Nakon što sam nedavno gledao Što je Iva snimila i Dva igrača s klupe učinilo mi se da hrvatski film možda dobiva jedan novi polet. Devedesete su bile očajne i to svi znamo. Nakon upravo odgledane Karaule imam još više optimizma za hrvatski film. Dobro, film je snimljen u koprodukciji, ali mislim da se može slobodno nazvati hrvatskim. Ne bih ovdje raspredao o tome koliko u filmu ima jugonostalgije ili koliko je i kako politički angažiran. Meni je film dobro sjeo iz sasvim subjektivnih razloga. 1991. kad su se stvari u Hrvatskoj toliko razmahale da su dovele do rata, ja sam sve do srpnja bio upravo na karauli i to ni manje ni više nego u Vojvodini. Moja karaula je bila smještena pokraj sela Rabe i to na samoj tromeđi Mađarske, Rumunjske i Jugoslavije. Kažem da mi je film dobro sjeo jer je posve vjerno prenio način života na karauli. Podsjetilo me to na vrijeme kad sam svaki dan razmišljao o tome kako zbrisati što prije iz vojske koja je postala jasna prijetnja mojoj domovini i mom narodu. U srpnju sam pronašao način te sam bio otpušten iz vojske 5 mjeseci prije svršetka vojnog roka.
Vojska se ne zaboravlja pa se jasno sjećam kako smo kroz vrijeme koje sam proveo tamo živjeli na upravo ovakav način. Imali smo kuhara na kojeg je pas stalno režao zato što je kuhar bio odjeven u bijelo, umjesto u uniformu. Imali smo upravo ovakvog nekakvog zapovjednika kao što je bio poručnik Pašić. Ne mogu mu se sjetiti imena, ali isto nas je tako postrojavao i psovao kad je bio živčan. A kad bi u 2 ili 3 ujutro došao pijan u karaulu, majko mila... A moram priznati da smo ga i mi znali na sto načina dovesti do sloma živaca. Moglo ga se fino zmuljati ako si znao. A ja sam hvala Bogu znao, inače bih ostao u JNA sve do veljače 1992. koliko su ostali oni koji su sa mnom iz Hrvatske došli u Kikindu na služenje vojnog roka. Prisjetio sam se i reona po kojem smo dnevno morali preći 40 km u roku od 10 sati. Uz to obuka, i naravno straža. Jednom sam hodajući na straži počeo sanjati i nekoliko trenutaka kasnije se probudio u grmlju. Bez ikakvog preuveličavanja. Spavalo se 4 ili 5 sati dnevno jer je bilo proglašeno ratno stanje i pojačano čuvanje granice.
Sve u svemu nekako sam uspio uvjeriti vojsku da sam postao neuračunljiv, te su me otpustili iz vojske. Nije mi to vrijeme ostalo u lijepom sjećanju. Zamislite 7 mjeseci stalnog grča. Rat se zahuktava, a ti u neprijateljskoj vojsci. Pa ipak mislim da je to važno razdoblje u mom životu, jer su me sve nevolje koje sam tamo proživio pomogle na putu prema nekoj ljudskoj zrelosti. Kako bilo da bilo ne bih se odrekao vremena koje sam tamo proveo jer tko zna kako bi moj život išao bez iskustva koje sam tamo stekao.
Na kraju ću se osvrnuti na štovanog kolegu blogera koji je prije nekog vremena napisao nekoliko tehničkih opaski na račun filma. Vjerojatno stoje zamjerke vezane uz opremu (obuća, vozni park...), ali sami odnosi između vojnika, vojnika i oficira i tijek dana 1991. na karauli Rabe bio je otprilike kao što je to Grlić u filmu prenio. Je li 4 godine prije 1991. bilo puno drugačije ne znam, ali sumnjam, jer sam sve vrijeme služenja u JNA imao dojam da se sve odvija i da se živi po nekakvom ustaljenom (ne)redu puno starijem od 4 godine. Film me dakle svakako ugodno iznenadio (treći u nizu) i toplo ga preporučam.