Chauvin je mirovao. Godinama. Spavao na lijevom mi ramenu. Nečujan. Tih. Samozatajan. Onakvog kakvog ga volim. U crnoj košulji. Usana koje miruju i tamnih očiju. Miriše na kišu, kavane i gola ramena. Znaš ga. Upoznah ga prije negoli sam upoznala sebe. Kišilo je i bila sam tužna. Sa krovova je ujednačeno spuzao mrak i oktobar. Na moju sobu. Sva toplina svijeta ne bi uspjela ugrijati hladnoću ostavljenog srca. Tika taka. Čujem ga noću kako mi lupa u ušima. Pokrijem se dekom preko glave. Tika taka. Čujem ga preko dvije deke. I mekog poplona. Čujem ga dok grijem hladna koljena i dok mi se uši pune suzama. Glupe suze. Uvijek isti smiješan put; oko, obraz, uši. Okrećem se namjerno na stomak.
Chauvin i njegove mirne usnice. Oči poput noći. I stiskanje šaka.
U crnoj mirisljavoj kosulji. Kad god mi zatreba.