Before Sunset...

Jutros sam ustala i pogledala se ogledalo i shvatila da su mi oči skroz krvavo crvene, obrazi natečeni, kosa se valjda od nervoze izvila na sve moguće strane, ukratko... odraz je bio katastrofalan!


A zašto sve to?

Zbog neispavanosti, već nekoliko dana živim na kavama samo kako bi stigla sve naučiti... Ova srednja, pogotovo sad ovaj zadnji, četvrti razred tako destruktivno djeluje na mene da je to strašno.
I baš osjećam da sam, ne znam zbog čega, s godinama otupila.
Da, to je pravi izraz. Otupila.
Nekad je sve išlo tako lagano, lagano sam pamtila, lakše kužila, a sad...
Potpuna suprotnost.
Kažu da čovjek s godinama postaje pametniji, pa kako to da se ja onda s godinama osjećam toliko gluplje.
Nekad sam voljela pisati pjesme, priče, rekli su mi da imam dara, a sada ne mogu sročiti ni jednu normalnu rečenicu.
Nekad sam sve brojeve iz imenika u mobitelu znala napamet, sad premišljam oko odgovora i kad mi ljudi traže moj.
Tražila sam od profesorice iz hrvatskog svoje stare zadaćnice i baš sam se izdeprimirala kad sam to čitala. Sam taj način razmišljanja koji sam imala prije... Teško mi je i povjerovati da sam sve to ja pisala. Još kad se sjetim da su mi te školske zadaće uvijek pogađale one dane bez inspiracije...
Nije da sam ikad bila pretjerano inteligentna, ali smatrala sam se prosjekom. Makar sam mogla shvatiti nečiji sarkazam, a sada više ni to ne mogu... Pitam se jel bi se išta promijenilo da svaki dan spavam 10 sati... Ali to vjerojatno nikad neću ni saznati jer stalno imam neke obveze, tako da imam veliki potencijal da svoje fizičko i psihičko stanje dodatno pogoršam.
Čula sam već priče o tome da srednja škola jednostavno nekako sprži mozak i više se ne možeš vratiti u normalu...
A što je najgore, koja korist od svega toga?
Sve to što sad učim, u potpunosti ću ili bar djelomično jednog dana zaboraviti... Samo će mi ostati krivnja zbog toga što sam si napravila...