Ostala mi je urezana u sjećanju scena iz filma Djevojke iz Coyote bara u kojoj vlasnica objašnjava nastanak naziva bara. Kad se nakon pijane noći probudiš mamurna u krevetu a pored tebe leži muškarac ružan kao kojot i postaneš svjesna da si s njim provela noć...
Doduše, ja sam se probudila sama u krevetu. Prvo što sam osjetila je bila razarajuća glavobolja. Pomislila sam da je dobro što opet nisam povraćala i time izazvala bujicu propovijedi svojih roditelji koji se zgražaju kako tako jedna fina djevojka može piti alkohol. Gurnila sam bocu vode dok sam neartikuliranim pokretima pokušavala dohvatiti mobitel i pročitati poruku: "Mačko poljubac je bio odličan, zar ne?! " Aaaa! Razlomljene slike su mi dolazile u glavu, moj tulum, puno piva,i on, on, koji se usuđuje nazivati me imenom meni najmrže životinje koju prezirem iz najdublje dubine svoje duše... Osjetila sam poznatu lavinu koja dolazi iz mog trbuha i penje se prema gore, zamišljam tu razarujuću kiselinu (kao u serijama o forenzičarima), dolazi kroz usta i hoće vanka. Ma odakle samo taj obrnuti smjer, psujem dok je pokušavam zadržati u sebi do susjednih vrata... Kad bi bar s ovom kiselinom u odvod mogla otići i cijela prethodna noć! I on skupa s njom, degutantno patetičan, uredno dosadan, s debelim kratkim prstima kojima me je dirao po ruci...još jedna lavina kiseline je krenila...
Po tko zna koji put sam se zaklela da više nikad neću piti. Iza mene je stajao zgrožen otac, promrmljao da šta pijem kad ne znam piti i dodao mi ručnik.
Kad bi tata znao, eh, kad bi tata samo znao. Sjeo bi sa mnom za stol i pio do jutra.
Post je objavljen 07.08.2005. u 23:22 sati.