane činjenice.
No, mladić (ne sjećam se imena) u emisiji tupi o nekakvoj budućnosti u kojoj nam može poslužiti Tito kao brand. Za nekoliko eura i novih radnih mjesta mi bismo se trebali odreći povijesne istine, uvjereni kako tako grabimo prema boljoj budućnosti? Kakve li gluposti. U kojoj će te to budućnosti poštivati netko tko zna da si zanemario zločine kako bi dobio brand? Mislim da će te takav prije gledati kao nekoga koga je moguće uvjeriti u laž, a potom lako iskoristiti.
Koliko sam ja uspio naučiti o Titu i njegovoj ulozi u povijesti, ne mogu ga nazvati pozitivnom povijesnom osobom naglašavajući tek neke pozitivne strane (antifašizam, međunarodni ugled, svojevrsna gospodarska stabilnost). Iza tog čovjeka ostali su toliki grobovi nevinih ljudi, tolike godine provedene po zatvorima od strane onih čiji je zločin bio neslaganje s njegovom politikom da ga se jednostavno ne može gledati kao pozitivca. Bio je i ostao do smrti diktator, koji je vrlo uspješno gradio svoj image kako u SFRJ tako i na međunarodnoj razini. Gradio ga je lukavom uporabom medija, laži, strahovlade, otklanjanja onih koji su imali znanja i mogućnosti raskrinkavanja svega toga. Nažalost, ono što je izgradio u tom nastojanju, ostalo je živo u glavama mnogih ljudi danas koji zapravo više štuju čovjeka kakvim se Tito htio predstaviti, negoli čovjeka kakvim je zaista bio. Takvima nije mnogo za zamjeriti. Mnogo su opasniji oni koji, poznavajući činjenice, i dalje nastavljaju u zacrtanom smjeru izgradnje Titova lika, ne mareći pritom za istinu, niti za konkretne nevine ljude koji su izgubili ugled, karijeru, pa i glavu, često čak i ne predstavljajući izravnu opasnost ugledu ovog lukavog diktatora. Takve valja raskrinkati i čuvati se njihovih laži, a takvih je bilo i večeras u ovoj emisiji.

Ron Howard mi je snimanjem ovog filma napravio neku vrstu usluge. Knjiga puna gluposti na koju mi se nikako nije dalo trošiti vrijeme prenesena na film dala mi je mogućnost da ipak kažem nešto utemeljeno o ovom fenomenu. Ovo je film koji sam zaista pogledao samo zato da se osobno uvjerim u neke stvari. Priznajem da sam film išao gledati s već unaprijed oblikovanim sudom što i nije za neku pohvalu. Ipak, kako živimo u vremenu u kojem su razum i znanstveni argumenti sve manje na cijeni, čini mi se da je moguće neke stvari vrlo lako procijeniti i bez da ih se temeljitije prouči. I prije gledanja filma sam čuo za teze koje se provlače kroz roman Dana Browna, a koje nemaju puno veze s mozgom. To su, između ostalog, teze o vezi Isusa i Marije Magdalene, te o naravi prelature Opus Dei. Ove teze ne počivaju na nikakvim stvarnim argumentima, već na fikciji. Dakako da je pisac i sam okarakterizirao svoje djelce kao fikciju, no unutar te fikcije neupućenom čovjeku je u nekim dijelovima teško procijeniti radi li se o fikciji ili o povijesnoj činjenici.
Sam film nije zapravo vrijedan toga da ga sustavno razgrađujem i raskrinkavam, ali dotaknut ću neke dijelove.
Oni koji zaista misle da je Opus Dei neka vrsta tajnog društva koji ne mari mnogo za papu ili ljudske živote, već samo za svoj cilj, a to je sakrivanje istine o Isusu Kristu, neka slobodno tako misle. Jasno je da njihovo mišljenje počiva na želji da vjeruju u to što vjeruju, a ne na stvarnim argumentima. Opus Dei je otvorena prelatura i mnogi su katolici njezini članovi. Neki od tih članova su se razočarali, pa čak i napisali knjige protiv ove crkvene stvarnosti, pa ipak ni u jednoj od tih knjiga nema ništa što bi se podudaralo sa fikcijom Dana Browna. Osim toga, možda se varam, ali u jednoj sam kritici pročitao kako Da Vinci Code pretpostavlja višestoljetno postojanje prelature Opus Dei. U filmu to baš i ne dolazi do izražaja. Kako nisam pročitao knjigu ne mogu reći je li u knjizi zaista tako. Ukoliko jest, valja ipak znati da je Opus Dei ustanovljen u prošlom stoljeću, točnije 1928.
Slično se može reći o Isusovoj vezi s Marijom Magdalenom. I to je nešto u što možemo vjerovati ili ne moramo. Nema nikakvih neoborivih dokaza za jedno ili drugo mišljenje. Naravno da isto vrijedi i za Isusovu narav. Je li on samo čovjek ili je bogočovjek (kako vjeruje Crkva) nije pitanje znanstvenog istraživanja, već vjere. Samo valja imati na umu jednu stvar. Sve kada bi se i moglo dokazati da je Isus imao vezu s Marijom Magdalenom, to ne bi ni na koji način poljuljalo vjeru u njegovu božansku narav. Katolička Crkva vjeruje da je Isus bio nama jednak u svemu osim u grijehu. A brak, hvala Bogu, nije grijeh. Stoga nekakvo dokazivanje toga da je Isus bio samo čovjek ne može biti argumentirano njegovim brakom.
No, ima nekih stvari u filmu koje po meni nisu fikcija, već laž. A nipošto nisu niti pitanje vjere. Film bez jasne namjere implicira Crkvi da je inkvizicijom smaknula možda i milijune ljudi, osobito žena. Povijesna je činjenica da je inkvizicija postojala i da je odgovorna za smrt određenog broja ljudi. No, jednako tako je povijesna činjenica i to da je u stoljećima u kojima je inkvizicija djelovala, zbog njenog djelovanja život izgubilo nekoliko tisuća ljudi, a nipošto nekoliko milijuna. Već i tih nekoliko tisuća žrtava navelo je blagopokojnog papu Ivana Pavla II. da traži oprost, što će reći da je osudio one oblike djelovanja inkvizicije koji su skrenuli u izopačenost. Odakle onda potreba da se nekoliko tisuća žrtava pretvara u nekoliko milijuna? Vjerojatno samo iz želje da se Crkva oslika kao mašina za ubijanje nevinih. Takva teza nipošto ne odgovara povijesnim činjenicama, ali otkriva namjeru autora svakom razumnom čitatelju/gledatelju.

Film i roman su dakle takvi kakvi jesu. Niti previše duboki, niti zanimljivi. No, ono što je zaista napravljeno profesionalno jest marketing. Nije to nikakvo čudo, niti nešto iznenađujuće, no tako je kako je. Zahvaljujući vještom marketingu, koji je oslikao djelce mnogo kontroverznijim nego što ono zaista jest, masi ljudi su prodali muda pod bubrege. Ni prvi ni zadnji put. Svatko tko misli da će u filmu gledati neku avanturu u kojoj se temelji naše civilizacije ljuljaju, u kojoj je Crkva pred potpunim rasulom i tome slično, razočarat će se. Možda je to i bila namjera pisca i redatelja, međutim čitava je priča zapravo pretenciozna i plitka mješavina krimića i Indiane Jonesa.

Na kraju, s obzirom na svu medijsku kampanju oko ljuljanja temelja vjere moram reći da gledanje ovog filma jedino može nekom tko voli misliti da je katolik, a zapravo to nije, jasnije dati do znanja da vjere uopće nema. Neće ovaj film isto tako nikoga niti intelektualno osakatiti. Jedino je moguće da ovaj film rasvijetli intelektualno siromaštvo gledatelja.

Sve u svemu tko bi htio gledati film, samo naprijed. Ne očekujte mnogo, pa nećete biti razočarani. A nipošto ne očekujte da ćete nakon ovog filma biti išta bolji povjesničari nego što sto to bili prije njega.

Više puta sam naišao na brošure koje su u službi borbe protiv različitih ovisnosti. Pozdravljam svaku takvu inicijativu, ali mi se čini da se radi jedna često ponavljana greška - govor protiv ovisnosti najčešće na umjetan način povezuje ovisnost o nikotinu, alkoholu i drogama. Rekao bih da je ovakav pristup u određenoj mjeri kontraproduktivan jer iako se radi o ovisnostima, radi se o tri prilično različite stvari. U prvom redu alkohol sam po sebi uopće nije loša stvar. Popiti koju pivu s društvom, rakijicu prije ručka, ili čašu vina uz ručak uvijek uključuje konzumaciju alkohola, ali u većini slučajeva ne uključuje nikakvu ovisnost, a isto tako ne uključuje neku opasnost po zdravlje, dapače zdravo je popiti malo vina ili pivicu. Tek kada se radi o alkoholizmu možemo početi govoriti u kontekstu ovisnosti. To se u određenoj mjeri i čini, ali ne s dovoljno jasnim naglaskom.
Cigareta koja sadrži nikotin sigurno da je štetna i može stvoriti ovisnost, no čini mi se da su cigarete ipak fenomen kojem se treba posvetiti posebno, a ne unutar općeg govora o drogi. Cigareta kakva je da je ipak ne predstavlja izravnu opasnost po život u onoj mjeri u kojoj to predstavljaju droge poput heroina, kokaina i njima sličnih. Isto tako, cigareta nema efekt promijene stanja svijesti kao što to imaju teške i lake droge.
To povezivanje toliko različitih stvari mislim da može stvoriti krivi efekt, jer kome se predstavljaju obično ovakvi materijali? -Djeci i mladima. Radi se o osobama u razvoju, koje još stječu svoje vrijednosti i pojmove o životu i životnim stvarnostima. Nije li pomalo zbunjujuće kada u školi ili na TV slušaju ovako općenito o svim vrstama ovisnosti, a u stvarnom životu vide da i njihovi roditelji ili rođaci puše ili popiju, a ipak se ne drogiraju. Osim toga, društvo nešto i poručuje činjenicom da alkohol i cigarete nisu izvan zakona, a droga jest.
Ne bih htio da ovdje ispadne kako promoviram cigarete ili alkohol. Jednostavno mislim da o ove tri stvari ne valja govoriti u istom kontekstu, nego svakoj treba posvetiti posebnu pažnju. U drugom djelu ovog teksta želim učiniti upravo to. Želim napisati nekoliko važnijih stvari o marihuani.

Još jedan pristup koji mi se čini vrlo pogrešan jest pristup u kojem se na temelju cilja, a ne stvarnih podataka, govori kako lake droge (poglavito marihuana) vode u teže droge. To prije svega prema mnogim statistikama nije istina, jer većina onih koji povremeno ili redovito (dnevno, tjedno...) konzumiraju marihuanu nikada nisu i nikada neće ni probati droge poput heroina ili kokaina. Pristup je po mom mišljenju pogrešan utoliko što se time govor o lakim drogama kao stepenici na putu k teškim drogama, može shvatiti na način kao da su stvarna opasnost teške droge, a lake droge su opasnost samo u onoj mjeri u kojoj nas mogu dovesti do teških droga. Dakako da ja ovdje pojednostavljujem stvari, jer sam više puta bio na predavanjima gdje su spomenute i posljedice uživanja marihuane, ali uvijek mi je nekako ostajao dojam kako se to više manje preleti, sve u želji da se dođe do stvarnog problema. E pa ne slažem se s takvim pristupom. Možda bi i marihuani trebalo posvetiti posebnu pažnju, jer je zapravo puno raširenija nego teške droge. Marihuana je opasna sama po sebi, a ne tek kao vodič u svijet teških droga. Evo što sam ja naučio o marihuani...

Učinak marihuane na mozak. Istraživanja su pokazala da THC (sastojak marihuane) mijenja način na koji se osjetilni podražaji ponašaju i dolaze do hippocampusa. Radi se o djelu mozga koji je ključan za učenje, pamćenje i povezivanje osjetilnih podražaja sa osjećajima i pobudama. Istraživanja su pokazala da THC ometa neurone u njihovu zadatku, a to je obrada podataka koji su se našli u hippocampusu. Osim toga, otkriveno je kako se naučeno ponašanje, koje ovisi o hippocampusu, oštećuje.
Učinak marihuane na pluća. Onaj koji konzumira marihuanu može imati iste smetnje koje imaju pušači duhana. Mogući su dnevni problemi s kašljem i sluzi, simptomi kroničnog bronhitisa, te češće prehlade. Redovito pušenje marihuane može dovesti do otežanog rada plućnog tkiva, a isto može biti i u potpunosti uništeno.
Bez obzira na prisustvo THC-a, količina katrana i karbon monoksida koju pušač marihuane udiše veća je tri do pet puta od onoga koji udiše pušač cigarete. To je vjerojatno stoga što se marihuana udiše dublje i zadržava se duže u plućima.
Učinak marihuane na učenje i društveno ponašanje. Jedno istraživanje na studentima pokazalo je kako su ključne vještine povezane s koncentracija, pamćenjem i učenjem onih koji konzumiraju marihuanu slabije od onih koji je ne konzumiraju i to do najmanje 24 sata nakon konzumacije. Istraživači su usporedili 65 "teških" konzumenata koji su pušili marihuanu učestalo mjesec dana i 64 "lakih" konzumenata koji su pušili jednom u mjesec dana. Nakon što su ih podrobno pratili 19 - 24 sata nakon konzumacije unutar kojih nisu konzumirali ni marihuanu ni druge droge, pa čak ni alkohol, studenti su prošli nekoliko standardnih testova u kojima su izmjereni koncentracija, pamćenje i učenje. U usporedbi s "lakim" konzumentima, "teški" konzumenti marihuane imali su više pogrešaka i više teškoća s održavanjem koncentracije, pamćenjem, te obradom u uporabom informacija. Ova studija dala nam je naslutiti činjenicu da je kod "teških" konzumenata marihuane došlo do trajnijih promjena moždanih procesa.
Dugotrajnija istraživanja učinaka marihuane kod mladih ljudi (adolescenata) došla su do zaključaka da su mladi konzumenti imali slabija postignuća od nekonzumenata, lakše su zastranili u društvenom ponašanju, češće su ulazili u delikventsko ponašanje i nasilje, bivali su buntovniji, imali su primjetno slabije odnose sa roditeljima i češće kontakte sa drugim osobama delikventskog ponašanja i osobama iz okruženja droge.

Toliko od mene o ovoj temi. Moj je zaključak da su "lake" droge samo uvjetno lake i da su opasnosti koje donose dovoljne same po sebi, te nema potrebe da ih se predstavlja u prvom redu kao moguću opasnost u "teške" droge. Mislim da se više treba koncentrirati na ovakav pristup i davati što više konkretnih informacija o svakoj drogi bez nepotrebnog guranja svih ovisnosti u isti koš.
I još nešto. Držim da ne treba baš o svemu u životu učiti iz vlastitog iskustva. O drogama osobito.

Nakon što sam nedavno gledao Što je Iva snimila i Dva igrača s klupe učinilo mi se da hrvatski film možda dobiva jedan novi polet. Devedesete su bile očajne i to svi znamo. Nakon upravo odgledane Karaule imam još više optimizma za hrvatski film. Dobro, film je snimljen u koprodukciji, ali mislim da se može slobodno nazvati hrvatskim. Ne bih ovdje raspredao o tome koliko u filmu ima jugonostalgije ili koliko je i kako politički angažiran. Meni je film dobro sjeo iz sasvim subjektivnih razloga. 1991. kad su se stvari u Hrvatskoj toliko razmahale da su dovele do rata, ja sam sve do srpnja bio upravo na karauli i to ni manje ni više nego u Vojvodini. Moja karaula je bila smještena pokraj sela Rabe i to na samoj tromeđi Mađarske, Rumunjske i Jugoslavije. Kažem da mi je film dobro sjeo jer je posve vjerno prenio način života na karauli. Podsjetilo me to na vrijeme kad sam svaki dan razmišljao o tome kako zbrisati što prije iz vojske koja je postala jasna prijetnja mojoj domovini i mom narodu. U srpnju sam pronašao način te sam bio otpušten iz vojske 5 mjeseci prije svršetka vojnog roka.
Vojska se ne zaboravlja pa se jasno sjećam kako smo kroz vrijeme koje sam proveo tamo živjeli na upravo ovakav način. Imali smo kuhara na kojeg je pas stalno režao zato što je kuhar bio odjeven u bijelo, umjesto u uniformu. Imali smo upravo ovakvog nekakvog zapovjednika kao što je bio poručnik Pašić. Ne mogu mu se sjetiti imena, ali isto nas je tako postrojavao i psovao kad je bio živčan. A kad bi u 2 ili 3 ujutro došao pijan u karaulu, majko mila... A moram priznati da smo ga i mi znali na sto načina dovesti do sloma živaca. Moglo ga se fino zmuljati ako si znao. A ja sam hvala Bogu znao, inače bih ostao u JNA sve do veljače 1992. koliko su ostali oni koji su sa mnom iz Hrvatske došli u Kikindu na služenje vojnog roka. Prisjetio sam se i reona po kojem smo dnevno morali preći 40 km u roku od 10 sati. Uz to obuka, i naravno straža. Jednom sam hodajući na straži počeo sanjati i nekoliko trenutaka kasnije se probudio u grmlju. Bez ikakvog preuveličavanja. Spavalo se 4 ili 5 sati dnevno jer je bilo proglašeno ratno stanje i pojačano čuvanje granice.
Sve u svemu nekako sam uspio uvjeriti vojsku da sam postao neuračunljiv, te su me otpustili iz vojske. Nije mi to vrijeme ostalo u lijepom sjećanju. Zamislite 7 mjeseci stalnog grča. Rat se zahuktava, a ti u neprijateljskoj vojsci. Pa ipak mislim da je to važno razdoblje u mom životu, jer su me sve nevolje koje sam tamo proživio pomogle na putu prema nekoj ljudskoj zrelosti. Kako bilo da bilo ne bih se odrekao vremena koje sam tamo proveo jer tko zna kako bi moj život išao bez iskustva koje sam tamo stekao.
Na kraju ću se osvrnuti na štovanog kolegu blogera koji je prije nekog vremena napisao nekoliko tehničkih opaski na račun filma. Vjerojatno stoje zamjerke vezane uz opremu (obuća, vozni park...), ali sami odnosi između vojnika, vojnika i oficira i tijek dana 1991. na karauli Rabe bio je otprilike kao što je to Grlić u filmu prenio. Je li 4 godine prije 1991. bilo puno drugačije ne znam, ali sumnjam, jer sam sve vrijeme služenja u JNA imao dojam da se sve odvija i da se živi po nekakvom ustaljenom (ne)redu puno starijem od 4 godine. Film me dakle svakako ugodno iznenadio (treći u nizu) i toplo ga preporučam.

Nekako mi je ovaj završni dio dana "filozofski" nastrojen. Dvije posve nepovezane stvari povezale su se time što su mi došle jedna za drugom. Najprije sam pogledao prilično dobar francuski film Ŕ la folie... pas du tout. Kod nas je preveden kao Druga strana ljubavi. (Slijedi spoiler) Ukratko radi se o filmu u dva vrlo jasno podijeljena djela. U prvom djelu priču vodi Angélique (Audrey Tautou). Mlada studentica zaljubljena u oženjenog liječnika. Odmah je jasno da je tip vuče za nos. Sve izgleda kao tipična ljubavna dramica. Skoro da sam prestao gledati, no tada dolazi drugi dio. Zbog niza razočaranja s tim liječnikom Angélique se odlučuje na samoubojstvo. U tom trenutku film kreće brzo unatraške i ponovno kreće od početka. No, ovoga puta ista radnja se odvija oko liječnika Loďca (Samuel Le Bihan). Vrlo brzo se može vidjeti da čovjek nema nikakvu ljubavnu vezu sa studenticom. Vjeran je svojoj ženi, koja je trudna i nema pojma tko mu piše ljubavna pisma koja sve češće stižu. Odjednom lik koji je u prvom djelu filma bio prevarant i gad, postaje žrtva mentalno poremećene djevojke, koja ni manje ni više nego pregazi njegovu ženu valjda u želji da je ubije, no ubije dijete koje je u njoj.
Po gledanju filma razmišljam o tome kako zaista jedna te ista stvarnost može izgledati potpuno različito u glavama različitih ljudi. Poruka filma ipak nije u tome da ne postoji objektivna istina, jer je na kraju potpuno jasno što je objektivna istina, a što je bila zamišljena istina za Angélique.
Nekako sam gotovio razmišljanje o filmu i odem malo čitati Večernjak. I ravno u glavu, sav pod dojmom filma, naletim na članak, zapravo posve nezanimljiv, ali u tom malom članku o sasvim nevažnom događaju pišanja pokraj ceste eto ti hrpe različitih subjektivnih istina. Tu su neke žene koje je vozač autobusa doveo u situaciju da moraju pišati na otvorenom. Zatim vozač koji tvrdi da je WC bio udaljen svega 150 m te zato nije otvarao WC u autobusu. Da sve bude slađe u priču su umiješali i časnu sestru koja je valjda vodila to hodočašće.
Pokušam se staviti u situaciju svake od tih osoba i moram priznati da u njihovoj koži zaista izgleda tako kako su i ispričale. Pa ipak, istina je vjerojatno malo drugačija od svake pojedinačne priče. Siguran sam da je tu, ali daj ti to sagledaj. I sad potenciraj tu situaciju na globalne odnose i eto ti napada na WTC, rata u Iraku, zveckanja oružjem oko Irana i njihova nuklearnog programa... Ma sve je to ista stvar. Isti porivi. iste gluposti.
I dalje razmišljam koliko puta nam se događaju ovakve gluposti. Rekao bih gotovo svakodnevno. U nesuglasicama, svatko za sebe drži da je u pravu. Netko će reći da je to normalno, netko da je to pogrešno, ali učestalo. Ali tako je kako je. Kako to da uvijek s lakoćom jurimo u konflikte, a s toliko muke u pomirenje i priznanje vlastite nedostatnosti? Kako to da je naizgled lakše lagati, negoli govoriti uvijek istinu? Kako to da bolest prelazi na zdravog čovjeka, a zdravlje ne prelazi na bolesnog? Sve u svemu, postoji očito jedan poremećaj u čovjeku. Poremećaj toliko dubok da smo se navikli na njega. Ali ipak poremećaj iz jednog jedinog razloga, a to je činjenica da je opće mišljenje kako valja govoriti istinu, biti razuman, tražiti dobro drugoga i tome slično. Valja to, ali mi činimo uglavnom suprotno. E, ako to nije poremećaj, ne znam što je. Mi katolici taj poremećaj zovemo istočni grijeh. Imaju i drugi neka druga tumačenja i imena za to, ali više manje, svjesni su ove stvarnosti.
Majko mila... Što je ovo? Roman toka svijesti? Ma dosta s tim. Da izbrišem? Ma neka ga. Pa može čovjek valja nekada trkeljati bezveze.

Ovih se dana u medijima pojavila vijest kako će Crkva dopustiti uporabu kondoma. Večernji list, naravno, nije imao bolju ideju od naslova Obrat u Vatikanu: Crkva će dopustiti uporabu kondoma. Dobro, o takvim sam glupostima već pisao prije, pa neću sada još jednom ponavljati iste i, više manje, poznate stvari. U zadnjem broju i Glas koncila je progovorio o ovoj temi. Konačno netko tko se da voditi glasom razuma i argumenata. Ne bih prepisivao članak iz GK jer ga svatko može sam pogledati. Ali imam volje ovdje staviti nekoliko naglasaka nauka Crkve o ovoj konkretnoj temi.
Papa Pavao VI. progovorio je o nedopuštenim načinima regulacije rađanja u svojoj enciklici Humanae Vitae. U br. 14 jasno kaže:

U predviđanju bračnog čina, u toku njegova vršenja ili odvijanja njegovih prirodnih posljedica, isključen je svaki zahvat kojemu je svrha, ili put za svrhu, to da se onemogući rađanje novog života. Za opravdanje bračnih čina namjerno lišenih plodnosti ne smiju se, kao valjani dokazi, navoditi: načelo da treba izabrati zlo koje izgleda manje; zatim, da ti čini predstavljaju jednu cjelinu s prije izvršenim ili budućim plodnim činima, pa da zato s njima dijele jednu te istu moralnu dobrotu.

Kondom, dakle, ne može biti nikada dopušten kao sredstvo sprječavanja začeća. Možemo reći da to mediji i nisu baš izrijekom nijekali, no kakav je stav kada se radi o zaštiti od neke bolesti, primjerice AIDS-a?
Dalo bi se naslutiti iz večernjakovog članka kako se Crkva sprema u potpunosti prihvatiti kao sredstvo zaštite od bolesti kao što je AIDS. Međutim radi se krivoj interpretaciji svega što su rekli kardinali Martini i Lozano. Ukoliko se u Crkvi raspravlja o uporabi kondoma, onda između ostalog, valja imati na umu dvije bitne stvari.
Najprije treba znati kako Katolička Crkva u skladu s Objavom ne dopušta izvanbračne spolne odnose. Ne može se dakle razmišljati uopće o nekakvoj dopuštenosti kondoma izvan braka u svrhu sprječavanja širenja spolno prenosivih bolesti. Katolički moral je puno bolja zaštita u takvim slučajevima jer ne dopušta spolni čin izvan braka, tako da do oboljenja ovim putem ne može doći kod osoba koje se ovog moralnog nauka pridržavaju.
Druga stvar koju treba reći jest da nije moguće očekivati kako će Crkva bračnim drugovima, u slučaju da jedan od njih ima neku spolno prenosivu bolest, jednostavno dopustiti korištenje kondoma. Gore sam naveo encikliku u kojoj je jasno rečeno da to nije moguće. Nije moguće niti opravdavati to nekakvim manjim zlom. Radi se zapravo o stvari koja uopće nije nova u katoličkoj moralci. To je pitanje težine osobne odgovornosti pojedinca za počinjeni grijeh. Može se raspravljati o tome koliko je teški prijestup katolika koji koristi kondom u braku kako ne bi došlo do prenošenja AIDS-a ili čega drugog svome bračnom drugu, u odnosu na onog katolika koji kondom koristi jednostavno zato da bi spriječio začeće. Moralka, kada govori o grijehu, stvari naziva njihovim imenom. Korištenje kondoma uvijek je teški moralni nered. No, kada se radi o konkretnim situacijama pojedinca, onda se može govoriti o težini odgovornosti koju taj pojedinac nosi, uzimajući u obzir situaciju u kojoj je nešto učinjeno. Eto, u tom smjeru može ići rasprava. Neće doći do nikakvih dramatičnih zaokreta, kako kaže Glas koncila, iz jednostavnog razloga - katolički moral temelji se na Objavi danoj u Isusu Kristu. A ta objava ima svoju apsolutnu vrijednost u svakom vremenu pa tako i našem.
Na kraju želim naglasiti kako je Objava, a s njom i katolički moral, ponuđena svakom čovjeku dobre volje. Pa ipak treba biti jasno da Crkva prije svega, na život u skladu s onim što ona naučava, poziva katolike, uvjerena kako Onaj koji nam se objavio, Isus Krist, neće uskratiti Duha Svetoga, koji potpomaže svakodnevno našu nemoć. Nije katolički moral - moralizam. Ne svodi se na ljudski zakon koji se temelji na sustavu nagrade i kazne. Katolički moral jest posljedica, ili ako hoćete, simptom novog života koji kao dar silazi na onog tko je u svoj život primio Isusa Krista. Život po katoličkom moralu nije program, već dar. Valja stvari uvijek gledati u ovom kontekstu kada se govori o kršćanskom životu, jer ukoliko se to izgubi iz vida, sve ostalo nema nikakvog smisla. Kako je moguće reći čovjeku koji nije upoznao Krista na osobnoj, životnoj razini: ljubi neprijatelja, budi vjeran u braku, ne brani se pred začećem, okreni drugi obraz? To je ludost u očima ovoga svijeta. Jer ovaj svijet ne poznaje slavu križa Kristova. Pa ipak Pismo nas uči: Besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. (1Kor 1, 18)

Zlostavljate li možda svoje kolege/kolegice na poslu? Možda to činite a da niste niti svjesni. Ovdje je sve što trebate znati o tome...

Manderlay je drugi film još nedovršene trilogije (USA - Land of Opportunities) Larsa von Triera. Doduše, u zadnje vrijeme sve je izvjesnije da će trilogija ostati nedovršena, jer von Trier je izjavio kako nema dovoljno dobru priču za treći nastavak. Možda je tako i najbolje. Dogville mi je bio stvarno dobar film. Izgledao je vrlo originalno sa svojom minimalističkom scenografijom, naratorom koji vodi gledatelja kroz cijelu priču, a sama je priča bila vrlo snažna sa odličnim i neobično iznenađujućim završetkom.
U Manderlayu je sve ovo izostalo. Scenografija je ostala ista, ali već viđena u prvom filmu. To i nije tako negativna strana filma, ukoliko se uzme u obzir da se radi o trilogiji. Bilo bi zapravo još teže prihvatiti neku sasvim drugačiju scenografiju usred same trilogije. Problem je više u tome što mi Manderlay izgleda tek kao pokušaj da se Dogville napravi još jednom. E, to baš i ne ide. Prije svega sama priča je daleko ispod razine Dogvillea. U Dogivilleu von Trier govori o licemjerju suvremenog društva i kako ovo licemjerje nalazi svoje temelje u egoizmu pojedinca, u njegovim sitnim planovima zbog kojih je spreman zatvoriti oči pred patnjom drugoga i uvjeravati samog sebe kako se radi o nečem trivijalnom. Takvih filmova baš i nisam previše gledao. A što je Manderlay? Još jedna priča o tragičnom odnosu između crnaca i bijelaca u USA? Psihoanaliza čovjekove istovremene čežnje za slobodom i bijega od odgovornosti koju sloboda nosi? Ma, štogod bilo, priča jednostavno nema onu snagu koju je imao Dogville.
Prisjećam sa kako sam se gledajući Dogville prvi puta s lakoćom poistovjećivao sa Grace. Kao u njoj tako je i u meni rastao bijes zbog svega što joj se događa u tom gradu. Svršetak me iznenadio ne samo zato što je bio neočekivan, već i zato što sam shvatio da je redatelj postigao to da me dovede u stanje u kojem je isplivala iz mene ona ista želja za osvetom koju je imala Grace u trenutku kada je osudila čitav grad na smrt. Osobito sam se poistovjetio sa njenim likovanjem u trenutcima kad upućuje gangstera kako ima ubiti dijete žene koja ju je maltretira, a onda ima ubijati svaku sljedeće dok ova ne prestane plakati. Iznenadi te to kad ti jedan film pokaže što imaš u sebi. Ni toga nema u Manderlayu. Nema nikakvog bijesa ili nekog drugog poriva koji raste. Nema nekog neočekivanog ili značajnog svršetka na kraju. Nema poistovjećivanja sa Grace kao u Dogvilleu. U Manderlayu sam se osjećao kao puki promatrač koji sebi kaže: Hajde, vidimo što će biti u ovom filmu... i ništa više od toga. Isto tako neobično mi je išao na živce pripovjedač u ovom filmu. Morao bih još jednom pogledati film da bih mogao ukazati na konkretne scene, ali stalno sam imao dojam da je pripovjedač u ovom filmu previše nametljiv. Tumači nam stvari koje si ionako već jasne. I još nešto: čitavo sam se vrijeme pitao kada je to Grace u Dogvilleu poprimila karakterne osobine onog tragičnog Toma, jer u Manderlayu me više podsjeća na njega nego na sebe samu iz prvog filma. Nisam pronašao odgovor. Sve u svemu, razočaran sam ovim filmom. Neću reći baš da je loš, jer ukoliko ga netko gleda, a da prije toga nije pogledao Dogville, mogao bi ga i nahvaliti. Radije ću reći da je u usporedbi sa Dogvilleom - razočaranje I što reći nakon ovog filma o Larsu von Trieru? Nemam pojma. Gledao sam svega tri njegova filma. Breaking the Waves mi je odličan. Dancer in the Dark sam dva puta pokušao gledati, ali jednostavno nisam izdržao duže od desetak minuta. Vjerojatno zato što mi je Björk jednostavno nezanimljiva. Na kraju Manderlay - razočaranje. Sve u svemu, 2:2, ili bolje 2:1 (ukoliko ne računam Breaking the Waves). Još uvijek ću rado pogledati Washington ukoliko ga von Trier ikad snimi, ali i bilo koji drugi njegov uradak koji mi dođe pod ruku.