SKIJAŠKI DAN 8. - Tarvisio, Italija (29.12.2012.)

Probudio se u sedam ne bih li u sedam i trideset doručkovao, a u osam krenuo za Tarvisio. No, u sedam i trideset u restoranu ni žive duše niti je hrana na vidiku. Vraćam se u sobu i doručkujem sinoćnje sendviče iz Mercatora.
Od Mojstrane, gdje je pansion, do Tarvisija u Italiji ima pola sata vožnje. Put vodi natrag prema Kranjskoj Gori, zatim kroz Podkoren i Rateče i već si u Italiji. Malo dalje je Tarvisio.
U Tarvisiju je već prije devet parkiralište poprilično puno. Kako li će tek biti kasnije? Ipak je subota. No, uspijevam naći parking tik uz gondolu Monte Lussari.
Skijalište se sastoji od dva dijela: Tarvisio i Monte Lussari, s ukupno 33 kilometara staza, uglavnom plavih i crvenih, a nešto malo je i crnih. Posljednji put sam u Tarvisiju bio prije dvije sezone i čini mi se da se nije puno promijenilo. Dvije gondole, osam sedežnica i jedno sidro, ali ne sjećam se da sam prošli put vidio dva pokretna tepiha.
Snijega u više nego pristojnoj količini. Za razliku od Kranjske Gore jučer, danas u Tarvisiju ga čak ima i izvan staza i to poprilično, posebice na gornjoj polovici skijališta. Sve su staze otvorene, osim jedne i to nimalo nevažne - one koja spaja Monte Lussari s Tarvisijom, odnosno dva dijela skijališta. U devet se spuštam najprije niz Di Prampero, crvenu stazu svjetskog kupa, koja je odlično pripremljena. Tvrda je, ali ujutro bez leda. I gotovo da nema na njoj ljudi tako rano ujutro. Malo ljudi, dobro pripremljena staza i lijepo sunčano vrijeme bez oblaka na nebu savršena je kombinacija da se pusti skija i uživa u brzini, što sam uvjeren poslije neće biti moguće. GPS u jednom trenutku pokazuje maksimalnu brzinu od 93.6 km/h.
No, moja slika današnjeg Tarvisija naglo se pogoršala kada sam se odlučio s Lussarija prebaciti u Tarvisio. Kako je spomenuta spojnica zatvorena, to se pretvorilo u nelaki posao. Postoje dvije opcije: 1) spustiti se Di Pramperom do doline i onda skinuti skije i pješke do Tarvisija; 2) na Monte Lussariju skinuti skije, prošetati između kuća kroz selo, vratiti skije na noge, i za kraj se još deset minuta odgurivati. Nimalo laki izbor. Odlučujem se naposljetku za ovu drugu opciju. I završavam mokar do kože od planinarenja i odgurivanja.
Na drugoj strani ljudi puno više, ali staze dobro drže. Ipak, ponovno se događa ono što kod mene uvijek izaziva bijes - na najstrmijim stazama hrpa klinaca koji jedva skijaju, a iza njih kao koke koje čuvaju svoje piliće njihovi roditelji. I nekoliko takvih grupica skijaju od ruba do ruba, nerjetko jedni iza drugih, a oni koji bi htjeli skijati i pustiti skiju ne preostaje ništa drugo nego skijati se penzionerski. Nikada mi nije i neće biti jasno zašto ti roditelji najprije ne otiđu naučiti svoje klince skijati na nekim lakšim stazama? Da li čine ovo samo ne bi li se pohvalili svojim prijateljima kako je baš njihovo čedo uspjelo svladati crnjak? Jadno.
Jedna od boljih strana današnjeg Tarvisija je gotovo potpuni izostanak bordera.
No, od jedan popodne staze počinju propadati. Ima hupsera, ali oni su mekani pa ne predstavljaju preveliki problem. Problem stvara led koji se sada pojavio na crnim i crvenim stazama. To su čitave ledene plohe, a moje elanice nikada se dobro ne ponašaju na ledu. Da stvar bude još gora, rubnici su gotovo tupi, što mi je posebno postalo jasno kada sam se na crnjaku lijepo odsklizao vertikalno niz pola dužine staze. Kako god da sam pokušao zarubiti, nije išlo. Dobro da nisam pao.
U dva i trideset napokon odlučujem skinuti pance i završiti skijaški dan jer imam onaj loš predosjećaj da bi me taj led mogao doći glave.
Navečer u pansionu oštrim rubnike i voštam skije. Za bolje sutra...
A gdje sutra? Još uvijek nemam pojma. Sutra je moj posljednji skijaški dan u 2012. godini i nakon skijanja idem pravac doma. Mislio sam ponovno na Tarvisio, možda Kranjska Gora, Vogel, Stari Vrh.... Trenutno pobjeđuje Cerkno. Vidjet ćemo sutra ujutro...