balkanska krcma

srijeda, 31.08.2005.

Ona ili on

Vratite mi rebro i nestanite! ADAM.

Piše na jednom zidu. Početak svih nevolja je rečenica: «I Bog stvori muškarca i ženu.» Otada traju vječne borbe, nadmetanja, nadmudrivanja, dokazivanja. Tko je uspješniji u toj borbi? Žena sam pa nisam kompetentna za davanje odgovora na ovo pitanje. Niti itko je. I sama se cijeli život borim sa muškarcima, počevši od oca i braće, preko svih partnera, momaka, ljubavnika, kolega, do vozača autobusa, konobara, izbacivača. Vjerojatno će mi i prva sijeda izaći zbog muškarca. Ali najironičnije u svemu tome je što ne mogu zamisliti život bez muškaraca, vjerojatno kao što ni oni ne mogu zamisliti život bez žena. Čak više nego žene bez njih. Dok meni muškarac, osim reproduktivno-bioloških potreba, treba i kao metaforički čuvar, zaštitnik, ali i kao markantna pojava, dubokog glasa, dlakavih prsiju (J), muškarci bez žena ne mogu živjeti! Najprije, žena ih mora donijeti na svijet i podignuti na noge. Zatim im netko treba peglati, kuhati, počistiti za njima, brinuti se za kućni proračun, od što manje novaca dobiti što više. Znam po svojim ukućanima, muškarcima, koliko su ovisni o ženama. Ostavite ih ma samo i dva dana same, plakat će da im se vratite. Stan kao da ga je poharao tornado, izgorene košulje, bijelo rublje šareno jer su ga oprali zajedno s obojenim, pokvarena perilica za suđe jer su je začepili ostaci hrane, WC više nije bijel, sad je žut, pa se u prvom trenu pitate jesu li to zamijenili školjku...I onda se sjetim hercegovačkog prokletstva - to znači da vam se rodila kćer a ne sin. Kad se rodi sin, kaže se da se rodio sin, a kad se rodi kćer, kaže se rodilo se dijete. Pa se sjetim priča kako su žensku djecu ostavljali golu na hladnoći, ne bi li ih se riješili, zatim podjele nasljedstva koje isključuje žene. Paradoks – bez žena ne mogu a žele ih se riješiti! Ma baš me zanima kako bi izgledao taj jedan muški svijet! Vjerojatno bi ih uskoro preplavile gljive i dah truleži.
Nedavno sam ustvrdila da muškarci čak posjeduju kolektivnu svijest. Bez obzira s kojeg kraja svijeta došli, u određenim situacijama će se uvijek ponašati isto. Uvijek me nasmije svako novo poznanstvo s muškarcem jer svi imaju iste teme: ja sam izdvojila tri koje se beziznimno ponavljaju, a znam da su i moje prijateljice primjetile istu pojavu. To su sex u troje, analni sex i pitanja o vlastitom zadovoljavanju. Neki navaljuju, neki samo spomenu, neki natuknu, ali još se nikad nije dogodilo da te teme zaobiđu. Na pitanja o sexu u troje ja odgovorim: «A što ako se meni više svidi ta žena i uspije me zadovoljiti bolje od tebe, hoće li ti i tad biti drago?» Ta rečenica im redovito povrijedi ego, ma gdje bi jedna žena bila bolja od njih! Na temu analnog sexa im iznesem teoriju o latentnim homoseksualcima, a svi znamo koliko su homofobični naši homo balcanicusi. Iako ima onaj jedan dobar vic. «Zašto šećeraši ne smiju u guzu? Zato jer je tamo najslađe...» Na zadnju temu postoji toliko varijacija da se svaki put poigram muškim mozgom. Rečete li im da vi zadovoljstvo primate samo od živog muškog partnera, neće vam vjerovati, koliko god to istinito bilo. Zato sam odlučila na to pitanje odgovarati maštovito. Da, radim to svaki dan. Ponekad čak i dok kuham, jednom rukom miješam u teči a drugom u gaćicama. Kad prijateljica prespava kod mene, onda pričamo i svaka se bavi sobom. I znate što?! Nema onog tko nije povjerovao u te priče! Muškarci vjeruju u ono u što žele vjerovati. I to je dobar način da razjarite mužjaka.
Vječna borba postaje igra. To više nije samo nadmetanje spolova nego i nadmetanje mozgova koje dovodi do rečenice gore spomenutog Adama. Ali, Adame, jadan bi ti bio svijet da mi žene nestanemo...Iako, priznajem, i nama, da vi muškarci nestanete.S
- 15:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 27.08.2005.

Štiklom u rupu

Za vrijeme studija sam znala imala problema sa svojim cimericama jer nikako nisu razumile kako mogu slušati i uživati u glasu i pjesmama Tome Bebića. Za njih je on samo bio alkoholičar promukloga glasa, a za mene nostalgija. Tako da smo najčešće Toma i ja pričali kad smo bili sami. Osim o tovaru, autima, nesretnoj Marčelini, Toma je pjevao i o starom pametnom caru Dioklecijanu koji je izgradio svoju palaču na najljepšem mjestu na svijetu.
Dakle, pametan je bio taj Dioklecijan, lijepa palača, podrumi, mauzolej, četvora vrata...ali da je stari Dioklecijan nosio pete nikad ne bi napravio one pločice na cesti, poznatije i kao rimski put! (male četvrtaste pločice između kojih ima dovoljno mjesta tako da tak cipele lako zapne između njih). U Splitu ih ima na par lokacija i nimalo nisu zgodne. Kao dijete sam uživala gledati napirlitane tete koje bi na tim pločama padale, gubile cipele, lomile pete i slatko sam se smijala. Kad sam ja počela nositi štiklice i pete, više mi nije bilo smiješno. Nisam ni pokušavala prolaziti tuda, zaobilazila sam te ulice u širokom luku, jedino bi u tenisicama pobjedonosno prošetala tuda i gledala štikle kako se muče. Nekidan me put slučajno naveo na jednu od tih Dioklecijanovih cestica strave. Naravno, tenisice su kući čekale rijetku priliku da odu trčati na Marjan, a na nogama su blistale male roze štiklice. Pobunile su se kad su zagazile na prvu ploču, ali uspjele su napraviti par koraka sa mnom i mislila sam, super, neću pasti, neću zapeti, mogu napraviti još par koraka. Tek što sam to pomislila, jedna Pepeljugina cipelica je zapela među pločice a bosa noga se zaprljala još par koraka ispred. Stajala sam nasred ulice s bosom nogom, a moja roza štiklica je bila par koraka iza mene, ukliještena, bespomoćna. S par trzaja sam je uspjela izvući i vratiti na svoju uprljanu nogu. Zgrabila sam prijateljicu za ruku, ni ne gledajući hrpu ljudi oko sebe. Psovala sam u sebi i štikle i Dioklecijana i prijateljicu što je izabrala baš ovaj put, i sebe, što sam bahato pomislila da ću uspjeti proći tim putem bez incidenta. Bar sam nekom uljepšala dan, ali nisam imala snage pogledati nikoga. Glavu sam uzdigla tek kad sam zagazila na ravnu plohu. Sjetila sam se onda događaja od prošlog ljeta, kad se jedna cura našla u puno goroj muci nego ja. Pred prepunim poznatim kafićem gdje ljudi stoje i na cesti, curi je štikla zapela u šahtu kojoj je nedostajala jedna šipka, tako da je sjela na pod s nogom u šahti. Nema onog tko se nije smijao, ali mislim da njoj nije bilo smiješno. Ni meni moja nezgoda nije bila smiješna,ali bar znam da sam nekog nasmijala. Ipak, «Svaki vaš osmijeh nam je važan!» Makar i na moj račun. Mislim da se najviše smije Dioklecijan. Znao je on kakva će moda doći, sad nas on od gore gleda i smije se.
- 01:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2005.

Red hat gang

Zamislite tri djevojke same u kući punoj hrane i alkohola, spremne za zabavu. Zamislite tri momka koja im dođu praviti društvo. Nastavak priče bi bio sve samo ne pristojan. Moja priča je malo drugačija. Jedna od tri djevojke sam ja, tri momka su naša tri prijatelja. Nesnosna ljetna vrućina, hladile smo se na verandi i dočekale naša tri prijatelja koji su se pojavili s crvenim slamnatim šeširima (tvornička greška, trebali su biti boje slame ali se netko očito zeznuo, pa ih sad prodaju kao robu s greškom). Momke smo dobro najele, napile i nasmijale, a zatim su nam momčići zaspali. Zaspali! Kao bebice, kad ih majka podoji. Prvi se nakon svoje litrice Merlota ispružio na ležaljci i skladno zahrkao, drugi je zauzeo kauč, a trećem je bilo neugodno što je ostao budan! Moram napomenuti da mi nismo krive, da nam se to nikad nije dogodilo da nam netko zaspe nakon koje litrice vina. Uzela sam u obzir i činjenicu da su dečkići umorni, da rano ujutro putuju...ali nisam uspjela naći opravdanje. Tiho, da ne probudimo dečkiće, odšuljale smo se do sobe bez riječi. «Ma jesu to nama stvarno dečki zaspali?» prekinila sam tišinu. Uslijedila je naša lavina smijeha. Tako je to kad se previše brinemo za njih, da im nismo dale hrane i vina, bili bi nam bolji, možda bismo koju izvedbu vidjele. I kakvi su to današnji momci koji mogu popiti manje od žena! A tek da nam dođe koji provalnik, zar bi nas ovi dečki mogli zaštiti? Ma oni bi tražili pomoć od nas!
Ujutro smo na stolu našle poruku (napisane na uputstvu za kosilicu) da nam se zahvaljuju na svemu, da su nas pustili da spavamo i otišli na put. Imale smo i mi poruku za njih: Pa dečki, otišli ste neobavljena posla! Niste oprali suđe!
I sad nek me netko razuvjeri da ne živimo u svijetu iskrivljenih vrijednosti. Žene su odavno počele nositi hlače, sad je red na muškarcima da počnu nositi suknjice
- 17:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2005.

Želite raditi? ha ha ha

Svijet zaposlenih je za mene uvijek bio svijet odraslih. Možda je i to jedan od razloga zašto nemam ni jedan dan radnog iskustva. Studirala sam, imala stipendiju i pomoć roditelja, nije mi padalo na pamet lomit se po Kauflandu, redakcijama ili dijeleći letke na ulici. Imala sam dovoljno za svoje male užitke, za kutiju cigareta i pivo. Studij je završen, stipendije nema, i ja trebam naći posao. Dovoljan pritisak mi je što ulazim u taj mistični svijet odraslih ozbiljnih lica koje sam uvijek sa sažaljenjem gledala. Dakle, sad se i ja trebam zaposlit. Nisam rođena pod sretnom zvijezdom koja omogućava zapošljavanje istog trena, čitaj nemam nikavu vezu. Jedini odgovor koji sam do sada čula je «To mjesto je popunjeno.» Ujutro uredno pročitam oglas na hzz-u, nakon toga nazovem i mjesto je već popunjeno! «Opet ništa, reče mi na šalteru teta, opet ništa, zaposlila je opet svog zeta!», moram se opet pozvat na Edu Maajku koji je također spoznao princip zapošljavanja nas malih Hrvata. Ma mlada sam ja, optimizam mi još nije splasnuo i uvjerena sam da će meni u životu uvijek biti dobro (ha ha ha) pa sam uporna u nazivanju, možda me zaposle da me se riješe. A možda sam ipak trebala poslušat one neželjene komentatore mog života koji su me savjetovali da upišem nešto profitabilnije.
Kako u svakoj životnoj situaciji treba naći nešto dobro (tako me majka tješila), tako i u ovoj ja gledam vedriju stranu. Slušam tragikomične priče drugih nezaposlenih, kojih je toliko da bi se mogao napisati dobar roman pod koju sve cijenu su ljudi spremni doći do posla. Ne, nisam još čula da je netko nekog ubio ili polomio (iako ni to nije loša ideja). Osim što ljudi putuju u najzabitije krajeve Hrvatske u nadi da će ih bar tamo zaposliti, troše ogromne sume novca za putne troškove do tih krajeva, moraju plaćati i zdravstvene preglede, pa odjeću da izgledaju pristojnije... Neki su čak spremni za dobiti posao vježbati i biti u formi, jer je to uvjet za dobiti posao iako struka nema veze sa sportom. Jedna nezaposlena se diže svako jutro trčati kako bi se zaposlila, iako je njen način života sasvim drugačiji. Među nemogućim uvjetima za zaposlenje su i poznavanje određenih jezika (ne engleskog, valjda se podrazumijeva da engleski svi znaju) , vjerovali ili ne, čak i poznavanje folklora! Ljudi iz gradova se mole da ih zaposle makar i u najvećem selu, spremni ostaviti obitelj za plaću. Kad kažem da sam nezaposlena, svi me sa sažaljenjem gledaju, odlučila sam složiti priču da sam završila samo osnovnu školu i da sam toliko glupa da ne mogu ništa raditi, bar da sebi olakšam razlog zašto sam nezaposlena. Počet ću plesati u noćnim klubovima oko štange, čujem da je to dobro plaćen posao. Prijatelji su me zezali da će me zatvoriti u kavez da plešem. K vragu onda sva moja naobrazba, znanje ću zalediti, biti glupa, sve dok nekom ne dosadim svojim pozivima.
- 19:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 16.08.2005.

Sex, laži i mobiteli

Bio je jedan film naziva Sex, laži i videovrpce, koliko se sjećam. Moj film bi se mogao nazvati Sex, laži i mobiteli, za kamere ipak «it could only be Severina». Neću ni spominjati koliko se grozim današnje tehnologije koja čovjeku oduzima i zadnje utočište intime. Toliko žalim što ne živim u vremenu bez telefona, mobitela, kamera (internet bi ipak bio poželjan :-)). Ljudi su tada normalnije živjeli, opuštenije, nisu se brinuli hoće li ih negdje neka kamera uhvatiti. Danas, ja ne mogu izići vani i opustiti se, zabaviti, da me neko tajno oko ne snimi. Sve moje prijateljice i prijatelji imaju po neku moju nezgodnu sliku koju ne bih htjela vidjeti ni ja a kamoli netko drugi. Ne treba nam više big brother, pa mi živimo pod konstantnim okom velikog brata! Uđem ujutro kupiti kruh, vidim se na velikom platnu kako nenašminkana zijevam, otiđem u parfumeriju, snimaju me kako kupujem uloške! Snimaju kako razgledavam odjeću, snimaju kad brzo vozim, snimaju kad prođem kroz crveno, snimaju kad dižem novac, ma gdje god da otiđem snimaju! Prijateljice mi se smiju kad odem u WC nekog kafića jer uvijek tražim gdje je kamera. U zadnje vrijeme je bome ta fobija prešla i na njih. Uz sve te kamere, možemo li reći da igdje možemo biti sami sa sobom? Ponekad se bojim da me možda netko i u vlastitoj spavaćoj sobi snima, samo kad se sjetim filma Sliver.
I On vrlo dobro zna koliko se grozim kamera. Zna da želim svoju intimu zadržati za sebe, koliko je to moguće u uvjetima u kojim živimo. Bezbroj puta sam odbila da nam kamera bude prijatelj. Ušla sam u stan i sumnjičavo pogledala prema nekom neidentificarnom objektu u kojem sam ja naravno vidjela kameru. Osvježivač zraka-rekao je. Ma pobogu, kakve to osvježivače zraka danas rade, pomislila sam. Nisam mu vjerovala, čekala sam da otiđe u drugu sobu pa da ja mogu dobro proučiti taj tzv. osvježivač zraka. Našla sam upute, da, ipak je to bio osvježivač zraka. Pomalo sam se zabrinila za sebe da sam počela umišljati kamere čak i u osvježivačima zraka. Kao kad sam zadnji put nakon razuzdanog tuluma halucinirala pa pred sobom viđala pileće hrenovke cekin! I sad kad ih vidim prođe me jeza.
Opustila sam se od najezde mogućeg ludila, prepustila se Njemu i uživala u našoj samoći. Opet me odveo u daleke prostore, osvajali smo vrhunce, plivali na valovima. Bila sam u svijetu u kojem mi se ne skida osmijeh s lica i u kojem nema kamera. Bar sam ja tako mislila. Dok sam popravljala šminku, začula sam neke zvukove, štoviše, moje zvukove! Dolazili su s njegova mobitela. Zvukovima je bila pridružena i slika. Gledajući se i slušajući, već sam vidjela kako široke mase također to gledaju, naslađuju se i zgražaju se nad nečim što svi mi radimo, ali samo nečije procure u javnost. Bila sam bijesna, jer moja fobija se obistinila. Pazila sam na kamere ali nisam pazila na obični mobitel kojeg su ljudi doveli na razinu ugrožavanja tuđe privatnosti. Nakon histričnog izljeva bijesa i ljutnje, snimka je ipak izbrisana. Moj strah od kamera ipak nije bio bezrazložan, ali sada će se proširiti i na strah od mobitela. Nadam se da mobiteli nemaju restore opciju i da će moj prvi film ujedno biti i zadnji. Iako, moram priznati, uopće ne bih bila loša glumica...
- 23:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2005.

Loš odgoj

Prije nekoliko mjeseci sam prekinila jednogodišnju vezu koja je bila sve samo ne veza. Više filozofske rasprave pod zvijezdama. Zadnji razgovor s mojim bivšim ljubavnikom bio je o prekrasnoj curi koju je upoznao i koju treba samo malo preodgojiti kako bi njemu više odgovarala. Ako je uspije odgojiti, uzet će je za curu. Odgojiti?!
Objašnjenje koje je slijedilo podsjetilo me na psihopatološke horor filmove. Naime, moj bivši dragi, pomalo devijantan mladić, voli provoditi vrijeme sa svojim društvom. Dijete (da, dijete, jer je tek postala punoljetna i ujedno osam godina mlađa) treba naučiti da ga ne gnjavi konstantnim pozivima, porukama i željama za izlazak. Izlazak je reduciran na svako treći dan – ipak, da mu ne dosadi. Dijete treba naučiti da ga ne dira kad je loše raspoložen, jedino što tad može napraviti je da ga obasipa poljupcima. Dijete ne smije pitati gdje je bio – on sam to mora kazati! Nizao mi je svoje mjere i začudio se kad je vidio moj zaprepašteni izraz lica. Pa što mi je, zar to nije normalno? Ipak je on malo kompliciran i želi sebi ugoditi. Djevojka je mlada, zaljubljena, pristat će na sve. Ja ga nikad nisam slušala, mene nije mogao odgajati. Molim, mene odgajati? Objasnila sam da sam ja ipak žena od dvadeset i nešto godina koja zna što hoće a što neće. Nemam konce na glavi kojima se upravlja mojim pokretima. Odustala sam od daljne rasprave, jedino što me još zanimalo bilo je : «A što ako ti dijete na koncu svega ne bude bilo dobro u krevetu? Sav tvoj trud tad pada u vodu...» Ma Bože sačuvaj, on je iskusan muškarac, po poljupcu žene zna kakva je u krevetu, a ova je tako vatrena!
Jučer sam srela svog bivšeg ljubavnika. Sjeli smo na kavu, popričali. Radoznalo sam upitala za rezultat odgoja nakon čega je uslijedila psihoterapija u kojoj sam ja, naravno, bila psihijatar. Navodno je uspio u svojim mjerama odgoja, učiniti da se ona ponaša poput marionete, u smjeru kojim krene njegova ruka, ali nije uspio postići da ona priča s njim. Ista djevojka koja je prije nekoliko mjeseci bila najsvjetlija zvijezda na nebu sad je samo dosadna djevojčica koja je toliko glupa da ne može naučiti igrati ni na karte, šah da ni ne spominjemo. Na sva pitanja odgovara sa da ili ne. Nastavio je nizati njezine kvalitete. Prekinila sam ga pitanjem koje me od početka zanimalo: kakva je vatrena djevojčica u krevetu, jesam li ja bila u pravu? Mužjak je teškom mukom priznao da sam bila u pravu. Mora je dizati sa sebe da dođe do zraka, mora upravljati i svojim i njenim tijelom. Ali uspio ju je nešto naučiti. Nisam si mogla pomoći, ali pobjedonosni osmijeh mi se razlio licem: «Jesam ti rekla!» Sav taj trud za prvu pomoć u krevetu! Djevojčica je zaljubljena, sluša ga (kao što žena mora slušati svoga muškarca, Bože mili). Kako će je ostaviti? Ha ha ha, to ipak nije moja stvar. U autu sam mu pustila Edinu pjesmu Kidanje veza i bacila ga u još veću depresiju.
Svađe, svađe i opet svađe
Iz ove usrane veze bi izišo najrađe.
...
ne mogu više
ova veza mi energiju siše
...
najgore je kad se ljudi iz dosade sexom bave
pola sata uvježbanih poza optimizam daje
jebo sex kad postane rutina
jebo ovakvu ljubav što hlapi ko alpina
...
prvo se volimo
pa vodimo ljubav pa se karamo pa na kraju jedno drugo varamo...

Žao mi je, dragi, ja ti ne mogu pomoći. Vadi se iz toga kako znaš, ali pazi da ne povrijediš dijete. Hm, dijete.
- 21:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 10.08.2005.

Rocky

Ako išta u životu ne podnosim, onda je to nasilje. Za mene je to očajnički potez nemoćnih čija se inteligencija izgubila ispod naslaga gluposti. Nemoćni da reagiraju verbalno, reagiraju nagonski, borbom. Ne želim njihove nagone uspoređivati sa životinjskim, životinje su humanije i inteligentnije od takvih stvorenja.
Neku večer sam izašla s momkom kojeg sam nedugo prije toga upoznala. Inače mrzim prve izlaske s tipovima, kad oboje pričate gluposti i ponašate se neprirodno, nastojite se prikazati u najboljem svjetlu, međutim to često zna ispasti kao apsloutna katastrofa. I znam da nije takav slučaj samo kod mene, često promatram druge ljude vani, pa kad skužim da su neki od njih vjerojatno na prvom spoju, škorpion u meni se probudi i čekam kad će netko pogriješiti i sebe ismijati, a mene nasmijati.
Dakle, pristala sam na takav prvi spoj. Nisam se ni trebala truditi ostaviti dobar dojam jer je Rocky preuzeo stvar u svoje ruke. Jedino što sam uspjela reći je naruđžba konobaru – gin, i to dupli! Rocky je pričao, o svojim tučnjavama! Da ne zanemarim detalj da je došao razbijenog nosa-da, da, saznala sam svaki detalj tog incidenta, kao i onog kad je završio u novinama, i onog kad je izazvao grupnu tučnjavu, i onog kad su mu prijetili srpski mafijaši, i onog kad su se gađali bocama i pepeljarama...grijala sam se ginom u ionako prevrućoj ljetnoj noći i trovala se pušeći jednu cigaretu za drugom. Pokušala sam mu objasniti da me time neće impresionirati, da sam ja ipak evoluirala iznad toljage, ali neandertalac je nastavio po svome. Preostalo mi je jedino držati umjetni osmijeh na licu i nadati se da se sada i ja ne nađem u središtu nekakve tuče. Jedino oružje koje imam su nokti. Valjda je netko mislio i na takve trenutke, pa kad mi nije dao tjelesnu masu i snagu, dao mi bar čvrste nokte. Dok je pričao svoje «macho» priče, zamišljala sam scenu iz Poevog Klatna. Vezan čovjek na podu, a klatno se spušta sve više, čuje kako reže zrak i zna da će oštrica uskoro prerezati i njegov vrat. Iz zvukova klatna koje se približava, prenio me zvuk mobitela. Vidila sam spasenje u njemu! Da, da, evo sad ću doći, stižem! Deus ex machina u liku moje prijateljice. Uljudno sam objasnila Rockyu da moram ići, nadajući se da me neće dostići kakva šaka za kraj. Uljudno sam odbila i vožnju s njim, imam ja svoj tenk, tu malo poviše parkiran. Da, da, bilo mi je lijepo, nadam se da se nećemo više nikad vidjeti, ma mislim, naravno da ćemo se negdje sresti, da, da, možeš se javiti... Sretna što sam došla živa i neoštećena kući, sjela sam na balkon s olakšanjem, zapalila cigaretu i uživala u svakom dimu. Odnekud je zagraktala vrana. Možda je bila sudbonosna, poput Poevog gavrana: Never more!
- 17:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.08.2005.

Tri volta

Sa sedamnaest godina je većina mojih vršnjakinja nosila suknjice i štiklice i ispijala sokiće na finim mjestima gdje zalaze nogometaši. Ja sam nosila izlizane rebe i maslinasto zelene starke, pila pivo i jeftino vino u najvećoj birtiji u gradu sa starim alkosima. Tri volta, kultna splitska birtija, mjesto gdje pristojni ljudi ne zalaze a roditelji se zgražaju na spomen toga mjesta. Smještena u samoj Dioklecijanovoj palači, s prekrasnim pogledom kroz tri stara Dioklecijanova volta na Rivu i more. Za nju su vezana moja prva pijanstva, besmisleni razgovori i dobra stara igra partizana... Ha, ha i meni je bilo smiješno kad su me prvi put pitali znam li ja igrati partizana! S partizanima sam samo povezivala mit da su oni međusobno sve dijelili. Taj mit je pretočen i na spomenutu igru: društvo dijeli jednu cigaretu, kome prvom padne pepeo s cigarete mora biti kažnjen! Najčešće kazne nas tek propupalih biljčica je bilo međusobno ljubljenje. Najviše bismo uživale kad bi se dogodilo da moramo gledati dva momka kako se ljube, pogotovo ako su homofobični. Znajući da neće vidjeti naše poljupce, pohotni mladići bi tad ipak pristali na ljubljenje sa istim spolom. Bitka je bila naša!
Razuzdane tinejđerke, po okolnim uličicama smo plesale trbušni ples i privlačile poglede i društvo muškaraca. Cijeli svijet je bio naš. Susjedi su se znali buniti, konobarica vikati na nas da samo preglasne, ali mi smo imale svojih sedamnaest dječjih godina i nitko nam nije mogao stati na kraj.
Prošlo je nekoliko godina otkako sam zadnji put posjetila Tri volta. One moje vršnjakinje s početka priče su većinom završile kao neugledne kućanice sa naramkon djece a ja sam iz reba i starki ipak ušla u malo ženstveniju odjeću. U međuvremenu sam stekla diplomu i titulu, upoznala hrpu intelektualaca, bila na mnogim zabavama, ali Tri volta će uvijek biti moje glavno izvorište. Ne sjedim više tamo i ne pijem jeftinog Juru. Međutim, događaji i ljudi s kojima sam se tamo družila su zauvijek urezani u mom sjećanju. Stari alkoholičari koje život nije mazio, mladi besposličari ili tek ljudi željni opuštene pjesme i društva, dobra konobarica Mare...svi oni leže negdje u mom sjećanju i po potrebi izrone. Prošla sam opet nekidan preko Tri volta. Ništa se nije promijenilo, osim konobarice. Isti ljudi kojima život stagnira, ali bar izlaz nalaze u veselju i pjesmi.
Iza sebe ostavljam jedan i idem u drugi svijet. Sa Jure sam prešla na Merlot, s piva na koktele. Uopće nije važno, jer se oba svijeta bliže istom bezdanu.
- 21:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.08.2005.

coyote ugly

Ostala mi je urezana u sjećanju scena iz filma Djevojke iz Coyote bara u kojoj vlasnica objašnjava nastanak naziva bara. Kad se nakon pijane noći probudiš mamurna u krevetu a pored tebe leži muškarac ružan kao kojot i postaneš svjesna da si s njim provela noć...
Doduše, ja sam se probudila sama u krevetu. Prvo što sam osjetila je bila razarajuća glavobolja. Pomislila sam da je dobro što opet nisam povraćala i time izazvala bujicu propovijedi svojih roditelji koji se zgražaju kako tako jedna fina djevojka može piti alkohol. Gurnila sam bocu vode dok sam neartikuliranim pokretima pokušavala dohvatiti mobitel i pročitati poruku: "Mačko poljubac je bio odličan, zar ne?! " Aaaa! Razlomljene slike su mi dolazile u glavu, moj tulum, puno piva,i on, on, koji se usuđuje nazivati me imenom meni najmrže životinje koju prezirem iz najdublje dubine svoje duše... Osjetila sam poznatu lavinu koja dolazi iz mog trbuha i penje se prema gore, zamišljam tu razarujuću kiselinu (kao u serijama o forenzičarima), dolazi kroz usta i hoće vanka. Ma odakle samo taj obrnuti smjer, psujem dok je pokušavam zadržati u sebi do susjednih vrata... Kad bi bar s ovom kiselinom u odvod mogla otići i cijela prethodna noć! I on skupa s njom, degutantno patetičan, uredno dosadan, s debelim kratkim prstima kojima me je dirao po ruci...još jedna lavina kiseline je krenila...
Po tko zna koji put sam se zaklela da više nikad neću piti. Iza mene je stajao zgrožen otac, promrmljao da šta pijem kad ne znam piti i dodao mi ručnik.
Kad bi tata znao, eh, kad bi tata samo znao. Sjeo bi sa mnom za stol i pio do jutra.
- 23:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

  kolovoz, 2005 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Često znam reći da je moj život mahniti teatar Miroslava Krleže. To je skup pijanaca, bludnica, samoubojica, krčmarica koji u svom ludilu mahnitaju scenom. Ja ću tu scenu nazvati balkanskom krčmom. Na njoj se pleše, pjeva, plače, mrzi i voli... To su samo jedna vrata na koja možete a i ne morate ući. Iza njih ja živim.
    Osim ovdje, možete me naći i na adresi krcmarica@net.hr

Linkovi

Kad uhvatim vremena, odmaram se uz njih:

  • Zar mislite da ne osjećam? Što više pijem, to više osjećam. Zato i pijem jer u piću ovom samilost i osjećaje tražim... Pijem jer hoću još dvaput više da patim!
    (F. M. Dostojevski, Zločin i kazna)

    Smrt nas se ne tiče. Jer, dokle god mi jesmo, nema smrti. A kad smrt dođe, onda više nema nas.
    (Epikur)

    I ja sam nju volio, ali naše se neuroze nisu slagale.
    (A. Miller)

    Macho ne znači mucho.
    (Zsa Zsa Gabor)

    Bigamija je imati jednu ženu previše. Monogamija je to isto.
    (O. Wilde)

    Za njega oralni sex znači razgovarati o njemu.
    (Lin Field)

    Među ljudima je teško, bili ti prijatelji ili neprijatelji. Bez njih je ne samo nemoguće nego i tjeskobno.
    (I. Aralica)


    Možda žene i pate za finim muškarcima, ali uživaju s nasrtljivcima.
    (J Dodig)

    Našao sam ženu svog života. sad mi fali život.
    (M. Ćavar)

    Kooperacija: on piše drame, a žana mu pravi scene.
    (M. Dolenac Dravski)

    Obećavao joj je raj na zemlji,a onda ju je posalo dođavola.
    (W. Eschker)

    Jedno smo o drugom bili u zabludi. Bila su to lijepa vremena.
    J. W. Goethe)

    On vedri i oblači,ali samo vani. Kod kuće ona grmi.
    (B. Jelinčić)

    Prva ljubav je najljepša jer s njom nikad niste u braku.
    (P. D. Kovačić)

    Mnogi su ostali sretni jer im zaruke nisu završile brakom.
    (M Kuvačić Ižepa)

    Uploviš u bračnu luku pa sanjaš pučinu.
    ( A. Matelić)

    Ako se pije iz potrebe, a jede iz zadovoljstva, onda se sretno i zadovoljno zaspe. Ali ako se ne proba desert...šteta večere.
    (llp)

    Užasno je kako ljudi jedni drugima iza leđa govore stvari koje su potpuno istinite.
    ( O. Wilde)

    Volim govoriti zidu - jedino mi on nikada ne proturiječi.
    (O. Wilde)

    Mladići žele biti vjerni ali nisu; starci žele biti nevjerni ali ne mogu.
    (O. Wilde)

    Za razliku od žena, muškarca je najlakše osvojiti komplimentom.
    (O. Wilde)

    Cijeli je svijet pozornica, ali su uloge krivo podijeljenje!
    (O. Wilde)

    Arheolog je najbolji suprug koga žena može imati: što je ona starija, to se on više zanima za nju.
    (A. Christie)

    Uvijek se priča o ljudima koji provaljuju u kuće, ali mnogo je više onih koji bi iz njih provalili vani.
    (T. Wilder)