Za vrijeme studija sam znala imala problema sa svojim cimericama jer nikako nisu razumile kako mogu slušati i uživati u glasu i pjesmama Tome Bebića. Za njih je on samo bio alkoholičar promukloga glasa, a za mene nostalgija. Tako da smo najčešće Toma i ja pričali kad smo bili sami. Osim o tovaru, autima, nesretnoj Marčelini, Toma je pjevao i o starom pametnom caru Dioklecijanu koji je izgradio svoju palaču na najljepšem mjestu na svijetu.
Dakle, pametan je bio taj Dioklecijan, lijepa palača, podrumi, mauzolej, četvora vrata...ali da je stari Dioklecijan nosio pete nikad ne bi napravio one pločice na cesti, poznatije i kao rimski put! (male četvrtaste pločice između kojih ima dovoljno mjesta tako da tak cipele lako zapne između njih). U Splitu ih ima na par lokacija i nimalo nisu zgodne. Kao dijete sam uživala gledati napirlitane tete koje bi na tim pločama padale, gubile cipele, lomile pete i slatko sam se smijala. Kad sam ja počela nositi štiklice i pete, više mi nije bilo smiješno. Nisam ni pokušavala prolaziti tuda, zaobilazila sam te ulice u širokom luku, jedino bi u tenisicama pobjedonosno prošetala tuda i gledala štikle kako se muče. Nekidan me put slučajno naveo na jednu od tih Dioklecijanovih cestica strave. Naravno, tenisice su kući čekale rijetku priliku da odu trčati na Marjan, a na nogama su blistale male roze štiklice. Pobunile su se kad su zagazile na prvu ploču, ali uspjele su napraviti par koraka sa mnom i mislila sam, super, neću pasti, neću zapeti, mogu napraviti još par koraka. Tek što sam to pomislila, jedna Pepeljugina cipelica je zapela među pločice a bosa noga se zaprljala još par koraka ispred. Stajala sam nasred ulice s bosom nogom, a moja roza štiklica je bila par koraka iza mene, ukliještena, bespomoćna. S par trzaja sam je uspjela izvući i vratiti na svoju uprljanu nogu. Zgrabila sam prijateljicu za ruku, ni ne gledajući hrpu ljudi oko sebe. Psovala sam u sebi i štikle i Dioklecijana i prijateljicu što je izabrala baš ovaj put, i sebe, što sam bahato pomislila da ću uspjeti proći tim putem bez incidenta. Bar sam nekom uljepšala dan, ali nisam imala snage pogledati nikoga. Glavu sam uzdigla tek kad sam zagazila na ravnu plohu. Sjetila sam se onda događaja od prošlog ljeta, kad se jedna cura našla u puno goroj muci nego ja. Pred prepunim poznatim kafićem gdje ljudi stoje i na cesti, curi je štikla zapela u šahtu kojoj je nedostajala jedna šipka, tako da je sjela na pod s nogom u šahti. Nema onog tko se nije smijao, ali mislim da njoj nije bilo smiješno. Ni meni moja nezgoda nije bila smiješna,ali bar znam da sam nekog nasmijala. Ipak, «Svaki vaš osmijeh nam je važan!» Makar i na moj račun. Mislim da se najviše smije Dioklecijan. Znao je on kakva će moda doći, sad nas on od gore gleda i smije se.
Post je objavljen 27.08.2005. u 01:39 sati.