Nakon noćne smjene, sve što napišem ili uradim, moglo bi da se stavi u kategoriju neuračunljiva.

Negdje noćas oko tri, baš me je uhvatila neka frka. Tišina, tišina i samo tišina.
Provjerila sam na telefonu vrijeme svitanja: 04.56. Cijela još dva sata. Iako je počelo da se plavi mnogo ranije. Jednu moju kolegicu izluđuju ptice koje počinju pjevati već negdje nakon tri. Kaže, to je podsjeća na to kako svi spavaju osim nas, a ptice su se već naspavale pa pjevaju.
Pijana omladina je počela stizati negdje oko pet. S ili bez policijske pratnje. Hitna pomoć, ljekar, tehničari. Vozač. Dežurni ljekar. Žena kojoj je pukao vodenjak u 32. nedjelji. Čovjek koji je noćas umro. Sin kojeg sam gledala kako odlazi prema kapiji bolnice. Pokriven čovjek preko glave na mom putu prema garderobi.
Jutro koje sviće. Ptice koje pjevaju. Sunce. Telefon. Cigara koja izgori. Kava koja je dobra i hladna. Opet ptice.

Pročitam negdje da neke ljude brinu žene u frizerskom salonu. I čujem ptice. Neke druge opet brinu cigani, neke Balašević, a neke tko zna što sve ne.

Slušajte Ptice.
I grlite dok možete ljude koje volite.

Za rođendan, želim
mnogo mnogo sunca na svom licu
da sedimo ma Kalemegdanskim zidinama i gledamo Dunav
(ne, ne želim u Zoo vrt)
želim parče čokoladne torte u kartonskoj kutijici
tvoju ruku koja drži moju

želim da mi opet kažeš kako godine nisu važne
i kako voliš moje lice, kosu, profil

I želim da te zagrlim jako jako
i mnogo sunca na svom licu
i Kalemegdanske zidine
i Dunav
čokoladnu tortu
i tvoje ruke.

Čudno kako u prostranstvu gdje samo bagremi i jablani ljube nebo, ti možeš doživjeti onaj jedan dragocjeni trenutak sjećanja na jedno sasvim drugačije svitanje; na čokoladne tetrapake mlijeka, zalijepljenu slamčicu na samo ponekom pakovanju, vrisku zbog iste, smijeh zbog otimanja, plavo razlijevanje neba, planina i vode.

Htjela sam ti napisati još ponešto o senzibilitetu.. Ali neću. Pustim da se sve razlijeva poput neba, planina i vode.
Nosim te pod pustim prostranstvom gdje samo bagremi i jablani ljube nebo, i pitam se koliko sam ti naudila svojim (ne)postojanjem?

Ono kad se ujutru probudiš sa sljepljenim trepavicama i nekako čudno žedan, i znaš da zatvaraš još jedan čarobni krug.
Povremeno ćeš još baciti pogled na rumene obraze na fotografiji i prelit će te ona čudna toplina zbog koje ćeš još neko vrijeme biti nasmiješena kad te nitko ne vidi.
Provjerit ćeš kupaonu i plin, iako će sve biti savršeno na svome mjestu, uzeti spremljene stvari, zaključati vrata, okrenuti se još jednom.

Uvijek je tako kad se ujutru probudiš, dan nakon, sa slepljenim trepavicama i nekako čudno žedna, dok zatvaraš još jedan čarobni krug.
.. ni sama od ovoga ne možeš više.