Svatko ima nešto najdraže, prijatelja, kućnog ljubimca, neko putovanje a ja imam najdraže poslije podne.

Ne znam zašto baš to poslije podne.

Možda zbog Breakfast at Tiffany's, ili zbog dvije tepsije pečenih kiflica od kakaa. Zbog narančaste boje kuhinje koju je skroz obojilo sunce odbijajući svoje zrake o kaljeno staklo na ulaznim vratima hodnika. 

Ljetnih trideset i nešto napolju, udaljeni žamor djece i ptica, bezglasno ritmičko okretanje ventilatora, pojačan zvuk i neodoljivi glas Audrey Hepburn dok ja tonem u neki svoj svijet, neki svoj zlatni narančasti trenutak.