Marketing
Trkeljanje o istini, pišanju i poremećajima
Nekako mi je ovaj završni dio dana "filozofski" nastrojen. Dvije posve nepovezane stvari povezale su se time što su mi došle jedna za drugom. Najprije sam pogledao prilično dobar francuski film Ŕ la folie... pas du tout. Kod nas je preveden kao Druga strana ljubavi. (Slijedi spoiler) Ukratko radi se o filmu u dva vrlo jasno podijeljena djela. U prvom djelu priču vodi Angélique (Audrey Tautou). Mlada studentica zaljubljena u oženjenog liječnika. Odmah je jasno da je tip vuče za nos. Sve izgleda kao tipična ljubavna dramica. Skoro da sam prestao gledati, no tada dolazi drugi dio. Zbog niza razočaranja s tim liječnikom Angélique se odlučuje na samoubojstvo. U tom trenutku film kreće brzo unatraške i ponovno kreće od početka. No, ovoga puta ista radnja se odvija oko liječnika Loďca (Samuel Le Bihan). Vrlo brzo se može vidjeti da čovjek nema nikakvu ljubavnu vezu sa studenticom. Vjeran je svojoj ženi, koja je trudna i nema pojma tko mu piše ljubavna pisma koja sve češće stižu. Odjednom lik koji je u prvom djelu filma bio prevarant i gad, postaje žrtva mentalno poremećene djevojke, koja ni manje ni više nego pregazi njegovu ženu valjda u želji da je ubije, no ubije dijete koje je u njoj.
Po gledanju filma razmišljam o tome kako zaista jedna te ista stvarnost može izgledati potpuno različito u glavama različitih ljudi. Poruka filma ipak nije u tome da ne postoji objektivna istina, jer je na kraju potpuno jasno što je objektivna istina, a što je bila zamišljena istina za Angélique.
Nekako sam gotovio razmišljanje o filmu i odem malo čitati Večernjak. I ravno u glavu, sav pod dojmom filma, naletim na članak, zapravo posve nezanimljiv, ali u tom malom članku o sasvim nevažnom događaju pišanja pokraj ceste eto ti hrpe različitih subjektivnih istina. Tu su neke žene koje je vozač autobusa doveo u situaciju da moraju pišati na otvorenom. Zatim vozač koji tvrdi da je WC bio udaljen svega 150 m te zato nije otvarao WC u autobusu. Da sve bude slađe u priču su umiješali i časnu sestru koja je valjda vodila to hodočašće.
Pokušam se staviti u situaciju svake od tih osoba i moram priznati da u njihovoj koži zaista izgleda tako kako su i ispričale. Pa ipak, istina je vjerojatno malo drugačija od svake pojedinačne priče. Siguran sam da je tu, ali daj ti to sagledaj. I sad potenciraj tu situaciju na globalne odnose i eto ti napada na WTC, rata u Iraku, zveckanja oružjem oko Irana i njihova nuklearnog programa... Ma sve je to ista stvar. Isti porivi. iste gluposti.
I dalje razmišljam koliko puta nam se događaju ovakve gluposti. Rekao bih gotovo svakodnevno. U nesuglasicama, svatko za sebe drži da je u pravu. Netko će reći da je to normalno, netko da je to pogrešno, ali učestalo. Ali tako je kako je. Kako to da uvijek s lakoćom jurimo u konflikte, a s toliko muke u pomirenje i priznanje vlastite nedostatnosti? Kako to da je naizgled lakše lagati, negoli govoriti uvijek istinu? Kako to da bolest prelazi na zdravog čovjeka, a zdravlje ne prelazi na bolesnog? Sve u svemu, postoji očito jedan poremećaj u čovjeku. Poremećaj toliko dubok da smo se navikli na njega. Ali ipak poremećaj iz jednog jedinog razloga, a to je činjenica da je opće mišljenje kako valja govoriti istinu, biti razuman, tražiti dobro drugoga i tome slično. Valja to, ali mi činimo uglavnom suprotno. E, ako to nije poremećaj, ne znam što je. Mi katolici taj poremećaj zovemo istočni grijeh. Imaju i drugi neka druga tumačenja i imena za to, ali više manje, svjesni su ove stvarnosti.
Majko mila... Što je ovo? Roman toka svijesti? Ma dosta s tim. Da izbrišem? Ma neka ga. Pa može čovjek valja nekada trkeljati bezveze. 
Post je objavljen 09.05.2006. u 20:43 sati.