balkanska krcma

Rocky

Ako išta u životu ne podnosim, onda je to nasilje. Za mene je to očajnički potez nemoćnih čija se inteligencija izgubila ispod naslaga gluposti. Nemoćni da reagiraju verbalno, reagiraju nagonski, borbom. Ne želim njihove nagone uspoređivati sa životinjskim, životinje su humanije i inteligentnije od takvih stvorenja.
Neku večer sam izašla s momkom kojeg sam nedugo prije toga upoznala. Inače mrzim prve izlaske s tipovima, kad oboje pričate gluposti i ponašate se neprirodno, nastojite se prikazati u najboljem svjetlu, međutim to često zna ispasti kao apsloutna katastrofa. I znam da nije takav slučaj samo kod mene, često promatram druge ljude vani, pa kad skužim da su neki od njih vjerojatno na prvom spoju, škorpion u meni se probudi i čekam kad će netko pogriješiti i sebe ismijati, a mene nasmijati.
Dakle, pristala sam na takav prvi spoj. Nisam se ni trebala truditi ostaviti dobar dojam jer je Rocky preuzeo stvar u svoje ruke. Jedino što sam uspjela reći je naruđžba konobaru – gin, i to dupli! Rocky je pričao, o svojim tučnjavama! Da ne zanemarim detalj da je došao razbijenog nosa-da, da, saznala sam svaki detalj tog incidenta, kao i onog kad je završio u novinama, i onog kad je izazvao grupnu tučnjavu, i onog kad su mu prijetili srpski mafijaši, i onog kad su se gađali bocama i pepeljarama...grijala sam se ginom u ionako prevrućoj ljetnoj noći i trovala se pušeći jednu cigaretu za drugom. Pokušala sam mu objasniti da me time neće impresionirati, da sam ja ipak evoluirala iznad toljage, ali neandertalac je nastavio po svome. Preostalo mi je jedino držati umjetni osmijeh na licu i nadati se da se sada i ja ne nađem u središtu nekakve tuče. Jedino oružje koje imam su nokti. Valjda je netko mislio i na takve trenutke, pa kad mi nije dao tjelesnu masu i snagu, dao mi bar čvrste nokte. Dok je pričao svoje «macho» priče, zamišljala sam scenu iz Poevog Klatna. Vezan čovjek na podu, a klatno se spušta sve više, čuje kako reže zrak i zna da će oštrica uskoro prerezati i njegov vrat. Iz zvukova klatna koje se približava, prenio me zvuk mobitela. Vidila sam spasenje u njemu! Da, da, evo sad ću doći, stižem! Deus ex machina u liku moje prijateljice. Uljudno sam objasnila Rockyu da moram ići, nadajući se da me neće dostići kakva šaka za kraj. Uljudno sam odbila i vožnju s njim, imam ja svoj tenk, tu malo poviše parkiran. Da, da, bilo mi je lijepo, nadam se da se nećemo više nikad vidjeti, ma mislim, naravno da ćemo se negdje sresti, da, da, možeš se javiti... Sretna što sam došla živa i neoštećena kući, sjela sam na balkon s olakšanjem, zapalila cigaretu i uživala u svakom dimu. Odnekud je zagraktala vrana. Možda je bila sudbonosna, poput Poevog gavrana: Never more!