Before Sunset...

Da, da, znam čitavu vječnost nisam pisala... NIje da nisam imala inspiracije niti da nije bilo nekih događanja o kojima bi mogla pisati, ali jednostavno sam upala u neku emocionalnu krizu, kad mi se nije dalo ni pisati, ne znam stalno neki problemi, učenje itd. Al evo me sad opet :)
Mogu se sad vraćati u prošla 2 tjedna i pisati o njima, ali mislim da nema smisla. Uglavnom, iz svih sukoba u koje sam ušla za to vrijeme, u međuvremenu sam izašla. Tako da jednostavno nastavljam od današnjeg dana :)
Jedino ono što moram spomenuti, što ne mogu izostaviti je to da me jako pogodilo kad je Toše poginuo... Ne znam, osjećala sam kao da mi je nešto u rodu, danima sam plakala pa čak i pila tablete za smirenje. Ljudima je to čudno, ali ne znam jednostavno mi je bilo tako žao, i još je... Jedno vrijeme nisam mogla ni slušati njegove pjesme jer bi se odmah rasplakala, al evo sad ih opet slušam... Što je najčudnije u svemu, nisam ga prije ni pretjerano slušala...
A što se tiče mog života?hm...
Recimo da stalno utvrđujem gradivo da mi ne mogu svi biti dobri prijatelji i da se ljudi ne mijenjaju samo tako. Shvatila sam da postoje samo 2 cure koje ja iskreno smatram prijateljicama. Ostalo sve dođe i prođe...
Pokušala sam opet pružiti priliku onima koji su me jednom iznevjerili (zna se o kome pričam) i to ne drugu priliku, nego već pedesetu priliku, ali opet je završilo jednako... I nikako da više doustanem i shvatim da nema smisla. Ne znam zašto mislim da sam ja ta koja nekoga može promijeniti. Očito nisam i bolje da to prihvatim.
Eto, sad žurim, ali prvom prilikom ću doći i napisati nešto pametno. Neće više proći onoliko vremena.
I da, vidim da su mnogi pitali - grad na slikama je Vukovar, moj dragi grad :)

Danas baš nemam nešto pametno za napisati pa eto - stavljam malo slika čisto da više ne gledam onaj post svaki put kad otvorim blog. Samo me podsjeća na ono o čemu sad ne želim razmišljati.

Upload Pic with PicTiger

Dakle, to je moj gradić... A slike nisu najbolje kvalitete jer su slikane mobitelom. I možda nije poput onih velikih gradova, ali ima ono nešto. Možda nema more, ali ima svoju rijeku. :) Ma treba ga posjetiti, u svakom slučaju nešto u tom gradu privlači ljude, ma koliko običan na slikama izgledao...

Prvo, žao mi je što nemam vremena ostavljati komentare, ali znajte svi da vas čitam :) Evo, moram na brzinu napisati ovaj post jer znam da ću poluditi ako ga ne napišem...

Radi se o tome da sam imala poprilično dobro zamišljenu budućnost u glavi, znala sam da neće biti lako do toga doći, ali rekoh sebi - mora biti tako, neće nikako drukčije.
Normalno, radi se o faksu u jednom dalekom gradu...
Gradu uz koji me veže puno toga...
I ne mogu zamisliti svoju budućnost negdje drugdje...
Jer negdje drugdje ne mogu bit sretna...
A s druge strane, taj grad je 500km daleko.
Nije to meni problem, ostavila bi sve, možda malo okrutno od mene, ali sad znam da trebam krenuti za svojom srećom, kad tad bi morala...
No, iako mi se negdje duboko u podsvijesti pojavljivalo to pitanje, nisam htjela razmišljati o tome, potiskivala sam ga, mislila sam da će se sve rješiti samo od sebe...
U pitanju je viša sila... moji... koji me ne žele financirati. Kažu - moraš ostati tu, nemoj ni pomišljati da odeš... Osim ako ćeš si sama sve plaćati. A o tome se nema što raspravljati jer znam da sama ne mogu. Najveći prihodi koje sam ja imala u životu bilo je nešto sitno iz kladionice...
Znači, sad sam prisiljena ostati... Moram ići tu na faks, prvi koji mi padne napamet, nikad neću moći ostvariti svoje snove i živjeti kako ja hoću, ili bar ne dok ne završim faks.. A predugo mi je to.
Ne mogu zamisliti sebe da radim nešto što ne volim, pa sigurna sam da neću imati ni motivacije za učenjem... Ma bolje da ni ne idem na faks... Opet mi na isto dođe. Jer ako idem tamo gdje ne volim, ako si sj.... život, nije me briga to ću ostati neobrazovana, to će mi biti najmanji problem...

Jutros sam ustala i pogledala se ogledalo i shvatila da su mi oči skroz krvavo crvene, obrazi natečeni, kosa se valjda od nervoze izvila na sve moguće strane, ukratko... odraz je bio katastrofalan!


A zašto sve to?

Zbog neispavanosti, već nekoliko dana živim na kavama samo kako bi stigla sve naučiti... Ova srednja, pogotovo sad ovaj zadnji, četvrti razred tako destruktivno djeluje na mene da je to strašno.
I baš osjećam da sam, ne znam zbog čega, s godinama otupila.
Da, to je pravi izraz. Otupila.
Nekad je sve išlo tako lagano, lagano sam pamtila, lakše kužila, a sad...
Potpuna suprotnost.
Kažu da čovjek s godinama postaje pametniji, pa kako to da se ja onda s godinama osjećam toliko gluplje.
Nekad sam voljela pisati pjesme, priče, rekli su mi da imam dara, a sada ne mogu sročiti ni jednu normalnu rečenicu.
Nekad sam sve brojeve iz imenika u mobitelu znala napamet, sad premišljam oko odgovora i kad mi ljudi traže moj.
Tražila sam od profesorice iz hrvatskog svoje stare zadaćnice i baš sam se izdeprimirala kad sam to čitala. Sam taj način razmišljanja koji sam imala prije... Teško mi je i povjerovati da sam sve to ja pisala. Još kad se sjetim da su mi te školske zadaće uvijek pogađale one dane bez inspiracije...
Nije da sam ikad bila pretjerano inteligentna, ali smatrala sam se prosjekom. Makar sam mogla shvatiti nečiji sarkazam, a sada više ni to ne mogu... Pitam se jel bi se išta promijenilo da svaki dan spavam 10 sati... Ali to vjerojatno nikad neću ni saznati jer stalno imam neke obveze, tako da imam veliki potencijal da svoje fizičko i psihičko stanje dodatno pogoršam.
Čula sam već priče o tome da srednja škola jednostavno nekako sprži mozak i više se ne možeš vratiti u normalu...
A što je najgore, koja korist od svega toga?
Sve to što sad učim, u potpunosti ću ili bar djelomično jednog dana zaboraviti... Samo će mi ostati krivnja zbog toga što sam si napravila...

Da, danas je bio sat lektire.
Combray.
Rado bi rekla da sam pročitala knjigu.
Ali ne mogu. Nisam.
Ali zato je sada čitam.
I mogu sa sigurnošću reći da je ovo najdosadnija knjiga koju sam pročitala, a koja je na mene ostavila tako jak dojam.
Čudno sročena rečenica, ali tako je...
Nikad mi se nije dalo čitati te knjige pune opisa, uvijek su mi bile dosadne, ali danas je sat počeo tako da smo se prisjećali. Svatko od nas se morao prisjetiti djetinjstva, onih detalja koji su nam se najviše urezali u sjećanje.
I tu mi se glava toliko napunila raznim sjećanjima, ljudima s kojima sam izgubila kontakt ili barem bliskost, a nekad smo bili tako povezani.
I tek sam onda shvatila kako mi sve to nedostaje... Kako mi nedostaje to jednostavno živjeti bez ijedne brige na pameti... I došlo mi je do glave kako smo se svi promijenili i kako jednostavno više nikad ništa neće biti onako lako...
Moram priznati da mi je žao što mi je trebao sat lektire da se svega toga prisjetim. U nedostatku vremena više se ne stignem ni sjećati. I bojim se da će mi se baš iz tog razloga sve to izbrisati iz glave...
A to ne želim... I eto to me danas rastužilo...
Nije neki razlog za tugu, al nekad mi stvarno ne treba puno...

I ne, nije mu vrag dao mira dok nije pročitao blog!
Al nema veze, ovaj put mi je donekle i drago zbog toga...
Sad bar zna koliko mi znači...

Blue Glitter Framed Heart Glitters

Bolan dan...
Jako bolan, za oboje...
Držala sam se nekako, začudo bez suza, to je čak i mene iznenadilo, ali opet osjećala sam se kao da ponovno učim hodati, pričati... jednostavno, čak iako nije bio tu, previše je dijelova mog života ostalo povezano s njim...
Ali rekla sam - definitivno - neću se ja njemu prva javiti. Ako odustane na samom početku kraja, to znači da nije nikada ništa ni osjećao.... Vjerojatno je to bilo ono zbog čega sam ostala prisebna. Rekla sam si još davno prije da neću plakati zbog nekoga kome nije stalo, da me neće nitko gaziti...
I bilo mi je drago kad se na kraju javio... Nadala sam se tome cijeli dan...
Nakon što smo se opraštali cijeli taj razgovor ponudila sam mu 2 mogućnosti:

ILI ĆE VJEROVATI U NAS, BITI UZ MENE I POKAZATI MALO VOLJE DA OSTVARIMO TE PLANOVE ili ĆE ME POZDRAVITI DANAS I VIŠE ME NEĆE ČUTI.

Bila sam spremna na sve. Ali drago mi je što je izabrao prvo. Nekad jednostavno ne treba previše razmišljati o lošim stvarima koje se mogu dogoditi jer tako možeš ostati bez onih lijepih...
Nitko ne kaže da će sve biti u redu. Ali dok postoji volja i nada, postoji i velika vjerojatnost za to.

I evo sada onaj post, koji sam htjela jučer napisati. Još uvijek stoji tamo spremljen i čeka da bude objavljen... Možda je sad trenutak da se prekine taj lanac loših misli pa....

Ljudi misle da je srodna duša netko tko ti savršeno odgovara i to je ono što svi žele...Ali prava srodna duša je ogledalo... Netko tko ti pokazuje sve ono što te muči, tko ti skreće pozornost na sebe tako da možeš promijeniti svoj život. Srodna duša je najvjerojatnije najvažnija osoba koju ćeš u životu upoznati jer je tu da te trgne iz sna. Ali živjeti sa srodnom dušom zauvijek? Ne. Prebolno. Srodna duša, ona dolazi u tvoj život samo da ti pomogne da upoznaš sebe, i onda odlazi. I hvala Bogu na tome. Problem je taj što ju ne možeš pustiti da ode..... Ona je tu da ti slomi srce i da ti ga na taj način otvori kako bi novo svijetlo moglo ući u njega, da te učini tako očajnim tako da moraš promijeniti svoj život... Voli je. Dopusti da ti nedostaje. Reci joj da ju voliš svaki put kad misliš na nju, a onda ju zaboravi...


Images Gallery with PicTiger

NIje ovo moje viđenje srodne duše. Ovo je samo moj slobodan prijevod jednog teksta koji sam našla o srodnoj duši. I iako mi sve ovo ima nekog smisla, opet se izgubim u određenim dijelovima. Ako je već netko tvoja srodna duša, onda ti ne može biti prebolno biti s njim/njom. A opet ne vjerujem u potpunosti ni u onu priču o dvije duše koje su rođene da se pronađu... Ničiji karakter nije određen samim rođenjem. Ljudi odrastanjem biraju kakve osobe žele postati i onda nađu jednu osobu koja je također takva... Za njih ona postaje posebna. To sam sve ja našla u njemu... Naš je prvi susret bio tako poseban, bio je dovoljan samo jedan pogled, jedan dodir, da shvatim...


His hand took mine and we knew.
From that moment……
We have never been apart.

Počela sam pisati jedan jako optimističan post, post o ljubavi, post o sreći... Jedva sam čekala da ga objavim jer sam tako htjela taj optimizam podijeliti sa svima koji čitaju ovaj blog...


Ali, samo jedan onaj uobičajeni večernji razgovor sa dragim sve je promijenio... Počelo je lijepo... Dok se nije sama od sebe nametnula priča o našoj budućnosti. Bila sam sva sretna što mu mogu reći, iako već dugo nismo pričali o tome, kako često razmišljam o svom odlasku tamo, kako na napuštanje svog grada više ne gledam tako tragično jer me tamo čeka on....
Ali on je i dalje bio pesimističan dok sam ga ja uvjeravala kako će sve biti u redu. To je opravdao mišljenjem kako ja nisam dovoljno samostalna za tako nešto... A tu je donekle imao pravo. Normalno, nisam navikla ništa raditi sama, uvijek sam imala oko sebe ljude koji su mi u svemu pomagali, ali ojačala me naša ljubav i stvarno sam osjetila da se mogu promijeniti jer to ionako dođe kad tad u životu.
Ali on je i dalje nastavljao svoju priču, bez imalo vjere u mene i u nas... I htjedoh mu potkrijepiti svoje mišljenje time što ću mu pokazati da je važna samo naša ljubav, da se sve ostalo može riješiti.
I postavila sam mu pitanje: Jesi ti siguran da se tvoji osjećaji prema meni neće promijeniti?
Očekivala sam da će reći da, tako da mogu nastaviti započetu misao i reći kako ja jesam. Po prvi put u životu bila sam sigurna da se ništa neće promijeniti! Moji osjećaji nikad nisu bili stalni, uvijek je sve kod mene bilo upitno, uvijek, dok nisam njega upoznala. Tek tada sam počela vjerovati u ono da prava ljubav traje zauvijek...
A što me dočekalo s druge strane?
Muk.
Prokleti muk.
Nije mi ostalo snage za ništa drugo nego poklopiti.
I odjednom mi je sve izgubilo smisao...
I shvatila sam kako se ono što gradiš toliko vremena može srušiti u jednoj noći...
Nije da se ne mogu više boriti...
Sada to jednostavno više ne želim.
Mogu biti jaka za oboje, mogu vjerovati za oboje.
Ali ne mogu voljeti za oboje.
Nek nastavi svoj život bez mene, vidim da mu to neće tako teško pasti...
U prave stvari u životu jednostavno uvijek moraš biti siguran.
Inače to nije to.
Muk.

...nebo su pokrile zvijezde sjajne,
a tajne su prestale biti tajne...




Da, neke tajne su se otkrile...
Tj. ja sam ih otkrila, nije mi vrag dao mira.
Možda sam samo htjela vidjeti koliko povjerenja mogu imati u najdražu osobu...
Kad sam mu se neki dan žalila da mi je prijatelj našao i pročitao blog, on je rekao da to ne bi napravio ni da mu dam adresu...
I to mi je super, što stvarno cijeni to što želim imati ovo samo za sebe...
I eto odlučih ga iskušati...
SInoć sam mu nekoliko puta rekla PRIJE ZALASKA SAM TI HTJELA REĆI KAKO JE ZALAZAK LIJEP...
Vjerovala sam da će skužiti jer je to ime filma (Before Sunset) kojim me on zarazio...
I eto, jutros je shvatio...
I onda sam mu rekla - imaš u rukama moćno oružje, ali ja ti vjerujem da ga nećeš iskoristiti...
I nekako, stvarno vjerujem da neće.
Ali morala sam ovo napraviti jednostavno da ga malo preispitam. Ako i bude pogledao morat će mi na kraju priznati jer će ga to gristi... Znam da hoće...
Što opet neće biti tako tragično jer je ovo ionako već postalo javna tajna, a tako bi možda i shvatio neke stvari koje me muče kod njega...
Bilo kako bilo, neću se ljutiti...
Ali tako se nadam da ipak neće pogledati...
To je isto kao kad se opustiš i padaš na leđa... Trebaš stvarno vjerovati onome iza da će te uhvatiti... Ja to još nisam uspjela napraviti... Ali ovo jesam, pa ćemo vidjeti što će biti...

Dan je prošao kao u većini krajeva oblačno, pomalo kišno, otužno... To vrijeme baš uništava raspoloženje u potpunosti. Jedina svijetla točka dana je što mi je plan uspio, uspjela sam malo uzdrmati dragog i postići da se i ja malo osjećam važno. Ipak se isplati malo ga držati na tankom ledu, odmah postaje bolji...
Al opet, danas mi baš toliko toga fali... Neću ovaj put pričati o njemu, to bi značilo preveliku opsjednutost... Puno mi stvari fali i osim njega...
Iako nisam prije bila ljetni tip, sad mi tako fali ljeto...
Fali mi to da osjetim sunce na svojoj koži...
...fale mi kratke šarene majice i haljinice
...fali mi sladoled da rashladi vruće ljetne večeri,
...fale mi oni predivni zalasci i odsjaj mjeseca u vodi
...fale mi svjetla velikog grada
...fali mi nebo ispunjeno zvijezdama
...fale mi oni ljetni hitovi uz koje mogu plesati cijelu noć...
...općenito, fali mi ovaj grad:


Picture Album with PicTiger

Baš mi se uvukao u srce... Ali pssssst, to nitko ne smije znati...
I evo za kraj jedna pjesma koja me podsjeća na ljeto. Niti je pjesma jedan od onih ljetnih hitova koje sam gore spominjala, niti se priča o ljetu, ali mene veže uz ljeto i svaki put kad je čujem sjetim se tih detalja od gore...
Stvarno lijepa pjesmica...




P.S. Slike nisu moje, nego su preuzete sa raznih internet stranica

Mrzim ovo.
Mrzim čekati da on nazove.
Mrzim taj osjećaj da ću imati noćne more ako prije spavanja ne čujem njegov glas. Vjerojatno ću ih imati jedino zbog svog cjelodnevnog pesimizma...
Mrzim što me nije nazvao danas kad nam je nešto prekinulo razgovor...
Mrzim što nije odgovorio na moje poruke poslije toga...
...Baš ono kao da ga ni najmanje ne zanima što imam za reći...
Pitam se što sad radi... Ili je s prijateljima ili igra igrice na kompu...
A ja...nek čekam... Pitam se jel me se uopće sjetio danas, jel primjetio uopće da se razgovor prekinuo... Da je, valjda bi opet nazvao.
Pa bar da kaže ej žurim, pa samo da te pozdravim... ali ne... ostavio me u pola rečenice...
A kad ću ja doći na red? Pa vjerojatno kad odu svi prijatelji, kad mu dosadi igra
na kompu... Uzet će mobitel i zvati me sav pun sebe jer zna da ja jedva čekam njegov poziv, u bilo koje doba dana...
Mrzim taj osjećaj ovisnosti, mrzim što se na ljubav ne može staviti neko ograničenje... jednostavno stisnuti pauzu pa je opet pustiti kad za to bude vrijeme...
Ali ovaj put mi je stvarno dosta....ovog trenutka gasim mob... i idem spavati...
Nek misli da ni on meni nije važan... da sam sad možda s nekim vani, da se zabavljam... da sam isključila mob da mi ne smeta.
A i pokušat ću se promijeniti... Ovako će odsad biti svaku večer... ne trebaš me preko dana, nećeš me dobiti ni navečer...
Odsad će i on često čuti "Osoba se ne javlja..."

U zadnje vrijeme svoje prave osjećaje govorila sam samo ovom blogu... Jedino tu sam bježala od svega... Neke stvare jednostavno ne možeš reći ni najboljim prijateljima jer bi te čudno gledali zbog pojedinih razmišljanja... Jedino tu se baš ni u jednom trenutku nisam morala pretvarati... I voljela sam taj osjećaj da negdje imam jedan kutak samo za sebe... Ali normalno ljudska zloba nema granice... Pogotovo zloba "mog najboljeg prijatelja" koji je bio glavni lik prvih postova na ovom blogu i s kojim sam se nakon toga pomirila jer jednostavno vrijeme liječi sve rane, pa je tako bilo izlječilo i moju ljutnju. Ali evo ga opet... Spomenula sam mu jednom u priči ovaj blog, ni ime bloga niti naslov jednog posta, samo sam rekla da imam taj svoj mali kutak i da ne znam što bi radila da netko sve ovo pročita... NIje se on ni pravio previše da ga to zanima, ali zato je poslije toga prekopao moj kompjuter, moje stvari, da nađe trag koji će ga odvesti do mog bloga... I normalno, našao ga je. Da bi mi poslije toga rekao da je sve pročitao jer ga je zanimalo! Mrzim tu stranu ljudske osobnosti, zašto si ljudi umišljaju da mogu zabadati nos gdje god žele?! Pogotovo ljudi koji se prave da su ti prijatelji. I nadam se prijatelju da i ovo čitaš( u to uopće ne sumnjam) : Rekao si mi da nije to važno, e pa samo da znaš - meni je! Nisi imao pravo to napraviti! Nisi! I tako mi se gadiš zbog toga! Ovo je bilo nešto osobno, zašto si umislio da imaš pravo i tu zaviriti. Uvijek si znao sve što si trebao znati, ali ne, ti si morao uništiti i jedinu stvar koju sam ostavila samo za sebe. Stvarno mi se gadiš... To je sve što ću ti reći....



"....Silence will never betray you..."

Dok sam pisala jedan komentar, sjetila sam se svoje priče iz davne prošlosti, ali koja je usprkos svemu bila veliki dio mog života... Sjetila sam se pitanja na koja nisam nikad dobila odgovore, a proganjala su me godinama, pa čak ni sad ne mogu reći da ne bi htjela znati, al samo znati, bez ikakvih osjećaja, bez ičega, je li me ikad volio... Ali to je gotovo, ja jednostavno te odgovore nikad neću dobiti. Naša ljubav je kao bila intenzivna, trajala je godinama a završila u trenutku, bez ijedne pametne riječi, bez ijednog objašnjenja, završila je jednim stiskom ruke... Govorio je da me voli, nikad neću zaboraviti neke njegove riječi, nikad neću zaboraviti koliko je toga napravio zbog mene... Koliko je nade bilo u njegovom glasu, koliko ljubavi dok me zvao svaku večer... A onda je bez riječi otišao drugoj... Sada s njom ima obitelj, a ja se i dalje ponekad pitam kako nešto takvo može završiti u trenutku. Dugo sam patila, dugo sam ga voljela i nakon toga... Sada mogu reći da su jedni drugi osjećaji zauvijek istjerali iz mene one... Ali ne mogu da se ne pitam... Nekad mi dođe samo da ga nazovem i pitam je li sve što je ikada rekao bila laž, ili je jednostavno poželio naći nekoga tko će uz njega uvijek biti, tko mu može pružiti ljubav kad sam ja daleko. Nekad mislim, možda me jest volio, možda je samo bio previše usamljen da bi me čekao, možda je shvatio da je nekad bolje uzeti ponuđeno nego se truditi oko nečega.. A možda ja krivo mislim, možda me samo izigrao i možda je čitavo to vrijeme svaka njegova riječ bila laž...

Napokon je bio tu.... Došao je vlakom u petak nešto poslije ponoći. Obećala sam mu da ću mu skočiti u zagrljaj, ali od torbi koje je nosio nisam mogla, no usprkos tome zagrlila sam ga tako jako da mislim da je shvatio koliko mi je falio svo ovo vrijeme. Jednostavno se nismo mogli pomaknuti s mjesta jer se nismo mogli prestati grliti. Bilo je tako predivno čuti mu glas uživo nakon toliko vremena... Mrzim taj osjećaj, mrzim što se iznenadim svaki put kad mu čujem glas jer je preko telefona skroz drukčiji. Ne želim da ovo bude krivo shvaćeno, ne mrzim njegov glas nego mrzim to što zaboravljam kako uistinu zvuči... Te noći gotovo da i nismo spavali. Nisam ni planirala spavati dok je on tu, mislila sa živjet ću na kavama, a spavat ću kad ne bude tu. Nažalost, to je većina vremena. Znala sam da je došao samo na jedan dan i htjela sam taj dan iskoristiti u potpunosti... Pa recimo da ga i jesmo iskoristili. Nismo se zamarali nekim nepotrebnim stvarima, nismo se odvajali jedno od drugog... Ali opet u jednom trenutku nisam mogla da ga ne pitam za nešto što sam primjetila u zadnje vrijeme. Onih dana prije nego što je trebao doći, ustvari, bolje reći zadnjih mjesec dana kako se nismo vidjeli, primjetila se neka hladnoća u njegovom ponašanju. Jedva da se i javljao, mislim, znam ja da on ima svoga posla, ali nekad sam tako očajno čekala njegov poziv da sam i samu sebe mrzila. I sad sam ga, kad je bio tu, pitala: Jel tako da me u zadnje vrijeme nisi baš volio kao prije? Očekivala sam da će smiriti riječima da nije tako, ali progovorio je tek nakon nekog vremena šutnje i rekao da on to ne bi tako opisao nego je recimo možda zaboravio koliko mu značim. I te su riječi ostavile baš veliki trag u meni i probudile strah. Znam da smo daleko i da je jako teško ovako zadržati osjećaje u potpunosti, ali ja sam to uspjela, kod mene se ama baš ništa nije promijenilo, dok je on dao jasnu naznaku da se kod njega nešto mijenja kad se ne vidimo neke vrijeme. I bojim se što će biti ako se dogodi da se opet ne vidimo tao dugo... Hoće me i dalje voljeti ili će mu sve ovo dosaditi? Mislim da me to ne bi iskomiralo, to bi me ubilo... Jer ovo za mene nije obična veza, nisu ovo obični osjećaji kakvih je bilo već puno, ovo je nešto stvarno posebno... I znam da i on tako misli kad je tu, ali ni ne želim pomišljati na to kako razmišlja dok je tamo. Uvijek se nastojimo viđati što je češće moguće, ali opet, između nas je prevelika udaljenost da bi to radili često. Nekad jednostavno ne možemo... I ne želim biti tako naivna i vjerovati da je ovo bilo zadnji put. Morat će se ovo sve ponoviti još puno puta prije nego što dođemo do željenog nam cilja.
Ali opet, nisam se time htjela previše zamarati dok je bio tu. Na kraju ipak nije mogao otići poslije jednog dana, pa je ostao još jedan iako si to baš i nije trebao dopustiti zbog obveza koje i sam ima, ali moram priznati da ga nisam ni previše ohrabrivala da ode.Samo sam htjela da ostane kraj mene što je duže moguće. Opet sam mu mogla rano ujutro doći u sobu i probuditi ga poljubcem, opet smo mogli pričati, grliti se i ljubiti do kasno u noć. Ma poseban je to osjećaj. Bar ga grliti, onako bez riječi, bez ičega...
A kad je došao i taj nesretni trenutak da je morao otići, osjetila sam kao da mi se srce raspada. Ali baš tako, kao da ga netko kida na komadiće. I još kad sam se navečer legla u krevet u kojem je on spavao, krevet koji još miriše na njega, krevet na kojem smo se samo večer prije mazili i smijali... Baš sam se osjećala klaustrofobično u toj sobici. Htjela sam samo izaći van i otrčati do njega, pa makar morala trčati godinu dana dok ne stignem... I tad su se javile te crne misli... koje još ne mogu istjerati iz glave...