Jednom sam je pitao koji nam je ovo put a ona nije znala. Više je nikad nisam pitao. Nije se izvlačila na ništa, jednostavno nije ni pokušavala da upamti. Bio sam siguran da je nešto osjećala, bilo je trenutaka kada je sklopljenih očiju zarivala nokte u moju kožu i znao sam da će zapamtiti. Nikad to nije izgovarala. Na početku sam joj govorio o ljepoti očiju, kože i mekoći, a ona je sve to preskakala, prekidala me na pola stavljaući mi ruke na usta.
- Šuti.

Nikada nisam sreo nekoga tko je toliko malo koristio riječi.

Onda se izvlačila iz kreveta i govorila da ide napisati priču. Riječima.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.