Dok sam pisala jedan komentar, sjetila sam se svoje priče iz davne prošlosti, ali koja je usprkos svemu bila veliki dio mog života... Sjetila sam se pitanja na koja nisam nikad dobila odgovore, a proganjala su me godinama, pa čak ni sad ne mogu reći da ne bi htjela znati, al samo znati, bez ikakvih osjećaja, bez ičega, je li me ikad volio... Ali to je gotovo, ja jednostavno te odgovore nikad neću dobiti. Naša ljubav je kao bila intenzivna, trajala je godinama a završila u trenutku, bez ijedne pametne riječi, bez ijednog objašnjenja, završila je jednim stiskom ruke... Govorio je da me voli, nikad neću zaboraviti neke njegove riječi, nikad neću zaboraviti koliko je toga napravio zbog mene... Koliko je nade bilo u njegovom glasu, koliko ljubavi dok me zvao svaku večer... A onda je bez riječi otišao drugoj... Sada s njom ima obitelj, a ja se i dalje ponekad pitam kako nešto takvo može završiti u trenutku. Dugo sam patila, dugo sam ga voljela i nakon toga... Sada mogu reći da su jedni drugi osjećaji zauvijek istjerali iz mene one... Ali ne mogu da se ne pitam... Nekad mi dođe samo da ga nazovem i pitam je li sve što je ikada rekao bila laž, ili je jednostavno poželio naći nekoga tko će uz njega uvijek biti, tko mu može pružiti ljubav kad sam ja daleko. Nekad mislim, možda me jest volio, možda je samo bio previše usamljen da bi me čekao, možda je shvatio da je nekad bolje uzeti ponuđeno nego se truditi oko nečega.. A možda ja krivo mislim, možda me samo izigrao i možda je čitavo to vrijeme svaka njegova riječ bila laž...
Post je objavljen 03.10.2007. u 11:00 sati.