Marketing
U traganju za izgubljenim vremenom...
Da, danas je bio sat lektire.
Combray.
Rado bi rekla da sam pročitala knjigu.
Ali ne mogu. Nisam.
Ali zato je sada čitam.
I mogu sa sigurnošću reći da je ovo najdosadnija knjiga koju sam pročitala, a koja je na mene ostavila tako jak dojam.
Čudno sročena rečenica, ali tako je...
Nikad mi se nije dalo čitati te knjige pune opisa, uvijek su mi bile dosadne, ali danas je sat počeo tako da smo se prisjećali. Svatko od nas se morao prisjetiti djetinjstva, onih detalja koji su nam se najviše urezali u sjećanje.
I tu mi se glava toliko napunila raznim sjećanjima, ljudima s kojima sam izgubila kontakt ili barem bliskost, a nekad smo bili tako povezani.
I tek sam onda shvatila kako mi sve to nedostaje... Kako mi nedostaje to jednostavno živjeti bez ijedne brige na pameti... I došlo mi je do glave kako smo se svi promijenili i kako jednostavno više nikad ništa neće biti onako lako...
Moram priznati da mi je žao što mi je trebao sat lektire da se svega toga prisjetim. U nedostatku vremena više se ne stignem ni sjećati. I bojim se da će mi se baš iz tog razloga sve to izbrisati iz glave...
A to ne želim... I eto to me danas rastužilo...
Nije neki razlog za tugu, al nekad mi stvarno ne treba puno...
Post je objavljen 10.10.2007. u 18:15 sati.