Sa sedamnaest godina je većina mojih vršnjakinja nosila suknjice i štiklice i ispijala sokiće na finim mjestima gdje zalaze nogometaši. Ja sam nosila izlizane rebe i maslinasto zelene starke, pila pivo i jeftino vino u najvećoj birtiji u gradu sa starim alkosima. Tri volta, kultna splitska birtija, mjesto gdje pristojni ljudi ne zalaze a roditelji se zgražaju na spomen toga mjesta. Smještena u samoj Dioklecijanovoj palači, s prekrasnim pogledom kroz tri stara Dioklecijanova volta na Rivu i more. Za nju su vezana moja prva pijanstva, besmisleni razgovori i dobra stara igra partizana... Ha, ha i meni je bilo smiješno kad su me prvi put pitali znam li ja igrati partizana! S partizanima sam samo povezivala mit da su oni međusobno sve dijelili. Taj mit je pretočen i na spomenutu igru: društvo dijeli jednu cigaretu, kome prvom padne pepeo s cigarete mora biti kažnjen! Najčešće kazne nas tek propupalih biljčica je bilo međusobno ljubljenje. Najviše bismo uživale kad bi se dogodilo da moramo gledati dva momka kako se ljube, pogotovo ako su homofobični. Znajući da neće vidjeti naše poljupce, pohotni mladići bi tad ipak pristali na ljubljenje sa istim spolom. Bitka je bila naša!
Razuzdane tinejđerke, po okolnim uličicama smo plesale trbušni ples i privlačile poglede i društvo muškaraca. Cijeli svijet je bio naš. Susjedi su se znali buniti, konobarica vikati na nas da samo preglasne, ali mi smo imale svojih sedamnaest dječjih godina i nitko nam nije mogao stati na kraj.
Prošlo je nekoliko godina otkako sam zadnji put posjetila Tri volta. One moje vršnjakinje s početka priče su većinom završile kao neugledne kućanice sa naramkon djece a ja sam iz reba i starki ipak ušla u malo ženstveniju odjeću. U međuvremenu sam stekla diplomu i titulu, upoznala hrpu intelektualaca, bila na mnogim zabavama, ali Tri volta će uvijek biti moje glavno izvorište. Ne sjedim više tamo i ne pijem jeftinog Juru. Međutim, događaji i ljudi s kojima sam se tamo družila su zauvijek urezani u mom sjećanju. Stari alkoholičari koje život nije mazio, mladi besposličari ili tek ljudi željni opuštene pjesme i društva, dobra konobarica Mare...svi oni leže negdje u mom sjećanju i po potrebi izrone. Prošla sam opet nekidan preko Tri volta. Ništa se nije promijenilo, osim konobarice. Isti ljudi kojima život stagnira, ali bar izlaz nalaze u veselju i pjesmi.
Iza sebe ostavljam jedan i idem u drugi svijet. Sa Jure sam prešla na Merlot, s piva na koktele. Uopće nije važno, jer se oba svijeta bliže istom bezdanu.
Post je objavljen 08.08.2005. u 21:37 sati.