Prvo, žao mi je što nemam vremena ostavljati komentare, ali znajte svi da vas čitam :) Evo, moram na brzinu napisati ovaj post jer znam da ću poluditi ako ga ne napišem...
Radi se o tome da sam imala poprilično dobro zamišljenu budućnost u glavi, znala sam da neće biti lako do toga doći, ali rekoh sebi - mora biti tako, neće nikako drukčije.
Normalno, radi se o faksu u jednom dalekom gradu...
Gradu uz koji me veže puno toga...
I ne mogu zamisliti svoju budućnost negdje drugdje...
Jer negdje drugdje ne mogu bit sretna...
A s druge strane, taj grad je 500km daleko.
Nije to meni problem, ostavila bi sve, možda malo okrutno od mene, ali sad znam da trebam krenuti za svojom srećom, kad tad bi morala...
No, iako mi se negdje duboko u podsvijesti pojavljivalo to pitanje, nisam htjela razmišljati o tome, potiskivala sam ga, mislila sam da će se sve rješiti samo od sebe...
U pitanju je viša sila... moji... koji me ne žele financirati. Kažu - moraš ostati tu, nemoj ni pomišljati da odeš... Osim ako ćeš si sama sve plaćati. A o tome se nema što raspravljati jer znam da sama ne mogu. Najveći prihodi koje sam ja imala u životu bilo je nešto sitno iz kladionice...
Znači, sad sam prisiljena ostati... Moram ići tu na faks, prvi koji mi padne napamet, nikad neću moći ostvariti svoje snove i živjeti kako ja hoću, ili bar ne dok ne završim faks.. A predugo mi je to.
Ne mogu zamisliti sebe da radim nešto što ne volim, pa sigurna sam da neću imati ni motivacije za učenjem... Ma bolje da ni ne idem na faks... Opet mi na isto dođe. Jer ako idem tamo gdje ne volim, ako si sj.... život, nije me briga to ću ostati neobrazovana, to će mi biti najmanji problem...
Post je objavljen 13.10.2007. u 19:05 sati.