Ako želim napisati post, to bih trebala uraditi u nadolazećim minutima, eventualno odmah, jer mi je ovo drugi dan na poslu od 07.30 do 19.30. Ako me netko pita gdje si bila za vikend, mogu toćno reći u bolnici. Dolazeći na posao, na mesari u mojoj ulici, već pri samom ćošku, digitalni sat koji pokazuje datum, točno vrijeme i temperaturu. Za oko mi se nekako zalijepio onaj 15. travanj. Jer kad već prije? I onaj osjećaj da što si stariji vrijeme nekako brže prolazi, ne uspiješ sve pohvatati.
Samo da ne procvjetaju sve višnje i trešnje i šljive a da ne primjetim.
Samo da se nadišem tog proljeća i tih svitanja prije nego nestanu u rijeci vremena na mesarovoj digitalnoj "brojačici" vremena.
Samo da (te) se naljubim dovoljno za sve buduće živote.