Ne. Ne radi se o nekom feminističkom manifestu. Kako mi je žena rodila carskim rezom, morala je ostati nešto duže u bolnici, tako da su moje cure došle tek danas. No, ima to svojih dobrih strana. Do sada sam mogao o tome slušati, vjerovati ili ne vjerovati, ali kroz ove dane sam bio sam s dvoje male djece, tako da sam zapravo prvi puta na duže vrijeme iskusio što to znači. Uz svesrdnu pomoć šire obitelji ipak sam se nauživao "ženskih" poslova. Pranje suđa, pelene, pospremanje, veš... Mislim, neću reći da su to poslovi koje muževi ne bi trebali raditi, ali kod nas je više manje tako jer ja radim na nekom poslu van kuće, a moja žena radi doma, tj. brine o djeci, tako da većinom ona radi ove stvari. Neću reći da ne pomažem doma ništa, ali kroz ove sam se dane naučio koji je to posel. Sada još više držim kako bi pod hitno trebalo zakonom ženama s više djece priznati brigu o djeci kao posao. Jer to je posao. Kako radim u školi, često vidim koliko poteškoća u razvoju (iako ne nužno) mogu imati djeca čiji su roditelji toliko zaposleni da jedva imaju vremena za njih. Posao je to bez satnice i radnog vremena. Odlična je stvar kada jedan roditelj može biti s djecom sve vrijeme i znati da su ta djeca njegova prva briga i da ne mora svaki dan skakati negdje zarađivat, a djecu viđat mrtav umoran od posla. Znam da nisu svi u toj mogućnosti, znam da neki takvo što niti ne žele, ali eto, ja sam zahvalan da je u mojoj obitelji za sada tako. Sve u svemu zadovoljan sam iskustvom koje mi je omogućilo da na svojoj koži osjetim što znači briga majke o djeci i koliko ista nedostaje kad je nema. No, dobro, majka i žena je konačno tu. Estera je isto tu. Hvala Bogu na njegovu blagoslovu. Dočekali smo ih dečki i ja s dobrim ručkom, čašom blagoslova, a ženi sam recitirao iz Knjige mudrih izreka. Evo još jednom tog hvalospjeva, pa nek' se zna...

PJESMA O VRSNOJ ŽENI

Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim. Ona je kao lađa trgovačka: izdaleka donosi kruh svoj. Još za noći ona ustaje, hrani svoje ukućane i određuje posao sluškinjama svojim. Opazi li polje, kupi ga; plodom svojih ruku sadi vinograd. Opasuje snagom bedra svoja i živo miče rukama. Vidi kako joj posao napreduje: noću joj se ne gasi svjetiljka. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. Ne boji se snijega za svoje ukućane, jer sva čeljad ima po dvoje haljine. Sama sebi šije pokrivače, odijeva se lanom i purpurom. Muž joj je slavan na Vratima, gdje sjedi sa starješinama zemaljskim. Platno tka i prodaje ga i pojase daje trgovcu. Odjevena je snagom i dostojanstvom, pa se smije danu budućem. Svoja usta mudro otvara i pobožan joj je nauk na jeziku. Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice. Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju, i muž njezin hvali je: "Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve nadmašuješ." Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na Vratima hvale djela njezina!
(Izr 31, 10-31)

Bez puno priče. Evo moje Estere minutu nakon "izlaska".

Evo ih konačno u "stvarnom životu".

Iako čitav svijet sada razmišlja samo o nogometu, možda je poneko željan zaigrati i štogod drugo (barem u pauzi između utakmica ). Igrao sam preko Interneta raznih igara, ali mislim da ukupno nisam toliko igrao sve druge igre, koliko sam se naigrao šaha. Šah je vrlo stara igra, ali se ne zna kada je točno nastao. Postoji više legendi o njegovu nastanku, no vjerojatno je najbliža istini ona koja kaže da je nastao u Indiji. Prvi spomen ove igre nalazimo u VI. stoljeću. Dakako da se kroz stoljeća šah razvijao do igre kakvu imamo danas, iako valja znati da i danas postoji više inačica šaha. Uz standardnu igru po pravilima FIDE, od nekoliko desetaka varijacija vjerojatno je najviše poznata japanska varijacija - shogi.

Do prije nešto više od desetak godina šah se moglo igrati s prijateljima koji su ga znali igrati. Bio je nerijetko i obiteljska društvena igra. U bivšem SSSR-u šah je bio i školski predmet (ne znam kako danas stoje stvari). Naravno, šah se mogao igrati i po parkovima, a i u šahovskim klubovima ukoliko ih se moglo pronaći u blizini. No, moram priznati da sam zaista počeo češće igrati šah u onom trenutku kada sam došao na Internet. Internet je definitivno najveći šahovski klub. Naravno da postoje brojne stranice posvećene šahu koje omogućuju i igru, no koliko znam najviše članova, ako ne uopće na Internetu, onda svakako barem među besplatnima, ima FICS (Free Internet Chess Server). Igrati je moguće služeći se web preglednikom, no puno više mogućnosti i kontrole imat će oni igrači koji se opredijele za neki client. Po mom mišljenju (a mislim da sam ih probao sve), najbolji je BabasChess. Onima koji žele analizirati i popraviti svoju igru preporučam Fritza. Na istoj stranici ćete naći još nešto šahovskog software-a. Ukoliko želite graditi vlastitu bazu igara, onda će vam možda dobro doći Chessbase (na istoj stranici), no ja sam zadovoljniji sa besplatnim SCID-om.
To je više manje to. Dolaze topli dani i praznici. Moja preporuka je da ne gubite vrijeme na računalu. No, ako bude dosadnih kišnih dana eto rješenja . Tko voli šah na FICS-u će pronaći unutar minute protivnika bilo kojeg ranga za bilo kakvu igru. Mogućnosti su prilično neograničene kada se na serveru čitavo vrijeme nalaze stotine igrača iz cijeloga svijete. Za one koji žele igrati još jednom nekoliko jednostavnih koraka do igre:
1. Registracija na FICS
2. Instalacija client-a
3. Nakon igre možete spremiti igru u bazu...
4. ...kako bi je mogli analizirati i poboljšati svoju igru.

Ovih dana pojavila se vijest o nedavno izdanoj zbirci učeničkih pjesama u Elektrotehničkoj školi u Sarajevu. Najmanje jedan bloger se osvrnuo na tu vijest te pod krinkom nekakvog zdravog razuma negoduje zbog reakcije Crkve u BiH. Dakako da svatko u demokraciji ima pravo na svoje mišljenje, međutim začudio me popriličan broj komentara na tu vijest koji su bili u istom stilu. Čini se da mnogi zapravo ne razumiju temelje demokratskog uređenja, pošto ispada da valjda u demokratskom društvu svatko može svakoga vrijeđati osnovano ili neosnovano, sakrivajući se iza "mita" o demokratskoj slobodi. Još bi to i moglo proći kada bi se radilo o samo još jednoj zbirci pjesama ili romanu. Međutim, mnogi su previdjeli da se radi o zbirci pjesama izdanoj od strane škole, dakle obrazovne ustanove. Ako u demokratskom društvu svatko i ima pravo vrijeđati svetinje, svakako treba imati na umu da to nije dopušteno uvijek i na svakom mjestu. Škola kao obrazovna ustanova ima kao jedan od temeljnih ciljeva (a osobito u BiH) poštivanje multikuluturalnosti društva u kojem živimo. Nije moguće očekivati da bi škola trebala, ograđujući se slobodom misli, svojim učenicima da vrijeđaju nacionalne ili vjerske osjećaje svojih kolega. Kakva bi to obrazovna ustanova bila i koji bi bili njeni ciljevi kada bi jednako dopustila da pjesnik napiše kako su pripadnici određenog naroda kopilad kojoj je mjesto dva metra ispod zemlje? Iako meni to nije upitno, dopuštam da je objektivno upitno, je li dopušten ovakav govor bilo gdje i bilo kada u jednoj demokratskoj sredini, a kamo li u školi.
Stoga je najprirodnija reakcija kardinala Puljića na ovaj događaj. Jasno je da netko treba reći kako ovakvoj vrsti vrijeđanja nije mjesto niti u društvu, a niti u školi. Ono što nekima na žalost nije baš jasno jest to da se tu ne radi ni o kakvom pozivu na palež knjiga, cenzuru ili štogod tome slično. Radi se o glasu koji želi upozoriti da se u jednoj državnoj ustanovi vrijeđaju nečije svetinje, i time njihova prava. To postaje još jasnije kada se uzme u obzir činjenica da sporna pjesma nije niti prvi niti posljednji slučaj vrijeđanja Boga ili Isusa. Pa ipak Crkva ne reagira na ovakav način kod svakog slučaja. Zašto? Jednostavno zato što se ovdje radi o državnoj ustanovi koja obrazuje i odgaja maloljetne osobe. Radi se o posebno osjetljivom slučaju. Svakodnevno čitamo u štampi uvrede usmjerene protiv Boga i Crkve, trenutno je u središtu pažnje i film Da Vinci Code koji svakako vrijeđa vjerske osjećaje katolika, pa ipak nigdje nisam pročitao kako Crkva traži od državnih institucija skidanje filma s programa ili nekakvo spaljivanje. Neki ljudi Crkve rekli su svoje kritičko mišljenje o filmu što je sasvim normalna stvar ali tu je stvar stala. Tako je i sa većinom sličnih situacija. Valja dakle vidjeti razliku između uvreda koje se provlače kroz mediju ili sredstva zabave od onih koji se služe državnom obrazovnom institucijom jer se radi o različitim područjima sa različitim ciljevima djelovanja.
Zaključujem kako reakcija kardinala Puljića nije nikakvo pozivanje na palež ili borba protiv demokratskih sloboda, već jednostavno glas koji upozorava na kršenje nekih prava koja bi nam trebala svima biti zajamčena, a između ostalog i prava na to da obrazovne ustanove u kojima se obrazuju naša djeca ne vrijeđaju ovako eksplicitno ničija uvjerenja.
Još bih dodao kako valja primjetiti i to da su i sami bošnjački intelektualci prosudili čitav slučaj u svjetlu ovakvog razmišljanja i ispravno reagirali. To je za svaku pohvalu. Dobro je što nije bilo nikakvih agresivnih istupa, jer na kraju krajeva prije malo vremena je svijet potresala afera oko vrijeđanja Muhameda. Valja biti svjestan da muslimani koji vjeruju da je Muhamed Božji poslanik, jednako vjeruju i o Isusu. Ipak se nadam da će nasilje u bilo kojem obliku izostati u ovom slučaju.

U mnogim epizodama Seinfelda nalazi se nekakva referenca na Supermana. Jerry Seinfeld je veliki ljubitelj ovog stripovskog lika tako da on ili neki drugi likovi u seriji spominju Supermana ili nešto vezano uz njega. U mnogim se epizodama može lijepo vidjeti i Supermanova slika na Seinfeldovu frižideru. Imao sam volje nekoliko dana hvatati te scene. Pogledate li i poslušate sljedeće isječke možete se i sami u to uvjeriti.