SKIJAŠKI DAN 9. - Cerkno, Slovenija (30.12.2012.)

U petnaest do osam napuštam Mojstranu i put Cerkna. Da, ipak sam se odlučio danas za Cerkno. Anđi (za one koji ne znaju - mojoj GPS navigatorici) dajem nalog da me dovede do smučišča. Kaže na ekranu 66 kilometara ili sat i petnaest vožnje. Vraćam se starom cestom prema Jesenicama i onda na autoput od Jesenica do Radovljice gdje me Anđa "izbacuje" s autoputa. Tu počinje jutarnja kalvarija po slovenskim seoskim cesticama preko stotinu brega i dolina. Cesta preko Krope, Dražgoša, Rudna i Železnika je u većem dijelu jako uska, strma i prepuna serpentina te rupa i neravnina. Da nije lijep sunčan dan i bez imalo snijega i leda, ne bih ovdje iskušavao svoju sreću. Već bih se u Kropi okrenuo i vratio nazad. Jer na ovoj cesti nije za zezati se u zimskim uvjetima. A da stvar bude još gora, pristupna cesta do Cerkna kroz Davču zatvorena je radi obnove i bit će tako kroz čitavu sezonu. Radovi usred sezone! Da, ipak mi Hrvati nismo jedini. A 'obvoz' je toliko strm, uzak i serpentinast da sam popizdio. A Prašinar se nalio benzina u današnjih 66 kilometara gotovo koliko od Zagreba do Kranjske Gore prekjučer.
Nakon sat i četrdesetipet minuta napokon izlazim na parking kod žičare Brdo. Parking poluprazan. Bit će da se još spava u ovo nedjeljno jutro.
Ovo mi je prvi put u Cerknu. Prijašnjih godina javnim prijevozom bilo je nemoguće doći do ovog skijališta, a s obzirom da sam od ove sezone motoriziran došlo je napokon i vrijeme za Cerkno.
Cerkno službeno ima 18 kilometara staza, od kojih je 8 kilometara plavih, 8 crvenih i 2 kilometara crnih staza, iako ove crnjake nisam vidio uživo i teško mi je povjerovati da Cerkno uopće u stvarnosti ima crnjaka. S ovakvim stazama Cerkno je idealno skijalište za obitelj, za početnike, ali i one koji žele usavršavati svoju tehniku.
Snijega na stazama ima dosta, ali van staza baš i ne. Više izgleda kao vrijeme za branje ljubičica. Staze su tvrdo pripremljene, ali leda skoro da i nema. Ono malo što ga ima, moje danas odlično naoštrene elanice režu bez problema. No, ne može se ni približno led ovdje uspoređivati s onom količinom leda u Kranjskoj Gori ili Tarvisiju. Sve u svemu, staze u Cerknom su danas za svaku pohvalu. I gotovo sve su staze otvorene, dok od žica radi polovica, ali ta polovica je dovoljna do poveže cijelo skijalište. Žice su uglavnom starije sedežnice i sidra te par novijih sedežnica. Ako se ne varam, najnovija je Doppelmayrica Počivalo iz 2004. godine, koja je još jedno ugodno iznenađenje ovog skijališta s obzirom da nije samo udobna, već i ono puno važnije - brza! U tren oka si nazad na vrhu Počivala.
Ljudi se dosta skupilo između deset i jedanaest, ali gužvasto je samo na gornjem dijelu skijališta gdje su laganije staze za učenje i tu se uglavnom zadržavaju klinci koji uče skijati. Na donjoj strmijoj polovici može se skijati i uživati u skijanju jer nema puno ljudi. Ulaz na sedežnicu čeka se najviše minutu.
Danas sam, poučen iskustvom posljednja dva dana, uzeo poludnevnu skikartu. Ona dođe 24,50eur naspram 28,00eur za cjelodnevnu. I u Kranjskoj Gori i u Tarvisiju bilo je zbog leda i hupsera opasno skijati nakon otprilike jedan i trideset tako da danas nisam htio napraviti istu grešku - platiti, a ne iskoristiti. Međutim, danas sam napravio drugu grešku - kupio sam poludnevnu, a staze su toliko dobro pripremljene da bih najradije ostao do kraja dana i nastavio uživati.
Da rezimiram: Cerkno je odličan primjer kako i malo skijalište može biti kvalitetno i da nije potrebno nabijati sto i više kilometara staza za odličan skijaški dan. Jedno od najboljih skijanja zasad u ovoj sezoni.
I sada mala pauza od skijanja do polovice siječnja. Idem malo u toplije krajeve, na Bliski istok. :)

SKIJAŠKI DAN 8. - Tarvisio, Italija (29.12.2012.)

Probudio se u sedam ne bih li u sedam i trideset doručkovao, a u osam krenuo za Tarvisio. No, u sedam i trideset u restoranu ni žive duše niti je hrana na vidiku. Vraćam se u sobu i doručkujem sinoćnje sendviče iz Mercatora.
Od Mojstrane, gdje je pansion, do Tarvisija u Italiji ima pola sata vožnje. Put vodi natrag prema Kranjskoj Gori, zatim kroz Podkoren i Rateče i već si u Italiji. Malo dalje je Tarvisio.
U Tarvisiju je već prije devet parkiralište poprilično puno. Kako li će tek biti kasnije? Ipak je subota. No, uspijevam naći parking tik uz gondolu Monte Lussari.
Skijalište se sastoji od dva dijela: Tarvisio i Monte Lussari, s ukupno 33 kilometara staza, uglavnom plavih i crvenih, a nešto malo je i crnih. Posljednji put sam u Tarvisiju bio prije dvije sezone i čini mi se da se nije puno promijenilo. Dvije gondole, osam sedežnica i jedno sidro, ali ne sjećam se da sam prošli put vidio dva pokretna tepiha.
Snijega u više nego pristojnoj količini. Za razliku od Kranjske Gore jučer, danas u Tarvisiju ga čak ima i izvan staza i to poprilično, posebice na gornjoj polovici skijališta. Sve su staze otvorene, osim jedne i to nimalo nevažne - one koja spaja Monte Lussari s Tarvisijom, odnosno dva dijela skijališta. U devet se spuštam najprije niz Di Prampero, crvenu stazu svjetskog kupa, koja je odlično pripremljena. Tvrda je, ali ujutro bez leda. I gotovo da nema na njoj ljudi tako rano ujutro. Malo ljudi, dobro pripremljena staza i lijepo sunčano vrijeme bez oblaka na nebu savršena je kombinacija da se pusti skija i uživa u brzini, što sam uvjeren poslije neće biti moguće. GPS u jednom trenutku pokazuje maksimalnu brzinu od 93.6 km/h.
No, moja slika današnjeg Tarvisija naglo se pogoršala kada sam se odlučio s Lussarija prebaciti u Tarvisio. Kako je spomenuta spojnica zatvorena, to se pretvorilo u nelaki posao. Postoje dvije opcije: 1) spustiti se Di Pramperom do doline i onda skinuti skije i pješke do Tarvisija; 2) na Monte Lussariju skinuti skije, prošetati između kuća kroz selo, vratiti skije na noge, i za kraj se još deset minuta odgurivati. Nimalo laki izbor. Odlučujem se naposljetku za ovu drugu opciju. I završavam mokar do kože od planinarenja i odgurivanja.
Na drugoj strani ljudi puno više, ali staze dobro drže. Ipak, ponovno se događa ono što kod mene uvijek izaziva bijes - na najstrmijim stazama hrpa klinaca koji jedva skijaju, a iza njih kao koke koje čuvaju svoje piliće njihovi roditelji. I nekoliko takvih grupica skijaju od ruba do ruba, nerjetko jedni iza drugih, a oni koji bi htjeli skijati i pustiti skiju ne preostaje ništa drugo nego skijati se penzionerski. Nikada mi nije i neće biti jasno zašto ti roditelji najprije ne otiđu naučiti svoje klince skijati na nekim lakšim stazama? Da li čine ovo samo ne bi li se pohvalili svojim prijateljima kako je baš njihovo čedo uspjelo svladati crnjak? Jadno.
Jedna od boljih strana današnjeg Tarvisija je gotovo potpuni izostanak bordera.
No, od jedan popodne staze počinju propadati. Ima hupsera, ali oni su mekani pa ne predstavljaju preveliki problem. Problem stvara led koji se sada pojavio na crnim i crvenim stazama. To su čitave ledene plohe, a moje elanice nikada se dobro ne ponašaju na ledu. Da stvar bude još gora, rubnici su gotovo tupi, što mi je posebno postalo jasno kada sam se na crnjaku lijepo odsklizao vertikalno niz pola dužine staze. Kako god da sam pokušao zarubiti, nije išlo. Dobro da nisam pao.
U dva i trideset napokon odlučujem skinuti pance i završiti skijaški dan jer imam onaj loš predosjećaj da bi me taj led mogao doći glave.
Navečer u pansionu oštrim rubnike i voštam skije. Za bolje sutra...
A gdje sutra? Još uvijek nemam pojma. Sutra je moj posljednji skijaški dan u 2012. godini i nakon skijanja idem pravac doma. Mislio sam ponovno na Tarvisio, možda Kranjska Gora, Vogel, Stari Vrh.... Trenutno pobjeđuje Cerkno. Vidjet ćemo sutra ujutro...

SKIJAŠKI DAN 7. - Kranjska Gora, Slovenija (28.12.2012.)

U pet i petnaest ujutro zvoni mi budilica. Sinoć sam odlučio da ako se uspijem jutros probuditi, onda idem na smučanje. Ako ne, nastavljam spavati i smučanje ostavljam za neki drugi put.
I kada je budilica zazvonila, probudio sam se, ali još uvijek se nastavljam okretati u krevetu i razmišljati da li da idem ili ne. I u sljedećih deset minuta odlučujem ići, spremam torbu i opremu za skijanje, sve ubacujem u svog Dustera i u šest i petnaest dajem gas i pravac Bregana. Prometa je malo. Svi normalni još uvijek spavaju. Kako mi se ne žuri, odlučujem skroz do Kranjske Gore voziti ekonomično - između 90 i 100 km/h. Svi me pretječu, ali boli me kurac. Da vidim na koliko mogu sniziti potrošnju.
U Kranjsku Goru stižem točno u devet. Kompjuter u autiću pokazuje da je nakon 230 kilometara ekonomične vožnje potrošnja bila 8.1L na 100km. Nije loše za jedan SUV.
Parkinzi su u devet već poprilično puni. Prvo mi nije jasno. Petak je. A onda se sjetim da su praznici.
Jednodnevna skikarta u Kranjskoj Gori ove sezone dođe 30,00eur. I baš kada sam se odlučio rastati s trideset eurića, na blagajni mi tip kaže da je popust i da je trenutna cijena skipassa 27,00eur. Odlično!
Moram priznati da, kada sam prvi put bio u Kranjskoj Gori prije pet godina, skijalište mi se nimalo nije svidjelo. Sezonu nakon toga preskočio sam Kranjsku Goru. Onda sam se prije tri godine vratio. Odlučio sam ovom skijalištu dati drugu šansu. I vidio sam tada Kranjsku Goru u jednom drugom svijetlu.
Danas je prekrasan sunčan dan, a temperatura tek stupanj ili dva iznad nule. No, snijega je malo. Izvan staza tek u tragovima kao da je netko posipao šećerom u prahu. Na stazama ga ima nabijenog u pristojnoj količini i staze su odlično ispeglane (za razliku od Sljemena). Primjećuje se odmah da je riječ uglavnom o umjetnom snijegu. No, nije sve savršeno. Staze su tvrde i leda, posebice na Podkorenu, ima ne kao u priči, već kao u bajci.
Na Podkorenu i najviše skijam jer ima puno manje ljudi, nego na dijelu skijališta neposredno iznad Kranjske Gore. Iako su gotovo sve staze otvorene (tek nekoliko spojnica je zatvoreno), svi se tradicionalno zadržavaju na tom dijelu skijališta neposredno iznad Kranjske Gore, a zanemaruju Podkoren. Dok se u Kranjskoj Gori primjerice vidi stotinjak skijaša (uglavnom početnika, zbog lakih staza) istovremeno na skijaškoj stazi, na Podkorenu ih je na svakoj možda desetak u isto vrijeme. A opet i uz strminu Podkorena i uz led ledeni ima i luđaka. Najveći od svih su roditelji koji bi trebali biti mudri, a koji nemudro svoju malu djecu, koja jedva stoje na skijama i na ravnom, vode na ledene strmine Podkorena. Idioti. Naravno da padaju kao kruške. A onda su tu i odrasli početnici koji ne znaju raditi ni zavoje u plugu, a kamoli nešto više. I oni su na Podkorenu. Hvala Bogu da u totalu nema puno ljudi na ovom dijelu skijališta pa se lako može zaobići ove egzibicioniste.
Sve u svemu jedan lijep skijaški dan. Volio bih jedino da ima manje leda jer moje Elan Magfireice 82xTi baš i ne ljube led. Ali ne može imati sve, zar ne?
U Mercatoru u Kranjskoj Gori opskrbljujem se hranom i pijačom koja je, trebam li to uopće spominjati, jeftinija nego kod nas u Hrvatskoj. I pravac Pansiona Villa Roza (www.villaroza.com). Nalazi se u Mojstrani, 13 kilometara od Kranjske Gore u pravcu Jesenica. Preko www.agoda.com pronašao sam dvokrevetnu sobu s kupaonicom i uključenim doručkom za 41,00eur po noćenju. U sklopu pansiona je i restoran za eventualnu večeru, koju ja večeras preskačem s obzirom da sam se opskrbio u Mercatoru.
Soba je čista, mogla bi biti malo toplija; krevet udoban, osoblje ljubazno.

SKIJAŠKI DAN 6. - Sljeme, Hrvatska (24.12.2012.)

Zagrebačko Sljeme otvoreno je od 22.12. za rekreativno skijanje. I tako sam i ja danas odlučio popesti se na planinu i po prvi put ove sezone spustiti se niz Crveni spust. Ostale staze su nažalost zatvorene.

I što reći o današnjem Sljemenu- uffff...

Idemo od dobrih strana:

1. redari na parkiralištu (ne sjećam se da sam ih lani viđao) - dečki su napokon uveli reda
2. prekrasno sunčano vrijeme (iako mrvicu pretoplo, ali ok)
3. prekrasan pogled na Zagorje i dalje u Sloveniju prema planinama sa snijegom (btw koja bi to bila planina koja se vidi ravno s Crvenog u daljini? čini se dosta visoka i ful ima snijega)
4. savršen broj ljudi, ne premalo, ne previše. nije bilo gužvasto, a na žicu se max čekalo 20 sekundi. iako sam poslije kada sam išao doma vidio hrpu autiju, a neki su bili parkirani čak dolje oko stajališta ZET busa. gdje su ti ljudi? jer na stazi ih nije bilo toliko.
5. iako je bilo plugaša, kao i škola skijanja (jadna djeca), izostale su uobičajene kamikaze
6. Radi pokretni tepih na sedežnici
7. najbolje od svega - sibirski husky

Eh, sada idu loše strane:

1. staza OČAJ!!! U 09h ujutro ledena da je trebalo imati dobro naoštrene skije. Pravi sljemenski glečer. Ali još bi se tu i dalo skijati da nije cijeli Crveni pun neravnina i rupa i grumena. Razumijem ja da im vrijeme nije išlo na ruku, ali brate mogli su malo poravnati te neravnine i zatrpati rupe. Ovo je bilo strašno! Meni srce u petama. Skijam kao da sam od stakla, u strahu da me negdje neće iznenada izbaciti. Puštanje skija nije dolazilo u obzir. Oko 10h bilo je malčice bolje jer je staza popustila i s obzirom da je temperatura otišla gore, Crveni je postao prava proljetna oranica. Čak se i bolje moglo skijati nego u 09h, ali ostaje problem onih neravnina koji je bilo uhuhuhu... Od glečera do proljetne oranice unutar sat vremena!
2. nekako imam dojam da baš nisu skroz pustili topove da rade u posljednjih dva tjedna i iskoristili hladnu frontu koja je sada nažalost iza nas. Jer da jesu, bilo bi zaliha sa strane, a ovako se primjećuje da je na stazi samo jedan tanak sloj.
3. Sljeme uopće nije trebalo biti otvoreno u ovakvom stanju jer je riskantno skijati. Bilo mi je žao gledati plugaše i onu djecu u školi skijanja jer tu su se danas mučili i puno bolji skijaši. Trebalo se dozvole pribaviti prije početka one hladne fronte ili prvih dan-dva i onda otvoriti skijalište, a ne 22.12. kada su temperature otišle gore i krenula južina.
Nakon 5 spusteva odlučio ne riskirati više i vratiti se u grad. Na povratku u autu čujem na radiju Žiljka kako govori da je od sutra skijalište zatvoreno. Aleluja! Kao što sam ranije rekao, ili je trebalo bolje pripremiti stazu (jer nije da su imali za pripremati cijelo skijalište) ili ga uopće nisu trebali otvarati.
3. Gdje je nestao Antena Radio preko zvučnika? Bilo mi je prošlih godina super slušati dok se penjem gore na žici...

I za kraj, ne sumnjam da će za Kraljicu skijalište biti savršeno pripremljeno, čak i ako budu niže temperature i ne bude novog snijega. Jer Kraljica je Kraljica, a narod je..... (slobodno dovršite rečenicu).

SKIJAŠKI DAN 5. - Stubai, Austrija (10.12.2012.)

Stubai je ostavljen za posljednji dan ove prosinačke tirolske pustolovine. S obzirom da je više od 80 kilometara udaljen od Wennsa bilo bi jedino pametno "odraditi" Stubai na povratku kući. Znači stati u Stubaiju, odskijati i nakon skijanja nastaviti prema Lijepoj našoj. Vrijeme nas danas nije poslužilo. Nimalo. Od trenutka našeg izlaska iz Wennsa pa do trenutka kada smo na parkiralištu pred gondolom u Stubaiju parkirali auto samo oblaci i umjeren snijeg. Isto i na planini, uz jako difuzno svijetlo pa skijanje nije baš neki gušt.
Ovo je moj prvi put u Stubaiju i već mi je na donjoj stanici gondole postalo jasno da mi se ovo skijalište baš i neće svidjeti. Naime, iz doline prema skijalištu voze dvije gondole, a da bi se ušlo u bilo koju od te dvije potrebno je polukružno uspesti po rampama dva kata više. Lifta naravno nema. A s obzirom da si u punoj ratnoj spremi, nije ti svejedno već rano ujutro tegliti svu opremu kroz dva kata. Istina je da su gondole nove, brze i udobne, ali jebiga - dok sam do njih došao već sam se oznojio kao ljeti u onoj sauni od starih zagrebačkih tramvaja.
Stubai ima ukupno 5 gondola, 8 sedežnica i 9 sidra i svi su odreda novi i više nego pristojni. Raspoređeni su na, po austrijskom mjerenju, 110 kilometara staza. Trenutno je otvoreno malo više od polovice. Staze su većinom plavom karaktera, potom nešto manje crvenog, a najmanje crnog karaktera i skijalište je više za neke početnike i prosječne skijaše dok bi onima naprednijima moglo brzo dosaditi.
No, danas staze nisu pripremljene. Razumijem da je snijeg padao cijelu noć i da još uvijek pada cijelo jutro i da je teško "upristojiti" staze u tim nepovoljnim vremenskim uvjetima. Ali brate, ratrak je barem mogao proći i maknuti malo snijega sa staza da se koliko toliko može skijati. Ovako, staze su pod pola metra snijega pa je skijanje gotovo nemoguće, još više zato jer se zbog difuznog svijetla ne vidi točno gdje je staza, a gdje nije, niti se može procijeniti dubina snijega ili vidjeti eventualni hupser. Priprema staza na Stubaiju - nula bodova. Nije ni čudo da su se mnogi već u rano poslijepodne počeli skupljati i pravac dolina.
Isto smo napravili i mi u u dva napustili planinu, otkopali auto i pravac doma.
A Stubai? Nikad ne reci nikad, ali nisam siguran da će me ponovno vidjeti...

SKIJAŠKI DAN 4. - Solden, Austrija (09.12.2012.)

Natrag u Soldenu koje je od svih posjećenih ledenjačkih skijališta u Tirolu jedino osiguralo naš drugi dolazak. Prekrasan sunčan dan. Iako je nedjelja, nije gužvasto i da se lijepo skijati. Na žicu se ili uopće ne čeka ili se čeka maksimalno 2-3 minute. Ujutro odlazimo kroz tunel u planini na skijama do sunčane strane skijališta gdje su uglavnom plave i crvene staze, ali tradicionalno široke. Potom sredinom dana skijamo na dijelu skijališta gdje se tradicionalno svake godine voze prve utrke skijaškog kupa u listopadu i gdje se nalazi tzv. Gletscher Stadion.
Nažalost, ponovno u drugoj polovici dana vrijeme se pogoršalo i pojavilo difuzno svijetlo. Bez obzira na moje Alpina Quattroflex naočale, konture staze gotovo je nemoguće vidjeti što u konačnici rezultira i mojim prvim ovogodišnjim padom preko velikog tvrdog hupsera koji se iznenada pojavio ispred mene. Hvala Bogu, uspio sam amortizirati pad i prošao čak i bez masnica. :)
Kada se vratim u 4. mjesecu u Tirol da iskoristim posljednjih pet dana na 'White 5' skikarti, u Soldenu bih ponovno volio provesti 2 do 3 dana.
Samo mjesto Solden je tipično tirolsko mjesto drvenih kućica, najviše dva do tri kata visoke. Glavna ulica je prepuna trgovina, uglavnom skijaške opreme (Intersport je ovdje alfa i omega), potom kafića i restorana te hotela, a tu je i Interspar sa cijenama nižim nego u našim Intersparovima po Zagrebu. Sramota.

SKIJAŠKI DAN 3. - Pitztal, Austrija (08.12.2012.)

Na kraju doline u kojoj je Wenns nalazi se ledenjak Pitztal. Lijepo je danas malo duže odspavati jer do Pitztala imamo svega pola sata vožnje.
Skijalište Pitztal se sastoji od dva dijela: ledenjačkog Pitztaler Gletscher i nižeg Rifflsee. U totalu 68km staza, koji su otprilike ravnomjerno raspoređeni između ova dva dijela. Mi odlazimo na ledenjački dio s obzirom da ovaj niži nije još posve otvoren. Do glečera vodi vlak kroz utrobu planine, jako sličan onome na Molltaleru. Ide svakih pola sata i vožnja traje oko 15 minuta. Kada se jednom izađe na glečerski plato, tu počinju staze, koje su nažalost uglavnom plavog karaktera s rijetkim crvenim stazama, jedna crna koja je trenutno zatvorena, što znači da za prosječnog i naprednijeg skijaša skijalište brzo dosadi. Žice su uglavnom kabine, pa je često skidanje skija što meni nije baš po volji, te sidra, od kojih je jedno dugo. I jedna jedina sedežnica.
Kako je subota, skijalište je puno, ali niti na jednoj žici nema čekanja. Snijega puno i staze su jako dobro pripremljene, ali kao što sam ranije rekao, brzo dosade. Jedina dobra stvar je što se na par širokih plavih staza može pustiti skija i carvati do mile volje od ruba do ruba staze. Milina.
Kao i jučer, jutro savršeno sunčano, popodne oblačno sa snijegom i vjetrom koji samo pojačava osjet hladnoće. Difuzno svijetlo pa se popodne teško vide konture staze.
Velika zamjerka Pitztaleru je i postojanje samo jednog jedinog restorana koje je u subotu dupkom pun pa treba čekati da se oslobodi mjesto. Cijene pristojne - bečki ponovno pada ispod 11 eura.
Da zaključim, skijalište je ok za vidjeti ga i odskijati jedan dan. Da li bih se vratio? Uz toliko puno boljih skijališta po Sloveniji, Austriji i Italiji - teško!

SKIJAŠKI DAN 2. - Solden, Austrija (07.12.2012.)

Od Wennsa do Soldena ima sat vremena vožnje. Iako su za danas prognozirali loše vrijeme i lagani snijeg, osvanuo je prekrasan dan. Solden je suncem okupan, na stazama puno snijega, staze popeglane i, s obzirom da je petak, relativno malo ljudi. Iz mjesta do skijališta vode dvije gondole uz koje se nalaze prostrana besplatna parkirališta. Na parkiralištu auti ne samo iz Austrije, već i Njemačke, Švicarske, Slovačke, Nizozemske, Danske, Ukrajine, Luksemburga, Belgije...
Ukupno je u Soldenu 7 kabinskih žičnica, 16 sedežnica i 9 vučnica te deklariranih 150km staza. Većina je danas otvorena, čak i jedna staza koja s planine vodi u dolinu u mjesto.
Ovo skijalište je veći crveno te plavo, a postoji i nekoliko crnih staza. Već samo pogled na prvu stazu, crnu trojku, na izlazu iz gondole, tjera mi srce u pete. Odozdo izgleda jako jako strmo, ali kasnije će se s vrha pokazati kao jedna jako dobra staza. Međutim, Solden nije skijalište za početnike. Iako je jako raznovrsno i ima svega i svačega, ovo je skijalište više za prosječne i napredne skijaše.
Moram reći da me u totalu Solden oduševio. Žice su novijeg datuma, uglavnom Dopplmayrice, i dosta brze. Staze raznovrsne i dobro pripremljene te povezane pa nema odgurivanja. Skijaši disciplinirani. Jedina zamjerka su cijene hrane i pića u mnogobrojnim restoranima uz stazu gdje se cijena bečkog kreće u rangu 12,90eura, što je par eura više nego na Kaunertalu.
Druga polovica dana je oblačna i snježna, u skladu s prognozama. Zahladilo je pa je temperatura -14 Celzijaca. Pred kraj dana spuštam se stazom do doline koja je zbog niže nadmorske visine malo ledena, a tu i tamo ima kamenčića. Sve u svemu jedno odlično skijalište i jedva čekam da se vratim za dva dana.

SKIJAŠKI DAN 1. - Kaunertal, Austrija (06.12.2012.)

Volio bih poput profesionalnih skijaša otvoriti sezonu u austrijskom Söldenu. Odlučio sam se za Austriju, ali za Kaunertal. Novost ove sezone je da sam kupio auto i na taj način eliminirao sve one vožnje busevima, vlakovima, konjima, magarcima i pješačenje umornim starim nogama i zamijenio ih gospodskom vožnjom u novoj kočiji Dacia Duster 4x4. Sada mi je samo nebo granica.
I tako sam pronašao suputnika Tina preko www.skijanje.hr foruma, upogonio svoju kočiju i put putujem. Otvaranje sezone 2012./2013. Odabrao sam put od Zagreba preko Ljubljane, Villacha, Spittala, Lienza, Brunica, Brennera i Innsbrucka za Wenns u Tirolu. Ukupno 582 kilometra vožnje, većim dijelom po autocesti, što je u konačnici uz maglu, djelomično zatvorene Karavanke i dva stajanja za odmor trajalo oko devet sati.
Smještaj sam pronašao u Wennsu, malenom gradiću u Pitztal dolini, u kući obitelji Lechner. Njihov apartman, rezerviran preko www.tiscover.com, došao je 195,00 eura za pet noćenja i dvije osobe (uključen smještaj, boravišna taksa i završni čišćenje). Apartman je na brijegu iznad centra Wennsa pa se preporučuje upotreba vozila. Čist je, prostran (maksimalno može smjestiti četiri osobe), topao, s prekrasnim pogledom na gradić i dolinu. Jedino mu nedostaje internet koji nam je trebao kako bismo, između ostalog, rano ujutro provjerili stanje na skijalištima.
U Tirolu je pet glečera: Kaunertal, Pitztal, Sölden, Stubai i Hintertux, i Wenns nam se učinio kao odlična odskočna daska prema njima prilikom kombinacije u sljedećih pet dana. Skipass po danu za svaki od ovih skijališta je između 35,00 i 45,00 eura što je poprilična svota, no postoji i kombinirani skipass koji se baš i ne promovira na sva zvona. Trebalo je malo kopanja da bi se došlo do informacije o njemu. Zove se "White 5", košta 325,00eur i uključuje 10 dana skijanja na pet gore navedenih glečera koji se bilo kada i u bilo kojem redoslijedu mogu iskoristiti od 01.10.2012. do 15.05.2013. godine. I tako smo uzeli taj kombinirani skipass i odlučili iskoristiti pet dana sada, a preostalih pet negdje krajem sezone kada se zatvore skijališta na nižim nadmorskim visinama.
Ujutro palim kočiju i na GPSu, kojeg ćemo odsad zvati Anđa, dajem naredbu do Kaunertala. Anđa mi daje 38 kilometara do destinacije, ali na karti pokazuje nekakav čudan put iz Pitztal doline planinskom cesticom preko prijevoja do Kaunertal doline. S obzirom da mi je ovo prvi put u ovom dijelu Austrije i ne bih za početak htio zaglaviti negdje u snijegu na nekom prijevoju, odlučujem se za nizinsku varijantu koja je mnogo duža (preko 80 kilometara), ali puno sigurnija. Cesta je očišćena, pristojne širine i ne previše zavojita. Barem do rampe. Na kraju dolinske ceste nalazi se rampa koja označava kraj dolinske i početak planinske ceste prema Kaunertalu. Za razliku od ostala četiri glečera koji su s dolinama povezani ili gondolama ili vlakovima, Kaunertal toga nema i da bi se došlo do njega treba se cestom popesti s otprilike 1000 metara nadmorske visine na 2150. Cesta je serpentina do serpentine, pokrivena snijegom, a jednim dijelom i poprilično uska. Iako skibus ide po njoj, mnogi automobili se muče i penju se s postavljenim lancima za snijeg. Na svojoj kočiji uključujem pogon na četiri kotača i bez problema prolazim uspon do skijališta. Naravno da je popila benzina više nego što slon može popiti vode.
Vrijeme je isprva loše. Lagano snježi i difuzno je svijetlo, no sredinom dana snijeg je prestao padati, oblaci su se razišli i sunce je okupalo Kaunertal. Početak ovog ledenjačkog skijališta je na 2150 metara nadmorske visine gdje je veliko parkiralište, a drugo se nalazi na 2750 metara. No, odlučujem ne izazivati sreću te parkirati na ovom donjem. Najviši vrh skijališta je Karlesspitze na 3260 metara, koji označava granicu između Austrije i Italije.
Kaunertal ima deklariranih 36 kilometara staza, od čega 20 otpada na plave, 10 na crvene i 6 na crne staze. U totalu staze su dosta položene. Čak i ove crvene više naginju prema plavima, a 6 kilometara crnih staza je samo na papiru. U stvarnosti su to više crveno-plavi kilometri s jednom jedinom kraćom crnom strminom. Sve u svemu, Kaunertal je skijalište idealno za početnike te srednjedobre skijaše koji ne žele previše raditi sa skijama. Ostalima vrlo brzo ovo skijalište, što zbog veličine, što zbog laganih staza, može dosaditi.
Staze su dobro pripremljene i označene. Uz stazu su dva restorana s pristojnim cijenama, gdje primjerice jedan bečki s pomfritom stoji 10,90eura. Žice su uglavnom sidra, jedna četverosedežnica te jedna gondola - posljednje dvije novije proizvodnje i dosta brze, ali zato su sidra spora i par njih dosta strma što bi nekima moglo predstavljati problem. Broj ljudi na stazama mogu izbrojati na prste lijeve noge.
Unatoč povremenom snijegu i difuznom svijetlu te temperaturi od -12 Celzijaca, uspijevam pristojno odskijati svoj prvi dan nove skijaške sezone. Lijepo je ponovno biti na snijegu.

SKIJAŠKA SEZONA 2012./2013.