Bio je jedan film naziva Sex, laži i videovrpce, koliko se sjećam. Moj film bi se mogao nazvati Sex, laži i mobiteli, za kamere ipak «it could only be Severina». Neću ni spominjati koliko se grozim današnje tehnologije koja čovjeku oduzima i zadnje utočište intime. Toliko žalim što ne živim u vremenu bez telefona, mobitela, kamera (internet bi ipak bio poželjan :-)). Ljudi su tada normalnije živjeli, opuštenije, nisu se brinuli hoće li ih negdje neka kamera uhvatiti. Danas, ja ne mogu izići vani i opustiti se, zabaviti, da me neko tajno oko ne snimi. Sve moje prijateljice i prijatelji imaju po neku moju nezgodnu sliku koju ne bih htjela vidjeti ni ja a kamoli netko drugi. Ne treba nam više big brother, pa mi živimo pod konstantnim okom velikog brata! Uđem ujutro kupiti kruh, vidim se na velikom platnu kako nenašminkana zijevam, otiđem u parfumeriju, snimaju me kako kupujem uloške! Snimaju kako razgledavam odjeću, snimaju kad brzo vozim, snimaju kad prođem kroz crveno, snimaju kad dižem novac, ma gdje god da otiđem snimaju! Prijateljice mi se smiju kad odem u WC nekog kafića jer uvijek tražim gdje je kamera. U zadnje vrijeme je bome ta fobija prešla i na njih. Uz sve te kamere, možemo li reći da igdje možemo biti sami sa sobom? Ponekad se bojim da me možda netko i u vlastitoj spavaćoj sobi snima, samo kad se sjetim filma Sliver.
I On vrlo dobro zna koliko se grozim kamera. Zna da želim svoju intimu zadržati za sebe, koliko je to moguće u uvjetima u kojim živimo. Bezbroj puta sam odbila da nam kamera bude prijatelj. Ušla sam u stan i sumnjičavo pogledala prema nekom neidentificarnom objektu u kojem sam ja naravno vidjela kameru. Osvježivač zraka-rekao je. Ma pobogu, kakve to osvježivače zraka danas rade, pomislila sam. Nisam mu vjerovala, čekala sam da otiđe u drugu sobu pa da ja mogu dobro proučiti taj tzv. osvježivač zraka. Našla sam upute, da, ipak je to bio osvježivač zraka. Pomalo sam se zabrinila za sebe da sam počela umišljati kamere čak i u osvježivačima zraka. Kao kad sam zadnji put nakon razuzdanog tuluma halucinirala pa pred sobom viđala pileće hrenovke cekin! I sad kad ih vidim prođe me jeza.
Opustila sam se od najezde mogućeg ludila, prepustila se Njemu i uživala u našoj samoći. Opet me odveo u daleke prostore, osvajali smo vrhunce, plivali na valovima. Bila sam u svijetu u kojem mi se ne skida osmijeh s lica i u kojem nema kamera. Bar sam ja tako mislila. Dok sam popravljala šminku, začula sam neke zvukove, štoviše, moje zvukove! Dolazili su s njegova mobitela. Zvukovima je bila pridružena i slika. Gledajući se i slušajući, već sam vidjela kako široke mase također to gledaju, naslađuju se i zgražaju se nad nečim što svi mi radimo, ali samo nečije procure u javnost. Bila sam bijesna, jer moja fobija se obistinila. Pazila sam na kamere ali nisam pazila na obični mobitel kojeg su ljudi doveli na razinu ugrožavanja tuđe privatnosti. Nakon histričnog izljeva bijesa i ljutnje, snimka je ipak izbrisana. Moj strah od kamera ipak nije bio bezrazložan, ali sada će se proširiti i na strah od mobitela. Nadam se da mobiteli nemaju restore opciju i da će moj prvi film ujedno biti i zadnji. Iako, moram priznati, uopće ne bih bila loša glumica...
Post je objavljen 16.08.2005. u 23:48 sati.