Manderlay je drugi film još nedovršene trilogije (USA - Land of Opportunities) Larsa von Triera. Doduše, u zadnje vrijeme sve je izvjesnije da će trilogija ostati nedovršena, jer von Trier je izjavio kako nema dovoljno dobru priču za treći nastavak. Možda je tako i najbolje. Dogville mi je bio stvarno dobar film. Izgledao je vrlo originalno sa svojom minimalističkom scenografijom, naratorom koji vodi gledatelja kroz cijelu priču, a sama je priča bila vrlo snažna sa odličnim i neobično iznenađujućim završetkom.
U Manderlayu je sve ovo izostalo. Scenografija je ostala ista, ali već viđena u prvom filmu. To i nije tako negativna strana filma, ukoliko se uzme u obzir da se radi o trilogiji. Bilo bi zapravo još teže prihvatiti neku sasvim drugačiju scenografiju usred same trilogije. Problem je više u tome što mi Manderlay izgleda tek kao pokušaj da se Dogville napravi još jednom. E, to baš i ne ide. Prije svega sama priča je daleko ispod razine Dogvillea. U Dogivilleu von Trier govori o licemjerju suvremenog društva i kako ovo licemjerje nalazi svoje temelje u egoizmu pojedinca, u njegovim sitnim planovima zbog kojih je spreman zatvoriti oči pred patnjom drugoga i uvjeravati samog sebe kako se radi o nečem trivijalnom. Takvih filmova baš i nisam previše gledao. A što je Manderlay? Još jedna priča o tragičnom odnosu između crnaca i bijelaca u USA? Psihoanaliza čovjekove istovremene čežnje za slobodom i bijega od odgovornosti koju sloboda nosi? Ma, štogod bilo, priča jednostavno nema onu snagu koju je imao Dogville.
Prisjećam sa kako sam se gledajući Dogville prvi puta s lakoćom poistovjećivao sa Grace. Kao u njoj tako je i u meni rastao bijes zbog svega što joj se događa u tom gradu. Svršetak me iznenadio ne samo zato što je bio neočekivan, već i zato što sam shvatio da je redatelj postigao to da me dovede u stanje u kojem je isplivala iz mene ona ista želja za osvetom koju je imala Grace u trenutku kada je osudila čitav grad na smrt. Osobito sam se poistovjetio sa njenim likovanjem u trenutcima kad upućuje gangstera kako ima ubiti dijete žene koja ju je maltretira, a onda ima ubijati svaku sljedeće dok ova ne prestane plakati. Iznenadi te to kad ti jedan film pokaže što imaš u sebi. Ni toga nema u Manderlayu. Nema nikakvog bijesa ili nekog drugog poriva koji raste. Nema nekog neočekivanog ili značajnog svršetka na kraju. Nema poistovjećivanja sa Grace kao u Dogvilleu. U Manderlayu sam se osjećao kao puki promatrač koji sebi kaže: Hajde, vidimo što će biti u ovom filmu... i ništa više od toga. Isto tako neobično mi je išao na živce pripovjedač u ovom filmu. Morao bih još jednom pogledati film da bih mogao ukazati na konkretne scene, ali stalno sam imao dojam da je pripovjedač u ovom filmu previše nametljiv. Tumači nam stvari koje si ionako već jasne. I još nešto: čitavo sam se vrijeme pitao kada je to Grace u Dogvilleu poprimila karakterne osobine onog tragičnog Toma, jer u Manderlayu me više podsjeća na njega nego na sebe samu iz prvog filma. Nisam pronašao odgovor. Sve u svemu, razočaran sam ovim filmom. Neću reći baš da je loš, jer ukoliko ga netko gleda, a da prije toga nije pogledao Dogville, mogao bi ga i nahvaliti. Radije ću reći da je u usporedbi sa Dogvilleom - razočaranje I što reći nakon ovog filma o Larsu von Trieru? Nemam pojma. Gledao sam svega tri njegova filma. Breaking the Waves mi je odličan. Dancer in the Dark sam dva puta pokušao gledati, ali jednostavno nisam izdržao duže od desetak minuta. Vjerojatno zato što mi je Björk jednostavno nezanimljiva. Na kraju Manderlay - razočaranje. Sve u svemu, 2:2, ili bolje 2:1 (ukoliko ne računam Breaking the Waves). Još uvijek ću rado pogledati Washington ukoliko ga von Trier ikad snimi, ali i bilo koji drugi njegov uradak koji mi dođe pod ruku.