Prije nekoliko mjeseci sam prekinila jednogodišnju vezu koja je bila sve samo ne veza. Više filozofske rasprave pod zvijezdama. Zadnji razgovor s mojim bivšim ljubavnikom bio je o prekrasnoj curi koju je upoznao i koju treba samo malo preodgojiti kako bi njemu više odgovarala. Ako je uspije odgojiti, uzet će je za curu. Odgojiti?!
Objašnjenje koje je slijedilo podsjetilo me na psihopatološke horor filmove. Naime, moj bivši dragi, pomalo devijantan mladić, voli provoditi vrijeme sa svojim društvom. Dijete (da, dijete, jer je tek postala punoljetna i ujedno osam godina mlađa) treba naučiti da ga ne gnjavi konstantnim pozivima, porukama i željama za izlazak. Izlazak je reduciran na svako treći dan – ipak, da mu ne dosadi. Dijete treba naučiti da ga ne dira kad je loše raspoložen, jedino što tad može napraviti je da ga obasipa poljupcima. Dijete ne smije pitati gdje je bio – on sam to mora kazati! Nizao mi je svoje mjere i začudio se kad je vidio moj zaprepašteni izraz lica. Pa što mi je, zar to nije normalno? Ipak je on malo kompliciran i želi sebi ugoditi. Djevojka je mlada, zaljubljena, pristat će na sve. Ja ga nikad nisam slušala, mene nije mogao odgajati. Molim, mene odgajati? Objasnila sam da sam ja ipak žena od dvadeset i nešto godina koja zna što hoće a što neće. Nemam konce na glavi kojima se upravlja mojim pokretima. Odustala sam od daljne rasprave, jedino što me još zanimalo bilo je : «A što ako ti dijete na koncu svega ne bude bilo dobro u krevetu? Sav tvoj trud tad pada u vodu...» Ma Bože sačuvaj, on je iskusan muškarac, po poljupcu žene zna kakva je u krevetu, a ova je tako vatrena!
Jučer sam srela svog bivšeg ljubavnika. Sjeli smo na kavu, popričali. Radoznalo sam upitala za rezultat odgoja nakon čega je uslijedila psihoterapija u kojoj sam ja, naravno, bila psihijatar. Navodno je uspio u svojim mjerama odgoja, učiniti da se ona ponaša poput marionete, u smjeru kojim krene njegova ruka, ali nije uspio postići da ona priča s njim. Ista djevojka koja je prije nekoliko mjeseci bila najsvjetlija zvijezda na nebu sad je samo dosadna djevojčica koja je toliko glupa da ne može naučiti igrati ni na karte, šah da ni ne spominjemo. Na sva pitanja odgovara sa da ili ne. Nastavio je nizati njezine kvalitete. Prekinila sam ga pitanjem koje me od početka zanimalo: kakva je vatrena djevojčica u krevetu, jesam li ja bila u pravu? Mužjak je teškom mukom priznao da sam bila u pravu. Mora je dizati sa sebe da dođe do zraka, mora upravljati i svojim i njenim tijelom. Ali uspio ju je nešto naučiti. Nisam si mogla pomoći, ali pobjedonosni osmijeh mi se razlio licem: «Jesam ti rekla!» Sav taj trud za prvu pomoć u krevetu! Djevojčica je zaljubljena, sluša ga (kao što žena mora slušati svoga muškarca, Bože mili). Kako će je ostaviti? Ha ha ha, to ipak nije moja stvar. U autu sam mu pustila Edinu pjesmu Kidanje veza i bacila ga u još veću depresiju.
Svađe, svađe i opet svađe
Iz ove usrane veze bi izišo najrađe.
...
ne mogu više
ova veza mi energiju siše
...
najgore je kad se ljudi iz dosade sexom bave
pola sata uvježbanih poza optimizam daje
jebo sex kad postane rutina
jebo ovakvu ljubav što hlapi ko alpina
...
prvo se volimo
pa vodimo ljubav pa se karamo pa na kraju jedno drugo varamo...
Žao mi je, dragi, ja ti ne mogu pomoći. Vadi se iz toga kako znaš, ali pazi da ne povrijediš dijete. Hm, dijete.
Post je objavljen 11.08.2005. u 21:29 sati.