Još par smjena i gotovo, počinje godišnji odmor. Ništa bitno se neće razlikovati od nekih predhodnih godina, prvo desetak dana kući, zaključana vrata, spuštene rolete i okačen znak "do not disturb". Potreban mi je san i odmor i da budem daleko od ljudi. Posao je sve teži i naporniji, noćne smjene su postale teške kao i dnevne, previše bolesti, siromaštva, nepravde, azilanata, saobraćajnih, previše ljudi koji izvlače iz tebe sve što mogu. I ti bi još da "daješ", ali zapravo više nemaš što.

Zato me uvijek iznenadi površnost, bilo gdje da je sretnem, u reali ili na internetu. Ali jednostavno više me to uopće ne interesira na način da bih nešto mijenjala. Prihvatam da smo različiti, tko zna, možda sam ja drugima površnija nego oni meni.
U međuvremenu odradili smo i postavljenje radijatora za grijanje na plin, ljudi su zaista bili brzi, svega dva dana. Izgleda da se sa majstorima bolje razumijem, slično iskustvo kao i lani kada sam se ovdje uselila. Zapravo je vrlo bitno biti ono što jesi. Glumatanje se uvijek prepozna.

A. danas treba da stigne u Prag. Sinoć me je obuzela neka čudna potištenost. Koja zapravo nema uzroka sa njegovim putem. Ja sam skroz "neljubomorna" osoba, a svakako se ne bi vidjeli do početka kolovoza, pa mi je baš svejedno da li je u Beogradu ili Pragu. No, međutim, ljudski um je mnogo kompliciraniji nego činjenice koje serviramo sebi.

Uskoro, sve će to more izlječiti.